U junu, Internacionalna marksistička tendencija će pokrenuti novu Revolucionarnu komunističku internacionalu, koja će hrabro nositi čist barjak komunizma na svim kontinentima. U ovom članku Alan Vuds objašnjava istorijsku važnost ovog koraka, prateći uspon i pad prethodnih Internacionala i pokazujući važnost RKI u borbi za komunizam danas. Prijavite se za našu osnivačku konferenciju već sad!

Komunizam je ili internacionalistički, ili nije ništa. Već na početku našeg pokreta, na stranicama Komunističkog manifesta, Marks i Engels su objasnili da radnici nemaju otadžbinu.

Osnivači naučnog socijalizma nisu radili na stvaranju njemačke partije, već Internacionale. Lenjin, Trocki, Roza Luksemburg i Karl Libkneht posvetili su svoje živote istom cilju.

Njihov internacionalizam nije bio hir, niti rezultat sentimentalnih razmatranja. Proizašao je iz činjenice da se kapitalizam razvija kao svjetski sistem. Iz različitih nacionalnih ekonomija i tržišta nastaje jedna jedinstvena, nedjeljiva i međuzavisna cjelina – svjetsko tržište.

Danas je ovo predviđanje osnivača marksizma odlično demonstrirano, na gotovo laboratorijski način. Uništavajuća dominacija na svjetskom tržištu najodlučnija je stvar naše epohe.

Nema modernije knjige od Marksovog i Engelsovog Manifesta. Objašnjava podjelu društva na klase; objašnjava fenomen globalizacije, krize hiperprodukcije, prirodu države i osnovne pokretačke snage istorijskog razvoja.

Međutim, ni najispravnije ideje ne mogu ništa postići ako ne nađu organizacijski i praktični izraz. Zato su osnivači naučnog socijalizma uvijek neumorno radili na stvaranju međunarodne organizacije radničke klase.

Marks i Engels su odigrali ključnu ulogu u formiranju Međunarodnog udruženja radnika (IWA), danas poznatog kao Prva internacionala. U početku je ta organizacija imala vrlo heterogen sastav. Marks i Engels su bili primorani da se bore za uspostavljanje ideološke jasnoće.

Bitka za ideje vodila se na dva fronta: s jedne strane morali su se boriti protiv reformističkih ideja oportunističkih sindikalnih vođa.

S druge strane, bili su primorani da vode stalnu borbu protiv anarhističkih, ultraljevičarskih i sektaških tendencija. Stvari se danas nisu mnogo promijenile. Komunisti se suočavaju sa potpuno istim problemima i moraju se boriti protiv istih neprijatelja. Imena su se možda promijenila, ali sadržaj je isti.

Ali Marks i Engels nisu ograničili svoj rad na teorijsku borbu. Internacionala nije bila na distanci od svakodnevnih problema radničke klase. Stalno se bavila praktičnim radom u radničkom pokretu.

Suprotno lažnom predstavljanju buržoaskih neprijatelja komunizma, u metodama Karla Marksa nije bilo apsolutno ničeg autoritarnog. Naprotiv, u ophođenju s radnicima reformističkih sklonosti pokazao je strpljenje. Napisao je Engelsu:

‚‚Bilo je vrlo teško uokviriti stvar tako da se naše gledište predstavi u prihvatljivom obliku sa sadašnjeg stanovišta radničkog pokreta. [...] Proći će vremena prije nego što ponovo probuđeni pokret dopusti staru smjelost govora. Biće potrebno biti fortiter in re, suaviter in modo [blag po načinu, a u suštini nepopustljiv].“

To je vrlo dobar savjet za današnje komuniste koji žele ozbiljno raditi u masovnim organizacijama radničke klase.

Kraj Prve internacionale

Internacionala je napravila velike korake naprijed. Ali poraz Pariške komune 1871. zadao je smrtni udarac organizaciji. Iživljavanje reakcije koje je uslijedilo onemogućilo je funkcionisanje u Francuskoj, a Internacionala je svuda bila proganjana.

Ali pravi razlog za njene poteškoće treba tražiti u usponu kapitalizma na svjetskom nivou koji je uslijedio nakon poraza Komune. U tim uslovima, pritisci kapitalizma na radnički pokret rezultovali su unutrašnjim svađama i frakcionizmom.

Hranivši se opštom atmosferom razočarenja i očaja, intrige Bakunjina i njegovih sljedbenika su se pojačavale. Iz tih razloga, Marks i Engels su prvo predložili premještanje sjedišta Internacionale u Nju Jork, a na kraju su odlučili da bi bilo bolje da se Internacionala, barem za sada, raspusti. IWA je formalno ugašena 1876. i neko vrijeme Internacionala uopšte nije postojala.

