Ovaj tekst se ne bavi geopolitičkom analizom, o tome svi pišu i nju možete pronaći gdje god da pogledate. Na sajtu Crvene Kritike možete dobiti bolji uvid u samu srž konflikta, kakve političko-ekonomske elite se nalaze iza njega, ključna dešavanja koja mu prethode, te šta pravi mir zapravo iziskuje.

Rusija i Ukrajina nisu samo obje izgubile rat u trenutku kada je on počeo, one gube rat već više od tri pune decenije.

Kada kažemo Rusija i Ukrajina naravno mislimo na njihov narod, država bez naroda ne postoji, niti je država koja ne mari o svome narodu valjana, a ni Ukrajina, ni Rusija nisu valjane.

To su dvije zemlje koje su od 1991. godine izgubile 13 miliona ljudi, čiji su ranije živahni gradovi i sela danas prazni i pusti, napušteni od omladine, svoje budućnosti koja je pobjegla od nepravde i tiranije u kojima oligarhija gazi i žrtvuje sve pred sobom zarad interesa nekolicine porodica koje uživaju u slobodi. Slobodi čija je cijena zatočeništvo i siromaštvo svih ostalih.

E2LkZ8TXMAMgnAU

Marksistički ideal, kakav god on bio u svojoj sovjetskoj manifestaciji, zamijenjen je šakom milijardera i njihovom političkom kontrolom, to su sistemi koji su tek nedavno dostigli životni vijek iz 1991, društva permanentno zaražena socijalnim bolestima, gdje narod pati od siromaštva svih vrsta.

Domove kultura zamijenile su jahte, a škole i bolnice zamijenile su vile. Nakon 1991. kolektivno je postalo privatno, pa tako i društveno bogatstvo i industrija Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika je palo u ruke nekolicine birokrata i mafijaša koji su se u tom hektičnom i nesrećnom vremenu našli u pozicijama moći i kontrole.

Nažalost, sovjetski birokratizam je izdao sve svoje ideale i tako po uzoru na elite Zapada transformisao se u vladavinu tajkuna.

Kako se takvi sistemi održavaju?

Dakle velike pare preko noći dolaze u ruke podle i korumpirane manjine sa izrazito sumnjivom pozadinom. Zatim, ta manjina kako bi zaštitila i opravdala svoje novostečene milione i milijarde obezbjeđuje političku i kulturno-društvenu nadgradnju.

Političku, tako što finansira i sarađuje sa političkim akterima pogodnim za njih. Rusija i Ukrajina, kao i naše države bivše Jugoslavije bačene su preko noći u sistem parlamentarne demokratije i sve "slobodnijeg" kapitalizma. Sada najvažnije funkcionere nije birao neki zatvoreni politbiro pun staraca nego narod.

Međutim, da bi neko čuo za vas, a kamo li vas izabrao, potrebne su ogromne količine novca, koji mogu posjedovati samo ranije pomenuti tajkuni ili strani akteri, pa tako, nužno i jedni i drugi zadnje tri decenije kroje budućnost i politiku ove dvije zemlje.

Doduše, kada kažemo strani akteri mislim primarno na Sjedinjene Američke Države jer je njihova uloga i najdominantnija, koristimo strani akteri jer SAD nije jedina država, niti su isključivo to institucionalni akteri iz samih SAD-a.

U slučaju Rusije, strani akteri su finansirali kampanju i obezbijedili timove eksperata političkog marketinga za jednog od glavnih privatizatora - Borisa Jeljcina, koji je sa javnom podrškom od oko 6% izabran ponovno za predsjednika 1996. godine.

Dok je sam Jeljcin umro kao multimilioner, kao što će i hiljade onih koji su bili bliski njemu i njegovoj politici, ruski bruto društveni proizvod je za njegovo vrijeme pao sa 516 milijardi američkih dolara na 195 milijardi. Rusi su zbog toga ovaj period kreativno nazvali prihvatizacija.

Nakon Borisa dolazi Vladimir. Njegov nasljednik, Vladimir Vladimirovič Putin vlada više od dvije pune decenije. Tokom njegove vladavine određene strateške grane privrede suvraćene pod državnu kontrolu i nastaje period ekonomskog oporavka i do 2004. - tek nakon 14 punih godina potpune bijede svake vrste ruski BDP će nominalno dostići nivo Sovjetske Rusije, međutim to bogatstvo zemlje je do 2004. znatno preraspodijeljeno i nejednakost jako izražena jer je u međuvremenu zajedničko postalo privatno.

Dok je Jeljcin neupitno lično profitirao od stvaranja novog ruskog poretka, Putinovo bogatstvo će nadmašiti njegovo u svakom pogledu.

