Intervju Roberta Brenera, urednik publikacije “Against the Current” i autor knjige Ekonomika globalne nestablinosti (“The Economics of Global Turbulence”, Verso 2006) je dao intervju za “Hankyoreh”, vodeći Korejski dnevnik. Intervju je vodio Seongji Jeong. Ovaj intervju je objavljen 22. januara 2009. godine i ovde je publikovan uz manje uređivačke korekcije.cartoon06

Songjin Jeong (SJ): Većina medija i analitičara tekuću krizu naziva “finansijskom krizom”. Da li se slažete sa ovakvim opisom?

Robert Brenner (RB): Razumljivo je da analitičari krize polaze od urušavanja bankarskogi tržišta hartija od vrednosti u svojoj analizi. Ali, problem je što nisu otišli dalje od toga. Počev of Sekretra trežora Henry Paulson-a i Predsednika FED-a Ben Bernanke-a naniže, svi tvrde da se kriza može objasniti prosto problemima u finansijskom sektoru. U isto vreme, tvrde da je realna ekonomija snažna, i da su takozvani 'temelji’ u dobrom stanju. Ovo je vrlo pogrešno.

Osnovni uzrok današnje krize je opadajuća vitalnost razvijenih ekonomija počev od 1973., i posebno od 2000. godine. Privredni rezultati SAD, zapadne Evrope i Japana su se postojano pogoršavali, iz jednog u drugi poslovni ciklus, u pogledu svakog od standardnih makroekonomskih indikatora: BDP, investicije, realne zarade itd. Kao najbolja ilustracija može poslužiti činjenica da je poslovni ciklus od 2001. do 2007. koji je upravo završen bio nubedljivo najslabiji u posleratnom periodu, i to uprkos najvećoj državnoj intervenciji u mirnodopskoj istoriji SAD.

SJ: Kako bi ste objasnili dugoročno slabljenje privrede od 1973., ono što vi u vašem radu nazivate “dugoročni pad”?

RB: Osnovni razlog je dug i trajan pad stope prinosa na investirani kapital još od kraja šezdesetih. Nemogućnost oporavka stope profita je još značajnije u svetlu značajnog pada realnih zarada tokom ovog perioda.

Osnovni razlog za pad stope profita, iako ne jedini, je trajna tendencija kreiranja viška kapaciteta u proizvodnji. Ono što se dogodilo je da su velike privredne sile jedna za drugom ulazile u svetsko tržište – Nemačka i Japan, novoindustrijalizovane zemlje severozapadne Azije, jugoistočni Azijski Tigrovi, i konačno Kineski Levijatan.

Ove privrede koje su se kasnije razvile su proizvodile iste proizvode koji se već proizvode drugde, samo jeftinije. Kao rezultat se javlja prevelika ponuda u odnosu na tražnju u jednoj za drugom privrednom granom, što je uticalo na pad cena a time i profita. Korporacije koje su iskusile snižavanje profita nisu izašle iz ovih industrija. Naprotiv, one su pokušale da zadrže svoje mesto oslanjajući se na inovacije i ubrzavajući investicije u nove tehnologije. Ali, naravno, ovo je samo pogoršalo situaciju.

Zbog pada stope prinosa, kapitalisti dobijaju manje viškove od svojih investicija. Stoga nemaju izbora nego da uspore razvoj proizvodnih pogona i zapošljavanje. U isto vreme, da bi obnovili profitabilnost oni vrše pritisak na zarade zaposlenih, dok država smanjuje rast javnih davanja.

Ali posledica svih ovih rezova u trošenju je dugoročni problem agregatne tražnje. Trajna slabost agregatne tražnje je neposredni uzrok dugoročne privredne slabosti.

SJ: Inicijalna kapisla za krizu je bilo pucanje balona cena nekretnina, koji je rastao tokom pune protekle decenije. Kakav je po vašem mišljenju značaj ovoga?

RB: Balon cena nekretnina se mora posmatrati kao deo niza balona cena imovine koji su se de+avali u privredi tokom devedesetih, uz posebno obraćanje pažnje na ulogu Federalnih Rezervi SAD u podsticanju ovih balona.

Još od početka duge faze opadanja, državne ekonomske vlasti su pokušavale da se izbore sa problemom nedovoljne tražnje podsticanjem rasta zaduživanja, kako javnog tako i privatnog. U početku su to bili budžetski deficiti, koji su pomogli da se izbegnu zaista duboke recesije. Ali u isto vreme, vlasti su mogle osvarivati sve manji rast od istog iznosa pozajmljenih sredstava. U stvari, da bi izbegli veliku krizu koje su tokom istorije mučile kapitalistički sistem, morale su da plihvate klizanje u stagnaciju.

Tokom ranih devedesetih, vlade SAD i Evrope, predvođene Klintonovom administracijom, su pokušale da se oslobode tereta dugova okretanjem ka uravnoteženim budžetima. Ideja je bila da se prepusti slobodnom tržištu da vodi privredu. Ali pošto se profitabilnost još uvek nije oporavila, smanjenje deficita je imalo za posledicu veliki udar na tražnju, što je dovelo do recesije i sporog rasta u periodu 1991. – 1995.