Druga internacionala

IWA je uspjela postaviti teorijske temelje za istinsku revolucionarnu internacionalu. Ali to nikada nije bila prava masovna radnička internacionala. To je bilo iščekivanje budućnosti.

Socijalistička internacionala (Druga internacionala) je pokrenuta 1889. godine i počela je tamo gdje je Prva internacionala stala. Za razliku od Prve, imala je masovnu bazu. U njenim redovima bile su masovne partije i sindikati u Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji, Belgiji i drugim zemljama.

Period 1871-1914 bio je klasični period socijaldemokratije. Barem u teoriji, temeljio se na revolucionarnom marksizmu. Međutim, nesreća nove Internacionale je bila ta što je nastala tokom perioda ogromnog kapitalističkog uspona.

Na osnovu dugog perioda ekonomskog rasta, kapitalizam je mogao dati ustupke radničkoj klasi, tačnije, njenom višem sloju. Postepeno se oblikovala privilegovana radnička aristokratija.

Socijaldemokratski lideri su postali uvjereni da je moguće ostvariti svoje ciljeve bez revolucije. Došli su do uvjerenja da se polako, mirno, postepeno, reformama, mogu riješiti problemi radničke klase.

Oni su ovu 'praktičnu' politiku suprotstavili onome što su smatrali zastarjelim teorijama marksizma, iako su nastavili da spominju klasni rat u prvomajskim govorima.

Ljudi poput bivšeg Marksovog učenika, Eduarda Bernštajna, pokušali su revizijom marksizma pružiti teorijsku osnovu za ovo nazadovanje.

Ali materijalna osnova za nacionalno-reformističku degeneraciju Druge (socijalističke) internacionale bila je ukorijenjena u objektivnim uslovima kapitalizma, koji su čini se, pružili dokaz da su revizionisti bili u pravu.

Međutim, čitavo zdanje reformizma se raspalo 1914. godine, kada su vođe Internacionale glasali za ratne kredite i podržali „svoju“ buržoaziju u imperijalističkom pokolju Prvog svjetskog rata.

Rat i Ruska revolucija koja je iz njega proizašla, najavili su početak novog i burnog perioda revolucije i kontrarevolucije. Na ovoj materijalnoj osnovi rođena je nova radnička internacionala.

Komunistička internacionala

Već 1914. Lenjin je zaključio da Druga internacionala neće donijeti promjene u društvu. On je proglasio novu Treću internacionalu, iako je u to vrijeme broj revolucionarnih internacionalista bio veoma mali.

Internacionalistička tendencija bila je izolovana od masa, koje su bile pod uticajem socijalšovinističkih vođa i opijene isparenjima patriotizma. Bili su potrebni veliki događaji da se situacija promjeni. To se dogodilo 1917. godine sa izbijanjem revolucije u Rusiji.

Lenjin i Trocki su predvodili rusku radničku klasu do osvajanja vlasti i 1919. su bili u stanju da proglase osnivanje Treće (komunističke) internacionale.

Kominterna je, kako je postala poznata, stajala na kvalitativno višem nivou od svoja dva prethodnika. Poput IWA, predstavljala je jasan revolucionarni, internacionalistički program. Kao i Druga internacionala, imala je milionsku bazu.

Pod vođstvom Lenjina i Trockog, Komunistička internacionala je zadržala ispravnu revolucionarnu liniju. Činilo se da je sudbina svjetske revolucije u dobrim rukama.

Međutim, izolacija Ruske revolucije u uslovima strašne materijalne i kulturne zaostalosti ogledala se u birokratskoj degeneraciji revolucije.

Birokratska frakcija predvođena Staljinom dobila je prednost, posebno nakon Lenjinove smrti 1924. Uspon staljinizma u Rusiji ugušio je ogroman potencijal Treće internacionale.

Staljinistička degeneracija Sovjetskog Saveza napravila je pustoš sa neiskusnim i nezrelim rukovodstvom komunističkih partija u inostranstvu.

'Socijalizam u jednoj zemlji'

1928. godine Trocki je predvidio da će prihvatanje 'teorije' socijalizma u jednoj zemlji neizbježno dovesti do nacionalističke degeneracije komunističkih partija. To predviđanje je u potpunosti potvrdila istorija.

Ta takozvana teorija označila je odlučujući raskid sa lenjinističkim internacionalizmom. Bio je to izraz nacionalne ograničenosti pogleda birokratije, koja je na Komunističku internacionalu gledala samo kao na instrument spoljne politike Moskve. Iskoristivši Kominternu u svoje cinične svrhe, Staljin ju je raspustio 1943, čak i bez pretvaranja da je to odluka kongresa.

