Početkom aprila završio je jedan od najdužih štrajkova radnika u RS u posljednjih nekoliko godina. Administrativno-tehnički radnici u pravosuđu RS su štrajk započeli 28. februara, a zvanično je završen 01. aprila 2024. Po riječima sindikalnog vođstva štrajk nije završen, već je zamrznut, tj. stavljen je moratorijum na štrajk do daljnjeg. Nažalost nakon mjesec dana  radnici u pravosuđu ne mogu reći da su nešto dobili, osim obećanja sindikalnog rukovodstva i resornog ministarstva da će se formirati radna grupa koja će doći do rješenja oko usklađivanja plata, iako nije naveden tačan rok kad bi se taj dogovor trebao desiti.

Glavni okidač za pokretanje štrajka je nizak socijalni položaj administrativnih radnika, odnosno niska plata koja u prosjeku bez regresa, toplog obroka i naknade od 35 odsto iznosi oko 875 KM, što je niže i od trenutne minimalne plate u RS od 900 KM i daleko niža od prosječne plate u RS koja je u decembru 2023. iznosila 1300 KM. Zahtjevi Sindikata pravosuđa RS su bili povećanje plate za 11.9 odsto uz obezbjeđenje povećanja i usklađivanja plata sa međugodišnjim rastom prosječne plate u Republici Srpskoj, kao i izmjena obračuna minulog staža umjesto dosadašnjih 0,3 na 0,5 odsto. Jedan od glavnih zahtjeva administrativnih radnika je bio i prestanak diskriminacije u odnosu na nosioce pravosudnih institucija, tužioce i sudije, kojima je početkom godine povećana plata i iznosi u rasponu od 4.400 maraka (oko 2.200 evra) do 8.100 (oko 4.050 evra), daleko iznad plata administrativnih radnika. Ova ogorčenost administrativnih radnika je potpuno razumljiva ako znamo da jedan javni tužilac i sudija ne može efikasno raditi svoj posao bez cijele ekipe upisničara, daktilografa, kurira, dostavljača, saradnika, higijeničara, referenata itd. Njihova obustava rada je prijetila da dovede do potpunog kolapsa pravosudnog sistema, što je bilo vidljivo gomilanjem predmeta, što je imalo za posljedicu probleme i za pravna i fizička lica.

Foto: akta.ba

Ovaj štrajk moramo staviti u širi kontekst mjera štednji u javnom sektoru kao i inflatornog pritiska koji posljednje dvije godine potpuno obezvrjeđuje radničke plate koje ni prije inflacije nisu bile dovoljne za dostojanstven život radnika. Samo prošle godine smo imali štrajk u javnom sektoru, među njima i radnika u pravosuđu, Brčko Distrikta, zatim najduži štrajk u istoriji Hrvatske koji su vodili radnici pravosudnih institucija, kao i štrajk u pravosuđu Makedonije. Zajedničko za sve ove štrajkove na jugoslovenskom prostoru je borba za dostojanstvo i golu egzistenciju.

Prvih dana štrajka resorno ministarstvo i Vlada RS su pokušali pritiscima i prijetnjama natjerati radnike na povlačenje i odustajanje. Vlast je prijetila da će se od februarske plate odbiti dani koji su radnici proveli u štrajku, kao i da neće dobiti cijelu martovsku platu, što je protivno zakonu, pogotovo ako se u obzir uzme da su radnici ispoštovali minimalni proces rada kako je propisano zakonom. Zatim su vlasti pozivali pravna i fizička lica da podnose tužbe protiv radnika u štrajku jer njihova obustava rada dovodi do kašnjenja u obradi predmeta. Međutim ovi pritisci i hajka na radnike zbog navodnog gomilanja predmeta nisu doveli do kolebanja štrajkača niti odustajanje od borbe za ispunjenje zahtjeva. Kada resorno ministarstvo nije uspjelo prekinuti štrajk metodom štapa, okrenulo se metodi šargarepe. Promjeni metode zaustavljanja štrajku je svakako doprinio i pritisak kapitalističke klase koji su se žalili jer tokom štrajka nisu mogli dobijati izvode iz sudskih registara. Za režim je bilo važno da se ova štrajk prekine iz straha od eskalacije novih štrajkova nezadovoljnih radnika u drugim sektorima. Socijalne nemire u situaciji ekonomske, finansijske i političke krize i izolacije, režim u RS ne smije dozvoliti i pokušaće sve da uguši bilo kakvo nezadovoljstvo u društvu.