Da bi ponovo podstakli rast privrede, vlada SAD je usvojila pristup koji je izmislio Japan krajem osamdesetih. Kamatne stope su držane na niskom nivou, Federalne rezerve su učinile pozajmljivanje jednostavnim kako bi se podstakle investicije u finansijsku imovinu. Kako su cene ove imovine počele da skaču, korporacije i domaćinstva su iskusili veliki rast u njihovom bogatstvu, bar na papiru. Stoga su mogli da se zadužuju na fantastično velikom nivou, snažno povećavajući svoje investicije i potrošnju i gurajući napred tako celu ekonomiju.

Tako je privatni dug zamenio javni. Ono što bi se moglo nazvati “Kejzijanizmom cena imovine” je zamenilo tradicionalni Kejnzijanizam. Stoga smo proteklih desetak godina bili svedoci fantastičnog spektakla u svetskoj ekonomiji u kome je nastavak akumulacije kapitala postao bukvalno zavisan od istorijskih talasa spekulacija, koje su pažljivo gajili i podsticali kreatori državne politike – i regulatori! – prvo se dogodio istorijski balon cena na berzi devedesetih, a potom balon cena nekretnina i kreditni balon tokom prve desecije dvadeset prvog veka.

SJ: Vi ste predvideli tekuću krizu, kao i krizu iz 2001. godine. Kakve su po vama perspektive svetske ekonomije? Hoće li pogoršati ili oporaviti pre kraja 2009. godine? Da li očekujete da će tekuća kriza biti oštra kao i Velika Krize?

RB: Tekuća kriza je mnogo ozbiljnija nego najgora recesija u posleratnom periodu, između 1979. i 1982. i moguće je zamisliti da bude na nivou Velike krize, iako je to u suštini nemoguće znati. Ekonomski prognozeri su potcenili koliko je stanje loše znog toga što su precenili snagu realne privrede i izgubili iz vida stepen njene zavisnosti od kumuliranja dugova koji su se zasnivali na balonima cena nekretnina.

Tokom nedavnih privrednih ciklusa u periodu 2001. - 2007. GDP u SAD je najsporije rastao u celoj posleratnoj epohi. Nije došlo do rasta zapošljavanja u privatnom sektoru. Rast industrijskih kapaciteta je bio za trećinu manji od pretodnog posleratnog minimuma. Realne zarade su u suštini stagnirale. Po prvi put posle Drugog svetskog rata nije došlo do rasta prosečnog porodičnog dohotka. Ekonomski rast su podsticale isključivo lična potrošnja i investicije u nekretnine, omogućeni jeftinim kreditima i rastućim cenama nekretnina.

SJ: Mnogi tvrde da je tekuća kriza tipična finansijska kriza, a ne “marksistička” kriza hiperprodukcije i opadajuće stope profita, tvrdeći da je pucanje finansijsko-spekulantskog balona imalo centralnu ulogu u njenom nastajanju. Kako bi ste vi na to odgovorili?

RB: Ne mislim da je od koristi na takav način suprotstavljati realne i finansijske aspekte krize. Kao što sam naglasio, to je kriza u marksističkom smislu reči koja sve korene ima u dugoročnom padu i nemogućnosti da se stopa profita oporavi, što je osnovni razlog za produženo usporavanje akumulacije kapitala u današnjosti. U 2001. godini je stopa profita za ne-finansijske korporacije SAD bila najniža u posleratnom periodu, osim 1980. Korporacije zbog toga nisu imale izbora nego da odlože investicije i novo zapošljavanje, produbljujući time nepovoljnu poslovnu klimu.

To je razlog veoma sporog rasta tokom privrednog ciklusa koji se upravo završio. Bez obzira na to, da bi se razumeo trenutni kolaps, mora se ukazati na vezu između slabosti realne privrede i topljenja finansijskog sistema. Glavna veza je sve veća zavisnost privrede od pozajmljivanja kako bi mogla da nastavi sa poslovanjem, i sve veće oslanjanje vlasti na rast cena imovine kako bi se takvo pozajmljivanje moglo nastaviti.

Osnovni uslov za nastanak balona cena nekretnina i berze je bilo održavanje niskih troškova pozajmljivanja. Sloabost svetske privrede, naročito posle kriza 1997. – 1998. i 2001. – 2002., kao i velika kupovina dolara od strane vlada država Azije kako bi se odbranio devizni kurs i nastavio rast potrošnje u SAD, stvorili su izrazito niske dugoročne kamatne stope. U isto vreme, Federalne Rezerve SAD su su držale kratkoročne kamatne stope na najnižem nivou od pedesetih godina. Pošto banke nisu mogle da pozajmljuju toliko jeftino, novac su davale spekulantima, čije investicije su gurale na gore cene svih vrsta imovine a prinose na pozajmljena sredstva (kamatne stope na obveznice) sve niže.

Simptomatično je da su istovremeno cene nekretnina naglo porasle a realni prinosi na državne obveznice SAD naglo pali. Ali, pošto su prinosi pali na do sada najniži nivo, institucije koje zavise od prinosa na ovakve hartije od vrednosti su imale sve veće poteškoće da ostvare profit. Osiguravajuća društva i penzioni fondovi su naročito bili teško pogođeni, ali i hedž-fondovi i investione banke takođe.