Trocki i Lijeva opozicija pokušali su odbraniti besprijekornu Oktobarsku tradiciju od staljinističke reakcije. Zalagali su se za lenjinističke tradicije radničke demokratije i proleterskog internacionalizma. Ali su vodili unaprijed izgubljenu bitku protiv moćnog toka istorije.

1938. godine Trocki je proglasio Četvrtu internacionalu, nudeći čist revolucionarni barjak novoj generaciji. Ali uništena je greškama njenih vođa nakon ubistva Trockog.

Bez vođstva Trockog, Četvrta internacionala je neuspješno završila. Decenijama kasnije, sve što je ostalo od te organizacije je bezbroj raskola i sektaških grupa, svaka bizarnija od druge.

Nisu postigli ništa osim što su posijali beskrajnu konfuziju i diskreditovali samu ideju trockizma u očima mnogih militanata radničke klase.

Danas su od Četvrte internacionale ostale ideje njenog osnivača, Lava Trockog, koje su zadržale svu svoju relevantnost i važnost. Ove ideje su održavane u životu neumornim radom pokojnog druga Teda Granta, a danas ih predstavlja Internacionalna marksistička tendencija.

Degeneracija komunističkih partija

Ponosni smo na svoje ideološko naslijeđe. Međutim, moramo se suočiti sa činjenicama. Danas, 150 godina nakon osnivanja Prve internacionale, spletom objektivnih i subjektivnih okolnosti, revolucionarni pokret je bačen unazad, a snage istinskog marksizma svedene na neznatnu manjinu.

Razloge tome treba tražiti uglavnom u objektivnoj situaciji. Decenije ekonomskog rasta u naprednim kapitalističkim zemljama dovele su do neviđene degeneracije masovnih organizacija radničke klase. Time je izolovana revolucionarna struja, koja je posvuda svedena na manjinu manjine.

Iskoristivši Kominternu u svoje cinične svrhe, Staljin ju je raspustio 1943, čak i bez pretvaranja da je to odluka kongresa.

Raspad Sovjetskog Saveza stavio je konačni pečat na degeneraciju bivših staljinističkih vođa, od kojih je većina kapitulirala pred pritiscima kapitalizma i otvoreno prešla u tabor reformizma.

Ali s druge strane, sadašnja kriza razotkriva reakcionarnu ulogu kapitalizma i na dnevni red stavlja oživljavanje međunarodnog komunizma.

Plima istorije

Decenijama smo bili prisiljeni plivati protiv struje. Ali sada se tok istorije počeo okretati.

Posvuda, ispod površnog sloja smirenosti i spokoja, uzavrela je pozadinska plima bijesa, ogorčenja, nezadovoljstva i nadasve frustracije postojećim stanjem u društvu i politici.

Čak i u Sjedinjenim Američkim Državama vlada rašireno nezadovoljstvo i preispitivanje postojećeg stanja, čega prije nije bilo.

Svi pokušaji buržoazije da obnovi ekonomsku ravnotežu služe samo uništenju društvene i političke ravnoteže. Buržoazija se nalazi zarobljena u krizi za koju nema rješenja. To je ključ za razumijevanje sadašnje situacije.

Kriza svoj izraz nalazi u nestabilnosti u svim sferama: ekonomskoj, finansijskoj, socijalnoj, političkoj, diplomatskoj i vojnoj.

Budućnost koju ovaj sistem nudi može biti samo budućnost beskrajne bijede, patnje, bolesti, ratova i smrti za ljudsku rasu. Citirajući Lenjina: ‚‚Kapitalizam je užas bez kraja.”.

Ironija istorije je da se vođe masovnih radničkih partija drže oronulog kapitalizma i tržišta čak i kad se oni urušavaju pred našim očima.

Jedino rješenje

Glavni problem se može lako utvrditi. To je problem vođstva. 1938. godine Trocki je izjavio da se kriza čovječanstva može svesti na krizu proleterskog vođstva. To u potpunosti sumira sadašnju situaciju.

U nedostatku čvrste osnove u marksističkoj teoriji, takozvana ljevica je kapitulirala i odustala od borbe za socijalizam. Na njegovom mjestu je gigantski vakuum, ali nauka nas uči da priroda ne podnosi vakuum. Ovo nas suočava sa vrlo konkretnim izazovom.

Radnici i omladina žarko žele promijeniti društvo. Ali oni ne mogu naći organizovan izraz za svoje napore. Na svakom koraku im put blokiraju stare birokratske organizacije i rukovodstva koja su odavno napustila svako pretvaranje da se zalažu za socijalizam.

