U godinama nakon kolapsa SSSR-a uslijedili su neki od najgorih padova životnog standarda u vrijeme mira, a teret je pao na radničku klasu širom bivših sovjetskih republika. Pet godina koje su uslijedile nakon Evromajdanskog puča i građanski rat u Donbasu dovele su do još većeg nazadovanja za Ukrajince, od napada na zdravstvo i penzije od strane vlade, propale infrastrukture, do nove bijede stvorene građanskim ratom i usponom neonacističkih bandi širom zemlje. U ovom članku razmotrićemo trenutni razvoj događaja u Ukrajini i perspektive za budućnost.

 

 Euromajdan 5 godina posle 1
 Foto: Mstislav Černov

Prije pet godina, takozvani Evromajdanski pokret zbacio je Janukovičevu vladu i zapadni mediji pružili su svesrdnu podršku. To je trebao da bude početak doba demokratije i prosperiteta uz pomoć Zapada. No zapravo, jednu bandu pohlepnih kapitalističkih oligarha zamijenila je druga i pljačkanje je nastavljeno. Pet godina kasnije imamo brutalno siromaštvo, opšti kolaps životnog standarda i režim zasnovan na gušenju demokratskih prava i legalizaciji ekstremno desnih paravojnih bandi, koji otvoreno glorifikuju nacističke kolaborante iz Drugog svjetskog rata.

Sada je takođe postalo jasno da je glavni okidač u zbacivanju Janukoviča, masakr preko 50 ljudi 20. februara 2014, zapravo osmišljen od strane vodećih figura u vrhu Evromajdanskog pokreta.

Domaće mjere štednje

Zbacivanje Janukovičeve vlade i postavljanje strogo prozapadne (čitaj: pro-NATO i pro-MMF) vlade i izbijanje građanskog rata u Donbasu šokirali su populaciju više od bilo kog drugog događaja od '90ih. To je omogućilo Porošenkovoj vladi i njenim stranim sponzorima da uvedu mjere štednje neviđene od tog vremena.

Obrazovni sistem bio je jedna od prvih meta, te je na stotine škola zatvoreno u posljednjih pet godina, posebno u seoskim oblastima. Taj potez je kombinovan sa zabranom nastave na jezicima manjina iz 2017. To je uglavnom usmjereno ka ruskim školama u zemlji gdje 15% ljudi smatra ruski svojim maternjim jezikom, i 22%  i ruski i ukrajinski – ne uključujući Krim i Donbas gdje preovladava ruski jezik, koje Kijev još uvijek smatra svojom teritorijom. Drugi manjinski jezici kao što je mađarski takođe će biti pogođeni ovim mjerama. Ciljanje manjinskih jezika je dio generalne politike nametanja reakcionarnog ukrajinskog nacionalizma, ali je takođe povezano sa budžetskim rezovima u ukrajinskom obrazovnom sistemu.

 Euromajdan 5 godina posle 2
 Foto: Volodimir Petrov

Sve gora ekonomska situacija dovela je do naglog porasta cijena osnovnih životnih namirnica u odnosu  prema prosječnoj radničkoj plati. To se ogleda u smanjenju potrošnje hrane po osobi. Rastuća cijena prirodnog gasa ostavila je brojne Ukrajince bez grijanja. Dodatni rast cijena od 23% početkom zime doveo je do protesta u nekoliko gradova. Rast cijena je većinom uzrokovan smanjenjem subvencija pod diktatom MMF-a i simboličnom kupovinom gasa od susjednih država na Zapadu umjesto od Rusije, što je većinom opet ruski gas, samo preusmjeren drugim putem. Penzioneri su posebno teško pogođeni jer rast penzija zaostaje daleko za inflacijom.