Zbog toga su ove institucije bile više nego spremne da masovno investiraju u hartije od vrednosti koje su se temeljile na veoma sumnjivim nekvalitetnim hipotekama, zbog njihovih visokih prinosa, ignorišući neobično visok rizik koji su nosile. Njihova kupovina ovakvih harija od vrednosti je omogućavala hipotekarnim zajmodavcima da pozajmljuju čak i još rizičnijim zajmoprimcima. Balon cena nekretnina je dostigao istorijske razmere, i potencijal za katastrofu je postao očigledan.

SJ: Čak i ako se prihvati da je posleratni kapitalizam ušao dugoročno opadanje sedamdesetih, izgleda nesporno da je neoliberalna kapitalistička ofanziva sprečila pogrošavanje pada od osamdesetih godina.

RB: Ako pod neoliberalizmom podrazumevate okretanje finansijama i deregulaciji, ne vidim kako je to pomoglo privredi. Ali ako pod time podrazumevate pojačane napade na radničke plate, radne uslove i na državu blagostanja od strane poslodavaca i vlade, onda ima malo mesta sumnji da je to sprečilo pogoršanje pada stope profita.

Čak i u tom smislu, napadi poslodavaca nisu čekali tzv. neoliberalnu eru osamdesetih. Sve je počelo uoči pada profitabilnosti, ranih sedamdesetih, zajedno sa kejnzijanizmom. Štaviše, to nije imalo za rezultat oporavak profitne stope i samo je dodatno pojačalo problem agregatne tražnje. Slabljenje agregatne tražnje je na kraju primoralo ekonomske vlasti da se okrenu moćnim i opasnim oblicima ekonomskog stimulusa, “kejnzijanizmu cena imovine” koji je doveo do tekuće katastrofe.

SJ: Neki tvrde da paradigma “finansijalizacije” ili “kapitalizma kojim upravljaju finansije” je dovela do “vaskrsnuća kapitala” (Gerard Durmenil) u periodu od osamdesetih do danas. Šta mislite o takvoj tezi?

RB: Ideja o kapitalizmu vođenim finansijama je pojmovna kontradikcija pošto, uopšteno govoreći – postoje značajni izuzeci, kao na primer potrošačko pozajmljivanje – održivo finansijsko pravljenje profita zavisi od održivog pravljanja profita u realnoj ekonomiji. Da bi odgovorile padu profitne stope u realnoj privredi, neke vlade, predvođene SAD su podsticale okretanje finansijama putem deregulacije finansijskog sektora. Ali pošto je realna privreda nastavila da stagnira, glavni rezultat je bilo jačanje konkurencije u finansijskom sektoru, koje je otežalo zarađivanje profita i podsticalo sve veće spekulacije i rizične poduhvate.

Rukovodioci u kreditnim odeljenjima investicionih banaka i hedž fondova su mogli da ostvare basnoslovna bogatstva zbog toga što su njihove plate zavisile od kratkoročnih profita. Visoke kratkoročne prinose su ostvarivali uvećavajući imovinu i plasmane svojih firmi i povećavajući rizik. Ali ovakvo vođenje poslovanja, pre ili kasnije, imalo je za posledicu narušavanje dugoročnog finansijskog zdravlja njihovih sopstvenih korporacija, što je dovelo do spektakularnog kraha vodećih investicionih banaka na Vol Stritu.

Svaka tzv. finansijska ekspanzija od sedamdesetih godina je vrlo brzo završila u katastrofalnoj finansijskoj krizi i zahtevala masovnu pomoć države. Ovo važi za kreditni bum prema zemljama trećeg sveta sedamdesetih i osamdesetih godina; štedno-kredini bum, maniju preuzimanja finansiranih dugom i balon cena komercijalnih nekretnina osamdesetih; berzanski balon u drugoj polovini devedesetih; i naravno balon cena stambenih nekretnina i kreditnog tržišta poslednjih godina. Finansijski sektor je izgledao dinamičnim samo zbog toga što su vlade bile spremne na sve da bi ga podržale.

SJ: Kejnzijanizam ili državni intervencionizam izgleda da se vraća kao novi Zeitgeist. Kakva je vaša opšta procena vaskrsnutog kejnzijanizma ili državnog intervencionizma? Može li on pomoći da se razreše, ili bar umanje efekti tekuće krize?

RB: Vlade danas zaista nemaju izbora nego da se okrenu kejnzijanizmu i državi da bi pokušale da spasu privredu. Naposletku, slobodno tržište se pokazalo potpuno nesposobnim da spreči ili da se izbori sa ekonomskom katastrofom, a kamoli da obezbedi sigurnost i rast. Zbog toga su svetske političke elite koje su do juče pevale hvalospeve o deregulaciji finansijskih tržišta odjednom postale kejnzijanske.

