Prosvjedi i demonstracije solidarnosti s palestinskim narodom, kojeg izraelska vojska masakrira, nazvani su antisemitskim poticanjem nasilja nad Židovima. Ovo je dio svjesne kampanje da se kriminalizira i ušutka legitimno demokratsko pravo na izražavanje podrške potlačenom narodu. Konkretno, zapadni establišment osudio je korištenje izraza ‚‚intifada”, koji koriste i komunisti iz IMT-a. Ali kakav je stav komunista prema antisemitizmu i kakva je bila prava priroda Prve intifade?

Podržati pravo palestinskog naroda da se digne u obranu svog prava na domovinu gdje mogu živjeti u miru, iako se također protivi cionističkoj vladajućoj klasi Izraela, ne može se tumačiti antižidovskim. Za početak, mnogi Židovi su anticionisti. Revolucionarni komunisti protive se antisemitizmu kao što se protivimo svim oblicima rasizma i diskriminacije. Što podrazumijevamo pod antisemitizmom? To je mržnja prema svim Židovima, jednostavno zato što su Židovi, kao što je islamofobija mržnja prema svim muslimanima, jednostavno zato što su muslimani.

Foto: Efi Sharir, Wikimedia Commons

Antisemitizam, zajedno sa svim oblicima netrpeljivosti, propagiraju vladajuće klase kao sredstvo za podjele radničke klase i sprječavanje jedinstvene klasne borbe. Takve se predrasude također koriste za pridobivanje podrške najzaostalijih slojeva društva i odvraćanje pozornosti ljudi od stvarnog izvora njihovih problema (a to su siromaštvo i nejednakost proizašli iz kapitalizma) prema žrtvenim jarcima.

U vremenima iznimno akutne krize, te se ideje mogu koristiti kao žarišna točka za organiziranje snaga reakcije, s ciljem fizičkog uništenja prava i organizacija koje su radni ljudi izborili tijekom mnogih generacija klasne borbe. Nacisti su svu krivnju za ekonomsku krizu koja je ozbiljno pogodila Njemačku 1920-ih i 30-ih godina pripisali Židovima. Njemačka vladajuća klasa poduprla je ovu politiku - sa strašnim posljedicama za Židove u Njemačkoj i sve teritorije u Europi koje su okupirali nacisti - jer je to bio zgodan način odvraćanja pozornosti od onih koji su stvarno bili krivi za krizu: kapitalistička klasa. 

Komunisti su protiv antisemitizma

Komunistička internacionala i njemački komunisti tada su se suprotstavili antisemitizmu. Evo što je Lenjin imao reći o ovom pitanju 1919. godine:

‚‚Nisu Židovi neprijatelji trudbenika. Neprijatelji radnika su kapitalisti svih zemalja. Među Židovima ima radnika, trudbenika, oni su u većini. Oni su naša braća, drugovi u borbi za socijalizam, jer su tlačeni kapitalizmom. Među Židovima ima kulaka, eksploatatora, kapitalista, kao i među svima nama.”

‚‚Kapitalisti su neumorni u svojim nastojanjima da raspiruju neprijateljstvo između radnika različitih vjera, različitih nacija i različitih rasa. Bogati Židovi, baš kao i bogati Rusi i bogataši svih zemalja, ujedinjeni su u gaženju, ugnjetavanju i podjeli radnika.”

‚‚Sramota za prokleti carizam koji je mučio i progonio Židove! Bruka i sramota za onoga tko sije neprijateljstvo prema Židovima i mržnju prema drugim narodima! Živjela bratska vjera i jedinstvo u borbi svih naroda, za rušenje kapitalizma!” (S gramofonske ploče snimljene tijekom građanskog rata, 1919. godine. Dostupno s engleskim titlovima ovdje.)

U tradiciji Lenjina iz 1919, komunisti se danas čvrsto protive antisemitizmu. Također se protivimo vlastitim imperijalističkim vladajućim klasama u naprednim kapitalističkim zemljama, koje danas čvrsto stoje iza države Izrael kao pouzdanog posrednika zapadnog imperijalizma na Bliskom istoku. 

Foto: Efi Sharir, Wikimedia Commons

Upravo iz tog razloga, a ne zbog solidarnosti sa Židovima, imperijalisti i njihovi glasnogovornici u medijima vode sustavnu kampanju da svaku kritiku današnje izraelske države predstave kao antisemitsku. To je kao izjaviti da je protivljenje britanskom političkom establišmentu, britanskom imperijalizmu, torijevcima i svim reakcionarnim ukrasima britanske države isto što i diskriminacija Britanaca općenito.

