27. septembra počeo je još jedan dugi štrajk radnika u javnim tužilaštvima, koji je samo još jedan u nizu dugih štrajkova različitih sektora zaposlenih u administraciji predvođenih sindikatom UPOZ (Uprava pravosudnih organa). Osnovni zahtjev štrajka je povećanje plata za 78 odsto po zvaničnom rasporedu plata i vraćanje 35 odsto naknada koje su im uskraćene posljednjih mjeseci. Sa najnovijim povećanjem službenih plata, razlika između službeničke i radničke plate se penje do 1:6! Radnici su svoju odlučnost i nepokolebljivost pokazali najavom da tokom štrajka zaposleni neće raditi niti biti na svojim poslovima, a samo u rijetkim slučajevima obavljaće hitne i neodložne radne zadatke. Tražili su da se rebalansom budžeta predvide neophodna sredstva za podizanje plata radnicima.
Tekst na makedonskom jeziku možete pročitati ovdje.
Kada govorimo o socijalnom položaju zaposlenih, treba imati u vidu da u većini slučajeva primaju platu od 22.000 denara i blizu su minimalne zarade, koja trenutno iznosi 20.000 denara. Statistički obračun prosječne plate od preko 37.000 denara je naučna fantastika za ove i za 80% naših radnika! Njihov životni standard je stalno pod uticajem mjera štednje i pod pritiskom inflacije. Njihova uloga u održavanju pravosuđa je suštinska i jednostavno ne možemo zamisliti funkcionisanje državnih organa bez njihovog rada. Prosto je nemoguće da javni tužilac može efikasno da radi svoj posao bez cijele ekipe zapisničara, kurira, dostavljača, saradnika, higijeničara, referenata itd. Drugim riječima, njihovo nedjelovanje može da izazove potpuni kolaps pravosudnog sistema. Ili kako je govorio poznati marksista Ted Grant „Nijedna sijalica neće upaliti, nijedan točak se neće okrenuti bez ljubazne dozvole radnika ovog svijeta“.
Državni tužioci, odnosno funkcioneri, deklarativno podržavaju štrajk, ali treba imati u vidu da sa njihove strane nema stvarne solidarnosti i da njihov materijalni interes nije isti kao materijalni interes ovih radnika. Njihova podrška je samo na riječima, ne i u drugim segmentima. Ta podrška služi da bi se sakrili pred očima sve većeg radničkog gnjeva. Njihov glavni interes je, pored privilegija koje uživaju, da omoguće nesmetano funkcionisanje sistema po svaku cijenu.
Državna vlast je nastojala da ignoriše štrajk, nadajući se da će iscrpiti radnike i da će se, demoralisani neuspjehom, vratiti svojim radnim zadacima i prekinuti štrajk. Nakon mjesec dana aktivnog štrajka i protesta ispred Vlade, formirane su radne grupe (jedna iz sindikata, jedna iz Vlade) kako bi se pronašlo rješenje za problem radnika. I pored dva održana sastanka radnih grupa i privremenog prekida štrajka, Vlada nije ponudila ništa konkretno i ostala je gluva na zahtjeve sindikata, ne predviđajući ništa u novom budžetu za 2024. godinu za ove radnike. Osim toga, Vlada namjerava da sve posebne zakone izmjeni po skraćenom postupku pod evropskom zastavom kako zaposleni ne bi dobili usklađivanje u martu kada se podigne minimalna zarada. Da sramota bude još veća, potpredsednik vlade Fatmir Bitići je u saopštenju optužio radnike za nezavršene predmete u pravosuđu i tužilaštvu i da ako bi se povećale plate, neće biti penzija, stambenih objekata za studente i udžbenika za iste. Ovo je taktika koja ima za cilj da okrene radnike protiv drugih radnika, studente i penzionere protiv radnika. Moramo razotkriti sve pokušaje podjele radničke klase i podrivanja štrajka, jer će se ista taktika koristiti kada bilo koji drugi dio radničke klase bude štrajkovao u budućnosti. Sve ovo što se dešava je još jedan dokaz da nema mjesta kompromisima i da radnici moraju žestoko da se bore i za najmanji ustupak u svoju korist. Ovo je još jedan alarm za sindikalnu birokratiju o farsi zvanoj socijalni dijalog. Nakon kraha pregovora, zaposleni su se vratili na ulične proteste i nastavili štrajk. U kontekstu ovog štrajka, vrijedi podsjetiti da ova kategorija radnika ima borbenu tradiciju. Naime, štrajk pravosuđa 2016. godine trajao je više od 60 dana, a istorijski rekord je 82 dana u štrajku državne uprave 2000. godine. Radnici imaju značajno istorijsko iskustvo na koje se mogu oslanjati, kao i korisne lekcije iz prošlosti. Još jedna bitna tačka u cijeloj ovoj priči je da situacija sa radnicima u tužilaštvu i pravosuđu uopšte po mnogo čemu podsjeća na ono što se dešava u Hrvatskoj, o čemu su naši hrvatski drugovi već pisali. Otuda se nameće potreba za koordinacijom klasne borbe na čitavom jugoslovenskom prostoru.
Koji su procesi u toku i šta možemo očekivati u budućnosti?
Za očekivati je da će štrajkovi postati česta pojava u kontekstu cikličnih ekonomskih kriza. Zbog pogrešne politike i perifernog ekonomskog položaja, država će biti prinuđena da dugovima popunjava rupe u budžetu, a kada ti dugovi budu morali da se vraćaju, to će pogoditi plate mnogih slojeva radnika i javnih službi. Možemo biti sigurni da na profit kapitalista neće uticati drastična promjena poreske politike. Kao odgovor na ovu kapitalističku vladajuću politiku javlja se potreba za nezavisnom politikom rada, za politikom radničkih protesta i štrajkova, za nezavisnim sindikalnim i političkim organizovanjem koje će imati za cilj suštinsku transformaciju društva u interesu radničke klase. To je vezivno tkivo svih borbi i štrajkova koji dolaze. Svaki štrajk je neprocjenjivo iskustvo i lekcija, to je škola života radničke klase u borbi za bolje sutra.
Tekst je objavljen u 33. štampanom izdanju časopisa Crvena kritika.
