IMF "ŠOK TERAPIJA": Rekolonizacija Balkana

Pažnja, otvara u novom prozoru. ŠtampaEl. pošta

Za vrijeme Balkanskih ratova 1912-13. Leon Trocki je napisao: "U politici kao u privatnom životu ništa nije jevtinije nego moralizovanje--ništa jevtinije i beskorisnije. Mnogi ljudi, međutim, ga smatraju atraktivnim zato što ih spašava od potrebe da razmotre objektivne mehanizme događaja."

U svim hektarima štampe i milionima sati televizijskih programa posvećenih balkanskoj krizi, od početka raspada jugoslovenske federacije 1991, tu doslovno nije bilo izvještaja, i mnogo manje analiza, njenih osnovnih uzroka.

Razloge za ovu šutnju nije teško pronaći, jer takva analiza otkriva da, iza ove propagandne dimne zavjese "humanitarnih" briga za sudbinu izbjeglica i žrtava "etničkog čišćenja," snažni ekonomski procesi guraju eskalativnu vojnu intervenciju imperijalističkih sila.

U svojoj analizi Daytonskog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, novembra 1995, kanadski autor Michel Chussodovsky je primijetio slijedeće: "Raspad jugoslovenske federacije ima direktan odnos sa makro-ekonomskim restrukturisanjem koje je nametnuto beogradskoj vladi od strane njenih spoljašnjih kreditora. Ovaj program preuzet u nekoliko faza od 1980, je doprinio započinjanju raspada nacionalne ekonomije, što je dovelo do dezintegracije industrijskog sektora i pojedinačno demontiranje sistema socijalnog osiguranja. Tendencije otcjepljenja, koje su se napajale od socijalnih i etničkih podjela, su pojačale tempo baš tokom perioda brutalnog osiromašenja jugoslovenskog stanovništva." [1]

U svojoj studiji balkanske krize, koju je obavila 1995. za Brookings Institut, Susan Woodward se protivriječila scenariju Washingtona, prema kojem su "lupeške države" izniknule u svijetu poslije-hladnog rata "pod vođstvom 'novih Hitlera' kao što su Sadam Husein u Iraku i Slobodan Milošević, koji krše sve norme civilizovanog ponašanja i da ih treba kazniti da bi se zaštitile ove norme i da bi se zaštitili nevini ljudi." [2]

Niti je rascjep Jugoslavije, ona je insistirala, rezultat razbuđivanja etničkih napetosti i sukoba koji su bili držani u nekakvom "dubokom zamrzavanju" tokom prošlih 40 godina.

Pravilnije bi bilo reći, stvarno porijeklo raspada civilnog i političkog reda leži u ekonomskom padu prouzrokovanom većinom od programa otplaćivanja duga kojeg su nametnuli Internacionalni Monetarni Fond i druge internacionalne financijske institucije.

"Više od decenije ovih surovih mjera i životnog standarda u padu, korozirali su socijalnu osnovu i prava i osiguranja na koje su se osobe i porodice do sada oslanjali. Normalni politički sukobi oko ekonomskih sredstava između centralnih i regionalnih vlada, i oko ekonomskih i političkih reformi paketa za otplatu spoljnog duga su postali ustavni sukobi, i potom je to postala kriza same države među političarima koji nisu bili voljni da čine ustupke." [3]

Uzročni odnos između programa otplate duga koji je nametnula IMF i rascjepa Jugoslavije je također tema nedavnog postinga na Polyconomics, Inc. veb sajtu (www.polyconomics.com) od strane direktora sajta Jude Wanniskija, bivšeg pomoćnika urednika Wall Street Journala. Wanniski je poslao bilješku sekretaru države SAD-a Madeleine Albrightu. Ta bilješka je sadržavala izvještaj kojeg je pripremio tadašnji član Polyeconomicsa Criton Zoakos maja 1993.

"1987," Zakos je napisao, "stara Jugoslavija, i sa svim svojim tragičnim slabostima, je i dalje funkcionisala. Internacionalni Monetarni Fond je onda preuzeo ekonomsku politiku u svoje ruke, namećući nekoliko veoma dobro poznatih šok terapija: devalvacija dinara, smrzavanje plata i dekontrola cijena--dizajnirane po principima Harvard/MIT udžbenika ekonomije, namijenjenim da spusti plate do nivoa na kojem bi one bile internacionalno konkurentne. Dok se ekonomija stezala od ovog šoka, prihodi centralnoj vladi su pali, što je započelo pritisak od IMF-a da podigne poreze da bi uravnotežila budžet. …