Ali postoji razlog zbog koga treba sumnjati u to da kejnzijanizam, u smislu ogromnih budžetskih deficita i jeftinih kredita radi podsticanja tražnje, može imati efekat kakav mnogi očekuju. Tokom poslednjih sedam godina, zahvaljujući pozajmljivanju i trošenju koje su podstakli balon cena nekretnina Federalnih rezervi SAD i budžetski deficiti Bušove administracije , svedoci smo u suštini verovatno najvećeg kejnzijanskog ekonomskog stimulusa u mirnodopskoj istoriji. A opet imamo najslabiji poslovni ciklus u posleratnoj epohi.

Danas je izazov mnogo veći. Kako je pukao balon cena nekretnina a kredit je teže dobiti, domaćinstva smanjuju potrošnju i investicije u stanovanje. Posledično, dolazi do pada profita korporacija. Zbog toga one ubrzano smanjuju plate i otpuštaju radnike, podstičući spiralu opadajuće tražnje i pada profitabilnosti.

Domaćinstva su dugo vremena računala na rastuće cene nekretnina kako bi se što više zaduživala i da umesto njih vrše funkciju štednje. Ali sada, zbog nagomilanih dugova, moraju da smanje pozajmljivanje i povećaju štednju u isto vreme kada je privredi najpotrebnije da oni nastave da troše. Može se očekivati da će veliki deo novca koji vlade stavljaju u ruke domaćinstava biti ušteđeno a ne potrošeno. Pošto kejnzijanizam jedva da je mogao da pokrene privredu tokom ekspanzije, šta od njega možemo očekivati u najgoroj recesiji od tridesetih godina prošlog veka?

Da bi imala značajan uticaj na privredu, Obamina administracija će verovatno morati da razmotri ogroman talas direktnih ili indirektnih državnih investicija, u suštini u formi državnog kapitalizma. Međutim, da bi se ovo postiglo potrebno je prevazići velike ekonomske i političke prepreke.

Politička struktura SAD je potpuno neprijateljski nastrojena prema državnom preduzetništvu. U isto vreme, stepen trošenja i državne zaduženosti koji su potrebni bi ugrozili dolar. Do sada, istočno-azijske vlade su bile srećne da finansiraju interne i eksterne deficite vlade SAD, kako bi se održala potrošnja a time i njihov izvoz. Ali sada kada je kriza obuzela čak i Kinu, one mogu izgubiti sposobnost da finansiraju deficit SAD, posebno kako on raste u neviđenim razmerama. U pozadini se nazire zaista zastrašujuća mogućnost bežanja od dolara kao svetske valute.

SJ: Kakva je vaša ocena pobede Obame na nedavnim predsedničkim izborima? Mnogi tretiraju Obamu kao Ruzvelta 21 veka koji će doneti “New Deal”. Da li mislite da anti-kapitalistički progresivisti mogu dati ključnu podršku nekim od njegovih postupaka?

RB: Trijumf Obame na izborima treba pozdraviti. Pobeda Mekejna bi bila pobeda Republikanske partije i dala bi ogroman podstrek reakcionarnim snagama na političkoj sceni SAD. Bila bi viđena kao podrška hiper-militarizmu i imperijalizmu Bušove administracije, i kao otvoren poziv na eliminisanje levičarskih elemenata u sindikatima, države blagostanja i zaštite životne sredine.

Rekavši ovo, treba naglasiti da je Obama, kao i Ruzvelt, demokrata centrista od koga se ne može očekivati da će na svoju ruku braniti interese širokog sloja radnih ljudi, koji će biti pod rastućim pritiskom korporacija da nadoknade svoju slomljenu profitabilnost smanjenjem zaposlenosti i naknada i sl.

Obama je podržao gigantsko spašavanje finansijskog sektora, koje verovatno predstavlja najveću pljačku poreskih obveznika SAD u istoriji, posebno zbog toga što sa sobom ne nosi nikakvu obavezu za banke. Takođe je podržao spašavanje auto industrije, iako je uslovljeno značajnim rezovima u naknadama zaposlenima.

Poenta je da, kao i Ruzvelt, od Obame se može očekivati da će preduzimati odlučne akcije u cilju zaštite radnih ljudi samo ukoliko ga pritiska organizovana direktna akcija odozdo. Ruzveltova administracija je donela glavni progresivni zakon, New Deal, uključujući Wagner Act i Social Security, tek pod pritiskom velikog talasa štrajkova. Slično se može očekivati i od Obame.

SJ: Prema Rozi Luksemburg i nedavno Dejvidu Harviju, kapitalizam prevazilazi svoju tendenciju ka krizama putem geografske ekspanzije. Prema Harviju, ovo često pomažu masovne državne investicije u infrastrukturu, kako bi se podržale privatne kapitalne investicije, često i direktne strane investicije. Da li mislite da kapitalizam može pronaći izlaz iz ove krize, u terminologiji Harvija, putem “vremensko-prostornog” rešenja?

RB: To je kompleksno pitanje. Mislim da, pre svega, jeste tačno i od kritične važnosti da se kaže da je geografska ekspanzija bila od suštinske važnosti za svaki veliki talas kapitalističke akumulacije. Može se reći da rast veličine radne snage i rast geografskog prostora sistema predstavljaju suštinske preduslove kapitalstičkog rasta.