Nažalost ovakav razvoj nije značio da Sindikat pravosuđa RS nastavi sa štrajkom i borbom za ispunjenje svih zahtjeva, već naprotiv, sindikalno rukovodstvo je to iskoristilo da što prije “zaledi” štrajk.  Obustava se i dogodila 01. aprila pod izgovorom da će se formirati zajednička radna grupa sa resornim ministarstvom koje će u predstojećem periodu raditi na povećanju i usklađivanju plata. Iz sindikalnog rukovodstva nije rečeno kad će se to tačno desiti. Kasnije je rukovodstvo izjavilo da će se dio zahtjeva, kao što je povećanje plata za 12 odsto, ispuniti od 01. avgusta ove godine. A drugi dio zahtjeva bi se navodno trebao realizovati od 01. januara 2025. godine. Čini se da je to samo taktički potez da se radnici ohlade od borbe i zahtjeva. Ono što se ponovo pokazuje na djelu je potpuna mlitavost i sterilnost sindikalnih vođa koje traže prvu priliku da zakoče borbu i uvedu je za po vlast sigurnu luku “socijalnog dijaloga”. U trenutku kad se vlast morala povući sa pritiscima, sindikalno vođstvo je odlučilo da se i ono povuče, umjesto da radikalizuje borbu i poveže je sa drugim dijelovima javnog sektora. Treba napomenuti da je tokom marta  i trajanja štrajka u pravosuđu najavljen i protest zdravstvenih radnika u RS. Ovo je svakako bila dobra prilika za povezivanje borbi protiv režima.

Foto: rtvbn.com

Problematično je i rezonovanje Siniše Petrovića, predsjednika granskog sindikata u pravosuđu, koji izjavljuje: “"Ljudi koji se bore za golu egzistenciju bili su suočeni sa raznim vrstama pritisaka". Petrović se čini kao neupućena persona u to da  su radnici u kapitalističkom sistemu stalno izloženi pritisku. Ne samo da moraju prodavati radnu snagu da bi preživjeli, već im inflacija i krize stalno srozavaju životni standard i snižavaju vrijednost plata. Taj pritisak borbe za golu egzistenciju stvara pritisak na radnike da se bore za veće plate i bolje radne uslove. Ovaj pritisak tjera sindikalne organizacije, tamo gdje su radnici sindikalno organizovani, na pokretanje borbe protiv vladajuće klase. Vlast i kapitalistička klasa odgovaraju na ovo pritiskom, represijom ili djelimičnim ispunjenjem zahtjeva, kako bi zaustavili štrajk, a profit što više očuvali netaknutim. Dakle, život u kapitalizmu neminovno stvara pritiske. Težina tog pritiska samo zavisi kojoj klasi pripadate.

U krajnjoj analizi sve se svodi na sukob kapitala i rada. I taj sukob se za radnike može povoljno završiti samo borbom. A da bi borba bila uspješna, sindikalni predstavnici radnika u bilo kojem sektoru moraju predstavljati radničke interese. Međutim, vidimo na primjeru vođstva Sindikata pravosuđa RS da je ono daleko od toga da se bori za interese radnika već da im je glavni cilja borba za svoje lične interese ostanka na čelu sindikalne organizacije radeći sve što može da radnička borba ne preraste u nešto što bi moglo naškoditi vlastima i režimu.

Siniša Petrović, predsjednik Sindikata pravosuđa RS, foto: federalna.ba

Ostaje da vidimo da li će jednomjesečni štrajk administrativno-tehničkih radnika u pravosuđu dovesti do barem djelimičnog ispunjenja njihovih zahtjeva ili je sve bilo samo šarena laž dogovorena između vlasti i sindikalnog vođstva. Ako se ispostavi da se radilo o ovome drugom, to ne znači da se od borbe treba odustati. Naprotiv. To znači da se borba isplati, ali da bi bila uspješna, radnici moraju sindikalne organizacije očistiti od korumpiranog i neborbenog vođstva i sindikate povratiti pod kontrolu tako što će na vrhu sindikalnih organizacija biti borbeni radnički i sindikalni aktivisti u svakom momentu opozivi i odgovorni članstvu, a ne vladajućoj klasi dogovorima iza zatvorenih vrata.