Globalni trgovinski rat koji je pokrenuo Trump već se pretvorio u sukob između dva dominantna aktera svjetskog gospodarstva, SAD-a i Kine. Postavlja se pitanje: tko drži karte? Tko će prvi trepnuti? Ovo pitanje određuje sudbinu svjetskog gospodarstva.

Trump vjeruje da će pokretanjem ekstremno agresivnih početnih poteza u ovom trgovinskom ratu zastrašiti i šokirati Kinu da sklopi dogovor. Carine vidi kao pregovaračku taktiku, a što hrabrije djeluje, to će Kinu natjerati na bolji dogovor (za SAD). Ali nije razumio snagu Kine, niti slabosti SAD-a.

U četvrtak 3. travnja – dan nakon što je njegova administracija pokrenula trgovinski rat, takozvani Dan oslobođenja – JD Vance smatrao je mudrim reći Fox Newsu da „posuđujemo novac od kineskih seljaka kako bismo kupili stvari koje ti kineski seljaci proizvode“. Bez sumnje se obraćao svojoj bazi u Americi, ali Xi Jinping također ima bazu u Kini, a to ima ulogu u tome kako će Kina odgovoriti na američke prijetnje.

Naravno, kineska vlada je iskoristila priliku i pomogla širenju ovih uvrijedljivih komentara po kineskim društvenim medijima. Kinezi su itekako svjesni 'Stoljeća poniženja', kako ga s pravom nazivaju, koje su pretrpjeli od ruku arogantnih zapadnih imperijalista, i zgražavaju se što ih nazivaju seljacima. Bez puno truda, kineska vlada može i hoće okupiti stanovništvo oko parola poput „tko su ti arogantni, lijeni Amerikanci da nas nazivaju seljacima? Pokazat ćemo im tko su pravi seljaci!“

Ne samo pokretanjem trgovinskog rata – koji je već doveo kineski režim u poziciju da može okriviti ekonomske probleme na američke imperijaliste – nego i davanjem takvih neumjesnih primjedbi, Trumpova administracija podigla je kineski 'prag boli' u ovom dramatičnom trgovinskom ratu.

Međutim, kinesko će gospodarstvo osjetiti značajnu štetu. Suočava se s potpunom izolacijom od svog najvećeg tržišta. Stoga ima vrlo jak poticaj pregovarati s Trumpom, činiti ustupke i postići dogovor. S druge strane, Xi Jinping riskira da izgubi mnogo ugleda ako ga se vidi da to čini.

Tko će pobijediti?

Yanis Varoufakis, 'nedosljedni marksist', naizgled misli da Amerika ima veliku prednost u ovom trgovinskom ratu. Što se tiče Europe, objavio je 8. travnja: „Kad imate višak od 240 milijardi dolara s Amerikom godišnje, ne možete dobiti trgovinski rat. Točka.“ Trgovinski suficit Kine iznosio je prošle godine 295 milijardi dolara, navodi Reuters. Prema Varoufakisovoj logici, ona je stoga u vrlo slaboj poziciji: prijeteći da će je ukloniti s njezinog golemog tržišta, SAD može dovesti Kinu u koštac.

Je li točno da je zemlja s velikim trgovinskim deficitom, odnosno zemlja koja drugoj osigurava veliko tržište, u jačoj pregovaračkoj poziciji? Istina je mnogo složenija i mnogostranija nego što Varoufakis sugerira, barem za Kinu. Iznad svega, zemlja s enormnim trgovinskim deficitom teško da je općenito u poziciji snage, čak i ako je njezino tržište odlučujuće za zemlju izvoznicu.

Trgovinski odnos je upravo to – odnos. Trgovinski odnos kao što je onaj SAD-a i Kine, tj. odnos u središtu svjetske ekonomije, simbiotski je: svaki ovisi o drugome.

Kina se pripremala za ovaj trenutak, razvijajući tržišta i odnose drugdje te razvijajući više domaće tehnologije kako bi povećala svoju neovisnost od SAD-a. Međutim, za Kinu nema prave alternative američkom tržištu; Kina proizvodi previše da bi je apsorbirao ostatak svjetskog tržišta.

Za SAD nema alternative kineskoj proizvodnji; prejeftine su i previsoke kvalitete. Njihovo uklanjanje iz gospodarstva SAD-a, kao što Trump obećava, prouzročilo bi neprihvatljivu ekonomsku štetu mnogo prije nego što bi bilo kakva renesansa u američkoj proizvodnji zavladala, ako bi ikada i nastupila.

