Ozbiljna diskusija o istorijskoj važnosti i trenutnom značaju lenjinističke teorije je moguća samo ako utvrdimo tačnu poziciju ove teorije u istoriji marksizma; da budemo precizniji, u istorijskom procesu postepenog razvoja marksizma. Ovaj proces, kao i svaki drugi, mora da se svede na njegove unutrašnje protivrečnosti kroz intimnu međusobnu vezu između razvoja teorije, i razvoja prakse trenutne klasne borbe koju vodi proletarijat.


Sadržaj

Uvod. 1

I. Buržoaska ideologija i proleterska klasna svest. 4

II. Proleterska klasna borba i proleterska klasna svest. 8

III. Revolucionarna avangarda i spontane akcije masa. 14

IV. Organizacija, birokratija i revolucionarna akcija. 16

V. Organizaciona teorija, revolucionarni program i revolucionarna praksa. 18

VI. Organizaciona teorija, demokratski centralizam i sovjetska demokratija. 20

VII. Sociologija ekonomizma, birokratizma i spontanost. 23

VIII. Naučna inteligencija, društvena nauka i proleterska klasna svest. 27

IX. Istorijska pedagogija i komunikacija klasne svesti


Uvod

Ozbiljna diskusija o istorijskoj važnosti i trenutnom značaju lenjinističke teorije je moguća samo ako utvrdimo tačnu poziciju ove teorije u istoriji marksizma; da budemo precizniji, u istorijskom procesu postepenog razvoja marksizma. Ovaj proces, kao i svaki drugi, mora da se svede na njegove unutrašnje protivrečnosti kroz intimnu međusobnu vezu između razvoja teorije, i razvoja prakse trenutne klasne borbe koju vodi proletarijat.

Ako joj pristupimo na ovaj način, možemo videti da je lenjinistička teorija organizacije dijalektičko jedinstvo tri elementa: teorije trenutnog značaja revolucije za nerazvijene zemlje u imperijalističkoj epohi, (koja je postala relevantna za čitav svet u periodu opšte krize kapitalizma); teoriju isprekidanog i protivrečnog razvoja proleterske klasne svesti i njenih najbitnijih faza, koje bi trebalo međusobno razlikovati; i teoriju, u suštini marksističku, i njene specifične veze sa naukom sa jedne strane, i proleterske klasne borbe sa druge.

Kada pogledamo malo bolje, možemo videti da ove tri teorije čine, takoreći „društveni temelj“ lenjinističkog koncepta organizacije, bez kojeg bi on izgledao proizvoljno, nematerijalistički i nenaučno. Lenjinistički koncept partije nije jedini mogući. Ipak, to je jedini mogući koncept partije koji avangardnoj partiji daje istorijsku ulogu vođenja revolucije, za koju smatramo da je neizbežna, u nekom daljem periodu. Lenjinistički koncept partije ne može da se razdvoji od specifične jasne analize proleterske klasne svesti, tj. od razumevanja činjenice da politička klasna svest (nasuprot sindikalnoj ili zanatlijskoj svesti) ne raste niti spontano, niti automatski iz objektivnih razvoja klasne borbe.[1] Lenjinistički koncept partije je zasnovan na premisi određenog stepena autonomije naučne analize, pogotovo marksističke teorije. Teoretski, iako je uslovljena razvojem klasne borbe i prvih klica proleterske revolucije, ne bi trebalo da je vidimo kao mehanički neizbežan proizvod klasne borbe, nego kao rezultat teorijske primene koja se spaja i sjedinjuje sa klasnom borbom kroz duži period sukoba. Istorija svetske socijalističke revolucije u dvadesetom veku je istorija ovakvog procesa.

Ove tri ideje predstavljaju produbljivanje marksizma, tj. ili jednu od tema koje su Marks i Engels samo pomenuli, ali nisu razradili, ili delova marksističke teorije koji su jedva bili primećivani zbog stalno odlaganog i isprekidanog objavljivanja Marksovih dela između 1880-1905.[2] Dakle, one predstavljaju razjašnjavanje rupa (i donekle protivrečnosti) u Marksovoj analizi, ili barem, u generalno prihvaćenoj interpretaciji iste u prvih 25 godina nakon Marksove smrti.

Zanimljiva stvar u vezi sa ovim produbljivanjem Marksovog učenja, je to što, iako kreće sa različith pozicija, ide ka istoj centralnoj poenti, to jest, ka određenju posebnog karaktera proleterske ili socijalističke revolucije.

Od prethodnih revolucija, proleterska se razlikuje po četiri specifične osobine. Pri tome se ne misli samo na buržoaske revolucije, koje su detaljno bile izučavane (njima su se prvenstveno bavili Marks i Engels), nego i na one koje su mnogo manje bile podvrgnute sistematskoj, generalnoj analizi, poput seljačkih revolucija i sitnoburžoaskih revolucija protiv feudalizma; ustanaka robova i pobuna klanski uređenih društava protiv robovlasničkih, kao i seljačkih revolucija koje su se dešavale u Aziji dok se tamošnji način proizvodnje raspadao. Ove osobine joj daju poseban karakter, ali je i čine posebno teškim zadatkom, kao što je Marks i predviđao.[3]

  1. Proleterska revolucija je prva uspešna revolucija u istoriji čovečanstva koju je izvela najniža društvena klasa. Ova klasa se rešava potencijalno ogromne, ali jako ograničene ekonomske moći, i većinom je isključena iz udela u društvenom bogatstvu (ne računajući puko posedovanje potrošačkih dobara, koja se konstantno troše). Njena situacija se mnogo razlikuje od buržoazije u feudalizmu, koja je preuzela političku moć onda kada je već u svojim šakama držala ekonomsku moć društva, kao i od robova, koji nisu uspeli da sprovedu uspešnu revoluciju.
  2. Proleterska revolucija je prva revolucija ikada koja svesno cilja da uništi postojeće društvo. Drugim rečima, njen cilj nije da obnovi neko prethodno stanje stvari (kao što su to činile seljačke i robovske revolucije), ili da prosto legalizuje transfer moći već postignut na ekonomskom polju, već da sprovede potpuno nov proces, koji nikada pre nije postojao, i koji je bio predviđan samo kao teorija ili program.[4]
  3. Kao i svaku drugu društvenu revoluciju, i proletersku su izazvale klasne suprotnosti i klasna borba, koja neizbežno nastaje zbog njih. Međutim, prethodne revolucije su u suštini bile zadovoljene guranjem klasne borbe sve do određene kulminacije, pošto im cilj nije bio stvaranje potpuno novog i svesno planiranog društva. Proleterska revolucija može da se sprovede samo ako klasna borba kulminira jednim ogromnim procesom, koji bi trajao godinama i decenijama. Ovaj proces bi sistematski i namerno preokrenuo sve ljudske odnose, prvenstveno nezavisnu aktivnost proletarijata, a kasnije (na ivici besklasnog društva), i svih članova društva. Dok trijumf buržoaske revolucije čini buržoaziju konzervativnom klasom (koja uprkos tome može da sprovede revolucionarne transformacije u poljima tehnike i industrije, i koja igra objektivno progresivnu ulogu u istoriji tokom dužeg perioda vremena, ali se povlači iz aktivne transformacije društvenog života, pošto je na tom polju njeni sukobi sa proletarijatom kojeg eksploatiše čine reakcionarnom), proletersko osvajanje moći nije kraj, nego tek početak revolucionarnog rada moderne radničke klase, sa ciljem stvaranja novog društva. Ovaj rad je završen tek kada ona ukine samu sebe, zajedno sa svim ostalim klasama.[5]
  4. Za razliku od svih prethodnih društvenih revolucija, koje su se odvijale unutar nacionalnog, ili čak još ograničenijeg regionalnog okvira, proleterska revolucija je po svojoj prirodi internacionalna, i svoj kraj može dostići samo u stvaranju svetskog besklasnog društva. Iako svoje prve pobede može odneti unutar nacionalnog okvira, ova pobeda će biti konstantno ugrožena i privremena sve dok klasna borba na međunarodnom nivou ne odnese odlučujuću pobedu nad kapitalom. Dakle, proleterska revolucija je svetski revolucionarni proces, koji se ne sprovodi niti uniformno, niti linearno. Okovi imperijalizma prvo pucaju na svojim najslabijim karikama, a nestalan proces rasta i opadanja revolucije se odvija po zakonu nejednakog i kombinovanog razvoja. Ovo ne važi samo za ekonomiju, već i za odnos snaga između klasa; ove dve stvari ne moraju da se automatski poklapaju. Lenjinistička teorija organizacije uzima u obzir sve ove osobine proleterske revolucije. Ona razmatra osobine ove revolucije u odnosu na, između ostalog, osobine i protivrečnosti u formiranju proleterske svesti. Iznad svega, ona izražava otvoreno ono što je Marks samo pomenuo, a što su njegovi sledbenici jedva razumeli. Naime, ne može da se dogodi ni spontano, ni organsko ukidanje kapitalističkog društva kroz konstrukciju socijalističkog. Upravo zbog jedinstvenog karaktera proleterske revolucije, ona zahteva ne samo zrelost objektivnih faktora (produbljenje socijalne krize koja izražava činjenicu da je kapitalistički način proizvodnje ispunio svoju istorijsku misiju), nego i zrelost takozvanih subjektivnih faktora (zrelost radničke klase i njenog vođstva). Ako ovi subjektivni faktori ne postoje, ili nisu prisutni u dovoljnoj količini, proleterska revolucija neće odneti pobedu, i iz njenog poraza će proizići ekonomske i društvene mogućnosti za privremeno učvršćenje kapitalizma.[6]

Dakle, lenjinistička teorija organizacije predstavlja produbljenje marksizma, primenjeno na osnovne probleme društvene superstrukture (države, klasne svesti, ideologije, partije). Zajedno sa doprinosima Roze Luksemburg i Trockog (i takođe, u manjoj meri Lukača i Gramšija), predstavlja marksističku nauku subjektivnog faktora.

I. Buržoaska ideologija i proleterska klasna svest

Marksistička ideja da je dominantna ideologija svakog društva ideologija vladajuće klase na prvi pogled izgleda kao da se suprotstavlja karakteru proleterske revolucije kao svesnog preokretanja društva od strane proletarijata, kao proizvoda svesne, nezavisne aktivnosti nadničarskih masa. Površno shvatanje ove ideje može dovesti do zaključka da je prilično utopijski očekivati od masa, koje su pod kapitalizmom stalno manipulisane i izlagane buržoaskim i sitnoburžoaskim idejama da mogu da sprovedu revolucionarnu klasnu borbu protiv ovakvog društva, a kamoli društvenu revoluciju. Herbert Markuze, koji je došao do ovakvog zaključka, je prosto poslednji u dugom nizi teoretičara koji kao polaznu tačku uzimaju marksističku definiciju vladajuće klase, a završavaju preispitivanjem revolucionarnog potencijala radničke klase.

Problem se može rešiti ako se sagleda sa dijalektičke tačke gledišta, umesto formalističke i statičke. Dominantna ideologija svakog društva je ideologija vladajuće klase u smislu da ona ima kontrolu nad sredstvima ideološke proizvodnje koja su na raspolaganju društvu (crkva, škole, masovni mediji, itd.) i koristi ova sredstva za svoje klasne interese. Dokle god je klasna vladavina u zamahu, stabilna i dakle retko preispitivana, ideologija vladajuće klase će takođe dominirati svešću ugnjetene klase. Takođe, ugnjeteni će, po pravilu, formulisati prve faze klasne borbe po formulama, idealima i ideologijama ugnjetača.[7]

No, što je stabilnost postojećeg društva ugroženija, i što se klasna borba sve više zaoštrava i vladavina ugnjetača počinje da jenjava u praksi, to će sve veći delovi ugnjetene klase početi da se oslobađaju kontrole ideja moćnika. Pre, i tokom borbe za socijalnu revoluciju, dolazi do borbe između ideologije vladara i novih ideala revolucionarne klase. Ova borba tako zaoštrava i ubrzava konkretnu klasnu borbu iz koje se izdigla podizanjem revolucionarne klase do svesti njenih istorijskih zadataka i neposrednih ciljeva njene borbe. Klasna svest revolucionarne klase se dakle razvija iz klasne borbe, uprkos i nasuprot ideologiji vladajuće klase.[8]

Međutim, tek u samoj revoluciji se većina ugnjetenih može osloboditi ideologije vladajuće klase.[9] Ova kontrola se ne vrši samo, čak ni primarno kroz čisto ideološku manipulaciju i masovnu asimilaciju ideološkom proizvodnjom vladajuće klase, već prvenstveno kroz svakodnevno delovanje postojeće ekonomije i društva i njihovog uticaja na svest ugnjetenih. Ovo je posebno tačno u buržoaskim društvima, iako se slične pojave mogu videti u svim klasnim društvima.

U kapitalističkom društvu ova kontrola se vrši kroz internalizaciju robnih odnosa, što je blisko vezano sa postvarenjem ljudskih odnosa i što rezultira iz generalizovanog proširenja proizvodnje robe i transformacije radne snage u robu, i iz generalizovanog proširenja društvene podele rada pod odnosima proizvodnje robe. Ovo se takođe postiže kroz zamor i brutalizovanje proizvođača kroz izrabljivanje i otuđenu prirodu rada, kao i kroz nedostatak slobodnog vremena, ne samo u kvanitativnom, nego i u kvalitativnom smislu, itd. Tek kada ove okove uništi revolucija, tj. iznenadno, intenzivno povećanje masovne aktivnosti izvan okova otuđenog rada – tek tada uticaj ovog zarobljeništva masovne svesti može da nestane.

Lenjinistička teorija organizacije, dakle, pokušava da se uhvati u koštac sa unutrašnjom dijalektikom ovog formiranja političke klasne svesti, koja potpuno može da se razvije, tek tokom same revolucije, i to samo pod uslovom da je već počela da se razvija pre revolucije.[10] Teorija ovo čini putem tri operativne kategorije: kategorije radničke mase po sebi (radnička masa); kategorije onog dela radničke klase koji je već uključen u češće borbe i već je dostigao prvi nivo organizacije (proleterska avangarda u najširem smislu reči);[11] i kategorije revolucionarne organizacije, koja se sastoji od radnika i intelektualaca koji učestvuju u revolucionarnim aktivnostima i barem donekle su marksistički obrazovani.

Kategorija klase po sebi je povezana za objektivni koncept klase u Marksovoj sociologiji, gde je društveni sloj određen svojom objektivnom pozicijom u procesu proizvodnje, nezavisno od njegove svesti. (Poznato je da je mladi Marks – u „Komunističkom manifestu“ i njegovim političkim spisima od 1850-1852, na primer – postavio subjektivan koncept klase po kojem radnička klasa postaje klasa samo kroz svoju borbu, tj. dostizanjem minimalnog nivoa klasne svesti. Buharin, po formuli iz „Bede filozofije“, ovaj koncept naziva konceptom klase za sebe, nasuprot konceptu klase po sebi).[12] Ovaj objektivni koncept klase ostaje ključan za Lenjinove ideje organizacije, kao i za Engelsa i nemačku socijaldemokratiju pod uticajem Engelsa, Bebela i Kauckog.[13]

Samo zbog toga što postoji objektivno revolucionarna klasa, koja može, i s vremena na vreme mora da sprovodi revolucionarnu borbu, i samo u odnosu na takvu stvarnu klasnu borbu, koncept revolucionarne avangardne partije (uključujući i profesionalne revolucionare) ima ikakav naučni značaj, kao što je Lenjin eksplicitno istakao.[14] Sva revolucionarna aktivnost koja nije vezana za ovu klasnu borbu vodi u najboljem slučaju do partijskog jezgra, ali ne do partije. Ovo izaziva rizik od degeneracija u sektaški, subjektivni diletantizam. Avangarda mora da zadobije priznanje kao avangarda (tj. istorijsko pravo da dela kao avangarda) kroz svoje pokušaje da uspostavi revolucionarne veze sa napradnim delom klase i njenom borbom.

Kategorija „naprednih radnika“ dolazi iz objektivno neminovne stratifikacije radničke klase. To je funkcija njihovog istaknutog istorijskog porekla, kao i njihove istaknute pozicije u društvenom procesu proizvodnje i njihove istaknute klasne svesti.

Formiranje radničke klase kao objektivne kategorije je samo po sebi istorijski proces. Neki delovi radničke klase su sinovi, unuci i praunuci gradskih najamnih radnika; neki su sinovi i unuci zemljoradnika i seljaka bez zemljišta; neki su, ipak, prva ili druga generacija naslednika sitnih buržuja koji su imali neka sredstva za proizvodnju (seljaci, zanatlije itd.). Neki delovi radničke klase rade u velikim fabrikama gde i ekonomski i društveni činioci uzdižu klasnu svest barem na osnovni stepen (svest da „društvena pitanja“ mogu biti rešena jedino kroz kolektivnu aktivnost i organizaciju). Drugi deo radi u malim fabrikama industrije, ili onim srednje veličine, ili u takozvanom uslužnom sektoru, gde ekonomsko samopouzdanje, kao i razumevanje potrebe za širokom masovnom akcijom prolaze mnogo teže, zbog objektivne situacije, nego što je to slučaj u velikim industrijskim postrojenjima. Neki delovi radničke klase žive u velikim gradovima već dugo vremena. Pismeni su već duže vreme i imaju nekoliko generacija sindikalnog organizovanja i političkog i kulturnog obrazovanja iza sebe (kroz omladinske organizacije, radničke novine, radno obrazovanje itd.). I dalje, drugi žive u manjim gradovima ili čak na selu (na primer, ovo je važilo za značajan broj evropskih rudara do kasnih 30-ih). Ovi radnici imaju malo ili nimalo kolektivnog društvenog života, jedva nekog sindikalnog iskustva, i nisu dobili nimalo političkog, ni kulturnog obrazovanja kroz organizovani radnički pokret. Neki sektori radničke klase rađaju se u nacijama koje su bile nezavisne hiljadu godina i čija je vladajuća klasa dug period tlačila druge nacije. Drugi radnici se rađaju u nacijama koje su se borile decenijama ili vekovima za nacionalnu slobodu – ili koje su živele u ropstvu ili kmetstvu pre manje od stotinu godina. Ako bi se dodale na sve ove istorijske i strukturne razlike i razne lične sposobnosti svakog najamnog radnika – ne samo razlike u inteligenciji i sposobnosti da uopšti iz neposrednih iskustava, nego i razlike u količini energije, jačini karaktera, borbenosti i samopouzdanju – onda se podrazumeva da je stratifikacija radničke klase na razne slojeve, zavisno od stepena klasne svesti, neizbežan fenomen u istoriji same radničke klase. Baš ovaj istorijski proces formiranja u klasu, u nekom datom momentu, se ogleda kroz različite stepene svesti u okviru klase.