Desničarski reformistički čelnici, poput čelnika Laburističke stranke Keira Starmera, postali su neki od najžešćih zagovornika ove klevetničke kampanje. S jedne strane, željni su pokazati vladajućoj klasi da im se može vjerovati da će braniti kapitalističke interese u zemlji i inozemstvu, te se zalagati za zapadne 'saveznike'. S druge strane, lažne tvrdnje o antisemitizmu bile su važno oružje u ratu Blairovaca protiv laburističke ljevice pod vodstvom Jeremyja Corbyna, koji je i sam dugogodišnji zagovornik prava Palestinaca. U rukama socijal-šovinista, tvrdnje o antisemitizmu ostaju vrijedna palica kojom se može premlatiti ljevica. 

Žalosna je činjenica da su mnogi takozvani lideri ljevice podlegli pritisku establišmenta i odbijaju se boriti protiv ove kampanje laži i kleveta. Nasuprot tome, komunisti odlučno odbijaju ovaj očigledan pokušaj ušutkavanja legitimne solidarnosti s palestinskim narodom. I ne ograničavamo se na površnu analizu današnjeg stanja, već ga želimo smjestiti u njegov povijesni kontekst.

Ne trebamo ponavljati ono što smo iscrpno objasnili u drugim člancima. Dovoljno je reći da je država Izrael nastala raseljavanjem stotina tisuća Palestinaca iz njihove domovine 1947.-48. Teroristički napadi na palestinska sela i ubojstva stotina bili su metoda korištena za postizanje etničkog čišćenja masovnih razmjera.

Od tada se situacija za palestinski narod nastavila pogoršavati, posebno nakon rata 1967. godine, kada je Izrael trajno okupirao Gazu, Zapadnu obalu i Golansku visoravan. Od drugog dijela 1970-ih, Zapadna obala je sustavno kolonizirana i tisuće Palestinaca su ubijene, mnogo ih je više uhićeno, a dogodila su se i daljnja raseljavanja. 

Ovo je kontekst u kojem trebamo promatrati Prvu intifadu, koja je izbila krajem 1987. godine. Samo pristupom pitanju na ovaj način možemo postići ikakvo pravo razumijevanje o tome što poziv na intifadu zapravo znači. 

Prva intifada došla je nakon desetljeća sustavne kolonizacije palestinskih teritorija od strane izraelskih doseljenika, koja je započela dolaskom na vlast stranke Likud Menachema Begina. Ekonomija u okupiranim područjima također je postala potpuno ovisna o Izraelu. Ovaj je proces bio u vrlo poodmakloj fazi u vrijeme kada je izbila Prva intifada.

Povrh povijesne katastrofe za palestinski narod, Nakbe iz 1948, dogodio se niz uzastopnih neuspjeha za Palestince; od okupacije 1967, koja je dovela do više izbjeglica koje su bježale s teritorija; do vojnog poraza od strane jordanske vojske 1970; do masakara pretrpljenih u južnom Libanonu početkom 1980-ih. 

Prije izbijanja Intifade, vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO, glavna politička organizacija okupiranih Palestinaca) bilo je prisiljeno na egzil u Tunis, i bilo je potpuno izvan dodira s raspoloženjem frustracije i bijesa koje se razvijalo među palestinskim masama. To objašnjava njihovo iznenađenje kada je Intifada konačno izbila.

Eksplozija koja čekala da se dogodi

Za svakoga tko je bio svjestan uvjeta na terenu, nije bilo teško vidjeti što je izazvalo takav masovni pokret. Između 1982. i 1986, naseljenička populacija se utrostručila na Zapadnoj obali, s 50 posto zemlje koja je došla pod izravnu izraelsku kontrolu, a preko 80 posto opskrbe vodom preusmjereno je u Izrael i naselja. 

Sve je to bilo u kombinaciji s rastućim, naoružanim, židovskim skupinama osvetnika-doseljenika, uz potporu IDF-a, koje su terorizirale palestinsko stanovništvo. Posebice je Gaza opisana kao ‚‚ekspres lonac spreman da eksplodira”. (Emile Nakleh, 'Zapadna obala i Gaza', u Middle East Journalu, proljeće 1988.).

U istom razdoblju, od 1985. do izbijanja Prve intifade u prosincu 1987, postojao je rastući prosvjedni pokret na okupiranim teritorijima, što je dovelo do sve češćeg uhićenja i pritvaranja mladih Palestinaca.

Ono što je konačno izazvalo eksploziju bio je poznati incident u Gazi 7. prosinca 1987, u kojem je kamion IDF-a udario u automobil, usmrtivši četiri palestinska radnika. Bila je to iskra koja je zapalila palestinske teritorije, a požar se iz Gaze proširio na cijelu Zapadnu obalu. 

Foto: Efi Sharir

Najznačajnija značajka Prve intifade bila je masovna priroda pokreta i činjenica da su ga u početku vodili palestinski radnici i mladi u susjedstvima. Od tada se pokušava zakopati prava priroda tog pokreta, tim bolje da se predstavi kao jednostavno nasilni ispad koji je nastojao uništiti Izrael i Židove koji tamo žive. Ali ovo je potpuno lažno.

