Pitanje isplate penzija je jedno od najosjetljivijih socijalnih i ekonomskih pitanja u BiH, koje sadrži sve slabosti i proturječja bosanskog kapitalizma. Osjetljivost pitanja penzionog osiguranja je naročito naglašena zbog činjenice da se tiče najugroženijeg sloja stanovništva BiH, tj. penzionera koji broje 340.848 u Federaciji, i 253.083 u RS-u. Legitimnost perifernog kapitalizma i dejtonskog političkog poretka, nalazi svoju slabu tačku u problemu financiranja penzionog fonda, koji iz godine u godinu pada u sve veću zaduženost, uporedo sa krizom BiH ekonomije. Nemogućnost izdržavanja penzionisanih radnika je ništa do odraz slabosti posljeratne privrede, koja uz razrušenost i malu produktivnost, ima i veoma visoku stopu nezaposlenosti, visoku stopu javnih dugovanja, tj. neisplaćivanja penzionih doprinosa od strane javnih preduzeća u Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO), te raširenu sivu ekonomiju u kojoj je zaposleno oko 150.000 do 200.000 bosanskih radnika.

Federalni PIO je već dugi niz godina prazan i u dugovanjima, te  isplata penzija direktno zavisi od prebacivanja sredstava iz javnih preduzeća (primarno BiH pošte) i posuđivanja od komercijalnih banaka. Naime, samo ove godine PIO se zadužio za 63,7 miliona konvertibilnih maraka kod komercijalnih banaka, kako bi nastavio sa mjesečnim isplatama penzija. Dok uporedo zavisi i od prebačenih sredstava iz BiH pošte kako bi popunila rupe u budžetu. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina, i specifičnije FBiH-kao i njene konstitutivne kantonalne državice, je toliko bankrotirana da ne može više osigurati ni zbrinjavanje umirovljenog radništva, prisiljavajući sve veći broj staračke populacije da ovisi od humanitarne pomoći i narodnih kuhinja. Unatoč silnim zaduživanjima  (koje iznosi 200 miliona konvertibilnih maraka), penzije redovno kasne. Naravno, kada kažemo penzionisano stanovništvo, to u kontekstu BiH ne znače striktno umirovljenici. Pored 340.000 umirovljenika, mnogi drugi dijelovi stanovništva, poput boraca i samohranih majki zavise od takvih primanja da osiguraju svoje minimalne životne potrebe (minimalne u svakom smislu, prosječna penzija u federaciji iznosi 326 konvertibilnih maraka), te bi kolaps sistema za isplatu penzija značio i prvi vjesnik kolapsa BiH ekonomskog sistema. To bi uistinu bila društvena katastrofa, sa stotinama hiljada ljudi ostavljenih bez osnovnih primanja. Zato je federalna vlada očajna da održi njegovo funcionisanje, koje visi o tankoj niti, te to trenutno radi posuđivanjima i topljenjem državne imovine (npr. skorašnje pozivanje na privatizaciju Doma penzionera u Tuzli od strane federalnog premijera Fadila Novalića).

Pitanje pak ostaje, kako je došlo do ovakvog stanja uništenosti fonda, čijoj su izgradnji doprinosile generacije BiH radnika. Uzroci ove krize su višestruki i međusobno se preklapaju. Od netransparentnosti trošenja sredstava iz PiO (tj. prebacivanja sredstava namjenjenih za isplatu penzija u džepove političkih stranaka) ili direktne pljačke, pa do neisplaćivanja penzionih doprinosa od strane velikog broja javnih i privatnih preduzeća u Bosni i Hercegovini (naročito javnih, poput Željeznica FBIH, čiji dug prelazi cifru od 180 miliona maraka), male stope zaposlenosti (u BiH jedan penzioner dolazi na 1,13 radnika) i raširene sive ekonomije, naročito u trgovačkom sektoru. Ipak, svi uzroci ukazuju na jednog glavnog krivca, a to je labava i pokvarena poslijeratna BiH ekonomija nad kojima predsjedava degenerična političko-mafijaška elita.