Ali ne pogađa penzionere samo inflacija: ono što ostaje od zdravstva je takođe pod napadom od strane novog ministra zdravstva, „reformatorke“ Ulane Suprun. Hirurg i dio desničarske ukrajinsko-američke dijaspore, Dr. Suprun se snažno borila za očuvanje privatnog zdravstva u SAD, i sada isto radi u Ukrajini, sa još više moći i autoriteta. Njene zdravstvene reforme uključivale su zatvaranje seoskih bolnica, kupovinu skupih stranih lijekova, smanjenje vakcinacije i opštu privatizaciju zdravstvenih usluga. Jedan poslanik iz Porošenkove partije kritikovao ju je zbog nemilosrdnog načina sprovođenja privatizacije, ali pošto je njen pristup u skladu sa ciljevima vladajuće klase, niko drugi nije se oglasio.

Građanski rat u Donbasu

U srži ukrajinske političke situacije je tekući građanski rat u Donbasu. Intenzivne vojne operacije su se većim dijelom stišale poslije 2016. i Sporazuma iz Minska, ali to ne znači da su borbe prekinute. Granatiranje je nastavljeno s obje strane, što rezultira u vojnim i civilnim žrtvama.

Oblasti u blizini fronta, gdje je prisutna ukrajinska vojska, predstavljaju okupacionu zonu gdje su civili pod stalnom sumnjom da su separatisti. Prijavljeni su brojni slučajevi pljačke i nasilja, uključujući ubijanje civila od strane vojske, dok vojni sudovi ne rade praktično ništa po pitanju kazne. Situacija je tegobna za populaciju, sa milion izbjeglica, propadajućom ekonomijom, bombardovanjem i čak slučajevima prisiljavanja žena na prostituciju od strane grupa vojnika.

Kada su Lenjinu rekli „rat je užasan“, on je uzvratio „da, užasno profitabilan“ i Ukrajina nije izuzetak. Mnogi oligarsi, zajedno sa sitnim biznismenima ubiraju ogromne količine novca snabdijevajući vojsku naoružanjem. To prije svega važi za predsjednika. Nedavno je objavljeno da kompanija povezana sa Porošenkom uvozi rezervne dijelove iz Rusije i prodaje ih ukrajinskoj vojsci po napumpanim cijenama.

Dodatno tome, dok Rusija podržava separatiste u Donbasu, države NATO pakta (prije svega SAD) obezbjeđuju oružje, opremu i vježbe ukrajinskoj vojsci. To su glavni razlozi nastavka rata: zbog domaćeg profita, i kao posrednički rat između američkog i ruskog imperijalizma. Takođe, nacionalistička mržnja promovisana od strane kijevske vlade i savezničkih medija, zajedno sa ekonomskim embargom učinili su nemogućom želju naroda u republikama da ikada više budu po vlašću Kijeva.

Pobunjeničke države Donbasa

Pobuna u Donbasu smatra se proruskim ustankom, ili invazijom ruske vojske, ako pitate kijevsku vladu i njene pristalice. To nije tačno. Pobuna u Donbasu je mnogo kompleksnija i ima korijene u unutrašnjim nacionalnim i jezičkim razlikama u Ukrajini, te velikoj zastupljenosti radničke klase u Donbasu, što je stavlja u suprotnost sa ciljevima Evromajdana.

Mada je postojao određeni potencijal kao i pokušaji da se pobuni da progresivan, radnički karakter, žar ove nade je ugašen. Ključni razlog je u tome što se jedina značajna radnička partija, Komunistička partija Ukrajine (CPU) – koja je uživala veliku podršku u pretežno radničkim oblastima u Donbasu – previše prilagodila saradnji sa novom ukrajinskom buržoazijom da bi mogla ponuditi nezavisnu klasnu poziciju. Ova saradnja ja prenesena u pobunjeničke republike, pod direktivom pobunjeničkog vojnog aparata koji upravlja republikama u Donbasu.