Korištene metode uopće nisu bile metode gerilskog ratovanja ili terorizma, već su uključivale opće štrajkove i građanski neposluh, poput poreznih štrajkova i zatvaranja trgovina. U svim naseljima izabrani su narodni odbori koji su, osim što su organizirali generalni štrajk, vodili i raspodjelu osnovnih namirnica. Do sredine sljedeće godine (1988.) procjenjuje se da je osnovano preko 40.000 takvih odbora. Za detaljniji prikaz funkcija ovih tijela, pročitajte 'Povijest Izraela i Palestine do 1993.' 

Kada revolucionarni komunisti podižu slogan Intifade, to je izravna referenca na masovni pokret palestinskog naroda 1987-88, koristeći metode klasne borbe. Upravo je masovnost Intifade otkrila palestinskim masama njihovu vlastitu moć i podigla njihovu klasnu svijest. To je također imalo utjecaja unutar samog Izraela, kao što ćemo objasniti kasnije.

Neki će možda odgovoriti da je to komunistička interpretacija tih događaja s predrasudama. Problem je u tome što je istina konkretna i ima tendenciju da kad-tad ispliva na vidjelo, unatoč svim pokušajima da se krivotvori. 

Razmotrite zanimljiv članak, nedavno objavljen u časopisu Foreign Policy (14. prosinca 2023.), pod naslovom 'Definiranje prava Palestinaca na otpor', s podnaslovom: ”Što znači reći da je ustanak protiv nepravde nedopustiv?” Autor je Howard W. French , trenutno kolumnist časopisa Foreign Policy i profesor na Fakultetu novinarstva Sveučilišta Columbia. Prethodno je bio strani dopisnik i stariji pisac u The New York Timesu, te pisac za International Herald Tribune. 

Foreign Policy, The New York Times i International Herald Tribune nikako se ne mogu smatrati protuizraelskim ili pro-hamasovskim, niti gaje simpatije prema komunističkim idejama. Sve su to buržoaski časopisi, mogli bismo reći liberalnog tipa, što znači da su glasnogovornici kapitalističke klase i političkog establišmenta u Sjedinjenim Državama.

Howard French zapravo počinje tako što jasno stavlja do znanja: ‚‚Hamas u potpunosti zaslužuje gnjev, kakav god  došao.” Zatim dodaje da ‚‚palestinski narod ne zaslužuje ovaj gnjev…” On nastavlja razvijati ideju da Palestinci imaju pravo boriti se za neku vrstu domovine.

To suštinski nije u suprotnosti s najnovijim stavom američkog imperijalizma koji sada poziva Izrael na oprezniji napad na Gazu. Kako da to učini vojska koja želi uništiti Hamasove baze i borce, koji su smješteni diljem Gaze, bez velikih civilnih žrtava, ova gospoda, naravno, ne objašnjavaju. 

U stvarnosti, imperijalisti provode PR operaciju kojom nastavljaju podržavati Izrael, opskrbljujući ga oružjem i financiranjem koje mu je potrebno da nastavi s pokoljem, dok se u isto vrijeme pretvaraju da su zabrinuti za civilno stanovništvo Gaze. Ovo je gruba smicalica da se umiri javno mnijenje kod kuće; pokušaj da se prikažu kao da imaju humanitarne brige, dok u stvarnosti podržavaju pokolj.

Ono što ih stvarno zabrinjava nije nevolja palestinskog naroda, već destabilizirajući učinak koji trenutna situacija ima na cijelom Bliskom istoku, s rizikom od širenja sukoba. To bi moglo imati veliki utjecaj na opskrbu naftom i plinom, te na važnu trgovačku rutu koja prolazi kroz Crveno more i Sueski kanal, a koju već guše militanti Houthi sa zapada Jemena.

Prva intifada bila je pokret masa

Objašnjenje Howarda Frencha o tome što je doista bila Prva intifada iznimno je zanimljivo, pogotovo jer je objavljeno u časopisu koji brani interese američkog imperijalizma:

‚‚Bilo je premalo jasnoće o značenju i implikacijama riječi intifada... Potiče od arapskog glagola nafada , što znači 'otresti', u smislu otresanja prašine s odjeće, recimo, ili otresanja letargije. Riječ intifada se, dakle, doslovno prevodi kao 'drhtaj', ili kada se koristi u političkom kontekstu, 'narodni ustanak'. To ne znači genocid.”

