• 1 Srbija: O studentima, opoziciji, ograđivanju i samostalnosti studentskog pokreta
  • 2 Srbija: Da li je čistka u državnom aparatu moguća u kapitalizmu?
  • 3 Šta znače sankcije Naftnoj industriji Srbije?
  • 4 Bosna i Hercegovina: predsjednički izbori u RS - izborna apstinencija i početak kraja kriminalnog režima
  • 5 Zohran Mamdani pobjeđuje: što je sljedeće u borbi protiv milijardera?
  • 6 Zašto Njemačka podržava Izrael?
  • 7 Od Šri Lanke do Nepala: lekcije revolucionarnog vala
  • 8 Značenje Donalda Trumpa: marksistička analiza
  • Srbija: O studentima, opoziciji, ograđivanju i samostalnosti studentskog pokreta

    Krajem novembra otvorila se javna debata u pokretu povodom ograđivanja Studenata u blokadi od pojedinih ličnosti, kao i pojedinih aktivističkih organizacija i omladinskih krila opozicionih stranaka. Ovo ograđivanje izazvalo je određenu kontraverzu među učesnicima protesta iz poslednjih godinu dana. Sa jedne strane, oni koji imaju pozitivan stav prema trenutnim opozicionim strankama su u naletu napadali studente zbog te pozicije, dok su drugarskije nastrojeni učesnici kritikovali ograđivanje kao nepotrebno. Na kraju krajeva, kako pokret u momentu pisanja ovog teksta nije u zaletu, ovo ograđivanje delovalo je da je došlo ni od kuda.

    No, ništa se ne dešava u vakuumu. Niti ograđivanje od opozicije, niti stavovi studentskog pokreta. Kako je prošlo više od godinu dana od kada su studenti stali na čelo pokreta, vredelo bi drugarski, ali i kritički prokomentarisati ovaj nastup koji je izazvao otvorenu javnu debatu.

    Uloga opozicije u pokretima

    9ad9aadf aa69 4ada f892 08dd5c87a9b6 cx0 cy11 cw0 w1023 r1 s
    Izvor: FoNet/Bojana Milovanović

    Dosadašnja uloga opozicije u svim prethodnim pokretima bila je da preuzme njihovo vođstvo, postavi apsolutno minimalne zahteve prema režimu, često populističkog karaktera, ili takvog koji bi oslabio položaj pojedinih nepouzdanih elemenata u režimu Srpske napredne stranke. Opozicija je sa takvim nastupom u suštini delovala kao korektiv režima Aleksandra Vučića, koji bi u eventualnom slučaju da njegov režim padne, bila tu da preuzme kormilo establišmenta, nastavi i nasledi njegovu uslužnu politiku prema Evropskoj uniji, samo u još uslužnijoj formi.

    Svaki pokret je sa njihovim vođstvom završavao u slepoj ulici, i na elektoralnoj politici, gde je njihov rejting rastao prevashodno zbog nedostatka bilo kakvih drugih vidljivih političkih alternativa režimu Vučića. Ljudi su za opoziciju glasali uglavnom začepljenog nosa, mentalitetom „bilo šta samo ne ovo”, i neretko istovremeno ih kritikujući kao nesposobne uprkos davanju glasa njima. Sa druge strane, značajan deo građana i dalje nije bio inspirisan programskom ponudom „mi nismo Vučić”, te su mnogi ostali kući da ne glasaju, sećajući se vremena vladavine demokrata, čiji predstavnici čine značajan deo opozicije, ili barem podsećaju na njih.

    Bili su inicijalno i na čelu ovog pokreta gde je postojao veliki strah da bi ga mogli ugasiti odmah prvog meseca. Demonstrantima se nije opet gledala opozicija, mobilizacije su postajale sve manje, a na opoziciju se gledalo kao da je beskorisna u celoj kobnoj situaciji. Tek sa blokadom skoro svih fakulteta u Srbiji od strane studenata kreće stvarno masovni entuzijazam povodom ovog pokreta. Studenti, kao deca mnogih koji se sećaju vladavine demokrata, odvažno su se ogradili od opozicije i molili ih da se ne šlihtaju o njihov pokret i inicijativu. U savršenom diplomatskom tonu, rekli su im da rade šta žele, neka vode svoje borbe, ali da puste studentsku borbu i vođstvo studentima. Uklanjanje opozicije sa značajnih položaja na protestima bila je ogromna pobeda za pokret i sprečavanje da on i posle smrti 16 ljudi opet završi u slepoj ulici.