Istaknuta je bila i progresivnija, nezavisna pozicija dijelova pobune, posebno ona koju je predvodio Aleksej Mozgovoj, koji je komadovao pobunjeničkim snagama u Alčevsku. Ali Mozgovoj je ubijen bombom u proljeće 2015. Najznačajnije inicijative Mozgovoja su otvaranje diskusije sa antiratnim pokretima u Ukrajini i pokretanje izbornog projekta preko ratnih linija, registrovanog u Ukrajini. Određeni broj istaknutih političkih figura takođe je ubijen tokom posljednjih nekoliko godina, a u avgustu 2018., u kafeu u Donjecku ubijen je predsjednik Donjecke Narodne Republike, Aleksandar Zaharčenko. Zbog opšteg haosa građanskog rata, nije moguće znati sa sigurnošću koje su grupe, unutrašnje i spoljašnje, odgovorne za ubistvo.

Iako ove teritorije dobijaju rusku vojnu i humanitarnu pomoć, kao i dobrovoljce, važno je istaknuti da Moskva još nije priznala njihovu nezavisnost, i još uvijek priznaje Kijev kao predstavnika Ukrajine. To se može promijeniti u budućnosti, pa i njihovo pripajanje Rusiji je moguće, ali trenutno je za Moskvu dovoljno koristiti Donbas kao adut u pregovorima.

Zbog toga je ključna klasna pozicija. Kao što ukrajinski radnici podliježu nacional-šovinističkoj histeriji, tako i radnici Donbasa podliježu ruskom (ili novoruskom) nacionalizmu. Naposljetku, jedini put naprijed iz ovog debakla je jedinstvo radničke klase, ne samo širom granice između Donbasa i Ukrajine, već i širom ukrajinsko-ruske granice.

Stalni uspon krajnje desnice

Prisustvo krajnje desnice u ukrajinskoj vladi počinje na samom vrhu, uključujući članstvo partija koje predvode Porošenko i Timošenko. Sami predsjedavajući parlamenta, Andrij Parubij, osnivač je Socijal-nacionalne partije Ukrajine, preteče „Svobode“. Uprkos tome, Parubij je putovao širom svijeta i susreo se sa nizom mejnstrim političara, iako su njegove posjete Francuskoj i Velikoj Britaniji konačno rezultirale negodovanjem javnosti.

Pored uništenja Donbasa, građanski rat (zvanično nazvan Anti-Teroristička Operacija – ATO, od strane Kijeva) je omogućio rast klicama krajnje desnice i drugim bandama do nivoa nezamislivih prije pet godina. Neke od tih grupa, kao Svoboda, postojale su i ranije; neke su formirane tokom Evromajdanskih događaja. Mnoge su konsolidovane kada su poslate na prvu liniju Donbasa, dok su neke formirane kasnije.

Država ih je koristila u borbi protiv pobunjenika u Donbasu i razni oligarsi su ih finansirali kao privatne armije koje bi branile njihove interese. U međuvremenu, njihovi NATO saveznici su progledali kroz prste i nastavili podržavati vladu.

 Euromajdan 5 godina posle 3
Članovi C-14 na ulicama Kijeva

Unutar ekstremno desničarskih milicija, nivoi ideološke posvećenosti su različiti. Grupe kao Azov (koji su sada osnovali političku partiju Nacionalni korpus), Mizantropska divizija i C-14 su neskriveni nacisti sa odgovarajućim političkim ciljevima i perspektivama. Drugi, kao Ajdar i Tornado – od kojih su posljednji trenutno na sudu zbog niza zločina, uključujući ubistvo i silovanje u blizini zone građanskog rata – sastavljeni su od nasilnih zatvorenika oslobođenih i regrutovanih u vojsku na početku rata, i drugi slični elementi. Takođe, određeni broj povratnika iz građanskog rata (poznatih kao ATOšniki) organizuje se u različite grupe.