Investicije od strane korporacija SAD u zemlje zapadne Evrope i Japana su igrale ključnu ulogu, ne samo za SAD već i za ove zemlje. Bez sumnje, ova ekspanzija radne snage i kapitalističke geografske arene je bila nezamenljiva za visoke stope profita koje su učinile posleratni period poleta tako dinamičnim. Sa marksističkog stanovišta, ovo je bio klasični talas kapitalističke akumulacije, i nužno je sadržao i uvlačenje širokih masa radne snage koje su do tada bile van sistema, posebno iz ruralnih pre-kapitalističkih krajeva Nemačke i Japana, i inkorporiranje ili re-nkorporiranje velikog geografskog prostora.

Bez obzira na to, mislim da je u značajnoj meri šablon dugug pada, još od kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, bio drugačiji. Tačno je da je kapital reagovao na opadajuću profitabilnost daljim širenjem ka spolja, težeći da kombinuje visoke tehnologije i jeftinu radnu snagu. Istočna Azija je naravno fundamentalan primer. Ipak, ni ovo nije moglo dati zadovoljavajuće rešenje. Na kraju, industrijska proizvodnja koja je tako spektakularno narasla u istočnoj Aziji je u velikoj meri duplirala proizvodnju koja već postoji negde drugde, samo jeftinije. Na nivou sistema, to je uvećalo a ne rešilo problem viška kapaciteta.

Drugim rečima, globalizacija je bila odgovor na opadajuću profitabilnost, ali pošto nove industrije nisu bile komplementarne svetskoj podeli rada, već redundantne, nastavio se problem pada profitabilnosti.

Da bi se zaista rešio problem profitabilnosti koji je dugo mučio sistem - usporavajući akumulaciju kapitala i vodeći ka sve većem zaduživanju da bi se očuvala stabilnost – sistem je zahtevao krizu koja je toliko dugo odlagana. Zbog problema viška kapaciteta, koji je masivno uvećalo gomilanje dugova, ono što je još uvek potrebno je, kao u klasičnom scenariju, potres u sistemu korporacija sa visokim troškovima i niskim profitom, praćen pojeftinjenjem sredstava za proizvodnju i sniženjem cene rada.

Kapitalizam je putem kriza tokom istorije vraćao stopu profitabilnosti i uspostavljao neophodne uslove za dinamičnu akumulaciju kapitala. Tokom posleratnog perioda, krize su odgađane, ali je cena toga bila nesposobnost da se oživi profitabilnost i stagnacija. Tekuća kriza je taj potres koji se nije dogodio.

SJ: Dakle, mislite da samo kriza može razrešiti krizu? To je klasičan marksistički odgovor.

RB: Mislim da to verovatno jeste slučaj. Ovo bi mogla biti analogija. U početku, ranih tridesetih, New Deal i kejnzijanizam nisu biti efektivni. U stvari, tokom tridesetih, nije se uspelo u stvaranju uslova za novi polet, kao što se i videlo kada je privreda pala nazad u duboku recesiju 1937-1938. Ali na kraju, kao rezultat duge krize tokom tridesetih, stvoreni su osnovni preduslovi za visoke stope profita kroz eliminisanje skupih, neprofitablnih sredstava za proizvodnju.

Do kraja tridesetih se moglo zaključiti da je potencijalna stopa profita visoka i da je sve što nedostaje tražnja. Tražnju su naravno obezbedili masovni izdaci za naoružanje za Drugi svetski rat. Tokom rata, ostvarivane su visoke stope profita i one su stvorile neophodne uslove za posleratni polet. Ali, ja ne smatram da bi kejnzijanski deficit dao rezultae čak i da je proban 1933, jer je potrebno, marksističkim rečnikom, prethodno sistemsko čišćenje krizom.

SJ: Da li mislite da će tekuća kriza predstavljati izazov za hegemoniju SAD? Geo-politički teoretičari poput Immanuel Wallersten-a, koje je takođe intervjuisao ovaj list, tvrde da opada hegemonija SAD.

RB: Ovo je vrlo kompleksno pitanje. Možda grešim, ali mislim da mnogi od onih koji tvrde da je došlo do pada hegemonije SAD uglavnom to vide kao izraz geopolitičke moći SAD, i na kraju, njene sile. Sa ovog stanovišta, dominaciju SAD uglavnom čini njeno liderstvo, moć nad drugim zemljama.

Ja ne vidim hegemoniju SAD na takav način. Vidim elite sveta, posebno elite kapitalističkog jezgra shvaćenog u širem smislu, da su vrlo zadovoljne hegemonijom SAD zbog toga što to za njih znači da SAD preuzima ulogu svetskog policajca i cenu koju to nosi. Ovo važi, mislim, i za elite čak i najsiromašnijih zemalja na svetu.

Kakva je uloga svetskog policajca? Ne da napada druge države – uglavnom, već da čuva društveni poredak, da stvara stabilne uslove za globalnu akumulaciju kapitala. Njegova glavna uloga je da zbriše bilo kakve masovne otpore kapitalizmu i da očuva postojeću strukturu klasnih odnosa.