On nastavlja:

‚‚Riječ intifada postala je poznata čitateljima vijesti širom svijeta 1987. godine, kada je taj izraz korišten za opisivanje narodnog ustanka koji su te godine pokrenuli Palestinci protiv Izraela. Taj ustanak, koji je trajao do ranih 1990-ih i postao poznat kao Prva intifada, započeo je kao uglavnom miran prosvjedni pokret koji je uključivao djela građanskog neposluha, poput štrajkova i bojkota, ali je kasnije postao nasilniji, dijelom kao reakcija na oštar izraelski sigurnosni odgovor.”

Bayliss Thomas u svojoj knjizi, How Israel was Won: A Concise History of the Arab-Israeli Conflict, objavljenoj 1999, navodi sljedeće:

‚‚Intifada je nedvojbeno bila temeljni pokret koji je iznenadio izraelsku vladu i PLO - PLO je nije ni poticao, ni financirao. [Tadašnji premijer Yitzhak] Shamir i [kasniji premijer Ariel] Sharon vjerovali su, s obzirom na oslabljen PLO, da će se palestinska poslušnost pod okupacijom nastaviti unedogled. Zapravo, slabost PLO-a samo je doprinijela narodnom očaju, potičući novi aktivizam i samopouzdanje na lokalnoj razini." 

‚‚Kao spontani ustanak bez režije bilo kojeg višeg odbora ili organizacije, intifada se brzo proširila od Gaze do Zapadne obale. Održavala se kroz široku mrežu mjesnih odbora formiranih tijekom prethodnog desetljeća i susjedstava koja su se organizirala za uzajamnu pomoć. U svojoj srži, intifada je bila pobuna siromašnih i mladih, manje naprednih dijelova stanovništva, koji su organizirali narodne komitete koje su predstavnici PLO-a zatim nastojali kooptirati u vlastitoj režiji”.

Smith ističe: ‚‚Različite su odluke donesene na licu mjesta. Jedan je ograničio prosvjede na demonstracije i bacanje kamenja; noževi i pištolji bili su zabranjeni."

Međutim, budući da se PLO oduvijek smatrao tradicionalnim političkim izrazom palestinskog naroda, na kraju su vođe u egzilu uspjele dobiti položaj na čelu Intifade, iako nisu igrali nikakvu ulogu u njezinu promicanju. Ipak, u nedostatku bilo kakve alternative, UNLU je gledao na PLO kao na jedinu političku referentnu točku.

Smith ističe činjenicu da je: ‚‚PLO uvijek pokušavao potisnuti lokalno vodstvo neovisno o njegovoj kontroli, čak i ako su se takvi pojedinci identificirali s ciljevima PLO-a. Sada je potreba zahtijevala ne samo suradnju, već i oslanjanje na informacije i savjete s teritorija... brzo se pojavio politički plan. U siječnju 1988, vodstvo na teritorijima pozvalo je na neovisnu palestinsku državu, kojom bi upravljao PLO, koja bi koegzistirala s Izraelom”.

Ovo je bio početak pomaka čelnika PLO-a prema rješenju dvije države, napuštajući svoj dotadašnji položaj jedinstvene, ujedinjene države u cijeloj povijesnoj Palestini.

Kao što Smith objašnjava, ove ideje: ‚‚...u početku su objavili pojedinci koji nisu bili povezani s intifadom, ljudi koji su u vanjskom svijetu poznatiji kao 'umjerenjaci', poput Sari Nuseibeh i Faysal al-Husayni, koji su imali vlastite veze PLO-u u Tunisu. Kao članove društvene elite, na njih su gledali sa sumnjom i narodno vodstvo i čelnici odbora PLO-a kada su ove točke prvi put objavljene.” 

Nakon toga, plan PLO-a za dogovor s Izraelom temeljen na rješenju o dvije države ‚‚postao je službeni dnevni red Intifade”.

Tako je Intifadu, koju su vodili aktivisti na okupiranim teritorijima, na kraju preuzelo vodstvo PLO-a i vodilo je prema onome što će postati slijepa ulica.

Poziv na generalni štrajk u siječnju 1988.

No, vratimo se na početak intifade od strane onih koji su je vodili na terenu. Bio je to pokret koji se temeljio na metodama klasne borbe, a generalni štrajk bio je snažan element. Ovdje u cijelosti prenosimo 'Communiqué No. 1 of the Intifada', koji je 8. siječnja 1988. UNLU izdao kao letak, pozivajući na opći štrajk i zatvaranje poduzeća:

"U ime Boga, milostivog, samilosnog. Slavni ustanak našeg naroda se nastavlja. Potvrđujemo potrebu iskazivanja solidarnosti s našim narodom ma gdje se on nalazio. I dalje smo odani čistoj krvi naših šehida i našoj zatočenoj braći. Također ponavljamo naše odbacivanje okupacije i njezine politike represije, predstavljene politikom deportacija, masovnih uhićenja, policijskog sata i rušenja kuća. Ponovno potvrđujemo potrebu za postizanjem daljnje kohezije s našom revolucijom i našim herojskim masama. Mi također naglašavamo našu privrženost pozivu PLO-a, legitimnog i jedinog predstavnika palestinskog naroda, i potrebu da nastavimo s herojskim ustankom. Iz svih ovih razloga, upućujemo sljedeći poziv:

‚‚Svi sektori našeg herojskog naroda na svakom mjestu trebaju se pridržavati poziva na opći i sveobuhvatni štrajk do srijede navečer, 13. siječnja 1988. Štrajk pokriva sva javna i privatna trgovačka poduzeća, palestinske radnike i javni prijevoz. Poštivanje sveobuhvatnog štrajka mora biti potpuno. Slogan štrajka bit će: Dolje s okupacijom; živjela Palestina kao slobodna i arapska zemlja.”

‚‚Braćo radnici, vaše pristajanje na štrajk neodlaskom na posao i u tvornice prava je podrška slavnom ustanku, sankcioniranje čiste krvi naših mučenika, podrška pozivu na oslobađanje naših zatvorenika i čin koji će pomoći da naša braća prognanici ostanu u domovini. Braćo gospodarstvenici i trgovci mješovitom robom, morate se u potpunosti pridržavati poziva na sveobuhvatni štrajk za vrijeme trajanja štrajka. Vaš otpor dosadašnjim štrajkovima jedna je od najsjajnijih slika solidarnosti i požrtvovnosti za uspjeh našeg herojskog narodnog istupa.”

‚‚Dat ćemo sve od sebe da zaštitimo interese naših poštenih poslovnih ljudi od mjera kojima bi cionističke okupacijske snage mogle pribjeći protiv vas. Upozoravamo na posljedice ulaska u vezu s nekim od poslušnika okupacijske vlasti koji će vas nastojati natjerati da otvorite svoje tvrtke. Obećavamo vam da ćemo takve poduzetnike izdajice kazniti u ne tako dalekoj budućnosti. Nastavimo ujedinjeni kovati pobjedu.”

‚‚Braćo vlasnici taksi prijevoznika, nećemo zaboraviti vaš časni i sjajni stav podrške i provedbe sveobuhvatnog štrajka na Dan palestinske nepokolebljivosti. Nadamo se da ćete podržati sveobuhvatni štrajk i učiniti ga uspješnim. Upozoravamo neke autobusne prijevoznike na posljedice nepoštovanja poziva na štrajk, jer će zbog toga biti revolucionarno kažnjeni.”

‚‚Braćo liječnici i farmaceuti, vi morate biti u hitnom statusu kako biste pružili pomoć onim našim rođacima koji su bolesni. Braća farmaceuti moraju normalno obavljati svoje dužnosti. Braća liječnici moraju staviti liječničku značku na način da se može jasno prepoznati. Opće upozorenje: Upozoravamo građane da šetnja ulicama neće biti sigurna s obzirom na mjere koje će se poduzeti kako bi opsežni štrajk uspio. Upozoravamo da će se na glavnim i sporednim ulicama i posvuda sipati viskozni materijal, pored blokada prometnica i udarnih grupa koje će biti raspoređene diljem okupirane domovine. Okružnica: Borci i bratski članovi narodnih odbora i ustanici koji su raspoređeni na svim radnim mjestima trebaju raditi na potpori i pomoći našem narodu u okviru raspoloživih sredstava, posebno potrebitim obiteljima našeg naroda. Udarne grupe i grupe narodnog ustanka moraju se u potpunosti pridržavati programa rada, koji je u njihovom posjedu. Nastavimo ujedinjeni i glasno kličimo: Dolje s okupacijom; živjela Palestina kao slobodna i arapska zemlja." [Izvor: Palestina i arapsko-izraelski sukob - povijest s dokumentima, Charles D. Smith, 2004, stranica 430)

Foto Wiki4All, Wikimedia Commons

Nitko ne može sumnjati u ono što se ovdje tražilo: masovni opći štrajk s ciljem okončanja okupacije i uspostave palestinske domovine, uz Izrael. Ovaj poziv je imao veliku podršku među palestinskom omladinom, radnicima i malim trgovcima. Bio je to uistinu pokret koji je imao podršku i sudjelovanje cijelog naroda. Bio je toliko moćan da je čak imao utjecaja unutar izraelskog društva. Poslao je jasnu poruku da se cijeli narod protivi izraelskoj okupaciji, čak je utjecao i na neke od vojnika. 

Razmjeri Intifade i odlučnost palestinskih masa utisnuli su na neke izraelske trupe činjenicu da su neželjeni okupatori. To objašnjava zašto su se neki – iako mala manjina – priklonili poznatom fenomenu otkaznika, pri čemu je dio mladih vojnika odbio služiti izvan granica Izraela. Da Intifada nije izdana, tko zna dokle bi taj proces mogao otići? To također objašnjava zašto je cionistička vladajuća klasa bila odlučna slomiti Intifadu.