Jedino što ove grupe imaju zajedničko je njihov klasni sastav, gdje većinu čine sitna buržoazija i lumpenproletarijat. Ekonomski kolaps u periodu nakon Sovjetskog Saveza i deindustrijalizacija rezultirali su u lumpenizaciji gubljenjem stalnog zaposlenja i preživljavanjem od povremenih poslova. Mnoštvo omladine, čiji roditelji ne mogu priuštiti plaćanje univerziteta, završavaju na isti način. Uz manjak političkog projekta koji bi ukazao na te probleme, kao što je radnička partija, ovi očajni radnici i omladina pronalaze ekstremno desne grupe. One im daju neku vrstu strukture, identiteta i smisla u njihovim životima, stavljajući ih istovremeno u ruke najužasnijih reakcionarnih snaga. Članstvo ovih grupa sastavljeno je od sitne buržoazije i proleterskih elemenata, ne samo iz nešto više nacionalističke zapadne Ukrajine, već i iz cijele zemlje, a jednak je broj onih čiji je maternji jezik ruski.

Glavna uloga ovih grupa, nebitno da li to oni priznali ili ne, jeste da služe kao produžena ruka ukrajinske države i njene oligarhije, koja je pojačala represiju protiv opozicije, ponajviše lijeve opozicije, efektivno zabranjujući Komunističku Partiju. U Kijevu, grupa C14 – za koju se sumnja da ima veze sa predsjednikovom administracijom – potpisala je ugovor kojim joj se dozvoljava patroliranje gradom. UKROP partija, koja u svojim rangovima ima bivše vođe Desnog Sektora, podržana je od strane oligarha iz Dnjepropetrovska, Igora Kolomojskog, uz bliskost Nacionalnog Korpusa sa ministrom unutrašnjih poslova Avakovom, koji je prethodno bio blizak Porošenku a sada podržava njegovu rivalku, Juliju Timošenko. Mnoge manje grupe podržane su od strane lokalnih biznismena. Zahvaljujući njihovoj povezanosti sa raznim nivoima vlasti, dozvoljeno im je propovijedati njihovu ideologiju u ukrajinskim školama i voditi svoje fašističke dječje kampove.

Ove grupe takođe su umiješane u kriminalne aktivnosti: krugovi prostitucije, krijumčarenje, reketiranje itd. od kojih dobijaju svoje prihode. Neke su umiješane u ekološki opasnu, ilegalnu trgovinu ćilibarom. Bilo je nekoliko pokušaja hapšenja političkih činovnika zbog korupcije, od strane ATO veteranskih grupa, koje su zaustavili pripadnici drugih grupa zaposlenih kod tih funkcionera. Ove grupe takođe su uključene u nasilje protiv manjina kao što su napadi na romske kampove, LGBT marševe u Kijevu i komemoracije u čast Crvene Armije, da ne spominjemo masakr u Odesi 2. maja 2014.

Legitimizacija krajnje desnice i istorijski revizionizam

Od proglašenja nezavisnosti Ukrajine, nova ukrajinska kapitalistička klasa stalno je nastojala prikazati vrijeme pod njihovom vlašću kao bolje nego u sovjetskom režimu. Da bi obezbjedili ideološko opravdanje za svoju vladavinu, vladajuća banda oligarha vješto je iskoristila obnovu i glorifikaciju reakcionarnog ukrajinskog nacionalizma i slavljenje nacističkih kolaboranata, kao i demonizaciju „komunizma“ i Sovjetskog Saveza. Naravno, mi kao marksisti imamo kritički stav prema birokratskom režimu koji je postojao u Sovjetskom Savezu. Međutim, nacionalizovana planska ekonomija dovela je do izuzetnog napretka za radni narod Ukrajine i SSSR-a, posebno kada se uporedi sa apsolutnom katastrofom koju je stvorio kapitalizam i slobodno tržište.

Upravo iz tog razloga, više od bilo čega drugog, je oligarhija usmjerila tolika sredstva – vremenom sve više – da prikaže istoriju Ukrajine pod SSSR-om kao potpuni užas. Baš na tom polju se podudaraju interesi oligarhije i ekstremno desničarskih branilaca nacističkih kolaboranata iz Drugog svjetskog rata, kao što je Stepan Bandera.