"Ove centrifugalne sile su počele da cijepaju federaciju, kada su bogatije provincije Hrvatske i Slovenije odbile da im sredstva budu iscrpljena za potrebe siromašnijih provincija. Baš kao što se Sovjetski Savez raspao kad je IMF primorala vladu Gorbačeva da devalvira rublju, Jugoslavija se slomila na komade dok su etnička i religiozna rivalstva ponovo izbila u pokušaju da se kontrolišu ekonomska sredstva, koja su se sve brže sužavala. …

"Kad je IMF šok terapija udarila po Jugoslaviji, početni oblik socijalnih nemira nije bio etnički sukob nego masivni i ponavljani štrajkovi i radničke akcije. 1988, poduzetljiv novinar SAD-a zaposlen u Beogradu, kome je bilo teško da pronađe etničkih strasti je izjavio: ' "Bio bi Srbin, Bosanac, šta bilo--Uzebekistanac--napravio bi svoje oči kose, samo kad bi imao novca,"kaže Zoran, beogradski taksista, rastežući kožu oko svojih očiju da bi napravio poentu.' Obični ljudi su postali etnička čudovišta jedino kada su im svi izbori za normalan ekonomski život bili uništeni. 'Etničko čišćenje' se pojavilo jedino kada je 'šok terapija' obavila svoj posao."

Prema tome, kao što Woodward pravilno primjećuje u svojoj studiji: "da se jugoslovenska kriza objasni kao rezultat etničke mržnje znači obrnuti priču i početi sa njenog kraja." [4]


Porijeklo IMF-ovog "Strukturalnog Regulisanja"

Da bi počeli od početka i da bi otkrili ekonomske interese moćnijih imperijalističkih sila koji guraju balkansku krizu, potrebno je da odemo unazad barem do raspada poslije-ratnog kapitalističkog buma.

Sa raspadom Bretton Woods monetarnog sistema 1971-73, kada je predsjednik SAD-a Nixon skinuo zlatnu potporu američkom dolaru i započeo ploveće rate razmjene između glavnih svjetskih valuta, niz ekonomskih šokova je udarilo po svjetskom kapitalizmu. Cijene nafte su se povećale četverostruko 1973-74, što je dovelo do velikih neravnoteža unutar globalnog financijskog sistema, dok su države koje uvoze naftu bili suočene sa ogromnim problemima u bilansi otplata duga. Kratkotrajan bum cijena robe 1973-74. su ubrzo bile popraćene globalnom recesijom od 1974-75, koja je predstavljala najdublju ekonomsku krizu do tada, od kraja Depresije 1930-ih.

Za vladajuće klase imperijalističkih sila ovi rastući ekonomski problemi su bili pojačani rastućim pokretom radničke klase--štrajk rudara u Britaniji 1974, revolucija u Portugaliji, rastuća borbenost oko plata u Sjedinjenim Državama, da imenujemo nekoliko primjera--zajedno sa nizom anti-imperijalističkih borbi u polu-kolonijalnim državama, dostižući vrhunac u porazu Sjedinjenih Država u Vijetnamu 1975.

Prema tome, buržoazija je vodila strategiju sa dvije oštrice. U većim kapitalističkim državama, ona se u velikoj mjeri oslanjala na aparatuse socijal-demokrata i staljinističkih komunističkih partija da bi preuzela ovaj uspon radničke klase pod svoju kontrolu, dok je vodila politiku Keynzijskih mjera za izdatke u socijalno osiguranje da bi ublažili udarce ekonomske krize.

U isto vrijeme je organizovala "prerađivanje" petro-dolara kroz internacionalne financijske sisteme u obliku jevtinih kredita državama koje su zavisile na uvozu nafte.

Ali nijedna od ovih politika nije riješila fundamentalne ekonomske probleme--samo su ih odložili. Recesija 1974-75. se završila, ali tu nije bilo povratka uslovima poslije-ratnog buma. Ekonomska kriza je dobila novi oblik takozvane stagflacije--vječito visoke stope nezaposlenosti u vrijeme dvo-cifrene stope inflacije.

Ova situacija je brzo vodila prema krizi u internacionalnom financijskom sistemu. Sa inflacijom na rekordnim nivoima, države koje su primile "blage kredite" su u stvarnosti uživali negativne kamatne stope. S druge strane, zalihe bankovnog kapitala su bile nagrižene. Bila je potrebna nova ekonomska politika.