Izvor: Australian cowboy, Wikimedia Commons

Logika carina je da SAD može prisiliti Kinu na popuštanje, zahvaljujući dominantnom položaju SAD-a kao najvećeg svjetskog tržišta. Ali ako je SAD najveće kinesko tržište, to znači da američko tržište ovisi o kineskoj robi. Što će se dogoditi s američkim tržištem ako se Kina iznenada ukloni?

Mnogi, mnogi potrošački proizvodi na koje se Amerikanci oslanjaju za razne stvari, od neozbiljnih do osnovnih, ili će nestati ili će im cijena narasti. iPhone, na primjer, koji se proizvodi u Kini, poskupio bi s oko 1000 dolara na oko 1800 ili čak 2000 dolara, ovisno o tome koliki je udar Apple spreman podnijeti. Prema Economistu, iPhone proizveden u Americi mogao bi koštati čak 3500 dolara. Nije ni čudo da je Trump kasnije napravio ustupak za pametne telefone!

Kineska proizvodna stručnost, tehnologija, infrastruktura i kvalificirana radna snaga znače da jednostavno ne postoji alternativni dobavljač za proizvođače, bilo da se radi o gotovim potrošačkim artiklima poput iPhonea ili kapitalnim dobrima i dijelovima. Prema Goldman Sachsu, za 36 posto robe koju SAD uvozi iz Kine, Kina je dominantni dobavljač, zadovoljavajući preko 70 posto ili više američke potražnje.

Obrnuta brojka je samo 10 posto – tj. samo 10 posto kineskog uvoza koji dolazi iz SAD-a može se nabaviti samo iz SAD-a.

Renesansa američke proizvodnje?

Sada je Trumpov cilj naizgled potaknuti renesansu proizvodnje u SAD-u, pa ga možda jednostavno nije briga što će američki potrošači kratkoročno pretrpjeti ogromnu inflaciju ili prazne police, sve dok se tijekom sljedećih nekoliko godina u Ameriku vrate radna mjesta visoke kvalitete u proizvodnji. Kad bi se to dogodilo u velikoj mjeri, možda radničkoj klasi SAD-a također ne bi smetala privremena bol.

Problem je što se postojeća američka proizvodnja uvelike oslanja na kineske komponente. Stoga će ono što preostane od proizvodnje u SAD-u enormno trpjeti jer više uopće neće moći nabaviti te vitalne komponente ili će za njih morati platiti znatno više jer će biti pogođene carinama. To bi te proizvođače učinilo mnogo manje konkurentnima i kao rezultat toga, mnogi bi poslovi u proizvodnji u SAD-u mogli biti izgubljeni – upravo suprotno od cilja ovih carina.

Na primjer, Financial Times predviđa da će te carine utjecati na to da će Tesla biti znatno manje konkurentna od kineskog proizvođača električnih vozila BYD. S jedne strane, BYD se počeo diversificirati s američkog tržišta nakon Trumpovih početnih ograničenja kineskih električnih vozila tijekom njegova prvog predsjedničkog mandata. S druge strane, Tesla će se sada suočiti s preprekom plaćanja carina na uvozne komponente. Dok će barijera za kineski uvoz zaštititi domaće tržište, tih 25 posto troškova za uvezene komponente dovest će ga u nepovoljniji položaj u odnosu na BYD na svjetskom tržištu.

Realnost je da su moderni proizvođači općenito toliko složeni i visokotehnološki da bi povratak proizvodnje svih komponenti u SAD bio doista vrlo težak. Bilo bi potrebno jako puno vremena i ogroman novac za obuku radnika i obnovu tehnologije i infrastrukture. Možda to neće biti moguće učiniti, a čak i tamo gdje jest, trebat će puno dulje od Trumpova mandata da se vide rezultati. Na primjer, procjenjuje se da ako bi Apple premjestio 10 posto svog opskrbnog lanca natrag u SAD iz Kine, koštalo bi barem 30 milijardi dolara i trajalo bi tri godine. A kad bi se to doista i postiglo, rezultiralo bi neukusnim rastom cijena za potrošače zbog viših plaća u Americi.

Ti artikli proizvedeni isključivo u SAD-u također bi bili potpuno nekonkurentni na svjetskoj pozornici, tako da bi ostao relativno mali opseg izvoza robe iz SAD-a – ključni dio zašto SAD ima veliki trgovinski deficit s Kinom i drugim zemljama.

Kina se, s druge strane, suočava s gubitkom svog najvećeg tržišta u trenutku kada je opterećena kroničnom hiperprodukcijom. U mnogim industrijama samo proizvodni kapacitet Kine premašuje globalnu potražnju. Prema Reutersu, „kineski proizvodni kapacitet solarnih ćelija iznosio je ukupno 1000 gigavata prošle godine, više nego duplo od globalne potražnje“. Slične situacije postoje u industriji za industrijom.