Tokom većeg dela posleratnog perioda, bilo je nacionalističkih izazova, posebno odozdo, slobodnoj vladavini kapitala. Ovakvi otpori su nesporno bili suzbijani brutalnom silom SAD, najogoljenijim izrazom dominacije SAD. Iako je u jezgru sistema postojala hegemonija SAD, izvan je važila dominacija nasiljem.

Ali sa padom Sovjetskog saveza, i okretanjem Kine i Vijetnama kapitalizmu, poraz pokreta za nacionalno oslobođenje na mestima kao što su južna Afrika i centralna Amerika, otpor kapitalu u svetu u razvoju je veoma oslabio, bar za sada. I tako danas vlade i elite ne samo zapadne i istočne Evrope, Japana i Koreje, već i Brazila, Indije i Kine – skoro bilo koje mesto koje vam može pasti na pamet – preferiraju hegemoniju SAD.

Hegemonija SAD neće pasti zbog uspona neke druge sile koja je sposobna da preuzme svetsku dominaciju. Pre svega, Kina preferira hegemoniju SAD. SAD ne planiraju da napadnu Kinu i, za sada, drže svoje tržište širom otvoreno za kinesku robu. Dok SAD kao svetski policajac osgiravaju sve slobodniju trgovinu i kretanje kapitala, Kini je dozvoljeno da se takmiči u troškovima proizvodnje, ravnopravno, i to je bilo od neverovatne koristi za Kinu – ne bi moglo biti bolje.

Može li se hegemonija SAD nastaviti u tekućoj krizi? To je mnogo teže pitanje. Ali mislim da je, na prvi pogled, odgovor: da. Svetske elite žele više nego išta da očuvaju postojeći globalni poredak a SAD su ključ za to. Ni jedna od svetski elita ne pokušava da iskoristi krizu ili ogromne ekonomske probleme SAD da bi dovela u pitanje njihovu hegemoniju.

Kina uporno ponavlja “nećemo da nastavimo da plaćamo SAD da se tako ponašaju” aludirajući na to da Kina pokriva rekorndni deficit platnog bilansa SAD tokom poslednjih deset godina i na gigantski budžetski deficit SAD koji je sada stvoren. Da li mislite da je Kina sada prestala da finansira SAD? Ne uopšte. Kina i dalje sipa koliko god može novca da bi omogućila privredi SAD da nastavi da radi, kako bi Kina mogla da nastavi da se razvija na način na koji je to do sada činila.

Naravno, ono što se želi nije uvek moguće. Dubina kineske krize može biti toliko velika da ne može priuštiti sebi da više finansira SAD – ili rast ovih deficita i štampanje novca od strane Federalnih Rezervi može dovesti do kolapsa dolara, što bi značilo pravu katastrofu.

Ako bi se ove stvari dogodile, morao bi da se uspostavi novi poredak. Ali u uslovima duboke krize to bi bilo izuzetno teško. Zaista, u takvim uslovima, SAD kao i druge države bi se lako mogle okrenuti ekonomskom protekcionizmu, nacionalizmu ili čak i ratu. Mislim da, trenutno, elite sveta još uvek pokušavaju da izbegnu ovo – jer nisu spremne. Ono što žele je da ostave tržišta i trgovinu otvorenim.

One razumeju da je poslednji put kada je država pribegla protekcionizmu da reši problem bio u vreme Velike krize, i da ju je to učinilo još većom zbog toga što kada su neke države ušle u protekcionizam sve su morale da pribegnu protekcionizmu, što je prekinulo svetsku trgovinu. Sledeći su, naravno, došli militarizam i rat. Zatvaranje svetskih tržišta bi danas očigledno imalo katastrofalne posledice, pa elite i vlade rade sve što mogu da spreče protekcionistički, nacionalistički i militaristički ishod.

Ali politika nije samo izraz onoga što elite žele, i ono što one žele se menja tokom vremena. Elite su, štaviše, podeljene i politika ima autonomiju. Tako na primer se može teško isključiti mogućnost da se ako se kriza značajno pogorša – što u ovom trenutku ne bi bilo veliko iznenađenje – vrati politika ekstremne desnice: protekcionizam, militarizam, anti-imigraciona i nacionalistička politika.

Ovakva politika ne samo da bi mogla imati masovnu podršku. Sve veći delovi biznisa ovo mogu videti kao jedino rešenje, kako im se urušavaju tržišta i vide sistem u krizi, tako vide jedini spas u zaštiti od konkurencije i državnom podsticanju tražnje kroz vojnu potrošnju. Ovo je, naravno, bio odgovor koji je preovlađivao u dobrom delu Evrope i u Japanu tokom krize posleratnog perioda. Danas je desnica na kolenima, zbog neuspeha Bušove administracije i krize. Ali, ako Obamina administracija ne uspe da spreči ekonomski kolaps, desnica se lako može vratiti... posebno zbog toga što Demokrate stvarno ne nude nikakvu alternativu.

SJ: Govorili ste o potencijalnoj krizi u Kini. Šta mislite o trenutnom stanju kineske privrede?