Ona je došla u obliku uzdizanja Paul Volckera u položaj predsjednika Savjeta za Federalne Rezerve SAD-a (US Federal Reserve Board) 1979. Kada je prepravio budžet Carterove administracije od te godine, Volcker je uspostavio politiku visokih kamatnih stopa da bi "istisnuo inflaciju" iz sistema. U stvarnosti, ovaj program, zbog kojega su kamatne stope skočile čak i do 20%, je predstavljao ogroman prenos bogatstva u ruke banaka i većih financijskih institucija.

Dok je sredinom 70-ih buržoazija odlagala problem, na početku 80-ih ona je osjećala da su uslovi bili dovoljno stabilizovani za novu inicijativu. Ovo se izrazilo u obliku ofanzive protiv socijalnih uslova radničke klase u svim većim kapitalističkim državama, zajedno sa programom čiji je cilj bio osiromašenje država sa dugovima.

Države koje su se duboko zadužile da bi platile za uvoz nafte su bile udarene sa dvije strane. S jedne strane, stvarne kamate na dugove su brzo skočile, dok su s druge strane cijene robe koje su korišćene za zaradu inostranih valuta da bi otplatili ove dugove, brzo pale, dok se recesija od 1981-82 počela širiti.

Stezanje ovih ukliještenih mjera je dovelo do krize dugova u Meksiku 1982, koju ju slijedio početak takozvanog Programa Strukturalnog Regulisanja (SAP) od strane IMF-a. Od tada, zemlje koje su u dugu će moći primiti nove kredite pod uslovom da preduzmu značajne mjere "restrukturisanja" cijelih svojih ekonomija, koje bi bilo zasnovano na otkidanju sredstava namijenjenim za državne projekte i radove, i otkidanju sredstava za socijalno osiguranje. Cilj toga je bio da se čitav svijet izloži dominaciji glavnih industrijskih kompanija i financijskih institucija.

Iznoseći zaključke o efektu ove ekonomske politike 1992, bivši funkcioner Inter-Američke Banke za Razvoj (Inter-American Development Bank), Jerome I. Livingston je zapazio: "Za osoblje Državne Blagajne SAD-a (US Treasury)… ova kriza dugova je predstavljala dosad neviđenu priliku da se u zemljama koje su u dugu ostvare strukturalne reforme, koje su išle u prilog Reaganovoj administraciji. Osnova ovih ekonomskih reformi je bila da se zemlje koje su u dugu zauzmu da umanje ulogu društvenog ili državnog sektora kao oslonca za ekonomski i društveni razvoj, i da se više oslone na međunarodno tržiste kapitala i privatizaciju ekonomske djelatnosti, kod kuće, kao i u inostranstvu." [5]

Ove mjere su imale katastrofalne posljedice. Izračunato je da su između 1984. i 1990, "zemlje u razvoju" koje su djelovale pod SAP-om (Programom Strukturalnog Regulisanja), transferovale 178 milijardi dolara u zapadne komercijalne banke, što je navelo bivšeg funkcionera Svjetske Banke (World Bank) da izjavi ovu opasku: "Još od srednjeg vijeka kada su evropski konkvistadori opljačkali Latinsku Ameriku, svijet još nije doživio takav priliv bogatstva u tom pravcu što ga danas vidimo." [6]


Ekonomsko uništenje Jugoslavije

Posljedice po Jugoslaviju nisu bili ništa manje katastrofalne. Spoljni dug Jugoslavije, koji je bio 2 milijarde dolara 1970, se popeo na 6 milijardi dolara 1975. Do 1980, dug je iznosio 20 milijardi dolara, što je predstavljalo preko četvrtine nacionalne zarade, dok je otplata duga zauzimala nekih 20% zarade od izvoza.

Regulisanje i otplata duga je dovelo do povećanog rascjepa i podjele federalne republike. Većina industrijskog razvoja se odvijalo na sjeveru zemlje, u Hrvatskoj i Sloveniji, dok ih je jug zemlje snabdijevao sirovinama za proizvodnju. Dok su relativne cijene sirovina padale, tako su se i ekonomske nejednakosti između republika povećavale, što je dovelo do povećanih napetosti i zahtjeva od sjevernih republika za veću autonomiju.

Dok su IMF i druge financijske institucije vršile pritisak na federalnu vladu da smanje spoljni dug putem povećanja izvoza, rezultirajuće odvraćanje proizvodnje od domaće potrošnje je dovelo do postepenog pada životnog standarda tokom 1980-ih.

Između 1979. i 1985, stvarni lični dohodak radnika u "društvenom sektoru" je pao za 25%, i pretpostavlja se da je do 1989. nekih 60% jugoslovenskih radnika živjelo na, ili ispod minimalnog nivoa garantovanog od države. Standard života je pao za 40% od 1982. do 1989.