    Opozicija je taj stav nevoljno prihvatila. Ona se počela sve manje gurati u pokret, ali je uvek pokušavala da se održi u relevantnosti, što sa konekcijama u medijima, dramama u skupštini, ili samim prisustvom na protestima. Ona se nadala da će vremenom doći prilika za njih da se vrate na scenu i nametnu se kao faktor.

    Povratak nepoželjnih

    9ad9aadf aa69 4ada f892 08dd5c87a9b6 cx0 cy11 cw0 w1023 r1 s
    Izvor: parlament.gov.rs

    Ko nije pratio vesti samo površinski, primetio je da u prethodnih par meseci opozicija dobija na značajnoj vidljivosti u tzv. opozicionim medijima (N1, Danas, Nova, Vreme, itd.). Bombardovani smo naslovima Đilas: je rekao ovo, Tadić: je rekao ono, Tepić: je rekla ovo, Ponoš: je rekao ono. A ko je obraćao pažnju na komentare na društvenim mrežama, primetio bi da je jedno vreme bio dominantan stav ‚‚Jaoo, ko je tebe šta pitao?!”. Stav koji mi potpuno potpisujemo.

    Primetna je bila i ‚‚akcija” opozicije, kojom su ‚‚čistili” Ćacilend, gurajući ograde i sekući jedan šator, dramatično sve pred kamerama, svađajući se sa policijom i dežurnim ćacijima. Drama na nivou one iz marta sa dimnom bombom u skupštini. Domintantan utisak na mrežama postavljao je pitanje gde su bili dosad ovih 10 meseci da ga čiste, kao i pitanje zašto su dosad sramotno ulazili na sporedni ulaz skupštine, ili čak pored samog Ćacilenda, te što uopšte učestvuju u ovoj šaradi od skupštine.

    No, to je nešto što se takođe odskora promenilo. U poslednje vreme, kada obratite pažnju na komentare na društvenim mrežama, sve češće vidite komentare podrške opoziciji, među najlajkovanijima. Pored toga, postali su popularni moralizujući i kritički komentarima prema Studentima u blokadi, često ponavljajući kako je jedini spas za pokret da se studenti i opozicija ujedine, što studenti uporno i ispravno odbijaju. Ukombinovano sa bombardovanjem medija o izjavama opozicije, očigledno je da se radi o koordinisanoj kampanji davanja veštačkog disanja opoziciji.

    Darko Glišić, jedna od glavnih uzdanica SNS, adekvatno je ocenio da studenti prete opoziciji da ih izbrišu sa političke scene. Ono što je slagao, jeste da to SNS-u odgovara, računajući da je i sam Vučić redovno govorio da će sa ovakvom opozicijom vladati još dugo. No, koliko god to delovala kao gruba poruka vlasti prema opoziciji - to je zapravo bilo drugarsko upozorenje da poprave svoju igru, ili će propasti. Takođe, ono što je Glišić prećutao, studenti takođe prete političkom opstanku SNS, jer ta stranka neće imati zašto da postoji van vlasti, jer će izgubiti sve mehanizme uslovljavanja i potkupljivanja ljudi.

    Srpska napredna stranka i stranke opozicije obe predstavljaju pre svega interese establišmenta i Evropske unije u Srbiji. Pošto se među liberalima često ponavlja kako je Vučić pre svega ruski i kineski čovek, politiku treba meriti ekonomski, ne paušalnim utiscima i moralisanjem. A šta kaže ekonomija? Da blizu 60% trgovine se dešava u razmeni sa Evropskom unijom, sa Nemačkom na čelu, koja je Vučića preko Angele Merkel odgojila, dok se sa Kinom obavlja oko 10% trgovine, a Rusijom mizernih 3%. Strane direktne investicije iz EU još uvek premašuju one iz Kine, dok Rusija jedva da je mapirana. Znači Evropska unija ima ogromne ekonomske poluge u Srbiji i ona zbog toga zavisi od nje, i taj deo politike je nešto oko čega se Vučić i opozicija slažu. Oko čega se ne slažu jeste da li treba još više da se prikloni Evropskoj uniji, ili da se balansira među imperijalističkim silama.