 Euromajdan 5 godina posle 4
 Spomenik Stepanu Banderi u Ternopolju - Foto: Mikola Vasilečko

Kada su desničarski aktivisti srušili Lenjinovu statuu u Kijevu, usred Evromajdana, evromajdanski lideri bili su neodlučni po pitanju odobravanja ovih akcija. Međutim, to se ubrzo promijenilo i statue su nastavile padati. Prošle godine, Porošenko je prikazivao uklanjanje svih statua na ukrajinskoj teritoriji kao jedno od dostignuća njegove vlade, jer naravno ne može ukazati na izgradnju škola, bolnica ili boljih puteva.

Ne samo Lenjinove statue, nego bilo koje povezane sa SSSR-om su uklonjene, uključujući statuu prve žene u svemiru, Valentine Terješkove, i mnogih heroja borbe protiv nacista u Drugom svjetskom ratu. Pored toga, vlada je izvršila promjenu imena na svim nivoima, od ulica do čitavih gradova. Na jednom primjeru, Vatutinova ulica u Kijevu, nazvana po sovjetskom generalu koji je predvodio oslobođenje Kijeva 1943, dobila je novo ime po Romanu Šukjeviču, osnivaču SS Galicija divizije, koja se sastojala od Ukrajinaca u službi nacista.

Ukrajinski institut za nacionalno sjećanje – vođen od strane kontroverznog, krajnje desnog istoričara Volodimira Vjatroviča – takođe igra ulogu u uništavanju tragova sovjetske kulture, te poriče zločine koji su počinili ukrajinski nacionalisti u Drugom svjetskom ratu. Država je uklonila hiljade primjera urbane umjetnosti, posebno ogromnu kolekciju mozaika u Kijevu. Uništenje umjetnosti u toj mjeri može se uporediti sa pustošenjem koje su učinili talibani u Afganistanu.

Međunarodni odnosi

Mada je evromajdanska koalicija došla na vlast uz izdašnu pomoć zemalja NATO pakta, entuzijazam za prozapadnim režimom u Kijevu postao je neujednačen posljednjih godina. Vlada Poljske, jedan od glavnih oslonaca ukrajinskih oružanih snaga, iznenađena je slavljenjem ukrajinskih kolaboranata koji su masakrirali Poljake u Drugom svjetskom ratu. Važno je napomenuti da je i u Poljskoj došlo do uspona krajnje desnice inspirisane događajima u Ukrajini.

Dok je ukrajinsku vladu otvoreno podržavala Obamina administracija, podrška od SAD-a je nešto manja pod Trampom. Jasno je, svakako, da Porošenkova vlada uživa podršku iz Vašingtona, uključujući stalno snabdijevanje ukrajinske vojske oružjem. Postoji nezadovoljstvo otvorenom korupcijom režima (sa gledišta odnosa s javnošću) i uklanjanjem miljenika Vašingtona kao što su Jatsenjuk i Sakašvili. No, da li to bio Porošenko ili neko drugi, vašingtonska spoljna politika diktira stalnu podršku kijevskoj vladi.

Oblast u kojoj je kijevska vlada bliža svojim zapadnim sponzorima je stalna zavisnost od zajmova MMF-a, istovremeno uvodeći mjere štednje da bi se osigurala otplata dugova. Uprkos smrzavanju prethodnog perioda kredita, MMF je omogućio novi kredit od 3,9 milijardi dolara krajem prošle godine. Čak i prije ovog kredita, spoljni dug Ukrajine iznosio je 72% bruto domaćeg proizvoda, a predviđena otplata duga između 2018-21. procjenjuje se na 24 milijarde dolara. Već 2017., Ukrajina je plaćala više MMF-u za servisiranje duga nego što je dobila zajmovima. Naziv za ovu vrstu međunarodnog zelenaštva je imperijalizam.

Perspektive za predsjedničke izbore ovog proljeća

Novi predsjednički izbori najavljeni su za 31. mart. Nezadovoljstvo Ukrajinaca vladom pokazalo se u anketama prethodnih nekoliko godina, u kojima Porošenko zaostaje za bivšom premijerkom Julijom Timošenko i koje pokazuju prednost nove figure, Vladimira Zelenskog. Timošenko, kao dio evromajdanske koalicije i jedna od najpoznatijih političkih ličnosti savremene Ukrajine, predstavlja se kao opozicija Porošenku, zbog njene kritike katastrofalnog sprovođenja politike cijena u oblasti zdravstva i energetike. Politički, razlika između njih je veoma mala, zbog čega su Porošenkovi bivši saradnici tako lako prešli na njenu stranu kada joj se rejting povećao.