Opisujući djelovanje ovog ekonomskog mehanizma, britanski ekonomista Michael Barratt Brown je napisao: "Izgledalo je da nije bilo i zaista tu nije bilo nade. Isti ekonomski lijek je bio propisivan svim zemljama u razvoju koje duguju, a isto tako i komunističkom svijetu. 'Izvozite više i isplatite svoje dugove!' skandirali su IMF i Svjetska Banka; i što su zemlje dužnice više izvozile istu robu, pretežno neprerađene sirovine, sve više su im cijene izvoza padale u svjetskim tržištima, dok su cijene njihovih uvoza iz industrijalizovanih zemalja i njihove kamatne stope nastavljale da rastu." [7]

Sa raspadanjem staljinističkih režima u Istočnoj Evropi 1989, IMF-ov program restrukturisanja ekonomije se ubrzao. Osnovni ciljevi i za Istočnu Evropu i Jugoslaviju su već bili formulisani u SAD Direktivi Odluka za Nacionalnu Sigurnost (US National Security Decision Directive) 1982, koja je pozvala na "povećane napore da se promoviše 'tiha revolucija' da bi se zbacile komunističke vlade i partije", i za integraciju Istočne Evrope u ekonomiju koja je orijentisana ka kapitalističkom tržištu. [8]

Impakt na Jugoslaviju od ovih IMF diktata se pokazuje u slijedećim ciframa. U periodu između 1966-79, rast industrijske proizvodnje je u prosjeku iznosio 7,1% godišnje. Poslije prve faze makro-ekonomskih reformi, on je pao na 2,8% u periodu 1980-87, i onda je pao na nulu u 1987-88, i potom propao do -10,6% u 1990.

Ali su čak i surovije ekonomske mjere slijedile. Januara 1990, sporazum koji je potpisan sa IMF-om je odredio da se izdaci za državne troškove srežu do te mjere da bi to predstavljalo 5% od bruto domaćeg proizvoda zemlje.

Kao što profesor Chussodovski objašnjava o ovom procesu, posljedice toga nisu bile ništa manje od katastrofalnih.

"Dok je inflacija nagrizala zarade, IMF je naredio zamrzavanje plata na njihove nivoe od sredine novembra 1989. I pored fiksiranja dinara na deutschmarki, cijene su rasle neobuzdano. Stvarne plate su propale za 41% u prvih šest mjeseci 1990. Inflacija 1990. se kretala oko 70%. Januara 1991, izvršena je još jedna devalvacija dinara od 30%, dovodeći do još jedne runde poskupljenja. Inflacija se kretala oko 140% 1991, što je skočilo na 937 i 1.134% za godine 1992. i 1993.

"U ekonomski paket mjera u januaru 1990. je također bila uključena puna konvertibilnost dinara, oslobađanje kamatnih stopa i dalje smanjivanje količine uvoza. Inostrani kreditori su bili u punoj kontroli jugoslovenske monetarne politike: sporazum koji je bio potpisan sa IMF-om je spriječavao jugoslovensku federalnu vladu da ima pristup kreditu iz svoje Centralne Banke (Narodne Banke Jugoslavije). Ovaj uslov je doslovno paralizovao izvršavanje budžeta i osakatio mogućnost federalne države da financira svoje ekonomske i socijalne programe. I još uz to, deregulisanje komercijalnog kredita uz reforme bankovnog sistema je stvorilo prave uslove za još dalju propast investicija od strane državnih preduzeća.

"Zamrzavanje svih transfer isplata republikama je stvorilo stanje 'de fakto (neslužbenog) otcjepljenja'. Ispunjavanje ovih uslova (koji su sadržani u sporazumu potpisanim sa IMF-om) je također bio dio sporazuma o (planiranju isplata) duga, koji se postigao sa pariskim i londonskim klubovima [jedni od glavnih zapadnih financijskih institucija]. Kriza budžeta kojom je kumovao IMF je uzrokovala propast federalne financijske strukture. Ova situacija je na neki način došla kao fait accopmli (gotova stvar), prije zvanične deklaracije od Hrvatske i Slovenije za otcjepljenje juna 1991. Politički pritisci na Beograd od strane Evropske Unije, kombinovani sa težnjama Njemačke da uvuče Balkan u svoju geo-političku orbitu, je također dala podstrek za proces otcjepljenja. Ali su ekonomski i društveni uslovi za raspad federacije, koji su rezultirali od deset godina 'strukturalnog regulisanja', već bili čvrsto postavljeni." [9]

Jedno od glavnih zahtjeva IMF-a je bilo da federalna vlada i financijsko rukovodstvo prestanu financirati preduzeća koja "prave gubitke". 1989. je nekih 248 preduzeća bilo likvidirano i 89.400 radnika otpušteno. Ali nije se na tome završilo. Prvih devet mjeseci 1990. je daljnjih 889 preduzeća sa 525.000 radnika bilo izloženo postupcima bankropcije, sa najvećom koncentracijom takvih firmi u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Kosovu.