Prema valoriziranim podacima iz 1992 godine, imovina fonda je bila procijenjena na 354 miliona konvertibilnih maraka, uz koju je spadalo i 9 komfornih i uređenih domova izgrađenih u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Neumu, Zenici, Trebinju, Prijedoru i Bihaću. Danas, od tih devet, Tuzlanski je proglašen javnom ustanovom i naknadno markiran za privatizaciju, Zenički isto tako, a domovi u Neumu i Mostaru su bestidno ukradeni od penzionera i pretvoreni u luksuzne hotele „Ero“ u Mostaru i „Neum“ u Neumu. Sredstva Fonda su ispražnjena u toku ratnih dešavanja, te je Fond sa zaključkom rata u Bosni završio sa 700 miliona maraka duga. Novac penzionerima nikada nije uistinu ni povraćen. Ono što su neposredno nakon rata dobili kao naknadu jesu certifikati, koji su tada na tržištu nosili vrijednost od oko 3 do 3,5 posto ili ukupno 21 milion maraka. Jednostavnije rečeno, nacionalistička tranzicijska banda je u svom kratkovidnom žderanju teško zarađene imovine radnika i penzionera, privatizovala penzioni fond iliti rečeno liberalnim žargonom „nezakonito otuđila“. Otuđila imovinu miliona ljudi koja je decenijama vrijednog i požrtvovanog rada akumulirana. U toj lešinarskoj orgiji pljačke, zapravo i leži jedan od glavnih uzroka današnjeg mizernog stanja penzionog fonda. Penzioneri u BiH za vrijeme i neposredno nakon rata su pretvoreni u jednu od najugroženijih socijalnih kategorija. Na leđima njihove bijede, se obogatila nova  političko-tajkunska mafija. Kao so na ranu, Dom Naroda Federalnog parlamenta će 1998 godine donijeti novi zakon putem kojeg su penzioneri izgubili pravo na zaštitne i ostale dodatke na penziju, koji su ustvari bili svojevrsna socijalna pomoć za najugroženije dijelove penzionisane populacije, kao i pravo na naknadu za pomoć i njegu, i profesionalnu rehabilitaciju. Novim zakonom je smanjena osnovica za obračun penzije, te su time penzioneri primali manje isplate nego prije rata. Ovakvo dodatno rezanje i žrtvovanje staračke populacije, je imalo za cilj da bolje raširi tanka (ili nikakva) sredstva Fonda, koji je završio u ogromnim dugovima, velikim djelom zbog pohlepe i korupcije BiH državne mafije.