Kategorija revolucionarne partije potiče iz činjenice da marksistički socijalizam jeste nauka koja, u krajnjoj analizi, može kompletno biti asimilovana samo u individui, a ne na kolektivan način. Marksizam sadrži kulminaciju (i delom raspuštanje) barem tri klasične društvene nauke: klasičnu nemačku filozofiju, klasičnu političku ekonomiju i klasičnu francusku političku nauku (francuski socijalizam i istoriografiju). Njena asimilacija pretpostavlja razumevanje barem materijalističke dijalektike, istorijskog materijalizma, markističke ekonomske teorije i kritičke istorije modernih revolucija i modernog radničkog pokreta. Takva asimilacija je potrebna da bi ona mogla da funkcioniše, u svojoj potpunosti, kao instrument za analizu društvene realnosti i kao kompilacija iskustava celog veka proleterske klasne borbe. Ideja da ova ogromna količina znanja i informacija može nekako spontano poteći iz rada na strugu ili mašine za računanje je apsurdno.[15]

Činjenica da je marksizam, kao nauka, izraz najvišeg stepena razvoja proleterske klasne svesti znači jednostavno da su jedino kroz individualni proces selekcije najbolji, najiskusniji, najinteligentniji i najborbeniji pripadnici proletarijata u mogućnosti da direktno i nezavisno stiču ovu klasnu svest u svojoj najpotentnijoj formi. Pošto je njeno usvajanje individualno, time ono takođe postaje dostupno ostalim društvenim klasama i slojevima (iznad svega, revolucionarnoj inteligenciji i studentima).[16] Bilo kakav drugi pristup jedino može da vodi ka idealizaciji radničke klase – i u krajnjoj liniji samog kapitalizma.

Naravno, treba zapamtiti da se marksizam nije mogao pojaviti nezavisno od stvarnog razvoja buržoaskog društva i klasne borbe koja se neizbežno razvijala u njemu. Postoji nerazmrsiva veza između kolektivnog, istorijskog iskustva radničke klase u borbi i njene naučne prerade kroz marksizam kao kolektivne, istorijske klasne svesti najpotentnije forme. Ali držati se toga da je naučni socijalizam istorijski proizvod proleterske borbe nije isto što i reći da svi, pa čak ni većina pripadnika ove klase mogu, sa manje ili više poteškoća, reprodukovati ovo znanje. Marksizam nije automatski proizvod klasne borbe i klasnog iskustva nego rezultat naučne, teoretske proizvodnje. Takva asimilacija se omogućuje jedino kroz učešće u tom procesu proizvodnje; i taj proces je po svojoj definiciji individualan, iako je jedino moguć kroz razvoj društvenih snaga proizvodnje i klasnih protivrečnosti pod kapitalizmom.

II. Proleterska klasna borba i proleterska klasna svest

Proces kojim se proleterska masa, proleterska avangarda i revolucionarna partija ujedinjavaju zavisi od toga da li će osnovna klasna borba proletera prerasti u revolucionarnu klasnu borbu – u proletersku revoluciju – i na efekte koje ovo ima na nadničarske mase. Klasna borba se odvijala hiljadama godina bez da su učesnici te borbe uopšte svesni da se ona odvija. Proleterska klasna borba je trajala mnogo pre nego što je nastao socijalistički pokret, a kamoli naučni socijalizam. Osnovna klasna borba – štrajkovi, zaustavljanje rada zbog zahteva za veće plate ili za kraće radno vreme i druga poboljšanja u radnim uslovima – vodi do osnovnih formi klasne organizacije (zajednički fondovi za pomoć, začeća sindikata), čak i ako su one kratkotrajne (takođe približava mnoge radnike socijalističkim idealima). Elementarna klasna borba, organizacija i svest se dakle rađaju neposredno iz akcije, a iskustvo iz akcije razvija i ubrzava svest. Samo kroz akciju široke mase mogu da podignu svoju svest; ovo je opšti istorijski zakon.

Čak i u svojoj najosnovnijoj formi, spontana klasna borba nadničara pod kapitalizmom ostavlja trag u vidu svesti kristalizovane u procesu trajne organizacije. Većina mase je aktivna samo tokom borbe; nakon nje, ona se povlači nazad u privatni život, tj. borbu za opstanak. Ono što razlikuje radničku avangardu od ove mase je to što čak i tokom mirnog perioda borbe, ona ne napušta prve redove klasne borbe, već nastavlja rat drugim sredstvima, da tako kažemo. Ona pokušava da učvrsti otpor nastao u borbi i organizuje ga.[17] Objavljujući radničke novine i organizujući edukacijske grupe za radnike, pokušava da kristališe i poveća osnovnu klasnu svest stvorenu u borbi. Tako se stvara kontinuitet, za razliku od isprekidane akcije mase[18], i stvara se svest, za razliku od spontanosti masovnog pokreta.

Ipak, organizovanost i klasna svest radnika se mnogo više pojačavaju kroz praktično znanje stečeno u borbi nego kroz teoriju, nauku, ili intelektualno shvatanje društvene celine. S obzirom na to da borba pokazuje[19] da osipanje borbene baze posle svakog štrajka loše utiče na efektivnost štrajka i radničke mase na raspolaganju, pokušava se da se ispita štrajkačka baza. S obzirom na to da iskustvo pokazuje da povremeno deljenje letaka ima manje efekta od redovnog časopisa, rađa se radnička štampa. Svest koja se izdiže direktno iz praktičnog iskustva borbe je empirijska i pragmatična svest, koja može da obogati akciju do određene mere, ali je daleko ispod efektivnosti naučne globalne svesti, to jest, teorijskog razumevanja.

Na osnovu svog generalnog teorijskog razumevanja, revolucionarna avangardna organizacija može da učvrsti i obogati ovu višu svest, u slučaju da može da se poveže sa klasnom borbom, tj. da se ne skupi usled težine testa koji predstavlja potvrđivanje teorije u praksi; od ujedinjenja teorije i prakse. Sa stanovišta marksizma – kao i samih Marksa i Lenjina – ispravna teorija otcepljenja od prakse je jednako apsurdna kao i revolucionarna praksa koja nije zasnovana na naučnoj teoriji. Ovo naravno ne umanjuje odlučujući značaj i apsolutnu potrebu za teorijsku proizvodnju. Prosto naglašava činjenicu da nadničarske mase i revolucionarni pojedinci, polazeći sa različitih početnih pozicija i sa različitim kretanjem, mogu ostvariti jedinstvo teorije i prakse.

Ovaj proces može da se opiše u sledećem dijagramu:

Mase:

—>

akcija

—>

iskustvo

—>

svest

Napredni radnici:

—>

iskustvo

—>

svest

—>

akcija

Revolucionarno jezgro:

—>

svest

—>

akcija

—>

iskustvo

Ako ga preuredimo tako da određeni zaključci mogu da se izvuku iz njega, dobijamo sledeći dijagram:

Mase:

—>

akcija

—>

iskustvo

—>

svest

Revolucionarno jezgro:

—>

svest

—>

akcija

—>

iskustvo

Napredni radnici:

—>

iskustvo

—>

svest

—>

akcija

 

Ovaj dijagram pokazuje skup zahteva o kretanju klasne svesti koje je već predviđeno u analizi, ali tek sada dobija svoju punu vrednost. Kolektivna akcija naprednih radnika (prirodnih vođa radničke klase na radnom mestu), relativno govoreći, teža je za dostići zato što se ne može pokrenuti ni kroz čisto ubeđenje (kao sa nuklearnim jezgrom), niti kroz čisto spontanu eksplozivnost (kao sa širokim masama). Upravo iskustvo iz borbe – važni motivacioni faktor u akcijama naprednih radnika – ih čini mnogo opreznijim i pažljivijim kada preduzimaju akcije šire razmere. Već su sažvakali lekcije prethodnih akcija i znaju da eksplozija nije ni blizu dovoljna za postizanje njihovog cilja. Imaju manje iluzija o snazi svog neprijatelja (da ne pominjemo njegovu „velikodušnost“) i o trajnosti masovnog pokreta. Najveće iskušenje ekonomizma se može pratiti do ove tačke.

Da zaključimo: građenje revolucionarne klasne partije je spajanje svesti revolucionarnog jezgra sa svešću naprednih radnika. Sazrevanje pred-revolucionarne situacije (potencijalne revolucionarne eksplozije) je spajanje akcije širokih masa sa akcijama naprednih radnika. Revolucionarna situacija – to jest mogućnost revolucionarne borbe za vlast – se izdiže kada se spoje akcije avangarde i masa sa svešću avangarde i revolucionarnih slojeva.[20] Za široke mase, osnovna klasna borba koja se izdiže iz protivrečnosti kapitalističkog načina proizvodnje je uvek stvar trenutnih problema. Isto važi i za sve masovne akcije, čak i one političke. Dakle, problem prerastanja široke masovne borbe u revolucionarnu zavisi ne samo od kvantitativnih faktora, već i od kvalitativnih. Ovo zahteva postojanje dovoljno naprednih radnika među masama, ili u masovnom pokretu, koji su u mogućnosti da na osnovi dostignutog nivoa svesti gurnu široke mase u akciju oko ciljeva koji dovode u pitanje postojanje buržoaskog društva i kapitalističkog načina proizvodnje.

Ovo takođe naglašava centralni značaj tranzicionih zahteva[21], stratešku poziciju naprednih radnika koji već umeju da propagiraju ove zahteve, i istorijski značaj revolucionarne organizacije, koja sama može da izradi program tranzicionih zahteva koji se odnose na objektivne istorijske uslove, kao i subjektivne potrebe najširih masa. Uspešna proleterska revolucija je moguća samo ako se svi ovi faktori uspešno iskombinuju.

Već smo rekli da je Lenjinova teorija organizacije, teorija revolucije iznad svega. Neshvatanje ovoga je najveća slabost polemike Roze Luksemburg protiv Lenjina 1903-1904. Ono što je karakteristično za koncept centralizacije, koji se napada u eseju „Organizaciono pitanje socijaldemokratije“, je da je čisto organizacioni, što se vidi ako se ovaj esej pažljivo čita. (Ovo je i potvrđeno u praksi. Moderni luksemburgisti bi trebalo da čitaju Rozina dela mnogo pažljivije i detaljnije). Lenjin je optuživan za podržavanje ultra-centralističke linije, po kojoj se diktira sastav lokalnih partijskih komiteta, i sprečava bilo kakva inicijativa nižih partijskih kadrova.[22]

Kada se osvrćemo na lenjinističku teoriju organizacije, koju je on lično razvio, možemo da vidimo da naglasak nije na formalnoj, organizacionoj strani centralizacije, već na njenoj političkoj i društvenoj funkciji. U srži dela „Šta da se radi?“ je koncept transformacije proleterske klasne svesti u političku klasnu svest razumljivom političkom aktivnošću koja podiže, i sa marksističkog gledišta, odgovara na sva pitanja unutrašnjih i spoljašnjih klasnih odnosa.

„U stvarnosti, povećavanje aktivnosti radnih masa je moguće samo kada se ova aktivnost ne ograničava na političku agitaciju zasnovanu na ekonomiji. Osnovni uslov za potrebno širenje političke agitacije je organizovanje razumljivog političkog izlaganja. Jedino ovako se masama može razvijati politička svest i revolucionarni duh.“

Takođe:

Svest radnih masa ne može biti prava klasna svest, sem ako radnici ne uče iz konkretnih, tematskih političkih činjenica i događaja, da posmatraju svaku drugu društvenu klasu, u svim manifestacijama njenog intelektualnog, etičkog i političkog života; ako ne nauče da primenjuju u praksi materijalističku analizu i materijalističku procenu svih aspekata života i aktivnosti svih klasa, slojeva i grupa u populaciji. Oni koji se fokusiraju samo na posmatranje, pažnju i svest samo i isključivo radničke klase, ili samo na svest o njoj samoj nisu socijaldemokrate. Znanje radničke klase o samoj sebi je neraskidivo povezano sa teoretskim razumevanjem, iako ne samo sa njim – bilo bi tačnije reći ne toliko sa teorijskim, koliko sa praktičnim razumevanjem veza između svih različitih klasa modernog društva, postignutih kroz iskustvo političkog života.[23]

Iz istog razloga Lenjin toliko jako naglašava apsolutnu obavezu radničke partije da zastupe sve progresivne zahteve i pokrete svih ugnjetenih društvenih slojeva i klasa – čak i one koji su čisto demokratski. Centralni strateški plan koji Lenjin predlaže u „Šta da se radi?“[24] je dakle partijska agitacija koja sjedinjuje sve elementarne, spontane, raspršene i lokalne ili sekcionalne proteste, pobune i pokrete otpora. Naglasak na centralizaciji očigledno leži u političkoj, a ne u formalnoj, organizacionoj sferi. Cilj formalne organizacione centralizacije je samo ostvarivanje ovog strateškog plana.

Iako ne shvata ovu suštinu Lenjinovog centralizma, Roza Luksemburg u svojoj polemici uporno pokušava da je indirektno suprotstavi drugoj koncepciji formacije političke klasne svesti i pripreme za revolucionarnu situaciju. Ovime još više naglašava koliko je grešila u ovoj debati. Njena ideja da se proleterska armija regrutuje i postane svesna svojih ciljeva u toku same borbe[25] je opovrgnuta tokom istorije. Čak i u najširirim, najdužim i najžešćim radničkim borbama, radničke mase nisu došle do čistog razumevanja zadataka borbe, ili ih nisu dovoljno razumele. Treba samo da se prisetimo francuskih generalnih štrajkova iz 1936. i 1968, borbi nemačkih radnika od 1918. do 1923, teških borbi italijanskih radnika 1920, 1948. i 1969, kao i impresivnih klasnih borbi u Španiji od 1931. do 1937.

Iskustvo u borbi nikako nije dovoljno za razjašnjavanje zadataka široke predrevolucionarne ili čak revolucionarne masovne borbe. Ne samo da su ovi zadaci povezani sa neposrednim motivima koji su pokrenuli borbu, već se mogu shvatiti samo kroz razumljivu analizu ukupnog društvenog razvoja, istorijske pozicije koju je postigao kapitalistički način proizvodnje sa svojim unutrašnjim protivrečnostima, i nacionalnog i internacionalnog odnosa sila između klasa. Bez trajne pripreme, bez edukacije stotina i hiljada naprednih radnika u duhu revolucionarnog programa, i bez praktičnog iskustva koje su tokom godina oni nakupili kroz pokušaje da ovaj program približe masama, bilo bi potpuno iluzorno pretpostaviti da će se odjednom, preko noći, kroz samu masovnu akciju pojaviti svest jednaka zahtevima istorijske situacije.

Zapravo, mogli bismo preokrenuti predlog Roze Luksemburg i reći da proleterska armija nikada neće dostići svoje istorijske ciljeve bez prethodne edukacije, školovanja i testiranja proleterske avangarde u razrađivanju i primeni revolucionarnog programa u masovnim borbama, koje same po sebi stvaraju samo mogućnost stvaranja revolucionarne svesti kod širokih masa. To je tragična lekcija nemačke revolucije posle Prvog svetskog rata, koja je zgažena upravo zbog nedostatka ovakve avangarde.

Cilj Lenjinovog strateškog plana je da stvori takvu avangardu kroz organski savez pojedinačnih revolucionarnih jezgara sa avangardom proletarijata. Takvo spajanje je nemoguće bez razumljive političke aktivnosti koja napredne radnike vodi iza ograničenja koja predstavljaju sindikat ili fabrika. Empirijski podaci koji su nam danas dostupni potvrđuju da je Lenjinova partija, pre, i tokom revolucije 1905, i nakon što je masovni pokret počeo da se uzdiže opet 1912, bila baš takva partija.[26]

Kako bismo potpuno shvatili zaista revolucionarnu prirodu Lenjinovog strateškog plana, moramo mu prići sa još jedne tačke gledišta. Svaki koncept zasnovan na verovatnoći, a ne neizbežnosti revolucije koja bi se dogodila u ne mnogo dalekoj budućnosti, se obavezno mora pozabaviti pitanjem direktnog sukoba sa državnim silama, tj. pitanjem osvajanja političke moći. Čim se ova poteškoća uzme u obzir, rezultat je samo još jedan argument za centralizaciju. Lenjin i Roza su se slagali da kapitalizam sa svojim buržoaskim državnim aparatom ima snažan centralizujući uticaj na moderno društvo,[27] i da je potpuno iluzorno misliti da se ovakvo centralizovano uređenje može postepeno razmontirati, poput nekog zida koji možemo da rastavimo ciglu po ciglu.

U konačnoj analizi, ideološka suština reformizma i revizionizma koju su Roza i Lenjin jednako strastveno odbacivali[28] je bila ukorenjena u iluziji da se ovo može uraditi. Kada se pitanje osvajanja državne moći smesti u blisku budućnost, revolucionar se odmah suočava sa pitanjem načina na koji će se odvijati revolucionarna borba za moć. Ovde Roza opet pogrešno shvata Lenjinovo čisto polemičko korišćenje ideja da su „jakobinci nerazdvojivo povezani sa organizacijom klasno svesnog proletarijata“. Ovde Lenjin sigurno nije mislio na neku vrstu blankističkih zaverenika, već na naprednu grupu, orijentisanu poput jakobinaca na neprestano zalaganje za ispunjenje revolucionarnih zadataka, koja ne dozvoljava sebi da se udalji od koncentrisanja na ove zadatke usled neizbežnog toka masovnog pokreta.

Ipak, da budemo fer prema Rozi, moramo dodati da je ona u početku pristupila ovom pitanju – zapravo je morala tako da mu pristupi – sa različitog istorijskog stanovišta, pošto je do 1904. već bila mnogo više pod uticajem nemačke stvarnosti, a ne ruske ili poljske, kao i to da je potpuno izvukla potrebne zaključke u lenjinističkom smislu čim je postalo jasno da je u Nemačkoj takođe dolazak revolucije skora mogućnost.[29]

Mladi Trocki isto je napravio ozbiljnu grešku u njegovoj polemici protiv Lenjina kada mu je prigovorio za „supstitucionalizam“, tj. zamenu inicijative radničke klase sa onom od same partije.[30] Ako uklonimo srž ovog prigovora iz njegove polemičke ljušture, i ovde ćemo naći idealistički, neadekvatni koncept evolucije klasne svesti proletarijata: „Marksizam uči da su interesi proletarijata predodređeni njihovim objektivnim uslovima života. Ovi interesi su toliko moćni i toliko neizbežni da će kad tad (!) naterati proletarijat da ih dovede u domet samosvesti, tj. da napravi realizaciju svojih objektivnih interesa u svoje subjektivne interese“.[31] Danas je lako uvideti koliko je naivno fatalističan optimizam skriven u ovoj neadekvatnoj analizi. Trenutni interesi su ovde postavljeni na isti nivo kao istorijski interesi, tj. sa razrešavanjem najkompleksnijih pitanja političke taktike i strategije. Nada da će proletarijat „kad tad“ prepoznati svoje istorijske interese deluje poprilično plitko poredeći sa istorijskim katastrofama koje su se desile, usled nedostatka adekvatnog revolucionarnog vođstva, jer proletarijat nije bio sposoban da ostvari čak ni revolucionarne zadatke tadašnjice.