Kineski ekonomski model može biti vrlo konkurentan, ali ostaje dio istog kapitalističkog svjetskog tržišta i ne može pobjeći od ograničenja istoga. Model se u potpunosti temelji na velikim ulaganjima u industrijsku proizvodnju kako bi se osigurala radna mjesta i nadmašila konkurencija. Ali krajnja točka ovog procesa, koja je sada dosegnuta, je da svijet bude preplavljen kineskim proizvodima, prijeteći uništiti industrije i radna mjesta ne samo u Americi, već posvuda. Čak i Rusija, koja službeno ima prijateljstvo s Kinom 'bez ograničenja', smatra potrebnim uvesti carine na kinesku robu kako bi zaštitila vlastite industrije.

Iz tih razloga kinesko gospodarstvo usporava, radna mjesta presušuju, a njezin najvažniji stambeni i građevinski sektor je u dubokoj krizi. Kina je također krcata dugovima, jer je ovaj investicijski bum financiran na kapitalističkoj osnovi, kroz špekulacije. Trumpove goleme carine predstavljaju ozbiljnu prijetnju kineskom gospodarstvu, jer znače da će se njegov temeljni problem – golema prekomjerna proizvodnja – samo dodatno povećati, prisiljavajući ih da pronađu nova tržišta negdje drugdje ili da zatvore pogone i otpuste milijune radnika.

Ako carine ostanu na snazi, američkom gospodarstvu, s druge strane, prijeti kronična nestašica, inflacija i gubitak radnih mjesta. Nijedna strana neće 'pobijediti' u ovom trgovinskom ratu, jer su te ekonomije dvije strane kapitalističkog sustava osuđenog na propast. Sve u svemu, međutim, Kina zapravo ima bolje karte, a ne SAD. Prema Arthuru Kroeberu u Financial Timesu, „oslanjanje SAD-a na kineske industrijske inpute je tri puta veće od kineskog oslanjanja na američke komponente. Više cijene inputa već štete poslovnim ulaganjima.“

Ove nestašice prijete nizu gospodarskih aktivnosti u SAD-u, od igračaka i odjeće, do rijetkih elemenata, visokotehnoloških magneta i svega što uključuje električne sklopove i procesorsku snagu. Potpuno odvajanje američkog gospodarstva od kineskog, kao što carine pokušavaju učiniti, uzrokovalo bi vrlo ozbiljnu ekonomsku štetu SAD-u.

Drugi deficit

Američka vlada ima 36 bilijuna dolara duga, što je oko 124 posto njezina BDP-a. To je daleko najveći dug na svijetu. Kao udio u BDP-u, također je jedan od najvećih.

Taj je dug usko povezan s ogromnim trgovinskim deficitom SAD-a. I jedno i drugo proizvod je pada konkurentnosti na svjetskom tržištu. Jedan od razloga zašto je dug tako visok je to što porezni unos nije dovoljno visok. Iznos toga koliko se jedno gospodarstvo može oporezovati je u odnosu na njegovu snagu – ako profit i izvoz rastu, mogu se oporezovati više.

Budući da je potrošnja u SAD-u toliko visoka, u odnosu na njihovu proizvodnju i u odnosu na druga kapitalistička gospodarstva, američko tržište je tržište broj jedan u svijetu. SAD također ima dominantne svjetske financijske monopole i najveća tržišta kapitala. Zajedno, to znači da američki dolar jest, i desetljećima je bio, svjetska „rezervna valuta“, koja predstavlja „sigurno utočište“ za globalne financije.

U kapitalizmu postoji objektivna potreba za 'sigurnim utočištem' od previranja i nesigurnosti tržišta. Nakon što je američki kapitalizam postao dominantan u svjetskom gospodarstvu, kapitalisti su američku državu vidjeli kao temeljno zdravu – neće kasniti s plaćanjem svojih dugova, jer je bila toliko jaka ekonomski, politički i vojno. Nakon što je postala prepoznatljiva kao takva, njezin status „sigurnog utočišta“ dodatno je ojačan u nekoj vrsti povratne sprege. Budući da su kapitalisti znali da američka država ima takav status, znali su da će joj drugi kapitalisti nastaviti posuđivati ​​novac u povjerenju, što je još manje činilo da će ikada imati poteškoća s plaćanjem svojih dugova.