Naravno, ovo je imalo malo efekta, budući da je propast penzionog fonda bio blisko povezan sa sudbinom ostale društvene svojine u BiH. Naime, nacionalistička klika je već 1990 godine zakonom proglasila svu nekadašnju društvenu svojinu državnom imovinom, stvarajući preduslov za njenu sistematsku pljačku i topljenje, u svrhu vlastitog bogaćenja i političke ambicije. Uporedo je ukinula ili zagušila bilo kakve mehanizme nadzora nad upravljanjem i trošenjem sredstava u državnom, i nekada društvenom sektoru. PIO je prije rata imao dobro organiziranu službu koja je kontrolisala da li su preduzeća na vrijeme izvršavala svoje obaveze, ali nakon rata sistem nadzora i zakonskih sankcija je iako očuvan postao rijetko primjenjiv. Isplaćivanje doprinosa je postalo nešto na dobrovoljnoj bazi. Novi menadžment, iz redova političkih kadrova vladajućih partija (SDA, SDP itd.) su javna preduzeća pretvorili u stranačke kase, gdje su se sredstva topila za kupovanje ličnog političkog uticaja, i bogaćenje, dok su se najosnovnije obaveze prema radnicima ignorisale. Sve to je dovelo do enormnih dugovanja javnih preduzeća za isplatu doprinosa, oko kojih se danas centriraju osnovni ekonomski zahtjevi radnika zaposlenih u tim preduzećima (TTU, Konjuh,Aida u Tuzli, Fortuna-Gračanica, itd.). Bezobzirnost i arogantna otuđenost sa kojom se vladajuća BiH elita odnosi prema nekadašnjoj društvenoj svojini, i samim životnim zahtjevima radnika koji ovise o njenom funkcionisanju, je najbolje ilustrovana na primjeru rudnika Banovići. Rudnici uglja, zajedno sa željeznicama su inače među najvećim dužnosnicima za poreske i penzione doprinose, sa preko 100 miliona maraka dugovanja. Ipak, unatoč silnim dugovanjima za radničke doprinose, rudnici poput rudnika mrkog uglja „Banovići“ u Banovićima , ostvaruju značajan prihod za njihove čelnike. Bogatstvo koje iz tog rudnika izvire, financira cijelu političku mašineriju SDA gangstera u Tuzlanskom kantonu, na čijem se čelu nalazi njihov neslužbeni mafija bos MirsadKukić. Sve pozicije počev od kantonalnog premijera (BegoGutić) pa do općinskog načelnika Banovića, kontrolišeKukićeva klika, koja izvor svoje moći (i financija) nalazi u državnom rudniku Banovići, na čelu kojeg je Kukićev poltron MuneverČergić. U načelnoj demokratiji Tuzlanski kanton postaje feudalni odžakluk timar lokalnog spahije, tj. oligarha. Na ovom primjeru možemo najjasnije vidjeti karakter čitave političke mašinerije i ekonomskog sistema (kapitalizma na periferiji). Bosanska liberalna (tranzicijska) demokratija jeste ništa do forma klasne vladavine kompradorske buržoazije na periferiji kapitalizma, čija je uloga osigurati čvrstu kontrolu državnih mehanizama (vlasti i moći tj.upravljanja) i vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (u obliku privatne i državne svojine ) od strane nekolicine ljudi. Državna imovina  time sa jedne strane služi kao kasa, iz koje se kupuje socijalni mir (putem zapošljavanja na rodbinskoj vezi), te stvara klijentelistička mreža političkog uticaja.  Sa druge strane, osiguranje političke moći i ekonomskog prosperiteta tranzicijske elite, zahtjeva žrtvovanje osnovnih prava radnika (uvezivanje radnog staža, te isplaćivanje penzija i plata) Naravno, kanibalistički odnos koji vladajuća klasa u BiH ima prema državnoj svojini, jeste ništa do simptom organske krize kapitalizma u BiH. Neoliberalni ekonomski model je  odraz nužnih zahtjeva tržišta, izraženih u politici privatizacija i pljačke. Nepobitni zakoni restauracije kapitalizma na periferiji,  nužno traže žrtvovanje socijalno najosjetljivijih slojeva stanovništva.

Prodaja narativa o kapitalističkoj utopiji, od strane onih istih koji su od nje najviše profitirali na račun dolaska neviđene bijede i neimaštine se pokazala kao obična laž. Razrješenje penzionog pitanja, kao i svakog drugog, ne može se bazirati na kapitalu. Nije moguće obnoviti privredu ili izgraditi društvo koje bi funkcionisalo za sve, na bazi privlačenja direktnih stranih investicija. Kapital kada ulaže, ulaže u tržišta koja mogu osigurati stabilan obrt profita, a u zemlju gdje je većina u neposrednom poslijeratnom periodu živjela od humanitarne pomoći, i danas živi od najamnine koja nije dovoljna da pokrije čak osnovne životne potrebe. Takva profitabilnost nije moguća. Jedina realna i profitabilna avenija za strane ulagače jesu one djelatnosti orijentisane ka izvozu, tj. proizvodnja sirovina. Rečeno ekonomskim žargonom, rat je razrušio "kupovnu moć" BiH stanovništva, i jedini način da se obnovi jeste povećanje cijene rada i socijalnih davanja, što nije privlačna opcija ni privatnicima ni stranom kapitalu. Društvo koje bi funkcionisalo za sve (bez gladi, nejednakosti i nezaposlenosti) se može samo izgraditi na bazi ekonomskog plana usaglašenog oko društvenih potreba. Čak i najbazičniji zahtjevi radnika i penzionera, poput plata koje im omogućavaju preživljavanje i  redovnih penzija su unutar ograničenja ekonomskog sistema na periferiji postali utopijski, gdje se jedino mogu ostvariti u okviru drugačijeg društveno-ekonomskog sistema koji bi raskrstio sa tajkunima, stranim kapitalom i terorom tržišta. Ti osnovni ekonomski zahtjevi su neupitno legitimni, ali se jasno mora reći da su ostvarivi samo nadovezivanjem na konkretnu lijevu, radničku i revolucionarnu političku borbu.