    Ali i SNS i opozicija su stari i iskusni igrači. Na njih Evropska unija zna da može da se osloni, iako sada polako gubi poverenje prema Vučiću, dok na studentsku listu nije sigurna da može da se osloni, jer je nepoznanica, i nastaje kao politička opcija koja vuče korene iz masovnog revolucionarnog pokreta. Ona i biva formirana baš zbog nepoverenja masa prema i režimu, i opoziciji. Treba primetiti da se veliki povratak opozicije dešava relativno ubrzo nakon posete Urzule fon der Lajen. SNS i opozicija su sluge establišmenta i evropskog imperijalizma u Srbiji. Oni su sigurne ruke za kapitalizam, i zato im mediji, pa čak i režim daju veštačko disanje i pokušavaju im vratiti relevantnost.

    Studentsko ograđivanje

    9ad9aadf aa69 4ada f892 08dd5c87a9b6 cx0 cy11 cw0 w1023 r1 s
    Izvor: Iva Martinović (RFE/RL)

    Tek na talasu ovih događaja se treba osvrnuti na studentska ograđivanja. Prvo ograđivanje koje je došlo ni od kuda bilo je ograđivanje studenata u blokadi u Subotici od subotičkih zborova. Podsetimo - zborovi građana formirani su na poziv studenata, kako bi se širi sloj građana uključio u aktivno delovanje u pokretu i kako bi se ‚‚vratio suverenitet građanima”. Prema tvrdnjama subotičkih studenata, sve zborove u Subotici su preuzele opozicione figure i zbog toga su oni pozvali na njihovo rasformiranje! Taj zahtev je prečica i čak krši demokratske principe, ako lokalni zborovi veruju tim predstavnicima, pa makar to bilo i pogrešno. Ispravan put bi bio boriti se u okviru samih zborova za promenu kursa i uticaja, dok se rasformiranjem očekuje slepa poslušnost studentima, što verujemo da studentima nije uopšte namera.

    Nekoliko dana nakon toga, dešava se objava Studenata u blokadi, gde se oni ograđuju od pojedinih ličnosti, aktivističkih grupa i opozicionih stranaka, te kritikuju njihove pokušaje da kooptiraju pokret. Nesumnjivo, neke od ovih kritika su bile u potpunosti na mestu, kao što je slučaj liberalnog crva Stevana Filipovića, koji je studente u blokadi Filozofskog fakulteta nazivao Crvenim kmerima, najluđom partijom koja je sebe nazivala komunističkom iako to nije bila, zbog toga što su pozivali na streljanje svakog ko se ne slaže sa njima. Ne, pardon, zbog toga što su odolevali pritiscima da se prošire zahtevi studenata sa zahtevom za vanrednim izborima i što su smatrali da treba uneti energiju ka podizanju sindikalne borbe i aktivnosti zborova na viši nivo, umesto izbora. Prema Filipoviću, njihov zločin je bio to što se ne slažu, što koriste svoje demokratsko pravo u tome, i što na Filozofskom fakultetu najveći uticaj imaju levičari. Pa ih je zato vredelo javno demonizovati.

    Ispravna kritika je bila upućena i prema NS zboru, zasebnoj organizaciji koja je nastala kao potpuno nedemokratski nametnuto telo novosadskim zborovima, koja je nezvanično predstavljala volju zborova i koja je mesecima kočila demokratsku inicijativu samih zborova, pokušavajući da im komanduje odozgo, bez kontrole odozdo. Upkros pokušajima, ne deluje da se situacija popravila, jer je prvi pokušaj demokratizovanja te strukture, rezultovao dramatičnom svađom. Spomenuto je još nekoliko sumnjivih ličnosti i grupacija, i u dobrom delu ovih kritika, mi se slažemo sa studentima i držimo im leđa.