Danas, 2022. minimalna plata u Rusiji je ~480 KM (~245 eur), u onoj istoj Rusiji koja je energetski najbogatija država na svijetu, Rusiji koja je poslala prvog čovjeka u svemir - većina naroda živi bijedno i bez sigurnosti. Međutim, to je daleko od istine za novonastalu kapitalističku nomenklaturu, sam Putin je najvjerovatnije najbogatiji čovjek na svijetu , iako on to svoje bogatstvo vješto krije iza prijatelja i članova familije, te kroz desetine multimilionera i milijardera koji u potpunosti zavise od njega.

 occrp.org
 Izvor: occrp.org

Druga strana, ista kao prva. Imamo više od dva ključna aktera na političkoj sceni, međutim od 1991. sve i jedan predsjednik Ukrajine je multimilioner ili čak milijarder i sve i jedan ima izrazito bliske veze sa oligarsima i stranim akterima. U kojem su to momentu Rusi ili Amerikanci uopšte nije bitno, ono što je bitno jeste da vidimo istu priču kao i u Rusiji.

Narod Ukrajine kao da ne polaže nikakvo pravo na plodove svoje bogate zemlje, sve više mladih bježi iz zemlje, a oni koji ostaju žive isto ili sve lošije, dok nekolicina sebi kupuje jahte i gradi vile.

Pored toga, danas, dok ukrajinski radnici ginu na frontu, parlament Zelenskog sprovodi reformu zakona o radu gdje praktično uništava radnička prava. Odužuje se njihovoj velikoj žrtvi tako što definisanje skoro svih radnih odnosa svodi na individualni ugovor o radu, izbacujući tako ulogu sindikata i mnoge postojeće zakonske regulaciju. Takođe, ukida zakonsku zaštitu radnika, nasljeđe zakona o radu SSSR-a, gdje je postojala striktna lista razloga zbog kojih se može prekinuti ugovor sa radnikom. Sada, to u potpunosti prelazi u prerogativ poslodavaca i radniku se može dati otkaz bilo kada i bez bilo kakvog razlog.

U kontekstu rata i masovne nezaposlenosti u Ukrajini ova "reforma" praktično znači da su radnici u potpunosti obespravljeni i jedino imaju opciju da prihvate to što im se nudi ili umru na ulici.

 occrp.org jpg 1
 Izvor: occrp.org

Na početku članka spomenuli smo pored političke i društvenu nadgradnju. Ta društvena nadgradnja manifestuje se kroz politike polarizacije, i najbitnije, kontrolu medija.

Zašto su mediji toliko bitni? Danas, masovni mediji predstavljaju najjači agens socijalizacije, oni su ti koji kroje javno mnjenje skoro u potpunosti - imaju kapacitet i da umire i da mobilizuju stanovništvo, a naravno takve kompanijeu Rusiji i Ukrajini, kao i u ostatku svijeta iziskuju milione. Tako da jedini koji posjeduju kapital za takvo nešto su isti oligarsi u čijem interesu jeste održavanje trenutnog stanja - gdje oni dominiraju svim segmentima života i predstavljaju apsolutne vladare svojih zemalja.

Jedan od istorijski dokazano najefikasnijih mehanizama za održavanja jedne vladavine jeste vanjska politika. Kroz posredstvo vanjske politike temeljna nepravda može da se održava vijekovima, a ne decenijama. To se uspijeva kroz stvaranje osjećaja prijetnje od tuđina, nesigurnosti čiji se uzrok nalazi s vana, i nije pitanje unutrašnjeg uređenja već borbe protiv neprijatelja. Zatim, kroz dobru marketinšku kampanju gdje se vlastpredstavlja kao jedini zaštitnik i čak poistovjećuje sa vrijednostima i simbolima jednog naroda, tako da kritika ili protivljenje njemu ili njoj postaje autošovinistički akt i napad na sve sveto.

I tako imamo sve potrebne elemente za jednu čistu iliberalnu demokratiju, gdje izbori nisu ništa više osim farse, čak i u državama sa demokratskom tradicijom od stotine izbornih ciklusa iza sebe, a kamo li kod nas na istoku i jugu. Isti lobiji i oligarsi ili kako se oni fino nazivaju na političkom Zapadu, biznismeni, igraju odlučujuću ulogu u politici. Takva politika, koja je pravljena od strane 1% najbogatijih nužno će i biti u službi tog jednog procenta.

Zbog svega toga bilo kakav napredak iniciran od strane političara, unutar ovakvog društveno-ekonomskog uređenjaje naprosto nemoguć. Jedini uslovi pod kojima može doći do reforme jeste kao očajnički potez vlasti kada se nađu pod pritiskom odozdopoput Majskih protesta 1968. u Francuskoj, koji su bili pedalj od revolucije ili u slučaju razrušene Evrope u poslijeratnim godinama kada imate pritisak od strane socijalističkih država u kombinaciji sa ogromnim nezadovoljstvom i buntovništvom na vlastitom tlu.

