Svakoga dana zvuk ratnih bubnjeva je sve glasniji. Stranice novina, televizijski ekrani i radio emisije su preplavljeni bujicama propagande namenjene podgrevanju ratoborne histerije. Kakva namera se krije iza ove baražne vatre? Samo da se otupe umovi i osećanja populacije Severno Atlantskog saveza do kritične tačke nakon koje su civilizovani muškarci i žene spremni da prihvate spektakl nove i krvave erupcije ubilačke mašinerije zvane NATO, i koja će, ovog puta, predstavljati prolivanje krvi ne samo od strane Kosovskih Albanaca i Srba, već i od vojnika Francuske, Britanije i Amerike.
Noam Čomski se deklariše kao “liberterski anarhista”. Pod ovim on podrazumeva osobu koja se protivi i poziva na rušenje svakog neopravdanog autoriteta i opresije, osobu koja se bori za realizaciju punog potencijala svake individue i kolektiva kroz društvo organizovano na principima “savetnog komunizma”.
Događaji u Jugoslaviji predstavljaju politički zemljotres. U roku od 24 sata cela situacija je promenjena. Odlučujući elemenat u jednačini je bila iznenadno stupanje mase na scenu. Scene bujice ljudi koja se sliva u Beograd, štrajkovi, konfrontacije sa policijom, osvajanje parlamenta, zaokupili su maštu sveta. Koji je smisao događaja u Jugoslaviji? Kakva je priroda ovog pokreta? I kakav stav marksisti treba da zauzmu prema njemu?
Stotine hiljada ljudi izašlo je na ulice da bi proslavili ogroman uspeh grčke fudbalske reprezentacije na Euro-u 2004 i da bi dočekali igrače i trenera kao junake. Većina prisutnih bili su obični ljudi, radnici i omladina. Nesumnjivo je među njima bilo dosta nezaposlenih radnika i mnogo imigranata koji su došli da žive u Grčkoj ovih nekoliko godina.
Za sve ove ljude pobeda na Evropskom prvenstvu bila je velika prilika da pobegnu od stresa i problema svakodnevnog života, no, ova pobeda je takođe bila viđena kao moćan udarac velikim evropskim zemljama, čije reprezentacije su grčki autsajderi uspeli da pobede. Slogani, pesme i slavlja nisu bili samo posvećeni igračima i treneru, već i bojama i simbolima nacionalnog tima koji su samo doprineli opštoj atmosferi »nacionalnog« ponosa.
Sijetl, Prag, Nica, Kvebek sve do tragičnih zbivanja u Đenovi, relativno nova pojava koju su mediji okarakterisali kao "anti-globalizacioni" pokret se širi celim svetom. Po prvi put još od ranih sedamdesetih na malim ekranima imamo prizore policije u punoj ratnoj opremi i okršaja na ulicama zapadnih metropola. Cifre koje se spominju zvuče neverovatno, od početnih 50.000 ljudi na ulicama Sijetla do 100.000 protestanata u Italiji. Kao grom iz vedra neba svet je obišla vest da je jedan mladi protestant ubijen u Đenovi. Kapitalistička država je ponovo primorana da koristi najrepresivnije mere da bi suzbila mase demonstranta. Ovaj pokret je, čini se, većinu analiticara, medije i političare zatekao spuštenog garda, potpuno iznenađene i nespremne. Koji su koreni ove pojave? Kakav je njen karakter? Koja je njena jačina? I uopšte koji su njeni krajnji dometi?
Argentina je u geopolitičkom smislu ključna zemlja Latinske Amerike. Sudbina Argentine i njenog severnog suseda Brazila odrediće budućnost čitave južne Amerike. Argentinska radnička klasa odlikuje se specifičnim istorijskim nasleđem i tradicijom koja je u neku ruku jedinstvena u svetskim okvirima. Za razliku od ostalih industrijalizovanih zemalja, gde je radništvo sebe izražavalo kroz masovne socijalističke ili komunističke partije , klasna borba u Argentini iznedrila je čudnovat fenomen - političkog mutanta poznatijeg kao "peronizam". Burzoaski analitičari su napravili veliku zbrku karakterišući Peronovu vladavinu kao fašizam a po potrebi i kao socijalizam. Peronizam zaslužuje posebnu pažnju, jer je (sa prekidima) definisao političku scenu zemlje od II svetskog rata pa sve do kraja veka (kada je peronistička partija izgubila vlast na izborima) i zbog toga što nam pomaže da bolje shvatimo turbulentne događaje na ulicama Argentine u poslednjih godinu dana. Nekada davno obećana zemlja, industrijski najrazvijenija u regionu, po ekonomskim pokazateljima i standardu često upoređivana sa Kanadom - Argentina je danas na ivici ambisa.
Ko je mogao sanjati, pre nekih 8 godina, da će egzotična beogradska TV stanica simpatičnog naziva vremenom mutirati od avangardnog pionira nove srpske muzičke industrije i nadolazećeg fenomena "turbo-folk" kulture do svojevrsnog "CNN-a srpskih nacionalnih interesa". Rukovodeći se, valjda, krilaticom da je najveća greška Miloševićevog režima u poslednjih deset godina to što je pokleknuo pred raznim "albanskim i hrvatskim lobijima" i izgubio medijski rat u belom svetu, dnevno politički i informativni program već spomenute televizije, pokazuje tendenciju širenja. Potpuno bacajući u drugi plan svoj originalni kamen temeljac TV Palma "hrabro" preuzima ulogu parlamenta i mesta na kome će srpska desnica dobiti prostor (kao da ga nema dovoljno u drugim medijima!) da se iskristališe i po ko zna koji put redefiniše agendu famoznih "nacionalnih interesa". Tako smo imali prilike da u poslednjih par godina, pravo iz usta "srpske intelektualne elite" (uglavnom sitnih priperaka i bledih kopija originalnih jahača apokalipse - heroja matične Srpske Akademije Nauka i Umetnosti) čujemo da srednji vek i nije bio baš tako mračno doba kao što ga danas pristrasni istoričari prikazuju, kako Hazari, masoni, Jevreji i ostali vladari iz senke upravljaju našim životima, kako je islamski džihad u punoj ofanzivi, kako nas zavet Svetog Simeona još uvek obavezuje i kako su Albanci "evropski Talibani".
Još članaka...
Strana 11 od 22