    Pitanje političkog vođstva

    No, ne bi bilo drugarski prećutati ni stvari sa kojima se ne slažemo. Od nastanka plenuma, kao mera protiv uticaja nepoželjnih organizacija na pokret, insistira se na tome da ljudi na plenumima ne smeju da stoje ispred svoje organizacije, nego samo u svoje ime. Primera radi - možeš da se zalažeš za nešto na plenumu za šta se zalaže tvoja organizacija, i da to svi prihvate - ali ne smeš da kažeš iz koje organizacije ili političke partije potičeš, jer je to onda nametanje agende, reklamiranje svoje organizacije i postoji pretnja da se studenti ograde od tebe i izbace iz pokreta.

    svi smo mi pod nadstrešnicom
    Izvor: Mašina

    To instiktivno deluje kao dobra ideja, zbog svih manevara koje smo videli sa opozicijom, ali ona je zapravo izuzetno naivna, i na kraju krajeva štetna što se tiče demokratičnosti pokreta. Sa jedne strane, to je pokušaj održavanja jedinstva u pokretu. Ali to nije sprečilo da pokret ostane pod uticajem spoljnog sveta, jer studentski pokret ne postoji u vakuumu. Zahtevi studenata došli su u diskusijama sa raznim elementima društva, kao što su profesori, nevladine organizacije, itd, koji su i sami u kontaktu između ostalog sa opozicijom, pa i odmetnutim delovima vlasti.

    U svojoj objavi, pokret insistira da je njegova snaga samostalnost, ali on samostalan nije, koliko god to želeo biti. Primera radi, studenti su se povezali sa organizacijom za izbornu kontrolu CRTA. Ceo napor studentskog pokreta preusmerio se na izbore, toliko da su studenti ETF u Blokadi morali objasniti građanima gde su to studenti nestali na ulicama. Preko Crte studenti se obučavaju za kontrolore na izborima i takođe su u to uključili zborove, te im CRTA unosi strukturu u pripremi terena za izbore. To je itekako primer da studentski pokret nije imun na uticaj organizacija spolja. Na to moramo dodati da CRTA i slične organizacije tzv. „civilnog društva” takođe nisu samostalne i nezavisne institucije, jer zavise od svojih donatora, koji naravno imaju svoju agendu.

    Ovo ograđivanje, objave i saopštenja odraz su nivoa političke svesti studenata, koji su pod uticajem spoljnog sveta na hiljadu načina, od medija, interneta, postojećih institucija, itd, i njihovi politički stavovi samo predstavljaju najmanji zajednički sadržalac i prosek te svesti. Taj prosek mu je objektivno i kočnica. Studentski pokret izazvao je revolucionarnu situaciju u Srbiji, gde su mase mogle zahtevati mnogo veću transformaciju društva, od osnovnih zahteva pokreta. Ali su se sveli samo na promenu vladajuće garniture, uz ponudu studentske liste, gde se studenti čak odriču svog političkog autoriteta koji imaju nad masama, i prepuštaju ga ljudima kojima veruju, a koje mase još uvek ne znaju. Ti minimalni zahtevi, i da dovedu studentsku listu na vlast rizikuju veliko razočarenje miliona ljudi, ako studentska lista ne uspe da sprovede čak ni taj minimum koji se očekuje od nje.

    Isto treba primetiti i mrtvu tačku u kojoj se nalazi pokret. Prošli su 15. mart, 28. jun, 13. avgust i 5. september, te godišnjica 1. novembra. U međuvremenu je studentsko vođstvo bilo sasečeno fakultetskim i ispitnim obavezama kojim su profesori izdali studente u saradnji sa režimom. Blokade su barem privremeno prestale, a u pokretu se definitivno oseća zamor. Energija pokreta se potpuno svela na izbore, bez čak i jasne strategije kako naterati Vučića na njih.