Isti naivni optimizam se još upečatljivije manifestuje u sledećem pasusu iste polemike:

Revolucionarni socijaldemokrata je ubeđen ne samo u neminovan (!) rast političke partije proletarijata, nego takođe u neminivnu (!) pobedu ideja revolucionarnog socijalizma u okviru te partije. Prvi dokaz tome leži u činjenici da razvoj buržoaskog društva spontano vodi proletarijat da se politički demarkira; drugi u činjenici da objektivne težnje i taktički problemi ove demarkacije nalaze svoj najbolji, najpotpuniji i najdublji izraz u revolucionarnom socijalizmu, tj. marksizmu.[32]

Ovaj citat razjašnjava da je ono za šta se Trocki zalagao, u njegovoj polemici protiv Lenjina, „stara, proverena taktika“ i naivno „uverenje u neminovnost napretka“ Bebela i Kauckog, koja je preovladavala u internacionalnoj socijaldemokratiji od vremena Marksove smrti, pa do Prvog svetskog rata. Lenjinov koncept klasne svesti bio je neuporedivo bogatiji, protivrečniji i dijalektičniji, baš zato što je bio zasnovan na dobrom razumevanju relevatnosti revolucije na sadašnjicu (ne „konačno jednog dana“, nego sledećih godina). Da bi zaokružili istorijski razvoj, potrebno je dodati da nakon izbijanja ruske revolucije 1917, Trocki u potpunosti usvaja Lenjinovu analizu formiranja proleterske klasne svesti, stoga i Lenjinovu teoriju organizacije, i sve do njegove smrti tvrdoglavo je branio od svih skeptika i vrhovnih pesimista (koji su tvrdili da u njima primećuju „embrion“ staljinizma). Zato je napisao ovo u njegovom poslednjem, nedovršenom rukopisu:

Lenjin je bio ogroman činilac zrelosti ruskog proletarijata u februaru ili martu 1917. On nije pao sa neba. On je oličio revolucionarnu tradiciju radničke klase. Da bi Lenjinovi slogani dopreli do masa, morali su postojati kadrovi, barem mali broj na početku; moralo je da postoji poverenje u kadrove vođstva, poverenje zasnovano na celokupnom iskustvu prošlosti. Isključiti ove elemente iz proračuna značilo bi ignorisati živu revoluciju, zameniti je apstrakcijom, na „odnos moći“, jer dešavanja revolucije sastoje se baš od toga da se odnos moći neprekidno i ubrzano menja pod uticajem promena u svesti proletarijata, privlačenja nazadnih slojeva ka naprednim, rastućeg uverenja klase u svoju snagu. Vitalna pobuda u ovom procesu je partija, kao što je vođstvo vitalna pobuda mehanizma partije.[33]

III. Revolucionarna avangarda i spontana masovna akcija

Bila bi velika nepravda okarakterisati Lenjinovo životno delo kao sistematsko „potcenjivanje“ značaja spontanihmasovnih akcija, nasuprot njihovom „precenjivanju“ od strane Luksemburg i Trockog. Osim u nekim polemičkim odlomcima, koji se jedino mogu razumeti kada se gledaju kroz određeni kontekst, Lenjin je pozdravljao izbijanja ogromnih, spontanih, masovnih štrajkova i demonstracija jednako entuzijastično i otvoreno kao Roza Luksemburg i Trocki.[34] Samo je staljinistička birokratija falsifikovala lenjinizam sa njenim nepoverenjem u spontane masovne pokrete – što je karakteristično za bilo koju birokratiju.

Luksemburg je kompletno u pravu kada kaže da izbijanje proleterske revolucije ne može biti „predodređeno“ po kalendaru i nikakva kontra tome se neće naći u Lenjinovom delu. Lenjin, kao i Luksemburg, bio je ubeđen da te elementarne masovne eksplozije, bez kojih je revolucija nezamisliva, ne mogu biti „organizovane“ po pravilima, niti „komandovane“ od strane nekolicine nezvaničnih oficira. Lenjin, kao i Luksemburg, bio je ubeđenu moć arsenala kreativne energije, preduzimljivosti i inicijative koju široke masovne akcijesprovode i uvek će sprovoditi.

Razlika u lenjinističkoj teoriji organizacije i tzv. teorije spontanosti – koja bi se sa velikom rezervom mogla pripisati Luksemburg – nalazi se, ne u potcenjivanju masovne inicijative, već u razumevanju njenih ograničenja. Masovna inicijativa sposobna je za veličanstvene uspehe. Ali sama po sebi ona nije sposobna da kroz kurs borbe stvori kompletan, razuman program za socijalističku revoluciju koji se dotiče svih društvenih pitanja (da ne pričamo o socijalističkom preuređenju); niti je sama po sebi sposobna da dovoljno centralizuje sile sa kojim bi omogućila pad centralizovane moći države i njenog represivnog aparata koji se oslanja na potpuno iskorišćavanje prednosti njenih „unutrašnjih linija“ komunikacije. Drugim rečima, ograničenja masovne spontanosti počinju sa razumevanjem da pobedonosna socijalistička revolucija ne može biti improvizovana. I „čista“ masovna spontanost uvek završi na improvizaciji.

Šta više, „čista“ spontanost postoji jedino u bajkama radničkog pokreta – ali ne u pravoj istoriji. Ono šta se podrazumeva pod „spontanošću masa“ su kretanja koja nisu isplanirana do detalja pre vremena od strane nekog centralnog autoriteta. Ono šta se ne podrazumeva pod „spontanošću masa“ su kretanja koja se dešavaju bez „političkog uticaja spolja“. Izgrebi plavu farbu prividno „spontanog kretanja“ i sigurno ćeš videti delove jarko crvenog furnira.Tu je negde član „avangardne“ grupe koja je pokrenula „spontani“ štrajk. Negde tamo, nalazi se bivši član druge grupe „leve devijacije“, koju je davno napustio, ali od nje dobio dovoljno mentalne opreme da bi mogao, u eksplozivnoj situaciji, da munjevito reaguje dok su anonimne mase bivale neodlučne.

U nekim slučajevima, primetićemo u „spontanoj“ akciji plodove godina „podzemnih aktivnosti“ sindikalne opozicije, ili dela njene baze; u nekim drugim, one će biti rezultat kontakta koji su kroz relativno dug period vremena– bez značajnog uspeha – strpljivo bili održavani od strane kolega iz obližnjeg grada (ili obližnje fabrike) u kojem su „levičari“ jači. U klasnoj borbi, ne dešava se da guska „spontano“ padne sa neba skuvana.

Time, šta diferencira „spontane“ akcije od „intervencija avangarde“, nije uopšte to da su u prvoj svi koji učestvuju u borbi dostigli jednak nivo svesti, nego što se u drugoj „avangarda“ ističe iz „mase“. Ono što takođe diferencira te dve forme akcije nije to što u „spontanim“ akcijama solucije nisu uvedene među proletarijat „spolja“, dok se organizovana avangarda postavlja prema elementarnim zahtevima masa „na elitistički način“, „uspostavljajući“ program na njega. Nikad nije postojala „spontana“ akcija bez neke vrste uticaja od strane avangardnih elemenata. Razlika između „spontanih“ akcija i onih u kojima „revolucionarna avangarda interveniše“ svodi se na to da je u „spontanim“ akcijama priroda intervencije avangardnih elemenata dezorganizovana, improvizovana, isprekidana i neplanirana (dešava se slučajno u tom pogonu, kvartu ili gradu), dok se postojanjem revolucionarne organizacije omogućava koordinisanje, planiranje, svesno sinhronizovanje i kontinualno oblikovanje te intervencije od strane avangardnih elemenata u „spontanoj“ masovnoj borbi. Skoro svi preduslovi lenjinističkog „supercentralizma“ baziraju se na tome, i samo na tome.

Samo bi nepopravljivi fatalista (tj. mehanički determinista) mogao biti ubeđen da su se sve masovne eksplozije morale desiti na određeni datum, samo zato što su izbile na taj datum, i obrnuto, da u svim slučajevima gde se nisu desile masovne eksplozije, da se nisu desile zbog toga što nisu bile moguće. Takav fatalistički stav (uobičajen u Kaucki-Bauer školi razmišljanja) je u realnosti karikatura lenjinističke teorije organizacije. U svakom slučaju, karakteristično je da mnogi protivnici lenjinizma imaju toliko stvari da prebace Lenjinu o „masovnoj spontanosti“, a da u isto vreme padaju u taj vulgarni, mehanički determinizam, nerazumevajući koliko zapravo protivreči njihovom „visokom mišljenju“ o „masovnoj spontanosti.“

Ako, sa druge strane, neko počne od neminovnosti periodičnih, spontanih, masovnih eksplozija (koje se dešavaju kada su socio-ekonomske protivrečnosti su toliko sazrele da kapitalistički način proizvodnje zapravo mora da periodično produkuje takve predrevolucionarne krize), onda taj mora da razume da je nemoguće odrediti tačan momenat kada će se one desiti, jer hiljade malih incidenata, parcijalnih konflikata i slučajnih dešavanja mogu da igraju bitnu ulogu u njegovom određivanju. Iz tog razloga, revolucionarna avangarda koja je u mogućnosti da u ključnim momentima koncentriše svoje snage na „najslabiju kariku“ je neuporedivo efikasnija nego difuzovani nastup velikog broja naprednih radnika kojima nedostaje sposobnost koncentrisanja snaga.[35]

Dve najveće radničke borbe koje su se desile na zapadu – Francuska, maj 1968. i Italija, jesen 1969. – su u potpunosti potvrdile ovaj stav. Obe su počele sa „spontanim“ borbama koje nisu bile pripremljene ni od strane sindikata, niti od strane velikih socijaldemokratskih ili „komunističkih“ partija. U oba slučaja pojedini, radikalni radnici i studenti, ili revolucionarna jezgra, igrali su ključnu ulogu, malo tu i malo tamo, izazivajući prvu eksploziju i pružajući radničkim masama priliku da uče iz „uzornog primera borbe“. U oba primera milioni su se pridružili borbi – čak do deset miliona najamnih radnika u Francuskoj, do petnaest miliona u Italiji. To je više nego ikad pre – čak i naspram najvećih, klasnih borbi nakon Prvog svetskog rata.

U oba slučaja spontana tendencija koju su demonstrirali radnici išla je mnogo dalje od „ekonomizma“ čisto ekonomskog štrajka. U Francuskoj ovo je potvrđeno okupacijom fabrika i brojnih, parcijalnih inicijativa, a u Italiji, ne samo ogromnim uličnim demonstracijama i povećanjem političkih zahteva, nego takođe sa začecima tendencije ka samoorganizovanju na nivou proizvodnje, tj. sa pokušajem da se načini prvi korak ka ostvarivanju dualne moći: za izbor delegati di reparto. (U tom smislu, avangarda italijanske radničke klase je bila naprednija od francuske i naučila je bitne, istorijske lekcije iz Francuskog maja[36]). Ali ni u jednom slučaju ove moćne, spontane masovne akcije nisu uspele zbaciti buržoaski, državni aparat i kaptalistički način proizvodnje, pa čak ni ojačati masovno razumevanje zadataka koje bi takvo zbacivanje omogućilo za kratak period vremena.

Da se podsetimo Trockijeve metafore iz „Istorije ruske revolucije“: snažna para je samo isparila zbog nedostatka klipa koji bi je kompresovao u pravom trenutku.[37] Zasigurno, u završnoj analizi, vodeća sila jeste para, tj. energija masovne mobilizacije i borbe, a ne klip. Bez te pare, klip je samo šupljina. Ipak, bez ovog klipa, najintenzivnije isparenje bi propalo i ne bi ostvarilo ništa. To je suština lenjinističke teorije organizacije.

IV. Organizacija, birokratija i revolucionarna akcija

Međutim, postoje poteškoće u ovoj konekciji koju Lenjin, tokom godina najžešćih rasprava sa menjševicima, ili nije prepoznao uopšte (1903-1905) ili ih nije dovoljno razumeo (1908-1914). I postaje potpuno jasan značajistorijskog rada Trockog i Roze Luksemburg u formulisanju razumevanja dijalektičke formule „radnička klasa – napredni radnici – radnička partija.“

Avangardna partija i određena separacija između partije i mase je potrebna, baš zbog neminovnosti nedovoljnog nivoa klasne svesti od strane širokih, radničkih masa. Kao što je Lenjin često naglašavao, ovo je kompleksni dijalektički odnos – jedinstvo separacije i integracije – koji se totalno uklapa u istorijske specifičnosti revolucionarne borbe za socijalističku revoluciju.

Međutim, ova odvojena partija potiče iz buržoaskog društva, koje sa njenim nasleđenim karakteristikama univerzalne podele rada i proizvodnje robe, ima tendenciju da to prenese u sve ljudske odnose.[38] To znači da građenje partijskog aparata odvojenog od radničkih masa uključuje opasnost da taj aparat postane autonoman. Kada se ova opasnost razvije dalje od svog začetnog stupnja, razvija se i tendencija za samoočuvanje tog aparata tako da on postane cilj sam za sebe, umesto sredstvo za cilj (uspešnu, proletersku, klasnu borbu).

Ovo je koren degereneracije Druge i Treće internacionale, tj. podređivanje masovnih socijaldemokratskih, kao i komunističkih partija Zapadne Evrope prema konzervativnim, reformističkim birokratijama koje su u svojoj svakodnevnoj praksi postale deo status quo.[39]

Birokratija u radničkim organizacijama produkt je društvene podele rada, tj. nemogućnosti radničkih masa, koje su u većem delu isključene iz kulturnog i teoretskog procesa proizvodnje pod kapitalizmom, da same pravilno odrađuju sve zadatke sa kojima se mora nositi u okviru njihove organizacije. Pokušaj da se to svejedno učini, kao što se to često radilo u nastancima radničkih pokreta, nije donosilo solucije, jer ta podela rada kompletno korespondira materijalnim uslovima i nije ni na koji način smišljena od strane zlih karijerista. Ako se ovi uslovi previde, primitivizam, neznanje i nevolje koje oni proizvode, postaviće ista ograničenja na pokret koje bi u suprotnom postavila birokratija. Uzimajući drugačiju polaznu tačku ovde – tačku organizacione tehnike umesto nivoa svesti – nailazimo na isti problem koji smo obrazložili ranije: naime, da bi to značilo davanje previše zasluga kapitalističkom načinu proizvodnje u tome da je on savršena škola za spremanje proletarijata za nezavisnu aktivnost, ili da on automatski stvara mogućnost radnim masama da spontano prepoznaju i ostvare sve zadatke i organizacione obrasce za sopstveno oslobođenje.

Lenjin je, u svojoj prvoj debati sa menjševicima, poprilično potcenjivao opasnosti da aparat postane autonoman i da se radničke partije birokratizuju. Polazio je od pretpostavke da je opasnost od oportunizma u modernom radničkom pokretu pretnja koja uglavnom dolazi od strane sitnoburžoaskih akademika i sitnoburžoaskih „čistih sindikalaca“. Ismevao je borbu mnogih, njegovih drugova protiv opasnosti „birokrazizma“. Zapravo, istorija je pokazala da najveći izvor oportunizma u socijaldemokratiji pre Prvog svetskog rata nije dolazio od strane akademika, niti „čistih sindikalaca“, nego iz same socijaldemokratske birokratije, tj. iz prakse „legalizma“ ograničenog sa jedne strane na izbornu i parlamentarnu aktivnost i sa druge strane na borbu za neposredne reforme ekonomske i sindikalne prirode. (Ova praksa se može prosto opisati pomoću toga koliko podseća na današnju praksu komunističkih partija Zapadne Evrope!)

Trocki i Luksemburg prepoznali su ovu opasnost preciznije i ranije nego Lenjin. Već 1904. Luksemburg je iznela mišljenje da „je suprotnost između željnog napada masa i [previše] obrazrive pozicije socijaldemokratije“ moguća.[40] Mišljenje pošteno nije ni izneto pre nego što je odbačeno; jedino gde bi se mogla pronaći njegova validnost je u imaginarnom slučaju „precentralizacije“ partije po lenjinističkim linijama. Već dve godine kasnije, Trocki iznosi ovo sa više preciznosti:

Evropske socijalističke partije, pogotovo najveća među njima, nemačka Socijaldemokratska partija, razvile su njihov konzervativizam u proporciji sa time koliko su mase prihvatile socijalizam, i sa time koliko su mase postale organizovanije i disciplinovanije. Kao posledica toga, socijaldemokratija kao organizacija koja oličava političko iskustvo proletarijata, mogla bi u određenom momentu postati direktna prepreka otvaranju sukoba između radnika i buržoaske reakcije. Drugim rečima, propagandistički-socijalistički konzervativizam proletarskih partija mogao bi u određenom trenutku da sputava direktnu borbu proleterijata za vlast.[41]

Ova prognoza tragično je potvrđena istorijom. Lenjin to nije uvideo do početka Prvog svetskog rata, dok je nemačka levica davno pre toga razbila iluzije o socijaldemokratskoj, partijskoj administraciji.[42]

V. Organizaciona teorija, revolucionarni program i revolucionarna praksa

Međutim, posle Lenjinovog traumatičnog šoka 4. avgusta 1914, i on je takođe načinio odlučan korak po ovom pitanju. Odatle, pitanje organizacije prestalo je biti samo pitanje funkcije, nego i pitanje sadržine. Više nije bilo pitanje upoređivanja „organizacije“ uopšteno sa uopšteno „spontanošću“, kao što je Lenjin neretko radio u delima „Šta da se radi?“ i „Jedan korak napred, dva koraka nazad“. Sada je postalo pitanje pažljivog razlikovanja objektivno konzervativne i objektivno revolucionarne organizacije. Ova razlika načinjena je u skladu sa objektivnim kriterijumima (revolucionarni program, dovođenje programa pred mase, revolucionarna praksa itd.),te se spontana borbenost masa svesno preferira u odnosu na akcije ili uopšte postojanje konzervativnih, reformističkih, masovnih organizacija. „Naivni“ organizacioni fetišisti mogli bi tvrditi da je Lenjin posle 1914. prešao na luksemburgistički pogled „spontanizma“ iako u sukobima između „neorganizovanih masa“ i socijaldemokratske organizacije, on sistematski brani prvu od druge i optužuje drugu za izdaju prve.[43] Lenjin sada čak smatra uništenje konzervativnih organizacija kao neizbežan preduslov za emancipaciju proletarijata.[44]

Ipak, ispravka, ili bolje rečeno, upotpunjavanje njegove teorije organizacije, koju je Lenjin započeo 1914, nije bilo korak nazad ka obožavanju „čiste“ spontanosti, nego korak napred ka razlikovanju revolucionarne partije i organizacije uopšteno. Sada, umesto da se kaže da uloga partije jeste u tome da razvije političku, klasnu svest radničke klase, formula postaje mnogo preciznija: Uloga revolucionarne avangarde sadrži se u razvijanju revolucionarne svesti u avangardi radničke klase. Građenje revolucionarne, klasne partije je proces u kojem program socijalističke revolucije biva spojen sa iskustvom većine naprednih radnika, stečenim u borbi.[45]

Ovo objašnjenje i proširenje lenjinističke teorije organizacije nakon izbijanja Prvog svetskog rata ide ruku pod ruku sa proširenjem lenjinističkog koncepta relevantnosti revolucije na današnjicu. Iako je za Lenjina pre 1914. godine on bio ograničen uglavnom na Rusiju, posle 1914. biva proširen na celu Evropu. (Već posle Ruske revolucije 1905, Lenjin je prepoznao neposredni potencijal za revolucije u kolonijama i polu-kolonijama). Posledično, validnost lenjinističkog „strateškog plana“ za imperijalističke zemlje Zapadne Evrope, danas je tesno vezan za pitanje prirode istorijske epohe u kojoj živimo. Sa stanovišta istorijskog materijalizma, opravdano je izvesti koncepciju partije iz „trenutnog potencijala za revoluciju“ samo u slučaju da se polazi iz pretpostavke – tačne i verovatne u proceni – da početkom Prvog svetskog rata, a najkasnije početkom ruske Oktobarske revolucije, svetski, kapitalistički sistem ulazi u epohu istorijske, strukturalne krize[46] koja periodično mora da proizvodi revolucionarne situacije. Ako se, sa druge strane, tvrdi da smo i dalje u fazi uspona kapitalizma kao svetskog sistema, onda bi takva koncepcija morala biti odbijena kao u potpunosti „voluntaristička.“ Ono što je presudno u lenjinističkom, strateškom planu sigurno nije revolucionarna propaganda – koju revolucionari, naravno, treba da iznose čak i u nerevolucionarnim periodima – nego njegov fokus na izbijanje revolucionarnih akcija u skorijoj, ili daljoj budućnosti. Čak i u epohi uspona kapitalizma, takve akcije su bile moguće (npr. Pariska komuna), ali samo kao neuspešni izuzeci. Pod takvim uslovima, graditi partiju tako što bi se koncentrisali napori na spremanje efikasnog učešća u takvoj vrsti akcija teško bi imalo smisla.