RB: Mislim da će kineska kriza biti mnogo gora nego što se očekuje, iz dva bitna razloga. Prvi je da je američka kriza, i globalna kriza uopšte, mnogo ozbiljnija nego što se zamišljalo, a u krajnjoj instanci sudbina kineske privrede je neraskidivo vezana za sudbinu SAD i svetske privrede. Ovo nije samo zbog toga što je Kina u velikoj meri zavisna od izvoza svoje robe na tržište SAD. Ostatak sveta je takođe zavisan od SAD, naročito Evropa.

Ako ne grešim, Evropa je nedavno postala najveće kinesko izvozno tržište. Ali, ako kriza koja potiče iz Amerike sruši Evropu, evropsko tržište za kineske proizvode će se takođe smanjiti. Zbog toga je situacija za Kinu mnogo gora nego što se očekuje, jer je i sama ekonomska kriza mnogo gora.

Drugo, u svom entuzijazmu oko zaista spektakularnog rasta Kine ignoriše se uloga balona cena u rastu kineske privrede. Kina se razvijala prvenstveno kroz izvoz, i to posebno uz rastući trgovinski suficit sa SAD. Zbog ovog suficita, kineska vlada je morala da preduzme političke korake da bi zauzdala kinesku valutu i očuvala svoju proizvodnju konkurentnom. Posebno, kupovala je imovinu denominovanu u dolarima u gigantskim razmerama štampajući ogromne količine svoje valute. Ali rezultat je bilo upumpavanje ogromne količine novca u sopstvenu privredu, što je omogućilo pristupačne kredite tokom dužeg vremenskog perioda.

Sa jedne strane, preduzeća i lokalne vlasti su koristile ove jeftine kredite da finansiraju velike investicije. Ali ovo je dovelo do viška kapaciteta. Sa druge strane, koristili su jeftine kredite da kupuju zemlju, kuće, akcije i drugu finansijsku imovinu. Ali ovo je dovelo do velikog balona cena imovine, koji je, kao i u SAD, imao ulogu u daljem širenju pozajmljivanja i potrošnje.

Kada kineski balon cena bude pukao, problem viška kapaciteta će postati evidentan. Takođe, kao i širom sveta, potrošačka tražnja će značajno biti pogođena. Prema tome, kineska kriza će veoma ozbiljna i može globalnu krizu učiniti još oštrijom.

SJ: Da li mislite da logika kapitalističke hiperprodukcije funkcioniše i u Kini?

RB: Da, kao i u Koreji i dobrom delu istočne Azije tokom devedesetih. Nije mnogo različita. Jedino što se još uvek nije dogodilo je apresijacija lokalne valute koja je zaista ubila Korejsku privrednu ekspanziju. Kineske vlasti rade sve što mogu da to izbegnu.

SJ: Onda se ne slažete sa karakterizacijom kineskog društva kao neke vrste neo-kapitalističke tržišne privrede?

RB: Ne, uopšte.

SJ: Da li mislite da je Kina trenutno kapitalistička zemlja?

RB: Mislim da nije potpuno kapitalistička. Moglo bi se reći da je Kina imala tržišnu ne-kapitalističku privredu tokom osamdesetih, kada su imali veoma impresivan rast uz pomoć gradskih i seoskih preduzeća. Ona su bila u javnom vlasništvu, u vlasništvu lokalnih vlasti, ali su poslovala na tržišnoj osnovi. Taj ekonomski oblik je, moglo bi se reći, inicirao prelazak u kapitalizam. Kina je bila tržišna ne-kapitalistička privreda možda do ranih devedesetih, posebno zato što nije bilo velikog industrijskog sektora koji je posedovala i kojim je upravljala centralna državna vlast. Ali od te tačke počinje tranzicija u kapitalizam koja je do sada sigurno završena.

SJ: Šta mislite o oštrini nadolazeće korejske privredne krize? Da li mislite da može biti gora od MMF krize 1997. – 1998.? Kako bi se izborila sa predstojećom krizom, vlada Lee Myng-bak-a oživljava državne investicije u velike infrastrukturne projekte u stilu Park Chung-hee-a, posebno “Velikog kanala” na korejskom poluostrvu, istovremeno kopirajući Obaminu politiku ekološkog rasta. Međutim, vlada Lee Myng-bak-a još uvek pokušava da se drži neoliberalne deregulacije iz perioda nakon krize 1997., posebno okrećući se sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD i Koreje. Ovo bi se moglo nazvati hibridnim pristupom, kombinujući naizgled anahrone državne investicije i savremeni neoliberalizam. Da li to može biti uspešno u borbi protiv krize odnosno ublažavanju njenih efekata?

RB: Sumnjam da će biti uspešno. To nije nužno zbog toga što predstavlja povratak na državni kapitalizam iz Park-ove ere, ili zato što prihvata neoliberalizam. Neće biti uspešno zbog toga što, bez obzira na svoju formu, nastavlja zavisnost od globalizacije u vreme kada će svetska kriza stvoriti veliku kontrakciju svetskog tržišta. Upravo smo govorili o Kini, i ja sam tvrdio da je verovatno da će i Kina biti u ozbiljnim problemima. Ali Kina ima niske plate, potencijalno ogromno domaće tržište, tako da se može očekivati da će tokom vremena proći bolje nego Koreja, iako u to nisam siguran.