    Radni ljudi i dalje veruju studentima - ali je primetno da se zbog svega ovoga pojavljuju i prve sumnje u njihovo vođstvo. Radnici i seljaci ne mogu biti u stanju mladačke borbe toliko dugo koliko i studenti i traže sve hitniji put napred. A studenti sa nekim svojim principima čak sprečavaju i sami sebi put napred ka stvarnoj političkoj artikulaciji.

    Kao što smo videli, pokret ne može ni da bude imun na politčki uticaj, koliko god to mislio da je uspeo i koliko god to mislio da je dobra ideja. Bilo je slučajeva studenata koji su manevrisali protiv demokratske volje plenuma kako bi progurali agendu političkih aktera koje su predstavljali. Ovi primeri jasno pokazuju da zabrana studentima da se jasno izjasne i identifikuju sa svojim političkim organizacijama i programima ima ozbiljne negativne posledice, jer navodi studente da skrivaju svoju političku pripadnost i pruža mogućnost političkim organizacijama da ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Ovo neizbežno mistifikuje ulogu političkih stranaka i ometa sposobnost studenata i pristalica pokreta u celini da otvoreno testiraju programe, metode i ideje i da sami donesu svoje zaključke. Takođe neguje raspoloženje sumnjičavosti, što je suprotno od onoga što je potrebno da bi pokret napredovao.

    A šta se sa tim propustilo? Individualni studenti mogli su da predlažu najispravnije ideje - ali ako su pripadali organizaciji, mogli su biti najsurovije kažnjeni izopštavanjem, umesto toga da kroz te ideje i demokratske diskusije filtrira koje političke organizacije su stvarno saveznici pokreta, a koje nisu. Studenti su svesni da je ceo ovaj pokret politika. Ali ovim su samo sprečavali stvaranje političke artikulacije pokreta i zapravo samo osigurali da se lovci u mutnom snađu i da se otvori manevarski prostor opoziciji, ali čak i demoralizaciji, zato što se studentski pokret bojao sopstvene političke artikulacije usled održavanja jedinstva.

    Taj nedostatak političke artikulacije je i doveo do gore navedene situacije sa subotičkim zborovima, a još gori primer je protest kragujevačkih zborova, studenata u blokadi, Pobunjenog univerziteta i IT blokade protiv stranih radnika iz siromašnih zemalja, u momentu kada pred očima i kamerama svih nas divljaju domaći političari, bogataši, batinaši, policajci i ćaciji. Radni ljudi u zborovima uopšte nisu imali ovu naivnu fazu i odmah im je bilo jasno da se ova borba ne može završiti bez političke artikulacije, a ako se ne ponudi, ona može da ode u vrlo pogrešnom smeru.

    9ad9aadf aa69 4ada f892 08dd5c87a9b6 cx0 cy11 cw0 w1023 r1 s
    Prvi maj sa prisustvom svih sindikata na poziv studenata
    Izvor: crta.rs

    Istina je da je jedinstvo u pokretu lepo, i čak magično. Ono oslikava kako revolucija izgleda, gde ljudi sa stotinama različitih političkih stavova, ipak uspeju da se ujedine oko zajedničkog cilja pobošljanja društvenog položaja svih nas. Ali taj cilj traži konkretni politički program oko kojeg se to jedinstvo može manifestovati. Studenti u blokadi, a posebno oni sa Filozofskog fakulteta, ispravno su bili usmereni ka radničkoj klasi i pozivima na generalni štrajk. Ali umesto da i sami uspostave radnički program koji bi pokretu dao jasnu klasnu osnovu i inspirisao radničke mase na borbu do kraja sa metodama radikalnih štrajkova, studenti su politiku prepustili svojoj listi, a zabranili samim studentima da predstavljaju svoje organizacije koje imaju radničke političke programe koje bi čak mogle dodatno ojačati pokret. Masovni pokret mora da se razvija, raste i reaguje izazove sa kojima se suočava. Takođe mora biti sposoban da demokratski izabere svoje vođstvo i da osigurava njegovu odgovornost prema pokretu. Ovo je još jasnije nakon godinu dana neumorne borbe protiv režima. Otvorena diskusija o političkim programima i metodama unutar pokreta je preduslov za demokratsku odluku o tome šta je put napred.