Razlika između „radničke partije“ uopšteno (odnoseći se na članstvo ili čak na birače) i revolucionarne radničke partije (ili jezgra takve partije) nije samo u programu ili objektivnim, društvenim ulogama (a te su da promoviše, a ne pacifikuje, svaku objektivno revolucionarnu masovnu akcijui sva suprotstavljanja i oblike akcije koja napadaju, i dovode u pitanje, suštinu kapitalističkog načina proizvodnje i buržoasku državu), nego i u sposobnosti da pronađe odgovarajući pedagoški metod koji omogućuje dovođenje tog programa do sve većeg broja radnika.

Međutim, može se ići i dublje, i formulisati pitanje preciznije: Da li je opasnost da aparat postane autonoman ograničena samo na oportunističke i reformističke „radničke“ organizacije, ili ona preti svakoj organizaciji, uključujući i one sa revolucionarnim programom i revolucionarnom praksom? Zar nije razvitak birokratije neizbežna posledica bilo koje podele rada, uključujući i onu između „vođstva“ i „članstva“, pa čak i u revolucionarnoj grupi? I zar to ne znači da je svaka revolucionarna organizacija, nakon što se proširi izvan malog miljea, osuđena da u nekom momentu svog razvoja i razvoja masovne borbe postane kočnica u borbi proleterskih masa za emancipaciju?

Ako bi se ova argumentacija prihvatila, to bi vodilo samo do jednog zaključka: da je socijalistička emancipacija radničke klase i čovečanstva nemoguća – pošto bi navodno neizbežna „autonomizacija“ i degeneracija bilo koje organizacije morala biti gledana kao jedan deo dileme, a da bi drugi deo bio predstavljen tendencijom svih neorganizovanih radnika, svih intelektualaca samo delimično uključenih u akciju, i svih osoba zahvaćenih univerzalnim sistemom proizvodnje da potonu u sitnoburžoasku „lažnu svest“. Samo razumna, revolucionarna praksa, koja ima za cilj potpunu svest i obogaćivanje teorije omogućava izbegavanje penetracije „ideologije vladajuće klase“ čak i u redove individualnih revolucionara. Ovo može biti samo kolektivna i organizovana praksa. Ako bi gore navedeni argument bio ispravan, moralo bi se zaključiti da bi, sa ili bez organizacije, napredni radnici bili osuđeni ili da ne dostignu političku, klasnu svest ili da je ubrzano gube.

U realnosti, ova argumentacija je netačna, jer izjednačava početak procesa sa njegovim krajnjim rezultatom. Time, zbog postojanja opasnosti da čak i revolucionarne organizacije mogu postati autonomne, dedukuje se, u statičnom i fatalističkom maniru, da je autonomija neizbežna. Ovo nije ni emprijski, ni teoretski dokazivo, pošto domet opasnosti od birokratske degeneracije revolucionarne, avangardne organizacije – ili, šta više, revolucionarne partije – ne zavisi samo od težnje ka autonomiji, koja zapravo pogađa sve institucije buržoaskog društva, nego i od postojećih kontra-težnji. Među ovima, nalazi se integracija revolucionarne organizacije u internacionalni pokret koji je nezavisan od „nacionalnih“ organizacija i koji konstatno drži teoretsko oko nad njima (ne kroz aparat, nego kroz političku kritiku); blisko uključenje u stvarnu klasnu borbu i stvarnu revolucionarnu borbu koja omogućava neprekidnu selekciju kadrova kroz praksu; sistematski pokušaj da se napusti podela rada, tako što se osigurava kontinualna rotacija osoblja u fabrikama, na univerzitetima i među partijskim funkcionerima; institucionalne garancije (ograničenje prihoda funkcionera, odbrana organizacionih normi interne demokratije i sloboda formiranja tendencija i frakcija itd.).

Rezultat ovih suprotstavljenih tendencija zavisi od borbe između njih, koja je u krajnjoj liniji određena od strane dva društvena činioca[47]: sa jedne strane od stepena specijalnog socijalnog interesa dozvoljenog od strane „autonomne organizacije“, i sa druge strane opsega političke aktivnosti avangarde radničke klase. Samo kada drugo presudno oslabi, prvo može odlučno da izbije na videlo. Time se cela argumentacija svodi na mučnu tautologiju: Za vreme perioda povećane pasivnosti, radnička klasa nije u mogućnosti da se bori za sopstveno oslobođenje. To uopšte ne dokazuje da, za vreme povećane aktivnosti naprednih radnika, revolucionarne organizacije nisu delotvoran instrument za oslobođenje, no njihova „samovolja“ može i mora biti ograničena od strane nezavisne aktivnosti klase (ili njenih naprednih slojeva). Revolucionarna organizacija je instrument za pravljenje revolucija. Ali bez rastuće političke aktivnosti širokih masa radnika, proleterske revolucije jednostavno nisu moguće.

VI. Organizaciona teorija, demokratski centralizam i sovjetska demokratija

Dat je prigovor Lenjinovoj teoriji organizacije da bi kroz njenu preteranu centralizaciju sprečila razvoj interne, partijske demokratije. Ali ovaj prigovor je zbunjujući, jer koliko lenjinistički principi organizacije ograničavaju organizaciju na aktivne članove koji rade pod kolektivnom kontrolom, utoliko oni zapravo šire, a ne sužavaju, domet partijske demokratije.

U određenom momentu kada radnička organizacija pređe određeni broj članstva, u osnovi postoje dva moguća modela organizacije: taj u kojem izborni tim ispunjava obaveze (ili teritorijalna organizacija), što odgovara današnjem organizacionom obliku Socijaldemokratske partije Nemačke i Francuske komunističke partije; ili onaj sa borbenom jedinicom zasnovanom na selekciji samo aktivnih i svesnih članova. Da bude jasno, prvi model u teoriji ostavlja određeni prostor za gunđavce i neprijatelje da se glupiraju u njemu, ali samo u slučajevima sekundarnog značaja. Inače će velika masa apolitičnog i pasivnog članstva pružati aparatu biračku bazu koja se uvek može mobilisati i koja nema veze sa klasnom svešću. (Značajan broj ovih članova su čak materijalno zavisni od aparata – gomila opštinskih i administrativnih radnika i službenika, službenici same radničke organizacije itd.). U borbenoj organizaciji, međutim, koja se sastoji od članstva koje mora da pokaže minimum svesti da bi se učlanilo, mogućnost nalaženja nezavisnog razmišljanja je zapravo mnogo veća. Ni „čisti aparatčici“, ni čisti karijeristi ne mogu lako da preuzmu kao što je to moguće sa običnim izbornim timom. Zbog toga će se različita mišljenja razrešavati manje u pogledu materijalne zavisnosti ili apstraktne „lojalnosti“, a više u samoj sadržini. Bitno je naglasiti da sama činjenica da je organizacija sastavljena u ovom stilu nije automatska garancija protiv birokratizacije organizacije. Ali barem joj pruža osnovni preduslov za njeno sprečavanje.[48] Odnos između revolucionarne organizacije (partijskog jezgra ili partije) i mase radnika naglo se menja čim se stvarno revolucionarna eksplozija desi. U tom momentu semena, godinama sejana od strane revolucionarnih i svesnih socijalističkih elemenata, počnu klijati. Široke mase su u mogućnosti da odmah dostignu revolucionarnu klasnu svest. Revolucionarne inicijative širokih masa mogu daleko da prestignu one mnogih revolucionarnih grupacija.

U „Istoriji Ruske revolucije“ Trocki je naglašavao, u nekoliko instanci, da su u određenim konjukturama u revoluciji ruske radničke mase bile čak ispred Boljševičke partije.[49] Ipak, ne bi trebalo praviti generalizacije iz ove činjenice, i iznad svega, ne može se odvojiti od činjenice da je, uoči Lenjinove „Aprilske teze“, strateški koncept Boljševičke partije o prirodi i cilju ruske revolucije bio nedovoljno razrađen.[50] Nosila je rizik sa sobom da će platiti zbog toga, sve dok Lenjin nije napravio presudan korak sa njegovom „Aprilskom tezom“. Međutim, on je to mogao da uradi sa lakoćom, pošto su ga mase edukovanih radnika-boljševika gurale baš u tom smeru i same su bile refleksija snažne radikalizacije ruske radničke klase.

Objektivan, tj. razuman pogled na ulogu organizacije Boljševičke partije u ruskoj revoluciji bi, bez sumnje, morao biti formulisan nešto drugačije. Dok se vodeći kadar partije nekoliko puta dokazao da je on konzervativna blokada koja sprečava partiju od prelaska na poziciju Trockog u borbi za diktaturu proletarijata (vlast sovjeta), u isto vreme, postalo je očigledno da je kristalizacija revolucionarnog radničkog kadra, školovanog kroz dve decenije revolucionarne organizacije i revolucionarne aktivnosti, igrala ključnu ulogu u uspešnom ostvarenju ovog odlučujućeg preokreta. Ako bi neko želeo da napravi korelaciju između staljinističke birokratije i „lenjinističkog koncepta partije“, morao bi barem da ostavi prostor za ovaj presudan element intervencije. Staljinova pobeda nije bila rezultat lenjinističke teorije organizacije – nego rezultat nestanka presudne komponente tog koncepta: prisustva širokih slojeva radničkih kadrova, školovanih u revoluciji i odražnih na visokom stepenu aktivnosti, bliskog odnosa sa masama. Šta više, sam Lenjin ne bi ni na koji način demantovao da bi se u slučaju nedostatka ovog faktora lenjinistički koncept partije pretvorio u svoju suprotnost.[51]

Sovjetski sistem je jedini univerzalni odgovor do sada, otkriven od strane radničke klase, na pitanje kako organizovati njenu nezavisnu aktivnost za vreme i nakon revolucije.[52] On dozvoljava svim snagama klase – i svim radnim i progresivnim slojevima društva uopšteno – da budu zajedno dovedeni u simultan, otvoren sukob između raznih tendencija koje postoje u samoj klasi. Svaki istinski sovjetski sistem – tj. onaj zapravo izabran od strane mase radnika i koji nije nametnut nad njima od strane nekog aparata selektivne moći – će iz tog razloga jedino moći da odbaci socijalni i ideološki diverzitet gore navedenih proleterskih slojeva. U realnosti, radnički savet je ujedinjeni front najrazličitijih političkih tendencija koje se slažu sa jednim centralnim pitanjem: zajedničkom odbranom revolucije od klasnog neprijatelja. (Na isti način, štrajkački odbor reflektuje najrazličitije tendencije među radnicima, sa jednim izuzetkom: Uključuje samo one tendencije koje učestvuju u štrajku. Štrajkbrejkeri nemaju mesta u štrajkačkom odboru).

Ne postoje protivrečnosti između postojanja revolucionarne organizacije lenjinističkog tipa i istinske sovjetske demokratije ili sovjetske vlasti. Naprotiv, bez sistematskog organizacionog rada revolucionarne avangarde, sovjetski sistem će ili ubrzo biti ugušen od strane reformističkih ili polu-reformističkih birokratija (npr. nemačkog sovjetskog sistema od 1918. do 1919.), ili će izgubiti svoju političku efikasnost usled njegove nesposobnosti da obavi centralne političke zadatke (npr. španski revolucionarni komiteti između jula 1936. i proleća 1937.).

Hipoteza da sovjetski sistem čini partije suvišnim polazi sa jednog od dva stanovišta. Ili polazi od naivne pretpostavke da uvođenje sovjetske homogeneze radničkoj klasi, preko noći, razvodnjava sve razlike ideologije i interesa, i da automatski i spontano predlaže celokupnoj radničkoj klasi „revolucionarnu soluciju“ za sve strateške i taktičke probleme revolucije. Ili se radi samo o izgovoru pružanja prilike maloj grupi samozvanih „vođa“ da manipulišu poprilično širokim, neartikulisanim masama, gde ta masa biva lišena bilo kakve mogućnosti sistematskog hvatanja u koštac sa tim strateškim i taktičkim pitanjima revolucije, tj. pitanjima slobode diskusije i političkog razlikovanja. (Što je očigledno slučaj npr. sa jugoslovenskim sistemom takozvanog samoupravljanja).

Prema tome, revolucionarna organizacija može garantovati radničkim masama u sovjetskom sistemu viši stepen nezavisne aktivnosti i samosvesti, i zbog toga i viši stepen revolucionarne klasne svesti, nego što bi mogao neizdifirencirani sistem predstavništva. Ali naravno da, zbog toga, mora da podstiče i ne sprečava nezavisnu akciju radničkih masa. Baš ta nezavisna inicijativa masa je ono što doseže svoj potpuni razvoj u sovjetskom sistemu. Opet, dolazimo do sličnog zaključka: Lenjinistički koncept organizacije, izgrađen na ispravnoj revolucionarnoj strategiji (tj. ispravnoj proceni objektivnog istorijskog procesa) jednostavno je kolektivni koordinator aktivnosti masa, kolektivna memorija i obrađeno iskustvo masa, umesto konstantno ponavljajućeg i širećeg diskontinuiteta kroz vreme, prostor i svest.

Istorija je takođe pokazala da u ovoj konekciji postoji značajna razlika između partije koja sebe naziva revolucionarnom i one koja zapravo jeste revolucionarna partija. Kada se grupa funkcionera ne protivi samo inicijativi i aktivnosti masa, nego čak teži da ih obeshrabri bilo kakvim sredstvima, uključujući vojnu silu (ono što pada na pamet je Mađarska u oktobru-novembru 1956. ili Čehoslovačka od avgusta 1968.), kada ova grupa ne samo što ne nalazi zajednički jezik sa sovjetskim sistemom koji spontano nastaje iz masovnih borbi, nego guši i uništava taj sistem, pod izgovorom odbrane „vodeće uloge partije“[53] – onda očigledno nemamo posla sa revolucionarnom partijom proletarijata, nego sa aparatom koji zastupa specijalne interese privilegovanog sloja duboko neprijateljski nastrojenog prema nezavisnoj aktivnosti masa: birokratijom. Međutim, činjenica da revolucionarna partija može da degeneriše u partiju birokratije nije ništa više argument protiv lenjinističkog koncepta organizacije nego što činjenica da su doktori ubijali, umesto izlečili, mnogo pacijanata predstavlja argument protiv medicinske nauke. Bilo koji korak dalje od ovog koncepta, u smeru „čiste“ spontanosti, bio bi uporediv sa vraćanjem sa medicinske nauke na nadrilekarstvo.

VII. Sociologija ekonomizma, birokratizma i spontanost

Kada smo istakli da Lenjinov koncept organizacije u stvarnosti predstavlja koncept trenutnog potencijala za proletersku revoluciju, mi smo se već dotakli centralnog faktora u lenjinističkoj teoriji proleterske, klasne svesti: problem definisanja revolucionarnog subjekta pod kapitalizmom. Za Marksa i Lenjina (kao i za Luksemburgovu i Trockog, iako nisu izvukli sve neophodne zaključke iz te činjenice sve do nešto pre 1914.), revolucionarni subjekat je samo potencijalno, samo povremeno revolucionarna radnička klasa, kako radi, misli i živi u kapitalizmu, tj. u ukupnosti njenog društvenog postojanja.[54] Lenjinistička teorija organizacije polazi direktno od ove procene položaja revolucionarnog subjekta, jer je očigledno da predmet, tako definisan, može biti samo protivrečan. S jedne strane, izložen je nadničarskom ropstvu, otuđenom radu, postvarenju svih ljudskih odnosa i uticaju buržoaske i sitnoburžoaske ideologije. S druge strane, u periodičnim intervalima prelazi u radikalizaciju klasne borbe, pa čak i u otvorenu revolucionarnu borbu protiv kapitalističkog načina proizvodnje i buržoaskog državnog aparata. Upravo u ovim periodičnim fluktuacijama izražena je istorija realne klasne borbe u poslednjih stotinu i pedeset godina. Apsolutno je nemoguće sumirati istoriju, recimo, francuskog ili nemačkog radničkog pokreta u proteklih stotinu godina bilo sa formulom „povećanje pasivnosti” ili “neprekidne revolucionarne aktivnosti”. Očigledno je u pitanju jedinstvo oba elementa sa naizmeničnim naglaskom na jedan ili drugi.

Kao ideološke tendencije oportunizam i sektaštvo imaju svoje najdublje teorijske korene u nedijalektičkoj definiciji revolucionarnog subjekta. Za oportunistu, revolucionarni subjekat je „svakidašnji radnik”. Oni imaju tendenciju da u svemu imitiraju stavove ovih radnika i „da idealizuju njegovu nazadnu stranu” kako je to tako dobro sročio Plehanov. Ako su radnici zainteresovani jedino za pitanja ograničena na prodavnice onda su oni „čisti sindikalci”. Ukoliko su radnici uhvaćeni u talasu patriotskog šovinizma onda oni postaju socijal-patriote i socijal-imperijalisti. Ukoliko se radnici potčine hladnoratovskoj propagandi onda oni postaju hladni-ratnici: “Mase su uvek u pravu”. Najnoviji i najočajniji izraz takvog oportunizma se sastoji od utvrđivanja programa – neka to bude izborni program – ne više putem objektivne naučne analize društva već uz pomoć... javnog mnjenja.

Ali ovaj oportunizam vodi do nerazrešivih protivrečnosti. Srećom, raspoloženja masa ne stoje mirno već se mogu dramatično izmeniti za prilično kratak vremenski period. Danas su radnici zainteresovani samo za unutrašnja pitanja prodaje, ali sutra će gomilati ulice u političkim demonstracijama. Danas su za odbranu imperijalističke otadžbine protiv spoljnih neprijatelja, ali sutra će biti siti rata i ponovo prepoznati svoju vladajuću klasu kao glavnog neprijatelja. Danas pasivno prihvataju saradnju sa šefovima, ali sutra će krenuti protiv njih putem divljih štrajkova. Logika oportunizma vodi – jednom kada je adaptacija na buržoasko društvo opravdana kroz pozivanje na stav „masa“ – do otpora ovim samim masama čim započnu iznenadni preokret da se pokrenu u akciju protiv buržoaskog društva.