Pojava Hamasa kao faktora

Imajmo na umu da letak UNLU jasno kaže da su priznali PLO kao jedinog predstavnika palestinskog naroda. Hamas nije igrao značajnu ulogu u ranim fazama Prve intifade. Osnovana je kao zasebna organizacija tek u veljači 1988, nakon što je započela Intifada, i još nije bila sila kakva je kasnije postala u Gazi. Iako je bila prisutna kao važna manjinska oporbena skupina, te je nastojala proširiti svoj utjecaj na račun PLO-a. Zapravo, kako Bayliss objašnjava:

‚‚Konzultirane su i islamske grupe kao što su socijalna služba Muslimansko bratstvo i Islamski džihad. Odcijepljena skupina iz Muslimanskog bratstva, Hamas, rano se, militantno zainteresirala za Intifadu.”

Trebamo zapamtiti da je u to vrijeme izraelska vladajuća klasa smatrala PLO glavnom prijetnjom svojim interesima. Kada se pojavio Hamas, cionistička elita ga je vidjela kao korisnu protutežu PLO-u. Charles D. Smith u svom gore citiranom tekstu iz 2004. dobro objašnjava razmišljanje iza ovoga:

‚‚Izraelski okupacijski i obavještajni dužnosnici poticali su rast Muslimanske braće u Gazi od kasnih 1970-ih, putem financiranja i nametanjem manjeg ograničenja na njihovo kretanje nego što su to činili poznatim simpatizerima PLO-a. Pretpostavljali su da će povećana privrženost islamu potkopati lojalnost PLO-u i njegovim sekularnim političkim ciljevima. Ti su dužnosnici dopustili militantnim studentima da putuju iz Gaze na Sveučilište Bir Zeit u Ramallahu, izvan Jeruzalema, kako bi se obračunali s pristašama PLO-a, a izraelski guverner Gaze rekao je novinaru: 'izraelska vlada meni je dala proračun, a vojna vlada daje džamijama'.”

Tako vidimo kako su organizaciju koja je stajala iza napada na južni Izrael 7. listopada 2023. izvorno podržale i sponzorirale same izraelske vlasti. U ovom ili onom obliku, razmišljanje iza ove politike nastavilo se sve do nedavno. 

Foto: Кабінет Міністрів України, Wikimedia Commons

Članak New York Timesa , ' Tiha kupnja': Unutar izraelskog plana koji je podupro Hamas ' , objavljen 12. prosinca, navodi sljedeće: 

‚‚Godinama je katarska vlada slala milijune dolara mjesečno u Pojas Gaze - novac koji je pomogao tamošnjoj vladi Hamasa. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne samo da je tolerirao ta plaćanja, već ih je i poticao.”

Isti članak ističe da je Netanyahu vidio Hamas kao ‚‚političku prednost”. I objašnjava: 

‚‚Još u prosincu 2012. g. Netanyahu je rekao istaknutom izraelskom novinaru Danu Margalitu da je važno održati Hamas jakim, kao protutežu palestinskim vlastima na Zapadnoj obali. G. Margalit je u intervjuu rekao da mu je g. Netanyahu rekao da će dva jaka rivala, uključujući Hamas, smanjiti pritisak na njega da pregovara o palestinskoj državi.”

Sve ovo razotkriva čisto licemjerje Netanyahua i njegovih prijatelja krajnje desnice u današnjoj izraelskoj vladi, koji su godinama surađivali u dopuštanju da novac stigne do administracije Hamasa u Gazi.  Po Netanyahuovom mišljenju, ovo je bila dobra politika jer je Gaza, kojom upravlja Hamas, ostala podijeljena od Zapadne obale, kojom upravljaju Palestinske vlasti, pod kontrolom Fataha (dominantne političke snage unutar PLO-a). Ova podjela se smatra načinom slabljenja palestinskog naroda i potiskivanja bilo kakve nezavisne palestinske države. Također, nasilne metode koje je podržavao Hamas zapravo su smatrane korisnima za cionističku propagandu u Izraelu, jer su pomogle privući izraelsko stanovništvo iza sebe, i dale su pogodan izgovor za njihove brutalne vojne izlete u Gazu.