    Ovo je drugarsko upozorenje da se mora uozbiljiti i tražiti više. Vučić je pretio kontrarevolucijom, i iako nije trenutno u poziciji da je izvede, i još uvek je slabiji od pokreta, ne treba u potpunosti isključiti mogućnost da usled nesmotrenosti i neodlučnosti pokreta ipak politički preživi. Isto tako, studenti ETF u Blokadi naglasili su da rade na izradi programa, ali velika slabost bi mogla biti činjenica da za program koriste ‚‚široku mrežu stručnjaka”. Pokret u Srbiji mora učiti i iz pokreta iz ostatka sveta. Šri Lanka, Bagladeš, Madagaskar, Nepal, sve su bili primeri uspešnih revolucionarnih mobilizacija protiv svojih režima, ali razne ‚‚vlade stručnjaka” nisu uspele da izvuku društvo iz muka života u kapitalizmu. Odvažnost je ključna u revolucijama i samo sa odvažnim revolucionarnim radničkim programom bi uopšte mogli pričati o trajnijoj pobedi za mase u Srbiji.

    Opširnije
  • Srbija: Da li je čistka u državnom aparatu moguća u kapitalizmu?

    Pre 25 godina mase u Srbiji su Petog oktobra u revoluciji zbacile sa vlasti Slobodana Miloševića. Danas je u toku nova revolucija koja ima za cilj da uradi isto sa Aleksandrom Vučićem, ali i da ispuni očekivanja masa koja nisu ispunjena dolaskom opozicije na vlast 2000. Kroz ceo pokret često se promiče pitanje o nikad dočekanom tzv. Šestom oktobru, simboličnom nazivu za boljim životom koji se očekivao u Srbiji nakon pada Miloševića.

    Opširnije
  • Šta znače sankcije Naftnoj industriji Srbije?

    U Srbiji se barem još od decembra prošle godine razvlači priča o uvođenju američkih sankcija kompaniji Naftna industrija Srbije (NIS), čiji je, uprkos njenom imenu, većinski vlasnik ruski Gazprom. Ovaj paket sankcija načelno je vezan za ekonomski pritisak na Rusiju zbog rata u Ukrajini, i nakon meseci odlaganja, sankcije su uvedene pre oko 50 dana i NIS-ova rafinerija u Pančevu je prestala sa radom. Inicijativa je očigledno počela još sa Bajdenovom administricajom, a jedan od razloga njenog razvlačenja bio je dolazak Trampove administracije, koja je morala da odmeri kako će se odnositi prema Rusiji, te kako će se odnositi i prema drugim zemljama, uključujući Srbiju.

    Opširnije
  • Bosna i Hercegovina: predsjednički izbori u RS - izborna apstinencija i početak kraja kriminalnog režima

    U Republici Srpskoj su 23. novembra održani prijevremeni izbori za predsjednika ovog bosanskohercegovačkog entiteta. Iako za marksiste buržoaski izbori ne predstavljaju vrhunac demokratije niti glavno oružje društvenih promjena, oni nam ipak mogu dati uvid u trenutno raspoloženje u društvu kao i naznaku promjene svijesti masa. Iz tog razloga, važno je obratiti pažnju na par faktora koji karakterišu ove izbore. Izrazito mala izlaznost i pad glasova za Dodikov vladajući Savez nezavisnih socijaldemokrata su glavne karakteristika ovih izbora.

    Opširnije
  • Zohran Mamdani pobjeđuje: što je sljedeće u borbi protiv milijardera?

    Izbor Zohrana Mamdanija za gradonačelnika New Yorka jedna je od najznačajnijih pobjeda socijalističkog kandidata u američkoj povijesti. U „prijestolnici kapitalizma“ – najvećem gradu u najmoćnijoj imperijalističkoj zemlji na svijetu – više od milijun ljudi glasalo je za samoprozvanog demokratskog socijalista, u onome što je New York Times ispravno opisao kao „val nezadovoljstva protiv establišmenta“.

    Opširnije
  • Zašto Njemačka podržava Izrael?