Sektaši pojednostavljuju revolucionarni subjekat isto kao i oportunisti, ali u obrnutom smislu. Ako oportunista računa samo svakidašnjeg radnika – radnik koji se asimilovao i adaptirao buržoaskim (društvenim) odnosima – za sektaše samo „idealan“ proleter, onaj koji se ponaša kao revolucionar, je onaj koji se broji. Ako se radnik ne ponaša revolucionarno on prestaje da bude revolucionarni subjekat: on je degradiran da je „buržuj“. Ekstremni sektaši – kao što su određeni „spontanisti“, staljinisti i maoisti će ići čak toliko daleko da će izjednačiti radničku klasu sa kapitalističkom klasom ako okleva da u potpunosti prihvati određenu sektašku ideologiju.[55]

Ekstremni objektivizam sa jedne strane (sve što radnici rade je revolucionarno) i ekstremni subjektivizam sa druge strane (samo oni koji prihvate naše doktrine su revolucionarni i proleteri) idu ruku pod ruku u krajnjoj analizi kada poriču objektivno revolucionarni karakter ogromnih masovnih borbi koje predvode mase sa protivrečnom svešću. Za objektivističke oportuniste ove borbe nisu revolucionarne jer „će sledećeg meseca većina i dalje glasati za SPD (Socijaldemokratska partija Nemačke) ili de Gola“. Za sektaške subjektiviste oni nemaju nikakve veze sa revolucijom „jer je revolucionarna grupa (tj. naša) i dalje previše slaba“.

Društvena priroda ove dve tendencije može se utvrditi bez teškoća. Ona korespondira sitnoburžoaskoj inteligenciji: oportunisti najvećim delom predstavljaju inteligenciju vezanu za radničku birokratiju u masovnim organizacijama ili u buržoaskom državnom aparatu, dok sektaši predstavljaju inteligenciju koja je ili deklasirana ili samo posmatra stvari sa klupe, ostajući izvan stvarnog pokreta. U oba slučaja, prisilno razdvajanje između objektivnih i subjektivnih faktora u radu u protivrečnom ali nedeljivom revolucionarnom subjektu odgovara na razvod prakse i teorije koji može dovesti samo do oportunističke prakse i idealizovanja „teorije“ otelotvorujući „lažnu svest“.

Karakteristično je, međutim, za mnoge oportuniste (između ostalog, sindikalne birokrate), kao i mnoge sektaške pisce, da upravo optužuju revolucionarne marksiste da su sitnoburžoaski intelektualci koji žele da „potčine“ radničku klasu.[56] Ovo pitanje takođe igra određenu ulogu u diskusijama u okviru revolucionarnog studentskog pokreta. Stoga, neophodno je da se bliže analizira problem sociologije birokratije, ekonomizma i spontanosti (ili, „zanatlijski pristup“ problemu organizacije).

Posredovanje između manualnog i umnog rada, proizvodnje i akumulacije, javlja se na nekoliko tačaka u bržoaskom društvu, iako na različitim nivoima, na primer, u fabrici. Ono što se podrazumeva pod opštim pojmom „inteligencije“ ili „intelektualne sitne buržoazije“ ili „tehničke inteligencije“ odgovara u stvarnosti mnogim različitim aktivnostima posredovanja čiji je odnos prema stvarnoj klasnoj borbi sasvim različit. U suštini možemo razlikovati sledeće kategorije (za koje ni na koji način ne tvrdimo da predstavljaju kompletnu analizu):

  1. Istinski posrednici između kapitala i rada u procesu proizvodnje, odnosno sekundarni službenici kapitala: poslovođe, tajmkiperi i drugo kadrovsko osoblje u fabrikama, čiji zadatak jeste održavanje, u interesu kapitala, radne discipline u okviru fabrike.
  2. Posrednici između nauke i tehnike ili između tehnike i proizvodnje: laboratorijski asistenti, naučni istraživači, pronalazači, tehnolozi, planeri, projektanti, crtači itd. Za razliku od prve kategorije, ovi slojevi nisu saučesnici u procesu vađenja viška vrednosti od proizvođača. Oni učestvuju u materijalnom procesu proizvodnje i iz tog razloga nisu eksploatatori već proizvođači viška vrednosti.
  3. Posrednici između proizvodnje i realizacije viška vrednosti: reklamni menadžeri i kancelarije, instituti za istraživanje tržišta, kadrovi i naučnici okupirani u sektoru distribucije, marketinški stručnjaci, itd.
  4. Posrednici između kupaca i prodavaca robe radne snage: Pre svega, to su sindikalni funkcioneri i, u širem smislu, svi funkcioneri birokratizovanih masovnih organizacija radničkog pokreta.
  5. Posrednici između rada i kapitala u oblasti nadgradnje, ideološki proizvođači (tj. oni koji su okupirani proizvodnjom ideologije): odeljak buržoaskih političara („službeni kreatori javnog mnjenja“), buržoaski profesori tzv. humanističke nauke, novinari, neki umetnici, itd.
  6. Posrednici između nauke i radničke klase, teorijski proizvođači, koji nisu profesionalno uključeni u ideološku proizvodnju vladajuće klase i koji su relativno u stanju, bivajući slobodni od materijalne zavisnosti proizvodnje, da se uključe u kritiku buržoaskih odnosa.

Mogli bi dodati i sedmu grupu, koja je delimično uključena u petu, a delimično u šestu. U klasičnom, stabilnom buržoaskom društvu, podučavanje kao profesija spada u kategoriju 5, kako zbog neograničene prevlasti buržoaske ideologije tako i zbog generalno apstraktnog i ideološkog karaktera sve profesionalne nastave. Sa rastućom strukturalnom krizom u neokapitalističkim srednjim školama i univerzitetima, međutim, dešava se promena u objektivnim standardima. S jedne strane, opšta kriza kapitalizma taloži opštu krizu u neokapitalističkoj ideologiji, koja se sve više dovodi u pitanje. S druge strane, učenje služi manje kao apstraktna ideološka indoktrinacija, a više kao direktna tehnokratska priprema za buduće intelektualne radnike (iz kategorije 2 i 3) kako bi se uključili u proces proizvodnje. Ovo omogućava da sadržaj tog učenja bude sve više vezan za povratak svesti o individualnom otuđenju, kao i za društvenu kritiku u srodnim oblastima (čak i do društvene kritike u celini).

Sada postaje jasno koji deo iteligencije će ispoljiti negativan uticaj na razvijanje klasne svesti proletarijata: To su pre svega grupe 3, 4 i 5. (Nije potrebno ništa reći o grupi 1, jer se ona generalno drži na distanci od radničkih organizacija.) Ono što je najopasnije za inicijativu i samopouzdanje radničke klase je simbioza ili fuzija grupa 4 i 5, koja se dogodila na širokoj osnovi nakon Prvog svetskog rata u socijaldemokratskim, a danas već i u Moskvi okrenutim komunističkim masovnim organizacijama na Zapadu.

Grupe 2 i 6, s druge strane, mogu samo da povećaju uticaj radničke klase i revolucionarnih organizacija, jer ih opremaju sa znanjem koje je neophodno za nemilosrdnu kritiku i uspešno rušenje buržoaskog društva, a još više za uspešno preuzimanje sredstava za proizvodnju od strane udruženih proizvođača.

Oni koji se protive rastućem jedinstvu sa grupama 2 i 6 objektivno pomažu grupama 3, 4 i 5 u ispoljavanju njihovih negativnih uticaja na radničku klasu. Nikada u istoriji nije bilo klasne borbe koja nije praćena ideološkom borbom.[57] To se svodi na pitanje utvrđivanja koja ideologija može da pusti korene u radničkoj klasi; ili, da sročimo bolje, da li će se buržoaska i sitnoburžoaska ideologija ili marksistička naučna teorija razvijati među radnicima. Ko god se usprotivi „svakom spoljašnjem intelektualnom uticaju“ u okviru radničke klase u borbi ili zaboravlja ili gura po strani činjenicu da je uticaj koji grupe 1, 3, 4 i 5 imaju na radničku klasu trajan i neprestan rad na proletarijatu kroz čitav mehanizam buržaskog društva i kapitalističke privrede, kao i da ultralevi „spontanisti“ nemaju na raspolaganju lek za okončanje tog procesa. Grmeti protiv uticaja marksističkih intelektualaca u okviru radničke klase jednostavno znači dozvoliti da buržoaska inteligencija širi svoj uticaj bez opozicije.[58] Još gore: Opiranje formiranju revolucionarne organizacije i obrazovanju stručnih proleterskih revolucionara, menjševici i „spontanisti“ su objektivno primorani da pomognu podelu manualnog i intelektualnog rada, odnosno duhovno potčinjavanje radnika intelektualcima i prilično brzu birokratizaciju radničkih organizacija. Jer, radnik koji se stalno nalazi u kapitalističkom procesu proizvodnje nejčešće neće biti u poziciji da globalno asimilira teoriju, pa će tako i dalje zavisiti od „sitnoburžoaskih specijalista“. Iz tog razloga, odlučujući korak može biti preduzet u okviru revolucionarne organizacije prema intelektualnoj emancipaciji barem najnaprednijih radnika i prema inicijalnim pobedama nad podelom rada u okviru samog radničkog pokreta kroz povremeno uklanjanje radnika iz fabrike.

To još uvek nije konačna reč o sociologiji spontanosti. Moramo se zapitati: U kojim će slojevima radničke klase „antipatija“ i „nepoverenje“ prema intelektualcima imati najviše uticaja? Očigledno u onim slojevima čija ih društvena i ekonomska egzistencija najoštrije izlaže stvarnom konfliktu sa intelektualnim radom. Sve u svemu, u pitanju su radnici malih i srednjih fabrika kojima preti tehnološki progres; samouki radnici koji su se kroz lični napor razdvojili od masa; radnici koji su se dokopali na vrh birokratskih organizacija; radnici koji su zbog svog niskog obrazovnog i kulturnog nivoa najudaljeniji od intelektualnog rada – a samim tim ga i gledaju sa najvećim nepoverenjem i neprijateljstvom. Drugim rečima, društvena osnova ekonomizma, spontanosti, „zanatlijskog pristupa“ na pitanje organizacije i neprijateljstva prema nauci u okviru radničke klase je zanatski sloj ove klase.

S druge strane, među radnicima velikih gradova i fabrika obimnih grana industrije na čelu tehnološkog napretka, žeđ za znanjem, veće poznavanje tehničkih i naučnih procesa i veća odvažnost u projektovanju preuzimanja vlasti i u fabrici i u državi čine mnogo lakšim za razumevanje objektivno neophodnu ulogu revolucionarnih teoretičara i revolucionarnih organizacija.

Spontane tendencije u radničkom pokretu često, ako ne i uvek, u potpunosti odgovaraju ovoj društvenoj osnovi. Ovo je bilo naročito tačno za anarho-sindikalizam u latinskim zamljama pre Prvog svetskog rata. Ovo takođe važi za menjševizam, koji je potpuno poražen od boljševizma u velikim fabrikama metropola, ali koji je našao svoju najvažniju proletersku bazu u tipično malom rudarskom gradu i u distriktu polja ulja u južnom delu Rusije.[59] Pokušaji danas, u eri treće industrijske revolucije, da se oživi ovaj majstorsko-kastni pristup pod izgovorom garantovanja “autonomije” može imati samo isti rezultat kao i u prošlosti – naime, rasipati snagu napredne i potencijalno revolucionarne radničke klase i dati podsticaj polu-zanatskim, birokratizovanim delovima pokreta koji su pod stalnim uticajem buržoaske ideologije.

VIII. Naučna inteligencija, društvena nauka i proleterska klasna svest

Masovno ponovno uvođenje intelektualnog rada u proces proizvodnje koji donosi treća industrijska revolucija, koju je Marks predvideo i čiji su temelji već postavljeni u drugoj industrijskoj revoluciji[60], je stvorilo preduslov da mnogo širi sloj naučne inteligencije povrati svest o otuđenju koju je izgubio kroz uklanjanje iz procesa direktne proizvodnje viška vrednosti i njegovu transformaciju u direktnog ili indirektnog potrošača viška vrednosti. Jer je, takođe, savladan otuđenjem u buržoaskom društvu. Ovo je materijalna osnova ne samo za studentske pobune u imperijalističkim zemljama, već i mogućnost za uključivanje većeg broja naučnika i tehničara u revolucionarni pokret.

Učešće inteligencije u klasičnom socijalističkom pokretu pre Prvog svetskog rata imalo je generalno tendenciju da opada. Iako je bilo znatno u početku pokreta postajalo je sve manje i manje kako je organizovan masovni pokret radničke klase postajao sve jači. U malo poznatoj polemici protiv Maksa Adlera 1910. Trocki je otkrio da je uzrok ovog procesa potpuno materijalistički: društvena zavisnost inteligencije od krupne buržaozije i buržoaske države; ideološka identifikacija sa klasnim interesima kojima na taj način služi; i nesposobnost radničkog pokreta, organizovanog kao “kontra-društvo”, da se takmiči sa svojim duplikatom. Trocki je predvideo da će se ovo verovatno jako brzo promeniti, u revolucionarnoj epohi, uoči proleterske revolucije.[61]

Iz ovih ispravnih premise, međutim, on je izvukao ono što su već bili neispravni taktički zaključci, kada, na primer, nije uspeo da vidi veliki značaj koji je 1908-1909 Lenjin dodelio studentskom pokretu (koji se ponovo javlja u sred pobedničke kontrarevolucije), smatrajući ga albatrosom za naredni, novi porast u revolucionarnom masovnom pokretu (koji je trebalo da započne 1912.).

On je čak otšao toliko daleko da je tvrdio da je “greška” vodeće revolucionarne inteligencije u ruskoj socijaldemokratiji ako je u stanju da širi “svoje ukupne društvene karakteristike: duh sektaštva, individualizam tipičan za ineligenciju i ideološki fetišizam.”[62] Kako je Trocki kasnije priznao, on je u to vreme potcenjivao politički i društveni značaj frakcijske borbe između boljševika i likvidatora, koja je bila samo produžetak ranije borbe između boljševika i menjševika. Istorija je pokazala da ova borba nije imala nikakve veze sa proizvodom “intelektualnog sektaštva” već sa odvajanjem socijalističke, revolucionarne svesti od sitnoburžoaske reformističke svesti.[63]

Tačno je, međutim, da je učešće ruske revolucionarne inteligencije u izgradnji revolucionarne klasne partije ruskog proletarijata još uvek bio samo čisti proizvod individualne selekcije bez ikakvih društvenih korena. I od Oktobarske revolucije ovo se neminovno okrenulo protiv proleterske revolucije, jer mase tehničke inteligencije nisu bile u mogućnosti da pređu u kamp revolucije. U početku su sabotirali ekonomsku proizvodnju i metode društvene organizacije na najvišem nivou; onda se njihova saradnja morala “kupiti” preko visokih plata; i na kraju su transformisani u pokretačku snagu iza birokratizacije i degeneracije revolucije. Utoliko se položaj tehničke inetligencije (posebno kategorije 2, iznad) u materijalnom procesu proizvodnje danas odlučno promenio, a pošto se ova tehnička inteligencija postepeno pretvara u deo nadničarske klase mogućnost njenog masovnog učešća u revolucionarnom procesu i u reorganizaciji društva stoji na mnogo čvršćem tlu nego u prošlosti. Fridrih Engels je već ukazao na istorijski odlučujuću ulogu koju bi ova inteligencija mogla igrati u izgradnji socijalističkog društva.

“U cilju preuzimanja i puštanja u rad sredstava za proizvodnju trebaju nam ljudi, u velikom broju, koji su tehnički obučeni. Mi ih nemamo... Vidim nas kako u narednih osam do deset godina regrutujemo dovoljno mladih tehničara, doktora, advokata i učitelja da bi bili u poziciji da dozvolimo partijskim drugovima da upravljaju fabrikama i osnovnim namirnicama za naciju. Tada će naš ulazak u vlast biti sasvim prirodan i odradiće se relativno glatko. Ako, sa druge strane, mi prerano dođemo na vlast kroz rat, tehničari će biti naši glavni protivnici koji će nas prevariti i izdati kad god je to moguće. Moraćemo se protiv njih koristiti terorom, a oni će da i dalje seru po nama.”[64]

Naravno, mora se dodati da u toku ove treće industrijske revolucije radnička klasa sama, koja je mnogo bolje kvalifikovana od one iz 1890. godine, pokazuje mnogo veću sposobnost da direktno upravlja fabrikama nego u Engelsovo vreme. Ali, na kraju krajeva, tehničke sposobnosti su one koje su potrebne širokim masama da bi mogle da izvrše političku i društvenu kontrolu nad “specijalistima” (stvar o kojoj je Lenjin imao tolike iluzije 1918.). Rastuća unija između tehničke inteligencije i industrijskog proletarijata i sve veće učešće revolucionarnih intelektualaca u revolucionarnoj partiji, može samo da olakša tu kontrolu.

Kako se protivrečnost između objektivnog podruštvljavanja proizvodnje i rada, s jedne strane, i privatnog prisvajanja, s druge strane, pojačava (tj., kako se kriza kapitalističkih odnosa proizvodnje zaoštrava) – i danas doživljavamo novu i oštriju formu ove protivrečnosti, koja se provlači kroz događaje iz maja 1968. u Francuskoj i masovne borbe u Italiji 1969. – i kako neo-kapitalizam nastoji da dobije novi život putem podizanja nivoa potrošnje radničke klase, nauka će sve više postajati revolucionarna proizvodna snaga u dva slučaja: Sa automatizacijom i rastućom planinom robe proizvodi ne samo rastuću krizu u procesu proizvodnje i distribucije kapitala koji je zasnovan na generalizovanoj proizvodnji robe; ono takođe proizvodi revolucionarnu svest u rastućim masama ljudi omogućavajući uklanjanje mitova i maski kapitalističke rutine i omogućavajući radniku ponovno osvajanje svesti o otuđenju kako bi stao na kraj otuđenju. Kao što je pronađeno da odlučujuća barijera koja danas koči radničku klasu od sticanja političke klasne svesti boravi manje u bedi masa ili u ekstremnoj ograničenosti njihovog okruženja nego u stalnom uticaju sitnoburžoaske i buržoaske ideološke potrošnje i mistifikacije, upravo tada otkrivajuća funkcija kritičke društvene nauke može da igra zaista revolucionarnu ulogu u novom buđenju klasne svesti među masama. Naravno, ovo čini neophodnim postojanje konkretnih veza sa radnim masama – uslov koji jedino mogu ispuniti napredni radnici s jedne strane i revolucionarne organizacije sa druge. A to takođe zahteva da revolucionarna, naučna inteligencija, ne ide ka ljudima sa skromnim populističkim mazohizmom koji se ograničava na poniznu podršku borbi za veće plate, već da pridobije probuđene i kritičke slojeve radničke klase, što nisu u stanju sami da postignu, zbog njihovog fragmentiranog stanja svesti: naučno znanje i svest koja će im omogućiti da prepoznaju skandal skrivene eksploatacije i prikrivenog ugnjetavanja za ono što jeste.