Zanimljiv događaj zbio se u proljeće 1988. godine, na vrhuncu Prve intifade. Charles D. Smith objašnjava što se dogodilo: 

‚‚Iz palestinske perspektive, Intifada je imala dvije strane: narodni otpor izraelskom ugnjetavanju i ponudu suživota nakon što se stvori palestinska država. Oba smjera imala su isti cilj, osloboditi se izraelske dominacije, ali drugi je bio jednako prijeteći većini izraelskih političara kao i prvi. Za izraelske vođe, izraelsko-arapski odnos ne može biti ravnopravan. Arapi koji su se zalagali za kompromis često su bili zatvarani. Na primjer, dva arapska odvjetnika iz Gaze bila su pozvana da govore o ciljevima Intifade na skupu na Sveučilištu u Tel Avivu u proljeće 1988. Oni su to i učinili, zagovarajući miran suživot u odvojenim državama. U roku od dva tjedna svaki je uhićen i osuđen na šest mjeseci pritvora bez pravnog lijeka u Ansaru 3, novom zatvoru izgrađenom u Negevu za smještaj takvih pojedinaca. Izraelski organizatori konferencije nisu nimalo sumnjali u razloge takvog pritvaranja: zagovaranje mira ponovno je prijetilo više od potrage za nasiljem.”

Ovdje vidimo kako država Izrael nije imala apsolutno nikakav interes za mirne odnose s Palestincima. Doista, oni koji su zagovarali miroljubive metode doživljavani su kao prijetnja. Sve što bi na bilo koji način moglo utjecati na svijest običnih Izraelaca - a Prva intifada je počela imati taj učinak - smatralo se opasnijim od svih pojedinačnih terorističkih napada koji su doveli do ubijanja običnih izraelskih Židova. Cinizam cionista ovdje je ogoljen da ga svi vide.

Odakle je došlo nasilje?

Ali vratimo se prirodi Prve intifade. Poanta koju je iznio Howard French o tome da je Intifada postala nasilna pred izraelskom represijom je važna. U šestodijelnoj seriji BBC-ja iz 1998. pod naslovom Pedesetogodišnji rat: Izrael i Arapi (pogledajte ovajčlanak), otkriveno je da je dio izraelske vlade predložio brzu, oštru metodu pucanja na gomile kako bi se ubilo tisuću Palestinaca i kako bi se ‚‚srušila Intifada”. Ostatak kabineta odbacio je ovu metodu jer su shvatili da će imati suprotan učinak. Ali to ne znači da su usvojili meki pristup. Baš suprotno!

U prvih nekoliko mjeseci ubijeno je 160 prosvjednika, uglavnom tinejdžera. Također je izdana naredba da se ‚‚lome kosti”, što je dovelo do toga da su snage IDF-a teško tukle mlade palestinske prosvjednike, s ciljem da im slome ruke i noge. To je bilo popraćeno dizanjem u zrak stotina domova, kao i strogim uvjetima policijskog sata. U 1988.-89. izdano je 1600 naredbi o policijskom satu, a oni koji su iz bilo kojeg razloga prekršili te uvjete ubijani su na licu mjesta. 

Foto: Abarrategi, Wikimedia Commons

Unutar prvih 18 mjeseci, 574 Palestinca su ubijena, upucana, ili doslovno pretučena na smrt. Do kraja druge godine, oko 700 Palestinaca je ubijeno, s dodatnih 15-20.000 ozlijeđenih. Broj uhićenih ili zatvorenih popeo se na 50.000, a mnogi su bili mučeni od strane svojih otmičara, prema Amnesty Internationalu.

Do 1991. broj Palestinaca ubijenih tijekom Intifade popeo se na 1.135, prema Peace Watchu. Do lipnja 1993. 400.000 Palestinaca bilo je zatočeno ili zatvoreno, a do 1994. broj ubijenih porastao je na 2.000.

Pa ipak, odbori UNLU-a donijeli su svjesnu odluku da ne uzmu oružje. Tako danas, kada mediji zapadne vlade, zajedno s cionističkom vladom Izraela, upiru optužujućim prstom u svakoga tko podiže slogan Intifade, oni svjesno zamagljuju istinu. Nasilje nije došlo od organizatora Intifade, već od izraelskih sigurnosnih snaga, kao što gore navedene brojke slikovito ilustriraju.

Suočeni s brutalnom represijom, potlačeni Palestinci počeli su se boriti svime što su imali. To objašnjava zašto je došlo do brojnih nasilnih - ali nenaoružanih - prosvjeda protiv izraelske okupacije. Ali to je nasilje uglavnom bilo ograničeno na bacanje kamenja, korištenje molotovljevih koktela, paljenje guma na ulicama i izgradnju barikada kako bi se zadržalo napredovanje izraelske vojske. Bila je to vrlo nejednaka borba, s nenaoružanim, potlačenim ljudima suočenim sa znatno nadmoćnijim vojnim snagama.