    Bez zapadnog oružja Izrael ne bi mogao provoditi genocid nad Palestincima niti nastaviti svoje provokacije protiv Irana. Na prvom mjestu među onima koji naoružavaju izraelsku državu nalaze se, naravno, Sjedinjene Američke Države. Ali drugi najveći dobavljač oružja je Njemačka.

    Opširnije
  • Od Šri Lanke do Nepala: lekcije revolucionarnog vala

    Jedan dan, čini se da je država mirna i da je vladajuća klika ondje čvrsto na vlasti. Već sljedeći dan revolucionarne mase stoje pred gorućim parlamentom. Policije nema, članovi parlamenta su pobjegli, kao i predsjednik. Fotografije i videi koji su nedavno isplivali iz Nepala su zadivljujući. Također su zadivljujuće slični prizorima koje smo već vidjeli: u Šri Lanki, Bangladešu, Keniji i Indoneziji

    Koje je značenje ovih događaja? Neki na ljevici, impresionirani ovim prizorima, dozvoljavaju da ih plima ponese bez zaustavljanja da se upitaju gdje ih plima nosi. Ponašaju se poput navijača za mase, što je zadnje što masama treba u revoluciji. 

    Opširnije
  • Značenje Donalda Trumpa: marksistička analiza

    Bauk se širi Europom. Ovaj užasni fenomen pojavio se iznenada, kao nekom crnom magijom, prizvan iz najdubljih dubina pakla od strane zlonamjernog đavola, kako bi mučio i proganjao dobre ljude na Zemlji, remetio njihov mir i ispunjavao njihove najgore noćne more.

    Najgora stvar u vezi s ovim fenomenom je upravo to što nitko, čini se, ne može objasniti što je to. On se predstavlja kao naizgled nezaustavljiva prirodna sila, koja mete sve pred sobom. U nevjerojatno kratkom vremenskom razdoblju, uspio je zavladati najbogatijom i najmoćnijom zemljom na svijetu. 

    Opširnije
  • 1

V E S T I

  • 1
  • 1

Saopštenja

  • 1

Kome pripadaju političke partije

U nedavnom intervuu za Večernje novosti, predsednik političkog saveta Demokratske stranke, g. Mićunović, je pokušao da građanstvu predoči kako demokratska stranka ne pripada njenim liderima [Tadiću i Đilasu], i to je formulisao na sledeći način:

“Predsednik Političkog saveta Demokratske stranke Dragoljub Mićunović poručio je danas da, bez obzira na ishod nesuglasica u toj stranci, važno da ona ostane jedinstvena i snažna opozicija sadašnjim negativnim društvenim procesima, jer, kako je rekao, ona ne pripada ni Draganu Đilasu ni Borisu Tadiću, već članovima i biračima Demokratske stranke i, još šire, građanima demokratske Srbije.“[1]

 

Reći da stranka pripada ne samo članovima i biračima, već „još šire, građanima“ ne može biti ništa drugo do retorički trik i podvala. Stranke nastaju udruživanjem ljudi podudarajućih političkih ubeđenja, ideja ili interesa i imaju za cilj da ta ubeđenja, te ideje ili te interese sprovode kada dođu na vlast. Stranka bi, u teoriji, trebalo da funkcioniše tako što su njena rukovodeća tela odgovorna širem članstvu i zavise, u krajnjoj instanci, od odluka tog članstva. Na taj način stranka, teoretski, pripada članstvu. Takođe, stranka ima svoju političku bazu, svoje biračko telo, prema kojima takođe ima određenu odgovornost i koji svoje glasove njoj daju verujući joj da će sprovesti određeni program na koji se obavezala. Ukoliko se to ne desi, birači uskraćuju podršku i stranka slabi. Na taj način bismo mogli čak da kažemo i da stranka pripada svom biračkom telu.

Međutim, ako uzmemo da različita biračka tela, koja se formiraju pre svega prema različitim materijalnim interesima, imaju samim tim i različita politička očekivanja – neretko i suprotna, uzajamno isključiva – onda nikako nijedna stranka koja drži do svog programa ne može reći da pripada „još šire, svim građanima“, a da se to ne shvati kao najava izdaje svog biračkog tela već u predizbornoj retorici.