Može li biti mira?

Mira ne može biti. Izrazito je tužna i poražavajuća takva konstatacija, ali je jedina istinita. Čak se može ići i korak dalje, mir je nemoguće postići zbog toga što se ovdje radi o dvije zemlje vođene elitama koje legitimišu svoju vlast protivljenjem i antagonizmom drugoj. Pod tim uslovima maksimum predstavlja privremeni prekid konflikta, ali sve iznad toga je nemoguće jer miroljubivo postojanje nije kompatibilno sa kapitalizmom.

U slučaju da se pronađe bolja legitimacija vlasti za elite doći će do mira na granici i stvaranja zajedničkog tržišta, ali će rat početi negdje drugo jer imperijalizam i eksploatacija su temelji kapitalističkog poretka, zbog toga je rat kapitalistička konstanta.

314460391 706982886989605 3878664503445554207 n

Do mira može doći samo potpunim rušenjem takvog poretka i postavljanjem onoga koji će se zasnivati na solidarnosti i internacionalizmu, a ne ratu i pokoravanju.

Do mira samo može doći radničkom revolucijom.

U društvu gdje je novac odlučujući faktor, vojno-industrijski kompleks će dobiti svoj željeni rat, a bankarski sektor će uspostaviti željenu monetarnu politiku koja će služiti maksimiziranju profita.

U takvom društvu gdje se politike države prodaju i kupuju na licitacijama, gdje je bilo kakav moral i ideal napustio domen politike i u potpunosti je zamijenjen dobro nauljenom mašinerijom političara karijerista, nema mjesta za istinsku slobodu i sigurnost.

Mnogi misle da se u finalizovanju liberalnog projekta pronalazi blagostanje, iako ne trebate biti politički analitičar kako bi primijetili ogroman uticaj biznismena/oligarha, ksenofobiju i antagonizaciju, ratne pohode i ratnu demagogiju, te kolonijalni odnos prema državama drugog i trećeg svijeta, pa čak i ubijanje zviždača, političkih protivnika i sindikalista od strane liberalnih država.

Njihova hegemonija nad slabije razvijenim zemljama može se sumirati analogijom kojom smo opisali odnos unutar ruskog i ukrajinskog društva - Sloboda manjine čija je cijena zatočeništvo svih ostalih. Sloboda koja je u potpunosti lažna, jer sloboda koja nije svačija, nije ništa više nego obična privilegija.

Uzimajući sve ovo nabrojano u obzir možemo sa lakoćom zaključiti da nema suštinskih razlika u politici Zapada i Istoka.

Kako do boljeg sistema?

Dok oligarsima treba par mjeseci da naprave stranku i takmiče se za vlast, običnim ljudima za jedan takav poduhvat trebaju decenije.

Međutim, bez obzira na obeshrabrujući odnos ekonomskih snaga drugog načina nema – radni narod mora da se politički organizuje jer politika će se baviti onima koji neće da se bave njom.

Stvoriti neku univerzalnu skicu političkog djelovanja je nemoguće jer adekvatan pristup zavisi od vremena i mjesta. Pa tako, pristup koji je valjan u Francuskoj će biti besmislen u Nigeriji, pristup koji je efikasan u Bosni i Hercegovini će biti uzaludan u Rusiji i Ukrajini ali jedno je univerzalno i jasno, a to su ciljevi.

Mi moramo da srušimo sadašnji poredak inače će on uništiti nas. Glavni cilj jeste emancipacija radnog naroda, moramo da se trgnemo od obavezne otuđenosti.

screenshot 2

Što više ljudi razumije svijet oko nas, više će biti i onih koji su spremni na borbu protiv suštinske nepravde koja nas okružuje, više će biti onih koji su spremni da se žrtvuju za bolje sutra, više će biti onih koji će konačno i iskorijeniti jednom za svagda podle i pohlepne oligarhije koje su privatizovale naš zajednički svijet.

Više će biti onih sa željom u srcima da poraze svijet gdje proizvodimo dovoljno hrane da svi budu više nego siti, ali ipak svakog dana 20 hiljada nas umre od gladi, uključujući preko 10 hiljada nedužne djece. Da porazimo svijet žednih, obespravljenih i gladnih i stvorimo istinsku, kvalitetnu slobodu, gdje su svi sigurni i gdje svi mogu biti ispunjeni. Gdje je radni čovjek svetinja, a ne novac.

Sve ovo sigurno zvuči idealistički, ali mi danas imamo resurse za sve to i više, imamo kapacitet za sreću i blagostanje, za slobodu i mir.

Naš zadatak je da to osvojimo.