Na kraju, kao što smo vidjeli, PLO je uspostavio svoje vodstvo nad Intifadom i koristio ga za vođenje cijelog procesa prema sporazumu iz Osla iz 1993. Na drugom mjestu smo objasnili kako su ti sporazumi bili potpuna izdaja stvarnih težnji palestinskog naroda. To je, u kombinaciji s godinama uprave Palestinskih vlasti nad dijelom okupiranih teritorija, u kojoj su korumpirani dužnosnici nadzirali Palestince u suradnji s izraelskim sigurnosnim snagama, stvorilo vakuum moći koji je Hamas uspio popuniti. Organizacija se uspjela predstaviti kao jedina značajna palestinska snaga koja se protivi sporazumu. 

Bio je to tragičan preokret, jer je rukovodstvo Hamasa buržoasko i reakcionarno po svojim pogledima i ima negativan stav prema masovnim prosvjedima palestinskog naroda. U stvari, tijekom razdoblja njihove uprave nad Gazom, oni su opetovano gušili prosvjede mladih, na primjer. 

Bilo je to u Drugoj intifadi, koja je bila pod mnogo većim utjecajem Hamasa i drugih islamskih fundamentalističkih skupina, u kojoj su se intenzivno koristili bombaši samoubojice i druge metode individualnog terorizma. Počelo je kao narodni ustanak nakon što je Ariel Sharon - kojeg su čuvale stotine izraelskih interventnih policajaca - provokativno posjetio Brdo hrama u rujnu 2000. Izraelske sigurnosne snage odmah su odgovorile pucnjavom na prosvjednike. To je imalo za posljedicu daljnju eskalaciju ionako vrlo napete situacije. To također objašnjava zašto je Druga intifada vrlo brzo postala oružani sukob s obje strane. Ukupan broj poginulih ovoga puta bio je znatno veći, s preko 4.300 poginulih, većinom Palestinaca, ali i sa značajnim brojem poginulih Izraelaca, kako vojnika tako i civila.

Kada danas mediji povezuju Intifadu s pozivom na nasilne napade na Židove u Izraelu, oni ističu Drugu intifadu – uvijek zanemarujući što je zapravo izazvalo njen nasilni karakter, naime, nedostatak revolucionarnog vodstva tijekom Prve intifade, koja je otjerana u slijepu ulicu i razočarala težnje masa. To je bilo povezano s godinama nasilnog pritiska od strane izraelskih snaga sigurnosti.

Ne zaboravimo da je, tijekom dvije Intifade, omjer ubijenih Palestinaca u odnosu na Izraelce bio tri prema jedan. To daje ideju o tome odakle dolazi većina nasilja. I ovdje se moramo vratiti na članak Howarda Frencha, gdje on kaže:

‚‚Nijedna od ovih pobuna nije bila ni blizu genocida. S obzirom na to da je spajanje Intifade s genocidom koje je naizgled već uveliko u tijeku, svijet se mora zapitati: Što znači reći da je čin ustanka Palestinaca nedopustiv? Želimo li doista reći da se ne bi trebali moći oduprijeti bijednoj, stežućoj sudbini koja je veliki broj njihovih ljudi zatvorila u beznadne živote u Gazi, ili da bi trebali ne vidjeti zemlju na Zapadnoj obali koju su nekoć kontrolirali i na kojoj su živjeli, koja je sada anektirana od strane Izraela, dok su sve više izloženi nasilnim napadima? Znači li to da se Palestinci iz Gaze moraju pomiriti s bombardiranjem i izgladnjivanjem na svom teritoriju? ”

‚‚Najvažnije od svega, znači li to da Palestinci moraju šutjeti, odustati od zahtjeva za vlastitom državom i jednostavno prihvatiti sve što Izrael smatra dovoljnim za njih? Jesu li ljudi koji imaju ovo stajalište zastali i razmislili koji su putevi otvoreni Palestincima da se protive takvim stvarima? Mogu li zamisliti sebe, na trenutak, da to prihvate?”

Ovo je dobra bilješka na kojoj možemo zaključiti - naš poziv na 'Intifadu do pobjede' uopće ne podrazumijeva prijetnju običnom židovskom narodu koji trenutno živi u Izraelu. To je poziv na masovnu akciju palestinskih radnika i mladeži, kao što smo vidjeli 1987.-88. To je poziv na korištenje metoda klasne borbe za postizanje domovine za Palestince. Nakon 30 godina u kojima se otkrilo da je takozvano rješenje s dvije države lažno, velika većina Palestinaca danas je napustila tu perspektivu. 

'Intifada do pobjede', prema mišljenju pravih komunista, poziv je na socijalnu revoluciju. To može značiti samo borbu za jedinstvenu socijalističku državu dvaju naroda, gdje nikakva cionistička buržoaska elita ne drži uzde moći, i gdje nikakve buržoaske arapske elite ne odlučuju o sudbini palestinskih masa. Jedino se time može ostvariti težnja za slobodom i dostojanstvenim postojanjem izraženim kroz Prvu intifadu.

Tekst je objavljen u 33. štampanom izdanju časopisa Crvena kritika.