 Euromajdan 5 godina posle 5
 Porošenko sa generalnim direktorom MMF Kristin Lagard - Foto: Flickr, WEF

Zelenski je širom nacije poznat komičar čija je popularnost porasla nakon što su mnogi „nepatriotski“ mediji zabranjeni na ukrajinskoj televiziji. Njegova kampanja zasnovana je na nejasnoj kritici korupcije Porošenka, a podržan je od strane dnjepropetrovskog oligarha, Igora Kolomojskog. Sljedeći kandidat je Anatolij Hritsenko, general obrazovan u SAD-u, sa podrškom pro-NATO tehnokrata kao što je Sergej Leščenko, koji je takođe napustio Porošenkovu stranu. On je već neko vrijeme bio dio prozapadne frakcije ukrajinske elite, služivši prethodno kao ministar odbrane pod Juščenkom, te je najvjerovatniji favorit Vašingtona.

Opozicioni blok, koji čine oligarsi gubitničke strane Evromajdana, predstavljaju partijski veterani Juri Bojko i Aleksandar Vilkul. Zbog mjera štednje pod trenutnom vladom, ovi kandidati prihvatili su pozicije lijevo od sadašnjeg režima, iako nije vjerovatno da će se vratiti na poziciju moći, te će čekati povoljniju situaciju. Drugi kandidati uključuju desničarske populiste kao što je Ljaško i niz krajnje desnih koalicija. Ove desničarske koalicije teško da će ostvariti značajnije izborne rezultate zbog toga što su glavne buržoaske partije usvojile istu ksenofobiju i šovinizam koji su njihova glavna karakteristika.

Kako stvari stoje, najizvjesnija je pobjeda Zelenskog, s tim da postoji šansa da će Porošenko dobiti izbore prevarom. Postoje dokazi o masovnoj kampanji Porošenkovog tima koji sakuplja privatne podatke građana, što ukazuje na mogućnost takvog scenarija, iako je rizično. U svakom slučaju, svi ovi kandidati predstavljaju neprestanu represiju i siromaštvo za građane Ukrajine, kao i nove sporazume sa MMF-om i zapadnim imperijalizmom. Članci Atlantskog saveza otkrivaju da je zapadni imperijalizam spreman prihvatiti kozmetičku promjenu kijevskog vodstva.

Nema sumnje da ukrajinska politika predstavlja jedan od najreakcionarnijih prostora na svijetu danas. Životni uslovi ukrajinskog naroda pogoršavaju se iz godine u godinu pod surovošću vlade i globalnom ekonomskom krizom. Stepen organizovanosti radničke klase je veoma nizak a ljevičarski aktivisti nasilno su potisnuti od strane države i njenih ekstremno desnih sluga.

No, mi kao marksisti ne očajavamo jer posmatramo istoriju u dugoročnijem smislu. Dok se narod SSSR-a okretao ka Zapadnoj Evropi i SAD-u nadajući se boljem životnom standardu, prevareni su idejom da bi to donijela restauracija kapitalizma. Već jednu deceniju u trenutnoj kapitalističkoj krizi, uslovi se svugdje pogoršavaju.

Ali radnici Zapadnoj Evropi to ne trpe, kao što pokazuju mnogi masovni pokreti od Engleske do Francuske i Španije. Ove borbe – sa svojim uspjesima i neuspjesima – pokazaće ukrajinskoj i postsovjetskoj radničkoj klasi drugačiji primjer, koji će ih inspirisati da raskinu sa nacionalnim šovinizmom i bore se protiv pravog neprijatelja: oligarhijske buržoaske klase. To će biti prvi korak ka izlasku iz višedecenijskog kapitalističkog pakla.

 

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!