IX. Istorijska pedagogija i komunikacija klasne svesti

Jednom kada shvatimo da lenjinistička teorija organizacije pokušava da odgovori na probleme sadašnjeg potencijala za revoluciju i revolucionarni subjekat, ova teorija onda vodi direktno do pitanja istorijske pedagogije, tj., do problema transformisanja potencijalne klasne svesti u stvarnu klasnu svest i sindikalnu svest u političku, revolucionarnu svest. Ovaj problem može da se reši samo u svetlu klasifikacije radničke klase kao što je obeleženo gore – u masu radnika, naprednih radnika i organizovani revolucionarni kadar.

Kako bi asimilovao rast svoje klasne svesti svaki sloj zahteva sopstvene metode instrukcije, prolazi kroz sopstveni proces učenja i trebalo bi da ima poseban oblik komunikacije sa klasom kao celinom i sa oblašću teorijske proizvodnje. Istorijska uloga revolucionarne partije avangarde koju je Lenjin imao na umu može biti sumirana kao zajedničko izražavanje ova tri oblika pedagogije.

Široke mase uče jedino kroz akciju. Nadati se da ćete preko propagande na njih preneti revolucionarnu svest je Sizifov poduhvat – i bezuspešan. Ipak, iako mase uče samo kroz akciju svi postupci ne moraju nužno dovesti do sticanja revolucionarne klasne svesti. Akcije oko neposredno ostvarljivih ekonomskih i političkih ciljeva koje mogu biti potpuno ostvarene u okviru kapitalističkog društvenog poretka ne proizvode revolucionarnu klasnu svest. Ovo je bila jedna od najvećih iluzija “optimističkih” socijaldemokrata s kraja 19. i početka 20. veka (uključujući i Engelsa) koji su smatrali da postoji prava linija koja vodi od parcijalnih uspeha u izbornim borbama i štrajkovima do revolucionarne svesti i do porasta revolucionarne borbenosti proletarijata.[65]

Ovo se pokazalo kao istorijski pogrešno. Ovi parcijalni uspesi sigurno su igrali značajnu i pozitivnu ulogu u jačanju samopouzdanja i borbenosti proleterskih masa uopšteno. (Anarhisti su pogrešili što su odbili ove nekontrolisane delimične borbe.) Ipak, nisu pripremili radne mase za revolucionarnu borbu. Nedostatak iskustva nemačke radničke klase u revolucionarnoj borbi s jedne strane, i postojanje, s druge strane, takvog iskustva u ruskoj radničkoj klasi je bila najvažnija razlika u svesti između dve klase uoči Prvog svetskog rata. Ono je odlučno doprinelo različitom ishodu revolucija iz 1917. i 1919. u Rusiji i Nemačkoj.

Pošto je generalno cilj masovnih akcija zadovoljavanje trenutnih potreba važan aspekat revolucionarne strategije postaje povezivanje ovih potreba sa zahtevima koje objektivno ne možemo ostvariti ili kooptirati u okviru kapitalističkog društvenog poretka i koji proizvode objektivno revolucionarnu dinamiku koja treba da dovede do testiranja snaga između dve odlučujuće društvene klase po pitanju moći. Ovo je strategija prelaznih zahteva koja je, zahvaljujući Lenjinovim naporima, uključena u program Komunističke internacionale na njenom četvrtom kongresu, a koju je kasnije obrazložio Trocki u glavnom delu programa Četvrte internacionale.[66]

Razvoj revolucionarne klasne svesti među širokim masama moguć je samo ako se akumuliraju iskustva borbi koje nisu ograničene samo na osvajanje parcijalnih zahteva u okviru kapitalizma. Postepeno ubrizgavanje ovih zahteva u masovne borbe može doći samo kroz napore širokog sloja naprednih radnika koji su usko povezani sa masama i koji šire i objavljuju ove zahteve (koji inače spontano ne rastu iz svakodnevnog iskustva klase) u fabrikama, eksperimentišući sa njima u raznim okršajima i šireći ih kroz agitaciju dok se ne dostigne tačka u kojoj se spajaju povoljni objektivni i subjektivni uslovi, čineći realizaciju ovih zahteva stvarnim ciljem velikih štrajkova, demonstracija, agitacionih kampanja itd.

Iako se revolucionarna klasna svest među širokim masama razvija samo iz iskustva objektivno revolucionarne borbe, među naprednim radnicima teče iz iskustva života, rada i borbe uopšte. Ova iskustva ne moraju nužno uopšte da budu revolucionarna. Iz dnevnih iskustava klasnog sukoba ovi napredni radnici izvlače osnovne zaključke o potrebi za klasnom solidarnošću, klasnom akcijom i klasnom organizacijom. Pragmatične i organizacione forme kroz koje ova akcija i organizacija treba da bude vođena će se veoma razlikovati u zavisnosti od objektivnih uslova i konkretnog iskustva. Ali, iskustva naprednih radnika u životu, radu i borbi vode ih do praga razumevanja neadekvatnosti aktivnosti koja traže samo da reformišu postojeće društvo umesto da ga ukinu.

Aktivnost revolucionarne avangarde može da omogući da klasna svest naprednih radnika pređe ovaj prag. Ne može da ispuni ovu ulogu katalizatora ni automatski niti bez obzira na objektivne uslove. Može je ispuniti jedino ako je samo sebi doraslo zadatku tj., ako sadržaj njene teorijske, propagandističke i književne delatnosti odgovara potrebama naprednih radnika i ako forma ove aktivnosti ne gazi nogama po zakonima pedagogije (izbegavajući ultimativne formulacije). Istovremeno, ova vrsta aktivnosti mora se povezati sa aktivnostima prktične prirode i za političku perspektivu, poboljšavajući kredibilitet kako revolucionarne strategije tako i organizacije stavljajući je napred.

U periodima jenjavanja klasne borbe, privremenog pada samopouzdanja radničke klase, tokom kojih stabilnost klasnih neprijatelja izgleda privremeno osigurana, revolucionarna avangarda neće biti u stanju da postigne svoj cilj čak iako je njena aktivnost potpuno izjednačena zadatku prenošenja revolucionarne klasne svesti među najšire slojeve naprednih radnika. Verovanje da je samo odbrana “ispravne taktike” ili “ispravne linije” dovoljna da se nekim čudom generiše rastuća revolucionarna snaga, čak i u periodima opadanja klasne borbe, je iluzija koja proističe iz buržoaskog racionalizma, a ne iz materijalističke dijalektike. Ova iluzija, uzgred, je uzrok većine podela u revolucionarnom pokretu jer se organizaciono sektaštvo “cepača” (splitera) zasniva na naivnom stavu da “primena ispravne taktike” može osvojiti više ljudi u još netaknutoj periferiji nego što može među revolucionarima koji su već organizovani. Dokle god objektivni uslovi ostaju nepovoljni ove podele iz tog razloga često rezultiraju grupama koje su čak još slabije od onih čija ih je “lažna taktika” još u startu načinila vrednim osude.

To ne znači, međutim, da rad revolucionarnog avangarde među naprednim radnicima ostaje beskoristan ili neefikasan tokom nepovoljnih objektivnih okolnosti. On ne proizvodi trenutne velike uspehe, iako je to strašno važna pa čak i odlučujuća priprema za taj zaokret kada klasne borbe ponovo dođu na postolje!

Kao što široke narodne mase bez iskustva revolucionarne borbe ne mogu da razviju revolucionarnu klasnu svest tako i napredni radnici koji nikada nisu čuli za prelazne zahteve ne mogu da ih uvedu u sledeći talas klasne borbe. Smirena, uporna priprema sprovedena, sa stalnom pažnjom na detalje, od strane revolucionarne avangardne organizacije, ponekad tokom perioda od nekoliko godina, isplati se u bogatim dividendama onog dana kada “prirodne vođe klase” i dalje oklevajući bez još uvek potpuno oslobođenog neprijateljskog uticaja, iznenada, za vreme velikog štrajka ili demostracije, zahtevaju radničku kontrolu i stavljaju je na čelo borbe.[67]

Da bi bili u poziciji, međutim, da ubedite napredne radnike jedne zemlje i radikalnu inteligenciju u potrebu da se proširi borba širokih masa preko nivoa neposrednih zahteva do prelaznih zahteva, nije dovoljno za revolucionarnu avangardnu organizaciju da uči napamet spisak takvih zahteva izvedenih od strane Lenjina i Trockog. Ona mora da stekne dvostruko znanje i dvostruki metod učenja. S jedne strane, ona mora da asimilira telo iskustava međunarodnog proletarijata nad više od jednog veka revolucionarne klasne borbe. S drge strane, mora nositi kotinuiranu ozbiljnu analizu sadašnje ukupne društvene stvarnosti, kako nacionalne tako i internacionalne. To samo omogućava da se primeni lekcija iz istorije na realnost koja je pri ruci. Jasno je da na osnovu marksističke teorije znanja jedino praksa može da nas snabde kriterijumima za merenje stvarne teorijske asimilacije današnje realnosti. Iz tog razloga, međunarodna praksa je apsolutni preduslov za međunarodne marksističke analize, a međunarodna organizacije je apsolutni preduslov za takvu praksu.

Bez ozbiljne asimilacije celokupnog istorijskog iskustva međunarodnog radničkog pokreta od 1948. do danas, nemoguće je sa naučnom preciznošću utvrditi bilo protivrečnosti sadašnjeg neokapitalističkog društva – na svetskom nivou kao i u pojedinim zemljama – bilo betonsku protivrečnost koja prati formiranje proleterske klasne svesti ili vrstu borbe koja bi mogla dovesti do pre-revolucionarne situacije. Istorija je jedina laboratorija u oblasti društvenih nauka. Bez asimilacije lekcija iz istorije pseudo-revolucionarni marksisti danas ne bi bili bolji od “studenta medicine” koji odbija da kroči u laboratoriju za seciranje.

Trebalo bi u vezi sa ovim istaći da su svi pokušaji da se novi rastući revolucionarni pokret zadrži “daleko od podela iz prošlosti” pokazali potpuni neuspeh u razumevanju društveno-političke prirode ove diferencijacije unutar međunarodnog radničkog pokreta. Ako stavimo po strani neizbežne lične i sporedne faktore koji su uključeni u ovo diferenciranje moramo doći do zaključka da su se veliki sporovi u međunarodnom radničkom pokretu od osnivanja prve internacionale ( sporovi između anarhizma i marksizma; između marksizma i revizionizma; između boljševizma i menjševizma; između internacionalizma i socijal-patriotizma; između branilaca diktature proletarijata i buržoaske demokratije; između trockizma i staljinizma; između maoizma i kruščevizma) doticali osnovnih pitanja koja se odnose na proletersku revoluciju i strateguju i taktike revolucionarne klasne borbe. Ova osnovna pitanja su proizvod same prirode kapitalizma, proletarijata i revolucionarne borbe. Ona će stoga ostati goruća pitanja sve dok se problem stvaranja besklasnog društva na svetskom nivou ne reši u praktičnom smislu. Nijedna “taktičnost”, bez obzira na to koliko vešta, nijedno “pomirenje”, bez obzira na to koliko velikodušno, ne može da na duže staze spreči oživljavanje ovih pitanja iz same prakse i njihovo suprotstavljanje svakoj novoj generaciji revolucionara. Sve se to postiže kroz pokušaj da se izbegnu rasprave o ovim problemima tako što se umesto postavljanja, analiziranja i rešavanja pitanja na metodičan i naučan način ovo čini nesistematično, nasumice, bez plana i bez dovoljno obuke i znanja.

Međutim, iako je neophodna asimilacija istorijske supstance marksističke teorije, to je ipak samo po sebi nedovoljan preduslov za prenošenje revolucionarne klasne svesti do naprednih radnika i radikalne inteligencije. Pored toga, potrebana je sistematska analiza sadašnjosti bez koje teorija ne može da dostavi sredstva za odavanje ili neposrednog kapaciteta radničke klase za borbu ili “slabe veze” u neo-kapitalističkom načinu proizvodnje i buržoaskom društvu; niti može da dostavi sredstva za formulisanje odgovarajućih prelaznih zahteva (kao i adekvatan pedagoški pristup da ih postavi). Samo kombinacija ozbiljne, kompletne društvene i kritičke analize sadašnjosti i asimilacija pouka istorije radničkog pokreta može da stvori efikasan instrument za teorijsko ostvarenje zadataka revolucionarne avangarde.[68]

Bez iskustva revolucionarne borbe od strane širih masa ne može biti revolucionarne klasne svesti među ovim masama. Bez svesne intervencije naprednih radnika, koji ubrizgavaju prelazne zahteve u radničke borbe, teško da može biti iskustva revolucionarne borbe od strane širih masa. Bez širenja prelaznih zahteva od strane revolucionarne avangarde ne može biti mogućnosti da napredni radnici utiču na masovne borbe u istinskom anti-kapitalističkom smislu. Bez revolucionarnog programa, bez temeljnog proučavanja istorije revolucionarnog radničkog pokreta, bez primene ovog istraživanja do danas i bez praktičnog dokaza o sposobnosti revolucionarne avangarde da uspešno igra vodeću ulogu u najmanje nekoliko sektora i situacija, ne može biti nikakve mogućnosti za ubeđivanje naprednih radnika u potrebu za revolucionarnom organizacijom i stoga nikakve mogućnosti da odgovarajući prelazni zahtevi za objektivnu situaciju mogu biti razrađeni od strane naprednih radnika. Na ovaj način različiti faktori u formiranju klasne svesti prepliću i podupiru pravovremenost lenjinističke koncepcije organizacije.

Proces izgradnje revolucionarne partije dobija svoj jedinstveni karakter kroz zajedničko izražavanje učenja masa u akciji, učenja naprednih radnika u praktičnom iskustvu, kao i učenja revolucionarnog kadra u prenosu revolucionarne teorije i prakse. Postoji stalni međusobni odnos učenja i nastave, čak i među revolucionarnim kadrovima, koji mora da ostvari mogućnost da se oslobode bilo koje bahatosti koja proizilazi iz njihovog teorijskog znanja. Ova sposobnost polazi od shvatanja da teorija dokazuje svoje pravo na postojanje jedino kroz njenu vezu sa stvarnom klasnom borbom i njene sposobnosti da transformiše potencijalno revolucionarnu klasnu svest u stvarnu revolucionarnu klasnu svest širih radničkih slojeva. Čuveno Marksovo zapažanje da sam vaspitač mora da bude vaspitan znači upavo to.[69] To ne znači da je moguć svesni revolucionarni preobražaj društva bez revolucionarne pedagogije. I dat je potpuniji izraz u marksističkoj tvrdnji de se “u revolucionarnoj aktivnosti menjanje sebe poklapa sa promenom okolnosti.”[70]

Prevedeno sa Marksističke internet arhive.


[1] Ovaj koncept nije izumeo Lenjin; on proizilazi iz tradicije koja vodi od Engelsa do Kauckog do klasičnih doktrina međunarodne socijaldemokratije u periodu od 1880. i 1905. „Hainfeld program austrijske socijaldemokratije, stvaran od 1888. do 1889, eksplicitno kaže: Socijalistička svest je nešto što u klasnu borbu proletera dolazi spolja, ne nešto što se organiski razvija iz klasne borbe. 1901, Kaucki je objavio svoj članak Akadamiker und Proletarier u Neue Zeit (19. godina, broj 2, 17. april 1901), u kojem izražava istu ideju (str. 89) u formi koja je direktno inspirisala Lenjinovo delo „What is to be done?”.

Poznato je da Marks nikada nije razvio jedinstven koncept partije. Dok ponekad potpuno odbija ideju o avangardnoj organizaciji, ipak je formulisao koncept koji veoma podseća na „uvođenje revolucionarne-socijalističke svesti” u radničku klasu. Obratite pažnju na sledeće Marksovo pismo, iz prvog januara 1870, od izvršnog veća Prve internacionale saveznom komitetu Romanske Švajcarske:

„Englezi poseduju sve potrebne materijalne uslove za društvenu revoluciju. Ono što im fali je duh generalizacije i revolucionarna strast. To samo izvršni odbor može da popravi, i na taj način da ubrza razvoj zaista revolucionarnog pokreta u ovoj zemlji, i na taj način, svuda.”

„Veliki uspesi koje smo već postigli po ovom pitanju preispituju najmudriji i najznačajniji časopisi vladajuće klase… da ne pominjem takozvane radikalne članove Nižeg doma i Doma lordova, koji su nedavno imali poprilične insinuacije o vođama engleskih radnika. Javno nas optužuju za trovanje i zamalo gušenje engleskog duha radničke klase, i njeno vođenje ka revolucionarnom socijalizmu.” (Marks-Engels, Werke, [Berlin: Dietz-Verlag, 1964], Vol.16, str.381-387.)

Koncept trenutnog revolucionarnog potencijala je prvi formulisao Đerđ Lukač, u Geschichte und Klassenbewusstsein, naročito u njegovom Lenin.

[2] Ovo je posebno tačno za značajnu marksističku kategoriju revolucionarne prakse, koja je razvijana u tada nepoznatoj German ideology.

[3] U ovom smislu treba shvatiti famoznu Marksovu rečenicu na početku The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte, u kojoj naglašava konstantnu samokritičnu prirodu proleterske revolucije i njenu tendenciju da se vraća kroz stvari koje su naizgled već ostvarene. U vezi sa ovim, Marks takođe govori o tome da je proletarijat hipnotisan „nedefinisanom veličinom svojih ciljeva”.

[4] U Communist Manifesto Marks i Engels naglašavaju da komunisti „ne postavljaju nikakav poseban princip po kojem se oblikuje proleterski pokret.” U engleskom izdanju iz 1888. Engles je zamanio reč „sektaški” sa rečju „posebni”. Na taj način, izražava to da naučni socijalizam svakako pokušava da unapredi „posebne” principe u radničkom pokreta, ali samo one koji objektivno proizlaze iz generalnog toka proleterske klasne borbe, tj. iz savremene istorije, a ne samo onima koji su specifični za određeno verovanje pojedinih sekti, tj. čisto slučajnom aspektu proleterske klasne borbe.

[5] Ovo jasno govori Trocki u uvodu prvog ruskog izdanja njegove knjige The Permanent Revolution (Nju Jork: Merit Publishers, 1969). Mao je takođe više puta naglašavao važnost ove misli. U oštrom kontrastu sa njom je ideja socijalističkog načina proizvodnje, ili čak razvijenog socijalističkog društvenog sistema u kojem je prvi stadijum komunizma posmatran kao nešto nepromenljivo, a ne kao tranzicionalna faza u trajnom revolucionarnom razvoju od kapitalizma ka komunizmu.

[6] Obratiti pažnju na Lenjinovu poznatu izreku da nema nezaustavljivih ekonomskih situacija za imperijalističku buržoaziju.

[7] Tako su rast buržoaske klasne svesti, pa i čak i plebejske i polu-proleterske klasne svesti u šesnaestom i sedamnaestom veku, bili izraženi u potpuno religioznom okviru, uspevajući da se okrenu materijalizmu tek sa potpunim propadanjem feudalnog apsolutističkog poretka u drugoj polovini osamnaestog veka.