Stranka koja pripada „još šire, svim građanima“ u stvari još uže, mnogo uže, ne pripada čak ni svom biračkom telu, već je spremna da skakuće i menja boje i mišljenja tako da podseća na staru reklamu za Robnu kuću – „za nekog sve, za svakog ponešto“.

Štaviše, upravo onda kada stranka ima za cilj da nekome obezbedi sve, ona mora u svojoj retorici nastupati tako da svakom drugom nudi ponešto. Praksa svih dosadašnjih stranaka je dokaz toga. Programi im se razlikuju minimalno, optužbe su uglavnom za to da će jedna sprovoditi program bolje od druge – što je i glavni spor između SNS-a i DS-a. Taj program nudi malo patriotizma, malo sportskih metafora, malo borbe protiv korupcije, malo građanštine, malo sela itd. Ono što se od svega toga obistini, međutim, jeste samo onaj deo vezan za „povoljnu investicionu klimu“ i „evropske integracije“, to jest za sluganski odnos prema Evropskoj uniji i razaranje prava radnika i institucija socijalne države zarad privatnih interesa krupnog kapitala. Upravo zbog te suštinske svrhe današnjih političkih stranaka – u prvom redu DS, SPS i SNS – njima i jeste potreban gore pomenuti švedski sto za naivne. Teško da bi i ovo malo ljudi glasalo za njih kada bi otvoreno i bez uzajamno protivrečnih dodvoravanja i obećanja rekli da ekonomski tajkunima nude sve, a retorički i pred kamerama svakome u narodu ponešto.

Ukoliko ovo nije tačno, onda bi g. Mićunović morao da objasni otkud novac Demokratskoj stranci za sprovođenje enormno skupih predizbornih kampanja. Naravno na ovo pitanje bi trebali da odgovore i čelnici drugih slon partija, ali i ostalih parlamentarnih partija.

Da li se DS, ili bilo koja od političkih partija finansira isključivo od članarina i sitnih donacija svojih članova i simpatizera?

Stranka

Iznos potrošen na izborima za NS 2012. godine[2]

Zakonom[3] [4] je propisano 0.1% rashoda Budžeta

Demokratska stranka

468 mil. dinara

874 mil. dinara

 

(20% pre izbora)

175 mil. dinara

Ujedinjeni regioni Srbije

458 mil. dinara

Srpska napredna stranka

307 mil. dinara

Liberalno-demokratska partija

228 mil. dinara

 Tabela: Troškovi predizborne kampanje na izborima za narodne poslanike 2012. godine.

Naravno, predizborni troškovi stranaka samo su jedan od izdataka, ali su baš zato i primer na kome se najjasnije, zbog predizborne dinamike, može videti čije su stranke.

Političke partije su onoga ko ih finansira, pa su, s tim u vezi, i politički programi stranaka koje ih imaju, u interesu onih koji ih finansiraju. Zašto bi ih inače finansirali?

Stranke i finansijeri, Dušan Petričić

Demokratska stranka, s tim u vezi, zaista nije niti Tadićeva niti Đilasova, kako to tvrdi g. Mićunović, ali  je još manje stranka njenih članova [makar ne svih] a nikako stranka „svih građana“. Ona je bila i ostala stranka krupnog kapitala, zajedno sa svim drugim njenim raznobojnim bliznakinjama.


[1] http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:472949-Micunovic-Stranka-nije-ni-Tadiceva-ni-Djilasova

[3] Zakon o finansiranju političkih aktivnosti čl. 20 st. 1..  i to 20% ovih sredstava, dakle, 0,02%, pre kampanje i ostalih 80% [0,08%] nakon izbora partijama koje su osvojile mandate.  http://www.acas.rs/images/stories/1577-11.pdf

[4] Ukupni rashodi za 2012. godinu bili su 874.493.647.000 dinara. - http://www.mfin.gov.rs/UserFiles/File/zakoni/Zakon%20o%20budzetu%20RS%20za%202012.pdf

Tribine

Tribine na kojima su govorili članovi Crvenih

Mediji

Crveni u medijima.

Govori

Govori članova Crvenih.