Politika
Nakon petnaest godina sukoba i stotina hiljada mrtvih, ranjenih i izbeglih, nacionalno pitanje na Balkanu ostaje nerazrešeno.
Sada je jasno koliko je daleko od realnosti bila ideja da mnoštvo čistih buržoaskih nacionalnih država može rešiti ovaj istorijski problem. Posle početne euforije zbog novodobijenih nezavisnih teritorija, vladajuće klase sada otkrivaju da kapitalistički razvoj nije moguć bez stajanja na noge svojim susedima. Trenutna situacija je jako slična atmosferi sa početka dvadesetog veka. Protivrečnosti stvorene od strane kapitalističkog sistema u tim danima su rezultovale nizom balkanskih ratova, koje je smenio prvi svetski rat i konačno pokušaj da se stvari dovedu pod kontrolu stvaranjem buržoaske Jugoslavije pod srpskom krunom. Drugi svetski rat je ponovo oslobodio nezapamćenu razinu pokolja i etničkog čišćenja koje se završilo tek nakon socijalističke revolucije koju je doneo multietnički partizanski pokret. Možemo slobodno reći da pod kapitalizmom Balkan nije znao za mir, samo za periode zamrznutih sukoba. Sadašnji period se savršeno uklapa u taj opis.
U subotu, 11. marta u ranim jutarnjim časovima, bivši predsednik republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, Slobodan Milošević, nađen je mrtav u pritvor
skoj jedinici Haškog suda. Visok krvni pritisak izazvao je srčani udar koji je usmrtio Miloševića i ostavio Haški sud bez najznačajnijeg procesa. Njegova smrt je motivisala svetske buržoaske medije da još jednom zagrebu po skorašnjoj istoriji Balkana u pokušaju da rastumače raspad bivše Jugoslavije.
Noam Čomski se deklariše kao “liberterski anarhista”. Pod ovim on podrazumeva osobu koja se protivi i poziva na rušenje svakog neopravdanog autoriteta i opresije, osobu koja se bori za realizaciju punog potencijala svake individue i kolektiva kroz društvo organizovano na principima “savetnog komunizma”.
Američka revolucionarka Ema Goldman izgovorila je jednom: »To nije moja Revoucija ako ne mogu igrati uz nju«. E pa, videli smo dosta igranja na ulicama Kijeva u poslednja dva meseca, no koliko prave revolucionarne promene? Na stranu svi uvežbani hvalospevi upuceni »herojskom« prozapadnom pokretu od strane većine korporativnih medija, ovaj put dosta liberalnih medija hitro je istrazio finansijsku podršku ukrajinske opozicije od strane zapada, kao i skrenulo pažnju na pokrete koji su se držali ne bitno različite šeme u nekim drugim zemljama istočne Evrope i Balkana. Dakle, šta zaključujemo iz svih ovih pokreta u proteklih nekoliko godina?
Krvoproliće koje se odvijalo tokom protekle decenije na prostoru bivše Jugoslavije razni buržoaski teoretičari tumačili su na različite načine.
Jedina nit koja je povezivale sve ove bisere mudrosti bila je, na trenutke liberalno-naivna a češće interesno-kalkulisana, predrasuda ili glupost. U pokušaju da se objasni, ratu koji je tutnjao, dodavani su prefiksi “etnički”, “religiozni”, “građanski” a u nekim slučajevima čak i “plemenski”. Kao marksisiti, mi se suprotstavljamo ovakvim površnim i zlonamernim definicijama koje proističu iz suštinskog nerazumevanja uzroka i prirode poslednjeg talasa haosa koji je zahvatio Balkan. Pod uticajem desne ideologije, raspad Jugoslavije trenutno se gotovo plebiscitno koristi kao navodni dokaz o nemogućnosti postojanja multietničkih država na Balkanu i neumitne propasti svakog pokušaja uspostavljanja socijalizma.
Bivši američki predsednik Ronald Regan preminuo je 5. juna. Državna sahrana, koja je bila tek malo više od puke propagande u režiji Bušove administracije, bila je sledećeg vikenda. Bila je to prva državna sahrana tog tipa za nekog predsednika od one održane za Lindona Džonsona 1973. Bivši i sadašnji svetski lideri bili su prisutni tokom ceremonija koje nisu štedele lepe reči o Reganu, koji je predstavljen kao jedan od najjačih predsednika u istoriji Sjedinjenih Država, koji je predsedavao Amerikom tokom njenih najjačih godina.
Ideje Tonija Negrija, izražene u njegovoj knjizi »Imperija« (koju je napisao zajedno sa Michaelom Hardtom) postale su vrlo popularne među onim tendencijama koje žele da poreknu esenciju marksizma, dok se u isto vreme kriju iza tog istog tog marksizma. Sledi recenzija knjige i kritika ideja iznešenih u toj knjizi koju je napisao drug Pietro di Nardo iz Napulja. On naglašava kontradikcije u Negrijevom razmišljanju i dokazuje da je marksizam nikada validniji, i pored svih Negrijevih pokušaja da od marksizma načini sve, samo ne revolucionarnu teoriju.
Stotine hiljada ljudi izašlo je na ulice da bi proslavili ogroman uspeh grčke fudbalske reprezentacije na Euro-u 2004 i da bi dočekali igrače i trenera kao junake. Većina prisutnih bili su obični ljudi, radnici i omladina. Nesumnjivo je među njima bilo dosta nezaposlenih radnika i mnogo imigranata koji su došli da žive u Grčkoj ovih nekoliko godina.
Za sve ove ljude pobeda na Evropskom prvenstvu bila je velika prilika da pobegnu od stresa i problema svakodnevnog života, no, ova pobeda je takođe bila viđena kao moćan udarac velikim evropskim zemljama, čije reprezentacije su grčki autsajderi uspeli da pobede. Slogani, pesme i slavlja nisu bili samo posvećeni igračima i treneru, već i bojama i simbolima nacionalnog tima koji su samo doprineli opštoj atmosferi »nacionalnog« ponosa.
Državno obrazovanje kao i državna svojina, u poslednjoj deceniji kod nas, dobilo je krajnje negativnu konotaciju. I zaista, prve asocijacije mlađih generacija sa školskim sistemom sasvim opravdano su polomljene stolice, nezainteresovani profesori i krajnje sterilna atmosfera koja ubija svaki pokušaj kreativnosti. U takvoj društvenoj klimi, raznim Karićima, Zečevićima i sličnoj gospodi bizMismenima bilo je lako da osnivaju privatne megatrendovske jaslice, obdaništa, škole, gimnazije i univerzitete. Tako danas, samo na teritoriji glavnog grada imamo preko 30, a u zemlji preko 100 registrovanih univerziteta i oko 1000 registrovanih firmi u oblasti obrazovanja... Bilo da ste oduvek maštali o tome da budete sertifikovani umetnik ili berzanski broker svoje snove možete ispuniti preko noći za "tričavih" par hiljada maraka.
Desetine hiljada litara antraksa. Hiljade litara botulinium otrova. Stotine tona "mustard" gasa. Tone nervnog gasa. Ilegalno postavljeni projektili i stotine bombi i artiljerijskih granata da bace ove smrtonosne toksine. Pokretne laboratorije biološkog oružja. Čak i tajna postrojenja za razvoj nuklearnog oružja. Sve ovo i više od toga je navodila Bushova administracija tokom meseci diplomatskog poziranja koje je vodilo u njen napad na Irak.
Još članaka...
Strana 6 od 9

Politika