[8] Gramšijev koncept političke i etičke hegemonije, koju ugnjetena klasa mora uspostaviti u društvu pre nego što preuzme političku moć izražava ovu mogućnost veoma dobro. Npr. Il Materialismo Storico e la Filosofia di Benedetto Croce (Milan: Einaudi, 1964), str.236; takođe i Note sul Machiavelli (Milan: Einaudi, 1964), str.29-37, 41-50ff. Ovaj koncept hegemonije su kritikovali ili prihvatali mnogi marksistički teoretičari. Na primer, Nikos Pulancasov, Pouvoir politique et classes sociales (Pariz: Maspero, 1968), str.210-222. Za pitanje značaja ukupnog društvenog konsenzusa sa materijalnim i moralnim temeljima buržoaske klasne vladavine, obratiti pažnju na Hosea Ramona Rekalda, Integracion y lucha de cases en el neo-capitalismo (Madrid: Editorial Ciencia Nueva, 1968), str.152-157.

[9] Ovo govore Marks i Engels u The German Ideology. „Ova revolucija je dakle potrebna, ne zato što vladajuća klasa ne može da se zbaci ni na jedan drugi način, nego zato što zbacivanje te klase samo u revoluciji može da uspe da se otarasi svog smeća nakupljenog tokom godina i postane sposobna da uspostavi novo društvo“. Karl Marks i Fridrih Engels, The German Ideology (Moskva: Progress Publishers, 1968), str.87. Pogledati i sledeću Marksovu opservaciju iz 1850. protiv Šaperove manjine u Komunističkoj ligi: „Manjina pristupa dogmatski umesto kritički, idealistički umesto materijalistički. Za njih je pokretač revolucije čista snaga volje, ne stvarni uslovi. Mi, sa druge strane, kažemo radnicima sledeće: moraćete da prođete kroz 15, 20, ili 50 godina građanskih ratova i narodne borbe ne samo da promite uslove, već da promenite sebe kako biste mogli da budete sposobni za vlast. Vi, sa druge strane kažete: ako ne možemo da dođemo na vlast odmah, možemo odmah i da odemo na spavanje.“ Karl Marks, Enthullungen über den Kommunistenprozess zu Köln (Berlin: Buchandlung Vorwärts, 1914), str.52-53.

[10] Lenjin: „Naš pametnjaković ne vidi da će nam upravo tokom revolucije trebati rezultati naših (predrevolucionarnih) teorijskih sukoba sa kritičarima da bismo mogli odlučno da se borimo protiv njihovih praktičnih pozicija!” What is to Be Done? (Moskva: Progress Publishers, 1964), str.163. Koliko tragično je ovo ispalo tačno sedamnaest godina kasnije u Nemačkoj revoluciji.

[11] U vezi sa What is to Be Done? Lenjin govori o „socijaldemokratskim” i „revolucionarnim” radnicima nasuprot „nazadnim” radnicima.

[12] N. Buharin, Theorie des Historischen Materialismus (objavila Komunistička internacionala: 1922), str.343-345.

„Ekonomski uslovi su prvo transformisali masu seljaka u radnike. Kombinacija kapitala je dala iste uslove života i iste interese za ovu masu. Ova masa je dakle već klasa suprotstavljena kapitalu, ali ne i klasa za sebe. U borbi, u kojoj smo primetili tek nekoliko faza, ova masa postaje ujedinjena i pretvara se u klasu za sebe”. Karl Marks, The Poverty of Philosophy, (Nju Jork: International Publishers, 1963). str.173.

[13] Vidi sekciju SPD-ovog Erfurt Program koju nije kritikovao Engels, u kojoj su proleteri opisani prosto kao klasa nadničara koja je odvojena od sredstava za proizvodnju i osuđena na prodaju svoje radne nage, i u kojoj je klasna borba opisana kao objektivna borba između izrabljivača i izrabljenih u modernom društvu (tj. bez odnosa prema nivou organizacije ili svesti nadničara). Sledeći ovu objektivnu činjenicu, izloženu u prva četiri dela, dolazimo do sledećeg dodatka zaključku glavnog dela programa:

„Zadatak Socijaldemokratske partije je da od ove borbe radničke klase napravi svesnu i homogenu borbu i da istakne da joj je to po prirodi ključan cilj”. Ovo još jednom eksplicitno potvrđuje da u kapitalističkom društvu mogu da postoje klase i klasna borba, a da radnička klasa ne bude svesna svojih klasnih interesa. Dalje, u osmom delu, program govori o „klasno svesnim radnicima svih zemalja”, a Engels predlaže promenu koja još jednom naglašava njegovo razlikovanje „objektivnog” i „subjektivnog” shvatanja klase: „Umesto ‚klasno svesni‘, što je za nas lako shvatljiva skraćenica, ja bih rekao (u interesu generalnog shvatanja i prevoda na strane jezike) radnici, ispunjeni svešću o svojoj klasnoj situaciji‘, ili nešto poput toga”. Engels, Zur Kritik des sozialdemokratischen Programmentwurfs 1891 in Marx-Engels, Werke, Band 22 (Berlin: Dietz-Verlag. 1963), str.232.

[14] Lenjin: „Osnovni preduslov za ovaj uspeh (konsolidovanje partije) je naravno to što se radnička klasa, čija je elita izgradila socijaldemokratiju, razlikuje, zbog objektivnih ekonomskih razloga, od ostalih klasa u kapitalističkom društvu po svom kapacitetu za organizaciju. Bez ovog preduslova, organizacija profesionalnih revolucionara bi bila samo igra, samo avantura...” Lenjin, Oeuvres Completes, Tome 12 (Pariz: Editions Sociales, 1969), str.74.

[15] Da bi kontrirali ovom gledištu, mnogo kritičara lenjinističkog koncepta organizacije (koji počinju sa Plehanovim člankom, „Centralizam ili bonapartizam” u Iskra, br. 70 [leto 1904]), se pozivaju na pasus u „The Holy Family” – pasus kaže: „Kada socijalistički pisci pripisuju ovu istorijsku ulogu proletarijatu, to nije zbog toga što, kako kritički kriticizam se pravi da tvrdi, oni smatraju proletere bogovima. Zapravo naprotiv. Pošto je apstrakcija čitavog čovečanstva, čak i sličnosti čovečanstva, praktično dovršena u potpuno odraslom proletarijatu; pošto uslovi života proletarijata sumiraju sve uslove života današnjeg društva u svim njenim najoštrijim nehumanim slikama; pošto se čovek izgubio u proletarijatu, ali ipak nije samo dobio teoretsku svest tog gubitka, nego kroz hitni, ne više maskirani, apsolutni imperativ potrebe – taj praktični izraz potrebnosti – vučen je da se pobuni protiv te nehumanosti; proizilazi da proletarijat može i mora osloboditi sebe. Ali ne može se osloboditi bez ukidanja uslova svojeg života. On ne može ukinuti uslove svog života bez ukidanja svih nehumanih uslova života današnjeg društva koja su sumirana u sopstvenoj situaciji. Nije džabe što mora da prolazi kroz grubu, ali čeličnu školu rada. Pitanje nije šta će ovaj ili onaj proleter, ili čak ceo proletarijat, u nekom momentu smatrati svojim ciljem. Pitanje je šta je proletarijat i na šta, dosledno tom postojanju, je on primoran da radi. Njegov cilj i istorijska akcija su neopozivo i očigledno predstavljeni kroz sopstvenu životnu situaciju, kao i celokupnu organizaciju buržoaskog društva današnjice. Nema potrebe zadržavati se na činjenici da je velik deo engleskog i francuskog proletarijata već svestan svog istorijskog zadatka i kontstantno radi na razvoju te svesti do kompletnog razumevanja”. Karl Marks i Fridrih Engels: The Holy Family (Moskva: Foreign Languages Publishing House, 1956). str.52-53.

Pored činjenice da su Marks i Engels jedva bili u poziciji da 1844-1845 proizvedu zrelu teoriju o proleterskoj klasnoj svesti i proleterskoj organizaciji (da bi bili svesni ovoga, treba samo uporediti poslednju rečenicu gore navedenog citata sa time šta je Engels napisao četrdeset godina posle o engleskoj radničkog klasi), ove reči govore baš suprotno od onog šta im Plehanov učitava. One govore samo da društvena situacija proletarijata ga priprema za radikalnu, revolucionarnu akciju i da određivanje opšteg socijalističkog cilja (ukidanje privatnog vlasništva) je „zapisano” kroz uslove njegovog života. Međutim, one nigde ne ukazuju da će proletarijatovi „nehumani uslovi života” nekako misteriozno mu omogućiti da „spontano” asimilira sve društvene nauke. Baš naprotiv! (U vezi Plehanovog članka, pogledati Semjuel H. Baronov Plekhanov” [Stendfor: Stanford University Press, 1963], str.248-253.)

[16] Danas se skoro zaboravlja da je ruski socijalistički pokret takođe osnovan u glavnom od studenata i intelektualaca i da su se oko pre tri četvrtine veka suočavali sa sličnim problemom sa kojim se suočava revolucionarna inteligencija danas. Sličnim, ali naravno, ne identičnim: Danas postoji dodatna prepreka (reformističke, revizionističke masovne organizacije radničke klase), kao i dodatna snaga (istorijsko iskustvo, uključujući iskustvo velikih pobeda koje je revolucionarni pokret akumulirao od tad).

U „What is to Be Done?”, Lenjin izričito priča o kapacitetu intelektualaca da asimiliraju „političko znanje”, tj. naučni marksizam.

[17] Npr. Karl Marks, The Poverty of Philosophy”. Utapajući opisi raznolikih ranih oblika sindikata i fondova radničkih pobuna mogu se pronaći u E. P. Tomsonovom The Making of the English Working Class” (Baltimor: Penguin Books, 1968).

[18] Nužno isprekidana priroda masovne akcije objašnjava se kroz klasne uslove samog proletarijata. Do god masovna akcija ne uspe u svrgavanju kapitalističkog načina proizvodnje, njena dužina biće ograničena finansijskom, fizičkom i mentalnom sposobnošću radnika da izdrže gubitak plata. Očigledno je da ova sposobnost nije neograničena. Negirati ovo značilo bi negirati materijalne uslove proletarijatovog postojanja, koji ga teraju, kao klasu, da prodaje svoju radnu snagu.

[19] Pogledati par primera iz prvih godina sindikata metalskih radnika Nemačke: Fünfundsiebzig Jahre Industriegewerkschaft Metall” (Frankfurt: Europaische Verlaganstalt, 1966), str.72-78.

[20] Ne možemo ovde opisati u detalj razlike između predrevolucionarne i revolucionarne situacije. Da pojednostavimo stvar, razlikovali bi revolucionarnu od predrevolucionarne situacija na ovaj način: Dok se predrevolucionarna situacija karakteriše toliko obimnim masovnim borbama da nastavak postojanja društvenog poretka je objektivno ugrožen, u revolucionarnoj situaciji ova ugroženost karakteriše se, organizacijski, proletarijatom koji uspostavlja organe dualne moći (tj. potencijalnim organima za izvršavanje vlasti radničke klase), i subjektivno od masa koje uspostavljaju direktno revolucionarne zahteve koje vladajuća klasa nije u mogućnosti da odbaci ili kooptira.

[21] Pogledati ispod lenjinističko poreklo ove strategije.

[22] Roza Luksemburg, Organisational Question of Social Democracy” u Meri-Alis Votersinom, ed., Rosa Luxemburg Speaks” (Nju Jork: Pathfinder Press, 1970), str.112-130.

[23] Lenjin, What is to Be Done?”, op. cit., str.66.

[24] Da bi povezali ovaj plan direktno sa revolucijom, pogledati What is to Be Done?”, op. cit., str.165-166. Tačno je da postoje takođe i organizaciona pravila centralizacije u What is to Be Done?”, ali su određena ekskluzivno uslovima nametnutih ilegalnošću. Lenjin predlaže najširi „demokratizam” za „legalne” revolucionarne partije: „Opšta kontrola (u bukvalnom smislu termina) vršena nad svakim aktom partijskog čoveka, na političkom polju, ostvaruje automatski operativni mehanizam koji proizvodi ono što se u biologiji zove „opstanak najsposobnijih”. „Prirodna selekcija” od strane cele javnosti, izbor i opšta kontrola pružaju sigurnost da će, u krajnjoj analizi, svaka politička figura biti „na odgovarajućem mestu”, raditi posao koji joj najviše leži zavisno od snage i sposobnosti, osećati efekte svojih grešaka na sebi, i dokazati pred celim svetom njenu sposobnost da prepozna greške i da ih izbegne”. Isti izvor. str. 130.

U njenoj poljskoj partiji, koja je takođe istaknuta po veoma konspirativnim ograničenjima, Luksemburg, sa njene strane, praktikovala je (ili prihvatila) centralizam koji je bio ništa manje strog nego onaj kod boljševika (npr. sukob sa Radekovom frakcijom u Varšavi i ozbiljne optužbe načinjene protiv te frakcije).

[25] Rosa Luxemburg Speaks”, op. cit., str.118.

[26] Za ovo pogledati Dejvid Lejnov, The Roots of Russian Communism (Asen: Van Gorcum and Co., 1969 ). Lejn je pokušao da analizira društveni sastav članstva ruske socijaldemokratije, kao i boljševičkih i menjševičkih frakcija između 1897. i 1907. na osnovu empirijskih podataka. Dolazi do zaključka da su boljševici imali više radnika članova i aktivista nego menjševici (str.50-51).

[27] „Uopšteno rečeno, neoborivo je da je jaka tendencija ka centralizaciji svojstvena u socijaldemokratskom pokretu. Ova tendencija dolazi iz ekonomske strukture kapitalizma koji je u svojoj osnovi centrališući činilac. Socijaldemokratski pokret vrši svoju aktivnost u okviru velikog buržoaskog grada. Njegova misija je da predstavlja, u granicama nacionalne države, klasne interese proletarijata, i da suprotstavlja te zajedničke interese svim lokalnim i grupnim interesima.”

„Time, socijaldemokratija je, po pravilu, neprijateljski nastrojena bilo kakvim manifestacijama lokalizma ili federalizma. Ona teži da ujedini sve radnike i sve radničke organizacije u jednu partiju, kakve god nacionalne, religijske, ili profesionalne razlike postojale između njih”. Rosa Luxemburg Speaks”, op. cit., str.116.

[28] Npr. teza postavljena od strane Andre Gorca, po kojoj nova partija jedino može biti formirana „odozdo” u momentu kada mreža fabričkih grupa iz baze „se raširi preko cele nacionalne teritorije”. (Ni Trade-Unionists, ni Bolcheviks, Les Temps Moderne”, [Oktobar, 1969]). Gorc nije razumeo da se kriza buržoaske države i kapitalističkog načina proizvodnje ne razvija postepeno „sa periferije ka centru”, nego da je diskontinualni proces koji teži ka odlučnom testu moći kada stigne do definitivne prekretnice. Ako se centralizacija revolucionarnih grupa i boraca ne desi na vreme, pokušaji reformističke birokratije da skrenu pokret nazad u okvire prihvatljivih kanala će biti izvršeni – kao što se ubrzo desilo u Italiji, zapravo dok je Gorc pisao ovaj članak. Ovo je zauzvrat vodilo brzom nazađenju grupa iz baze. Nije nikako vodilo njihovom širenju kroz celu zemlju.

[29] Npr. članak Roze Luksemburg o osnivanju Komunističke partije Nemačke nazvan The First Convention: „Revolucionarne šok trupe nemačkog proletarijata pridružile su se nezavisnoj političkoj partiji” (The Founding Convention of the Communist Party of Germany” [Frankfurt: Europaische Verlangastalt, 1969], str.301.). „Od sada pitanje je zamenjivanja revolucionarnog raspoloženja nepokolebljivim revolucionarnim uverenjima svugde, spontanog sa sistematskim”. (str.303.) Pogledati takođe (na str.301) pasus iz pamfleta pisanog od strane Luksemburg, What Does the Spartacus League Want?”: „Spartakistička liga nije partija koja teži da dođe na vlast preko ili pomoću radničkih masa. Spartakistička liga samo je onaj deo tog proletarijata koji je svestan svog cilja. Taj deo je onaj koji, na svakom koraku, usmerava mase radničke klase ka njihovom istorijskom zadatku, koji, na svakom posebnom stepenu revolucije, predstavlja konačni socijalistički cilj i interese proleterske svetske revolucije, na svim nacionalnim pitanjima,” (Dodato isticanje.). Luksemburg 1904. još nije razumela suštinu boljševizma – da „onaj deo tog proletarijata koji je svestan svog cilja” mora biti organizovan odvojeno od „širokih masa”. Potpuna potvrda naše teze je da čim je Luksemburg usvojila koncept avangardne partije, ona je takođe optužena od strane socijaldemokrata (šta više „levih” socijaldemokrata) da želi „diktaturu nad proletarijatom”. (Maks Adler, Karl Libkneht i Roza Luksemburg, Der Kampf”, Vol.XII. No.2 [Februar, 1919], str.75.)

[30] Leon Trocki Nos taches politiques” (Pariz: Editions Pierre Belfond, 1970), str. 123-129.

[31]Isti izvor, str. 125.

[32]Isti izvor, str. 186.

[33]Leon Trocki, The Class, the Party and the Leadership”, Fourth International [prethodnik International Socialist Review] tom 1, broj 7 (decembar, 1940), str. 193.

[34]Brojni primeri ovoga se mogu navesti. Pogledati, pored ostalih, Collected Works, 18. tom, od Lenjina (Moskva: Foreign Languages Publishing House, 1963), str. 471-477; 23. tom, str. 236-253; 10. tom, str. 277-278.

[35] Nemogućnost „spontanog” koncentrisanja revolucionarnih avangardnih elemenata na nacionalnom nivou demonstrirana je, sa posebnom jasnoćom, u francuskom generalnom štrajku maja 1968.

[36] Pa čak i ovde, inicijalni oblici nezavisnog organizovanja, u nedostatku organizovane revolucionarne avangarde koja bi vršila potrebni pripremni rad, nisu bili u mogućnosti da na duže staze neutralizuju, a kamoli unište, konzervatinu centralizaciju sindikalnih i državnih aparata, kao ni onih od preduzetnika.

[37] Leon Trocki, The History of the Russian Revolution (Ana Arbor: University of Michigan Press, 1957), p.xix.

[38] Pogledati, pored ostalih, Đerđ Lukač, Geschichte und Klassenbewusstsein” (Berlin: Malik-Verla, 1923), str. 180-189 ff.

[39] Odbrana specijalnih političkih i materijalnih interesa ovih birokratija je, ipak, društvena podgradnja na kojoj nadgradnja ove autonomije i njen ideološki talog mogu da se uzdignu.

[40]Rosa Luxemburg Speaks, op. cit., p.12l.

[41] LeonTrocki, Results and Prospects” u „The Permanent Revolution”, op. cit., str. 114

[42] Npr. grizući prezir Klare Cetkin prema izvršnom odboru SPN (kao i nedostatku čvrstine Kauckog) koji je iznela u njenoj prepisci 1909. u vezi cenzure, od strane partijskog vođstva,Kauckieve publikacije„The Road to Power”: K. Kaucki „Le Chemin de Pouvoir” (Pariz: Editions Anthropos, 1969) str. 177-212. Uporediti ovo sa poštovanjem koje je Lenjin pokazao Kauckom iste godine.