Septembra 1990, Svjetska Banka je iznijela pretpostavku da je tu bilo još 2.435 preduzeća "u gubitku", sa kombinovanom radnom snagom od 1,3 miliona radnika, od preostalog ukupnog broja od 7.531 prreduzeća. Kao što Chussodovsky primjećuje: "Imajući u vidu da je 600.000 radnika već bilo otpušteno iz propalih bankroptiranih firmi prije septembra 1990, ove cifre sugerišu da je nekih 1,9 miliona radnika (od ukupno 2,7 miliona) bilo klasifikovano kao 'suvišno', tj., bez posla. 'Insolventne' firme koje su se koncentrisale na energiju, tešku industriju, preradu metala, šumarstvo i tekstil su bile među najvećim industrijskim preduzećima u zemlji, predstavljajući (septembra 1990.) 49,7% ukupne (preostale i zaposlene) industrijske radne snage."[10]


Nova kolonizacija

To što ove ekonomske statistike podvlače je da trenutna intervencija NATO sila nije ništa drugo nego nastavak ove politike koja se vodila u prethodnom periodu sa drugim, tj., vojnim sredstvima--uništenje svih tekovina prethodnog ekonomskog i društvenog razvoja Jugoslavije, i transformacija cijelog ovog područja u jednu vrstu polu-kolonije velikih kapitalističkih sila.

Nigdje se ovaj proces ne vidi jasnije nego u Bosni i Hercegovini. Pod Daytonskim sporazumima od novembra 1995, ovi ciljevi su bili ispisani u ustav ove nove "republike". Takozvanom Visokom Predstavniku, kojeg su postavile SAD i Evropska Zajednica, su data puna izvršna prava sa autoritetom da poništi odluke obe vlade, i Bosanske Federacije, i Republike Srpske.

Ekonomska politika je stavljena u ruke glavnih međunarodnih financijskih institucija. Ustav je naglasio da bi prvog guvernera Centralne Banke Bosne i Hercegovine trebalo da postavi IMF i da on "ne smije da bude građanin Bosne i Hercegovine ili susjedne države…"

I još uz to, Centralna Banka ne smije da vodi samostalnu ekonomsku politiku, i za prvih šest godina "ne smije da proširi kredit stvaranjem novca, djelujući na ovaj način kao valutna komora (currency board)." To jeste, može samo da izda papirnu valutu ako ima puno pokriće od vrijednosti (holdings) od strane valute. Međunarodnim kreditima nije bilo dopušteno da financiraju ekonomsku obnovu, ali se koriste da financiraju vojno prisustvo pod Daytonskim sporazumom, kao i otplatu dugova međunarodnim kreditorima.[11]

Pošto su osigurali efektivnu rekolonizaciju Bosne i Hercegovine, imperijalističke sile, pod vodstvom SAD-a, su sada počeli da proširuju ovaj proces na ostatak Jugoslavije. Kao što to tekst sporazuma u Rambouilletu čisto razjašnjava, NATO-va vojna intervencija nikada nije imala namjeru da se ograniči samo na Kosovo, već je predvidjela okupaciju cijele Jugoslavije. Ukratko, iza ove navale propagande, "objektivan mehanizam događaja" nije ništa drugo nego težnja da se čitavo ovo područje ponovo kolonizuje.


17. aprila 1999.

Notes

1. Michel Chussodovsky, The Globalisation of Poverty pp. 243-244
2 .Susan Woodward, Balkan Tragedy p. 7
3. op cit p. 15
4. Woodward op cit p. 18
5. cited in Doug Henwood, Wall Street pp. 294-295
6. cited in Asad Ismi, "Plunder With a Human Face", Z magazine February 1998
7. Michael Barratt Brown, "The War in Yugoslavia and the Debt Burden" in Capital and Class No 50, 1993
8. Chussodovsky op cit p. 244
9. Chussodovsky op cit pp. 246-247
10. Chussodovsky op cit p. 251
11. Chussodovsky op cit p. 256