Koreja će, mislim, biti teško pogođena. Bila je teško pogođena 1997. – 1998., ali ju je spasao balon cena na berzi SAD i rezultujući rast u zaduživanju, potrošnji i uvozu SAD. Ali, kada je balon cena na Wall Street berzi pukao u periodu 2000. – 2002., Koreja je upala u nešto što je izgledalo još ozbiljnije od krize iz 1997. – 1998. Ipak, u spas je pritekao balon cena nekretnina u SAD. Sada kada je i ovaj balon pukao, nema više balona cena koji bi mogli spasti Koreju od sadašnje krize .

To nije nužno zbog toga što Koreja radi nešto pogrešno. To je zbog toga što mislim da nema jednostavnog izlaza iz onoga što je postao zaista globalni, međuzavisni kapitalistički sistem.

SJ: Dakle, vi kažete da je eksterno okruženje daleko lošije nego ikada ranije.

RB: Da, to je poenta.

SJ: Koji su neposredni zadaci progresivista u Koreji? Korejski progresivisti su veoma kritični prema Lee Myng-bak-u zbog toga što je Lee veoma reakcionaran. Oni obično podržavaju rast države blagostanja i redistribuciju dohotka kao alternativu Lee-jevom investiranju u izgradnju Kanala. To je goruće pitanje u Koreji danas. Korejski progresivisti ističu da iako Lee govori o ekološkom razvoju, njegovi građevinski projekti će uništiti čitave predele. Da li se slažete sa njima?

RB: Trebalo bi se suprotstavljati takvim projektima koji su katastrofalni po ekologiju.

SJ: Da li mislite da bi izgradnja Švedskog tipa države blagostanja bila razumna strategija za Korejske progresiviste usred privredne krize?

RB: Mislim da je najvažnija stvar koju korejski progresivisti treba da urade je da ojačaju radničke organizacije. Samo ponovnom izgradnjom korejskog pokreta radničke klase se može na levici napraviti sila koja je potrebna da ostvari koe god ciljeve da zastupa. Jedini način da radni ljudi zaista razviju svoju snagu je kroz izgradnju novih organizacija tokom borbe, i samo tokom borbe mogu doći do progresivnih političkih ciljeva, ili zaista odlučiti šta bi bili progresivni politički ciljevi u ovom trenutku.

Mislim da je najbolji način da se skuje levičarski politički odgovor danas da se pomogne onima koji su najviše pogođeni da stvore organizaciju i snagu da odluče šta je u njihovom kolektivnom interesu. Dakle, umesto da sada posmatraju stvari odozgo iz tehnokratske perspektive, ključ je da se na levici podstakne obnavljanje snage radnih ljudi.

Korejski radnički pokret je očigledno značajno oslabljen od krize 1997. – 1998. Kao minimum, prioritet za progresiviste bi trebalo da bude da urade šta mogu da poboljšaju uslove za organizovanje radnika, za osnaživanje sindikata. To važi ne samo za Koreju, već svuda širom sveta. To je ključni cilj. Bez oživljavanja snage radničke klase, levica će brzo shvatiti da je većina pitanja vladine politike zaista samo akademska. Mislim da ako levica treba da utiče na državnu politiku, mora doći do velike promene u odnosu snaga klasa.

SJ: Da li očekujete da će se za progresiviste otvoriti prostor u svetu nakon nedavnog neuspeha neoliberalizma?

RB: Poraz neoliberalizma je definitivno stvorio veliku priliku koju levica do sada nije imala. Neoliberalizam nikada nije bio posebno privlačan velikim delovima populacije. Radni ljudi se nikada nisu identifikovali sa slobodnim tržištem, slobodnim finansijama i sl. Ali mislim da će većina bila ubeđena da nema alternative”.

Ali sada kada je kriza razotkrila totalnu trulež neoliberalnog modela privredne organizacije, već se može videti promena koja se snažno manifestuje u protivljenju američkih radnika spašavanju banaka i finansijskog sektora. Ljudi kažu danas da “da im se govori kako je spašavanje finansijskih institucija i finansijskih tržišta ključno za obnavljanje privrede i prosperiteta. Ali mi u to ne verujemo. Ne želimo da se više naš novac daje ljudima koji su nas opljačkali”.

Postoji ideološki vakuum, a time i prostor za levičarske ideje. Problem je što postoji vrlo malo organizacija radnih ljudi a kamoli neki politički izraz. Može se reći da postoji velika šansa koja je nastala promenom u političkom okruženju, ili u ideološkoj klimi, ali da to samo po sebi ne vodi progresivnom ishodu.

Tako da, još jednom, ključni prioritet za progresiviste – za sve levičarske aktiviste – je da budu aktivni u pokušavanju da ožive organizacije radnih ljudi. Bez obnavljanja snage radničke klase, malo progresivnih promena se može dogoditi, a jedini način da se obnovi ta snaga je kroz mobilizaciju na direktnu akciju. Samo kroz učešće radnih ljudi masovnim kolektivnim akcijama se može stvoriti organizacija i snaga neophodne da daju socijalnu osnovu za transformaciju njihove sopstvene svesti, za političku radikalizaciju.