[43] Lenjin, „Der Zusammenbruch der II. Internationale” u delu Lenjina i Zinovjeva, Gegen den Strom” (objavljeno od strane Komunističke internacionale 1921), str.164.

[44]Isto delo, str. 165.

[45] Pp.17-118. Lenjin, Left Wing Communism, an Infantile Disorder” u „Collected Works”, tom 31. (Moscow: Foreign Languages Publishing House, 1966). Str.17-118.

Takođe pogledati gore navedeni pasus iz pamfleta „What Does the Spartacus League Want?”, pisanog od strane Roze Luksemburg.

Ovaj zaključak je bio superiorniji od Trockijevog 1906. ili Luksemburg 1904. U jeku rastućeg konzervativizma od strane socijaldemokratskog aparata, imali su iluzije o sposobnosti masa da razreše problem preuzimanja vlasti samo uz pomoć njihove revolucionarne revnosti. U „The Mass Strike, the Political Party and the Trade Unions”, (u „Rosa Luxemburg Speaks”, op. cit., str. 153-219) Luksemburg privremeno čak prebacuje problem na „neorganizovane”, tj. najsiromašnije, delove proletarijata koji po prvi put dostižu svest za vreme masovnog štrajka. U njegovim spisima posle 1914. Lenjin isuviše eksplicitno poredi te mase sa „aristokratijom rada”, u donekle pojednostavljenom maniru, po mom mišljenju. U to vreme, radnici u velikim čeličnim i metalnim prerađivačkim pogonima, pored ostalih, pripadali su neorganizovanom sektoru nemačkog proletarijata, i dok su oni masovno skrenuli ulevo posle 1918, oni nisu ni malo pripadali „najsiromašnijim” slojevima.

[46]Ova takozvana kriza kapitalizma, tj. početak istorijske epohe propadanja kapitalizma, ne bi se trebao pomešati sa složenijim, tj. periodičnim ekonomskim krizama. One su se dešavale u periodima rasta, kao i propadanja kapitalizma. Za Lenjina, epoha koja počinje Prvim svetskim ratom je „era početka društvene revolucije”. Pogledati, pored ostalih, Gegen den Strom”, op. cit., str. 393

[47] U ovome nesumnjivo leži najveća slabost ove fatalističke teorije. Od tendencije ka rastućoj autonomiji, ona je automatski dedukuje kao socijalnu opasnost, ne uključujući prenos potencijalne društvene moći i specifične socijalne interese u analizu. Tendencija da portiri i kasiri razviju njihov interes ne daje im moć nad bankama i velikim firmama – osim „moć” pljačke, koja je efikasna samo pod veoma specifičnim uslovima. Da bi analiza ove tendencije ka autonomiji mogla da ima neku socijalnu sadržinu, ona, zbog toga, mora biti propraćena definicijom ovih uslova.

[48]Formalna pravila demokratskog centralizma su, naravno, deo ovog preduslova. Ova pravila uključuju pravo svih članova da u potpunosti budu informisana o različitim mišljenjima među vođstvom; pravo stvaranja tendencija i predstavljanja suprotstavljajućih pogleda članstvu pre izbora i konvencija vođstva; redovno sazivanje konvencija; pravo da periodično revidiraju većinske odluke u svetlu naknadnih iskustava, tj. pravo manjine da periodično pokušava da preokrene odluke napravljenih od strane većine; pravo na političku inicijativu manjina i članova na konvencijama itd.

Ove lenjinističke norme demokratskog centralizma su prilično upadljivo formulisane u novim partijskim statutima, pisanim pre avgusta 1968, radi spremanja za četrnaestu konvenciju Čehoslovačke Komunističke partije. Moskovski branitelji birokratskog centralizma reagovali su invazijom. Zapravo, ovaj predloženi povratak na lenjinističke norme demokratskog centralizma je bio jedno od najbitnijih „trnja” u očima sovjetske birokratije, što se tiče dešavanja u Čehoslovačkoj.

[49]Leon Trocki, „The History of the Russian Revolution”, op. cit.

[50]Između 1905. i 1917. Boljševička partija bila je obrazovana u duhu dostizanja „demokratske diktature radnika i seljaka”, tj. u duhu formule sa poglednom na mogućnost koalicije između radničke partije i seljačke partije, u okvirima kapitalizma – drugim rečima, predviđajući kapitalističi razvoj ruske zemljoradnje i industrije. Lenjin se držao ove mogućnosti do kasne 1916. Tek 1917. je shvatio da je Trocki bio u pravu još 1905. kada je predvideo da se agrarno pitanje jedino može rešiti diktaturom proletarijata i podruštvljavanjem ruske ekonomije.

Hartmut Meringer (Introduction historique Trockievog Nos taches politiques”, op. cit., str.17-18, 34ff.) je u potpunosti u krivu kada povezuje Lenjinovu teoriju organizacije sa njegovom specifičnom strategijom u ruskoj revoluciji, da je objasni kroz „subordiniranu” ulogu (?) radničke klase u toj borbi i da prati Trockijevu teoriju postepenog proširenja klasne svesti na celokupnu radničku klasu do teorije permanentne revolucije. Pored činjenice da Meringer daje neadekvatan i netačan pregled Lenjinove revolucionarne strategije (Lenjin je bio za apsolutnu nezavisnost ruske radničke klase naspram ruske buržoazije, i u potpunosti za to da ona igra vodeću ulogu u revoluciji); i pored činjenice da je Luksemburg, kao Lenjin, odbijala kao preuranjen bilo kakav pokušaj uspostavljanja proleterske diktature u Rusiji i pripisala revolucionarnoj borbi ruskog proletarijata sami cilj izvršavanja istorijskih zadataka buržoaske revolucije (dok se u isto vreme borila protiv Lenjinove teorije organizacije). Čini nam se očigledno da sama teorija permanentne revolucije (tj. zadatak uspostavljanja proleterske diktature u nerazvijenim zemljama) može biti shvaćena sa minimumom realizma jedino kroz izuzetnu koncentraciju revolucionarnih zadataka uopšteno. Time, ona ne vodi dalje od Lenjinove teorije organizacije, nego pravo ka njoj. Pogledati na ovu temu i sjajni pamflet Demiz Avenas Economie et politique dans la pensee de Trotsky” (Pariz: Maspero, “Cahiers Rouges,” 1970).

[51]Lenjin, „Oeuvres Completes”, tom 12 (Pariz: Editions Sociales, 1969), str.74.

„Pamflet „What is to Be Done” iznova naglašava da organizacija profesionalnih revolucionara, koju predlaže, ima smisla samo dok je vezana sa „istinski revolucionarnom klasom koja se nezaustavljivo uzdiže u borbi”. Lenjin podvlači činjenicu da bolest male grupe pojedinaca jedino može biti prezaviđena kroz „sposobnost partije, kroz njen sopstveni masovni rad, da dosegne do proleterskih elemenata”. (npr., str. 75.)

[52] Maspero će u Parizu uskoro objaviti našu antologiju pod imenom Workers Control, Workers Councils and Workers Self-Management” koja pokušava da dokaže ovu tezu. Europäischer Verlaganstalt izneo je nameru da objavi nemačku verziju 1971.

[53] Za Lenjina „vodeća uloga partije” u sovjetskom sistemu je politička, a ne kao vrsta zamene. Nije pitanje zamenjivanja nje u ime većine sovjeta, nego ubeđivanja njih u ispravnost komunističke politike. „Vodeća uloga partije” se čak ni ne navodi u njegovom osnovnom radu na temu sovjeta, State and Revolution”. I iako za vreme najveće zbunjenosti i građanskog rata je ponekad činio nagle poteze po taktičkom pitanju, mogu se naći argumenti u njegovim spisima protiv „sovjeta bez komunista”, ali ne argumenti za „komuniste bez sovjeta”.

[54] Đerđ Lukač (Geschichte und Klassenbewusstsein, op. cit., str.306 ff.) greši kada misli da je otkrio jedan od korena Luksemburgine teorije spontanosti” u iluziji čisto proleterske revolucije”. Čak i u zemljama gde je brojčano i društveno značaj proletarijata toliko velik da pitanje saveznika” postaje beznačajno, odvojena organizacija avangarde ostaje apsolutno neophodna u čisto proleterskoj revoluciji”, zbog unutrašnjeg raslojavanja proletarijata.

[55] Konkretan primer za to su kineski maoisti, koji tvrde da je jedno krilo njihove sopstvene partije (uključujući većinu centralnog komiteta koji je vodio kinesku revoluciju do pobede) sačinjeno od „branilaca kapitalističke linije” – i čak, čisto i jednostavno, od „kapitalista”.

Za italijanske bordigiste generalni štrajk 14. jula 1948. godine nije imao nikakve veze sa proleterskom klasnom borbom, jer su radnici štrajkovali u odbranu „revizionističkog” lidera CP, Togliatija.

Npr. takođe divna formulacija francuskog spontaniste Denisa Anthira: „Kada proletarijat nije revolucionaran ne postoji, a revolucionari ne mogu ništa sa njim da učine. Nisu oni koji, preuzimanjem uloge edukatora naroda, će biti u stanju da stvore istorijsku situaciju u kojoj će proletarijat postati ono što jeste; to se jedino može ostvariti razvojem modernog društva. (prevod Leona Trockog, Rapport de la delegation siberienne [Pariz: Spartacus 1970], p.12.) Ovaj citat takođe pokazuje koliko su povezani ekstremni subjektivizam i ekstremni objektivizam. I kako je objašnjeno da uprkos velikim borbama proletarijat nije ostvario pobedu. “Okolnosti su krive, objektivni uslovi nisu sazreli.” Iza ultraleve maske možemo videti one dobro poznate “spontaniste” Karla Kauckog i Ota Bauera kako željno klimaju svojim mudrim glavama. Do kakvih besmislenih zaključaka ovaj ekstremni fatalizam i mehanički determinizam vode postalo je jasno čim se od “razvoja samog modernog društva” očekuje da nam konkretno objasni zašto baš u datom trenutku većina fabrika A i gradova B (ali ne fabrika C ili gradova D) izlazi u korist diktature proletarijata i protiv reformizma. Ipak, bilo kako bilo, ishod revolucije zavisi od odgovora na ovo pitanje. Sve dok “sam razvoj modernih gradova” ne ispusti sve fabrike i gradove kao zrelo voće u krilo revolucije, “edukatori naroda”, prema Anthieru, bi trebalo da se uzdrže od nasilja prema “objektivnim uslovima”, nastojeći da pridobiju radnike C i D.          

[56] Ovaj prigovor protiv Lenjina i lenjinista je napravljen od strane ruskih „ekonomista”, a sada su ga otkrili današnji spontanisti.

[57] Npr. o ovom pitanju Nikos Pulancas, Pouvoir politique, et classes sociales, op. cit.

[58] Zanimljivo je napomenuti da je nakon raskola u ruskoj socijaldemokratiji bilo mnogo više intelektualaca, uključujući i profesionalne revolucionarne intelektualce, sa menjševicima nego sa boljševicima. U vezi ovoga pogledajte Dejvid Lejn, The Roots of Russian Communism, op. cit., str.47-50.

[59] Dejvid Lejn naglašava prevagu boljševika u gradovima sa velikim fabrikama i starom, stabilizovanom radničkom klasom, Ibid., str.212-213.

[60] U svom poslednjem radu (Zum allgemeinen Verhaltnis von wissenschaftlicher Intelligenz und proletarischen Klassenbewusstsein, SDS-Info, No.2127 [Dec. 22, 1969]) Hans-Jurgen Krahl izneo je Marksov citat za ovo pitanje koje ponovo štampamo ovde. (Ono dolazi iz neinkorporiranog poglavlja Sechstes Kapitel, Resultate des unmittelbaren Produktionsprozesses u nacrtu šeste glave prve knjige prvog toma Kapitala koji je po prvi put objavljen u Marks-Engelsovom arhivu 1933.) Mi bi voleli da posvetimo ovaj članak, koji je namenjen promovisanju diskusije i razumevanja, svom mladom prijatelju koji je trgično preminuo.

“Sa razvojem stvarne supsumcije rada pod kapital (ili posebno u kapitalističkom načinu proizvodnje) pravi funkcioner u ukupnom procesu rada nije pojedini radnik, već sav kombinovani društveni kapacitet za rad i različiti kapaciteti za rad koji su u konkurenciji jedni sa drugima i čine celokupnu proizvodnu mašinu, učestvujući na veoma različite načine u direktnom procesu stvaranja robe – ili, tačnije u tom smislu, proizvoda – (neko radi više sa rukama, neko drugi više sa svojom glavom, jedan kao menadžer, inženjer, tehničar itd., drugi kao supervizor, a treći kao obični fizički radnik ili čak pomagač). Kao rezultat toga, funkcije kapaciteta rada će sve više težiti da sed klasifikuju po direktnom konceptu produktivnog rada, dok će oni koji poseduju sposobnost biti klasifikovani pod pojmom produktivnih radnika, direktno eksploatisanih od strane kapitala i podređenih njihovom procesu potrošnje i proizvodnje.” (Karl Marks, Resultate [Frankfurt: Neue Kritik, 1969], str.66.)    

[61] Leon Trocki, „The Intelligentsia and Socialism(London: New Park Publishers, 1966).

[62] Leon Trocki, Die Entwicklungstendenzen der russischen Sozioldemkratie, in Die Neue Zeit Vol.XXVIII, No.2 (1910), str.862.

[63] Već u svojoj prvoj polemičkoj knjizi protiv Lenjina (Nos taches politiques, op. cit., str.68-71, na primer) Trocki je preduzeo napor da predstavi čitavu lenjinističku polemiku protiv “ekonomizma” i “zanatlijskog pristupa organizaciji” u „Šta treba da se učini kao čistu polemiku između intelektualaca ili u najboljem slučaju kao pokušaj da se pridobiju najbolje snage sitnoburžoaske inteligencije u revolucionarnu socijaldemokratiju. On nije shvatio da je tu bilo u pitanju odbijanje sitnoburžoaskog, revizionističkog uticaja na radničku klasu. Njegovu polemiku protiv Lenjina od 1904. do 1913. karakterisalo je nepoštovanje katastrofalnih posledica oportunizma za radničku klasu i radnički pokret. Tek je 1917. nadvladao jednom za svagda.

[64] August Bebel, Briefwechsel mit Friedrich Engels (Hag: Mouton and Co., 1965), p.465.

[65] Jedina teškoća za revoluciju njima je izgledalo da leži u neophodnoj reakciji na bilo koje moguće ukidanje opšteg prava glasa, što bi se moglo dogoditi u slučaju rata. Nasuprot tome, Luksemburgova je, u suočavanju sa pitanjem masovnog štrajka, svesno pokušala da razvije oblike proleterske borbe odlazeći dalje od borbe za izbore i plate, pažljivo prateći primere ruske revolucije iz 1905. godine.

Čak i danas, Lelio Basso, u zanimljivoj analizi Rosa Luxemburgs Dialektik der Revolution (Frankfurt: Europaische Verlagsanstalt, 1969), str.82-83, pokušava da kao suštinu njene strategije predstavi centrističko pomirenje između borbe iz dana u dan i konačnih ciljeva koji su ograničeni na „oštrenje protivrečnosti” objektivnog razvoja. Činjenica da mu dublje značenje strategije masovnog štrajka beži kao rezultat ove greške njome ovde ne bi trebalo da se bavimo u detalje.

[66] Pogledajte diskusiju o programu na četvrtom kongresu Komunističke internacionale (Protokoll des Vierten Kongresses der Kommunistischen Internationale [objavljeno od Komunističke internacionale, 1923], str.404-448). Koja je privremeno zaključena sa sledećim proglasom ruske delegacije, koji su potpisali Lenjin, Trocki, Zinovjev, Radek i Buharin: “Spor oko toga kako bi trebalo formulisati prelazne zahteve i u koji deo programa bi trebalo da budu uključeni probudio je potpuno pogrešan utisak da postoji principijelna razlika. U svetlu toga, ruska delegacija jednoglasno potvrđuje da se dopisivanje tranzicionih slogana u programe nacionalnih sekcija i njihova generalna formulacija i teorijska motivacija u opštem delu programa ne mogu tumačiti kao oportunizam.” (isti izvor, str.542.) Trocki je izgleda već predvideo takvu strategiju 1904. godine kada je napisao: “Partija stoji na niskom nivou svesti proletarijata… i na pokušajima da sebe ugradi u proletarijat podizanjem ovog nivoa…” (Nos taches politiques, op. cit., str.126.)    

[67] Đerđ Lukač (Lenine, [Pariz: E.D.I., 1965], str.57) je potpuno u pravu kada iz sličnih okolnosti zaključuje da lenjinistička revolucionarna partija ne može “napraviti” revoluciju, ali može ubrzati tendencije koje će dovesti do nje. Takva partija je i proizvođač i proizvod revolucije – ovo se odnosi na rešavanje suprotnosti stavova Kauckog (Nova partija mora pripremiti put za revoluciju”) i Luksemburgove (“Nova partija će nastati iz revolucionarne akcije masa”).  

[68] Hans-Jurgen Krahl (op. cit., p.13ff.) je sasvim u pravu kada zamera Lukaču za njegovo “idealizovanje” koncepta totalnosti proleterske klasne svesti i kada ga optužuje za nesposobnost da kombinuje empirijsko znanje i apstraktnu teoriju – samu zasnovanu na nemogućnosti prebacivanja revolucionarne teorije do radnih masa. Trebao je iz našeg eseja biti u stanju zaključiti, međutim, da takav prenos može biti jedino u potpunosti postignut na osnovu lenjinističkog koncepta organizacije – da to, u stvari, leži u samom srcu ovog koncepta. Pošto pravi oštru razliku između “mnogo otuđen u životu” i otuđenog procesa proizvodnje on je, međutim, predisponiran Markuzinom tendencijom da vidi “otuđenje potrošača” kao centralni problem, a kao rezultat da uzima u obzir “civilizovano zadovoljenje potreba”, koje je neo-kapitalistički sistem navodno omogućio radničkoj klasi, kao prepreku na njenom putu ka sticanju proleterske klasne svesti. Ipak, ahilovu petu kapitalističkog načina proizvodnje moramo više nego ikada tražiti u sferi otuđenja u procesu proizvodnje; samo tamo istinska revolucionarna pobuna može početi, kako su pokazali događaji u Francuskoj i Italiji. Sa tim smo se vratili u proces, koji smo opisali, kao formulisanje i prenošenje klasne svesti. U opisivanju mi nismo, kao Krahl (i, ubeđeni smo, kao Lenjin i Trocki) ni na koji način zamenili naivan koncept “sveznajuće stranke” za evoluciju revolucionarne teorije kao specifičnog i trajnog tekućeg procesa proizvodnje.

[69] Karl Marks, Theses on Feuerbach, treća teza: „Materijalističko učenje da su ljudi proizvod okolnosti i vaspitanja, da su, prema tome, izmenjeni ljudi proizvod drugih okolnosti i promenjenog vaspitanja, zaboravlja da baš ljudi menjaju okolnosti i da sam vaspitač mora da bude vaspitan.” (Marks-Engels, The German Ideology, op. cit., p.660.)

[70] Isti izvor, str.234.

29

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!