Širom svijeta, nova generacija klasnih boraca ubrzano se formira na temelju krize kapitalizma. To dovodi do duboke promjene svijesti, posebno kod mladih.

Danas su Marksove ideje validnije i potrebnije nego ikad.

Najnovije ankete iz Britanije, SAD-a, Australije i drugih zemalja daju nam vrlo jasan pokazatelj da se ideja komunizma brzo širi.

Ove mlade ljude ne treba ubjeđivati. Oni su već komunisti. Ali ne vide alternativu ni u jednoj od postojećih organizacija. Naprotiv, odbijaju ih.

Oni traže čist barjak, organizaciju koja je radikalno prekinula sa izdajničkim desničarskim reformizmom i kukavičkim 'lijevim' oportunizmom.

Potencijal za komunizam je ogroman. Naš zadatak je da ovaj potencijal ostvarimo. Ali kako to postići?

Suočeni smo sa očiglednom kontradikcijom. Danas su Marksove ideje validnije i potrebnije nego ikad. Ali ideje, same po sebi, nisu dovoljne.

Moramo poduzeti potrebne praktične mjere da pronađemo ovu novu generaciju komunista i regrutujemo ih pod našu zastavu. To nužno znači da idejama moramo dati konkretan, organizacijski izraz.

Potreba za novom internacionalom nije proizvoljna. Niti je izraz bilo kakve subjektivne želje ili nepromišljene žurbe. To je nešto što jasno zahtijeva čitava situacija.

Je li pravo vrijeme za tako hrabar korak? Za neke ljude, naravno, vrijeme nikada neće biti pravo. Oni će uvijek pronaći hiljadu razloga zašto bismo trebali odgoditi donošenje odluke. Ali ne možemo napraviti program i politiku od oklijevanja i sumnji.

Može se prigovoriti da su naši kapaciteti premali da bismo poduzeli takav korak. Ali svaki revolucionarni pokret u istoriji uvijek je počinjao kao mala i naizgled beznačajna manjina.

1914. godine, snage kojima je Lenjin raspolagao bile su bizarno male. Ali to ga nije spriječilo da proglasi potrebu za novom komunističkom internacionalom. Bilo je mnogo sumnji, čak i među njegovim pristalicama, ali istorija dokazuje da je bio u pravu.

Istina je da su naše snage vrlo male u odnosu na ogroman zadatak koji je pred nama i o tome nemamo iluzija. Ali ta situacija se već počinje značajno mijenjati.

Pred nama je važan posao koji je u odlučujućoj fazi i već daje važne rezultate. To jasno pokazuje izuzetan uspjeh kampanje „Da li ste komunisti?“.

Svuda brzo rastemo. To nije slučajno. Sada plivamo zajedno sa strujom istorije. Iznad svega, imamo ispravne ideje. To je u konačnici jedina garancija uspjeha.

Ono što je potrebno je istinska komunistička partija, koja se zasniva na idejama Lenjina i drugih velikih marksističkih učitelja i internacionala po uzoru na Komunističku internacionalu tokom njenih prvih pet godina.

To je zadatak koji smo postavili pred sebe. To je apsolutno neophodan i hitan zadatak koji ne dopušta kašnjenje.

Od samih početaka, pod najtežim uslovima koji se mogu zamisliti, Internacionalna marksistička tendencija je već izgradila organizaciju hiljada najboljih radnika i omladine u mnogim zemljama.

Ovo je veliko dostignuće. Ali to je samo početak. Sada je došlo vrijeme da se preduzme odlučujući korak: pokretanje Revolucionarne komunističke internacionale.

Apelujemo na sve radnike i mlade koji se slažu sa ovim ciljem da nam pomognu da ostvarimo naš konačni cilj: pobjedu internacionalnog socijalizma.

Protiv kapitalizma i imperijalizma!

Za socijalističku transformaciju društva!

Pridružite nam se u borbi za svjetsku revoluciju!

Radnici svih zemalja, ujedinite se!

 London, 11. mart 2024.

(Ovaj članak je uključen u broj 45 časopisa U odbranu marksizma, koji je posvećen ponosnoj istoriji revolucionarnih borbi na afričkom kontinentu. Broj sadrži članke o istoriji Kameruna i Etiopije; marksističkoj kritici Franca Fenona; kao i spisima Lenjina i Trockog o kolonijalnoj borbi. Neophodno je štivo za komuniste koji žele da razumiju revolucionarnu istoriju Afrike i danas se bore za komunizam na međunarodnom planu. Nabavite svoj primjerak odmah!)