Nije tajna da radnici u trgovini, pored radnika u ugostiteljstvu, pripadaju sloju radnika sa najgorim uslovima rada. Na stranu što je ova delatnost prošarana radom na crno, gde o radnim pravima i dostojanstvu nema govora, onim radnicima koji i imaju ugovor o radu on vrlo često ostaje mrtvo slovo na papiru. Nedefinisano radno vreme, odsustvo dnevnog i nedeljnog odmora, neplaćeni prekovremeni rad, mobing, nemogućnost korišćenja pauze u toku rada, uznemiravanje od strane potrošača i šefova, sve to uz mizerne zarade koje ne mogu da pokriju ni osnovne potrebe - to su uslovi u kojima živi oko 360.000 radnika u Srbiji. Za mnoga iskustva radnika iz prodavnica javnost ne bi ni znala, dalje od ponekog teksta koji se povremeno objavi u medijima, da nije pokrenuta grupa na fejsbuku „Srbija za neradnu nedelju!”.

Srbija za neradnu nedelju bar nedeljom budi kućiZahtev za zabranu rada nedeljom u prodajnim objektima treba prvenstveno shvatiti kao poziv upomoć od strane radničke klase Srbije. U situaciji kada su sindikati slabi i broj članova u opadanju, a u očima javnosti ako ne kompromitovani, onda bez preteranog poverenja, palo je na grupu od nekoliko radnika iz trgovine da pokrenu ovu inicijativu pre četiri godine.

Sticajem okolnosti, u nekoliko država u regionu, radnici su se već izborili da nedelja bude neradna. U Crnoj Gori i Sloveniji je rad nedeljom već zabranjen, u Bosni i Hercegovini je zabranjen u pojedinim opštinama, a Makedonija i Hrvatska najavljuju njeno uvođenje. Crna Gora je od oktobra 2019. počela sa primenom zabrane rada nedeljom u trgovinama, a to se sve dešavalo nedugo pre uvođenja vanrednog stanja u Srbiji, kada je postalo jasno da društvo može opstati i bez poseta marketima nedeljom. Pandemija i uvođenje vanrednog stanja su probleme sa kojima se suočavaju radnici u trgovini u najmanju ruku kvadrirali. Pored toga što je za mnogo kraće vreme trebalo uslužiti veću količinu ljudi, odlaskom na posao se rizikovao i život.

Slogan „Bar nedeljom budi kući” je tada odjeknuo, a fejsbuk grupa je ubrzo narasla, i u trenutku pisanja ovih redova broji preko 41.000 članova. Samo postojanje i rast grupe je bilo dovoljno da se i predsednik države, Aleksandar Vučić, oglasi po tom pitanju izjavama poput „Ne može neradna nedelja, ne dam!” ili „Može, idite u te zemlje!”, gde je još jednom jasno pokazao koliko je Republika Srbija antiradnička država.

No, organizovanje putem interneta možda jeste postala nužnost, ali ono ne može da zameni pokret na terenu. Pored sporadične saradnje sa pojedinim sindikalnim centralama, koje nisu uspele da poguraju inicijativu napred, kao i nekoliko akcija deljenja letaka i lepljenja plakata, ceo aktivizam se sveo na pisanje objava na grupi i spao na pozivanje potrošača da bojkotuju kupovinu nedeljom.

Takvim delovanjem inicijative nije se daleko odmaklo. Treba pohvaliti radnike koji su pokrenuli inicijativu i koji su aktivni na internetu, ali bez organizovanja pokreta na radnim mestima, najveći domet grupe može da bude po koji članak u novinama. Pozivi na bojkot kupovine nedeljom možda mogu učiniti da neki pojedinci zaista ne idu u prodavnice tim danom, ali efekat toga može da bude samo zabluda da je nešto učinjeno u smeru uvođenja neradne nedelje. Bojkot u najboljem slučaju služi smirivanju lične savesti, što ne može i neće naterati gazde da zatvore svoje prodavnice.

Sindikalne centrale očigledno nisu prepoznale veliki potencijal za organizovanje radnika u jednom veoma slabo sindikalizovanom sektoru, dok za državu pitanje uvođenja neradne nedelje ne dolazi u obzir. Trgovine zarađuju milione evra svake godine, ali ne žele da svojim radnicima obezbede ni privid pristojne egzistencije. Ono što je potrebno da bi se kompanije uopšte naterale da saslušaju svoje radnike jeste da se radnici organizuju. Pojedinac ili mala grupa ne mogu naterati „poslodavca” ili državu na pregovore, ali to mogu udruženi radnici u firmi i sektoru, a još lakše udruženi radnici cele zemlje. Radnici koji su se udružili da bi promenili stvari koje ne mogu da promene kao pojedinci jeste definicija sindikata.

Možda jedan od najvećih problema sa sindikalizmom u Srbiji i jeste što su njegove pobede retke, male i nedovoljno publikovane. Razloga za to ima mnogo, ali to nije tema ovog teksta.  Borba za neradnu nedelju ne može biti uspešna bez aktivnog učešća radnika iz trgovine u sindikatima. Mora se razumeti da sindikat nije magični štap kojim otklanjamo sve naše probleme, ali je jedini način da okupimo sve više radnika na jedno mesto oko problema sa kojima se suočavamo. Proces razvijanja sindikata i sindikalne borbe je spor i njegovi uspesi se ne dešavaju preko noći, ali svi drugi putevi vode u slepu ulicu.

Srbija za neradnu nedelju bar nedeljom budi kući 1Neminovno je da će se u toj borbi doći u sukob sa „poslodavcima” i državom koja ih štiti i čije interese ona zapravo zastupa. Ono što je „alternativa” tome jeste da se pravimo da će stvari same od sebe da se promene. Na kraju krajeva, ne radi se samo o zabrani rada nedeljom, radi se o uslovima u kojima radimo i živimo.

Ako borba za neradnu nedelju iza sebe iznedri borbene sindikate, ona može da postane pobeda koja je radničkoj klasi potrebna da se pomeri iz umrtvljenog stanja u kome se trenutno nalazi. U prodajnim lancima radi gotovo 1/5 radnika u Srbiji. Ako većina njih bude činila sve što je u njihovoj moći da ostvari neradnu nedelju i poboljšanje uslova u kojima rade, ne postoji sila koja bi mogla da ih zaustavi.

Tekst originalno objavljen u 23. broju štampanog izdanja Crvene kritike

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!