Zbog toga je američki udio u 'globalnoj tržišnoj kapitalizaciji kapitala', odnosno udio globalnih dionica koje potječu iz američke ekonomije, oko 65 posto, dok je njezin udio u svjetskom BDP-u samo 25 posto. Zašto je njezin udio na globalnim burzama toliko nerazmjeran s njezinim gospodarstvom? Uglavnom zato što globalna trgovina i financije trebaju ovo 'sigurno utočište' koji predstavljaju američke riznice (tj. savezne dužničke obveznice) i američki dolar. Ali ekonomski temelji koji to podupiru znatno su atrofirali.

Ova situacija također je dala američkoj vladi 'pretjeranu privilegiju' (kako se to naziva) mogućnosti posuđivanja daleko više nego što bi inače mogla, uz vrlo niske kamatne stope. Već je dugo bila u stanju iskorištavati svoj status sigurnog utočišta.

Zbog toga je dug američke vlade tako velik. Vlada SAD-a je desetljećima mogla živjeti iznad svojih mogućnosti zahvaljujući jedinstvenom položaju središta globalne trgovine i najvećeg tržišta na svijetu.

Ova je 'privilegija' iz ovih razloga neraskidivo povezana s golemim trgovinskim deficitom SAD-a. SAD je u biti posuđivao od zemalja koje mu prodaju robu (uglavnom Kina), i koristio taj posuđeni novac za kupnju više robe iz tih istih zemalja. To je potpuno neodrživo i središnja je kontradikcija svjetske ekonomije.

To je također razlog zašto držanje golemog trgovinskog deficita ne znači da SAD ima sve karte u trgovinskom ratu.

Dominacija dolara

I evo, čini se da je upravo ta kontradikcija natjerala Trumpa da prošlog tjedna smanji svoje carine 'Dana oslobođenja' za većinu svijeta. Nametanjem enormnih carina ostatku svijeta, SAD je ugrozio svoj status sigurnog financijskog utočišta, iz više razloga.

To je značilo da se kapitalisti ne mogu pouzdati u stabilnost i 'otvorenost' američke države. Sjetite se da su američke dionice bile oko 65 posto globalnog tržišta za njih - jer kapitalisti osjećaju da je američka ekonomija stabilna, 'vladavina zakona' je svetinja, tj. vlada neće iznenada provoditi politiku koja je nepovoljna za interese kapitalista, jer toliko 'poštuje' privatno vlasništvo. Odjednom je sve to bilo ugroženo. Primjerice, prošlog su tjedna veliki kanadski i danski mirovinski fondovi objavili da se povlače s američkog tržišta upravo zbog političke nestabilnosti u zemlji.

Učinak na dolar, američka tržišta dionica i tržište obveznica „izgleda kao dobri stari bijeg kapitala“. Globalni kapital, po prvi put nakon jako dugo vremena, nije hrlio u američku ekonomiju – kao što je to uvijek bio slučaj ranije kada su se kapitalisti suočavali s nemirnim vodama – nego daleko od nje. Još od 'Dana oslobođenja' dolar pada na vrijednosti i nastavlja kliziti.

Izvor: Flying Logos, Wikimedia Commons

Trump bi možda želio slabiji dolar, jer bi to pojeftinilo američki izvoz i time potaknulo američku proizvodnju. Ali on ne želi, i svakako ne bi trebao željeti, da dolar izgubi status globalne rezervne valute. Dana 30. studenog prošle godine vrlo je eksplicitno dao do znanja da razumije koliko je važno da dolar zadrži svoj status, kada je tweetao sljedeće:

„Ideja da se zemlje BRICS-a pokušavaju odmaknuti od dolara dok mi stojimo po strani i gledamo je GOTOVA. Od ovih zemalja zahtijevamo obvezu da neće stvoriti novu valutu BRICS-a niti podržati bilo koju drugu valutu koja bi zamijenila moćni američki dolar ili će se suočiti sa 100% carinama i trebali bi očekivati ​​da će se oprostiti od prodaje u prekrasnoj ekonomiji SAD-a. Mogu otići pronaći neku drugu 'naivčinu'! Nema šanse da će BRICS zamijeniti američki dolar u međunarodnoj trgovini, a svaka zemlja koja to pokuša treba se pozdraviti od Amerike.“

Dolar neće uskoro biti zamijenjen nekom drugom valutom kao globalnom rezervom. No možda je na korak od gubitka svoje potpune dominacije, a dug američke vlade bi kao rezultat toga postao puno skuplji.

Doista, prošlog su tjedna kamatne stope na američki državni dug porasle najbržim tempom od 1980-ih. Japanska vlada očito je prodavala američke državne obveznice u velikim količinama, što je podiglo kamatnu stopu za SAD. Postoji rastuća prijetnja da bi Kina mogla početi činiti isto, a ona je drugi najveći pojedinačni vlasnik američkog duga izvan Amerike. Možda neće morati zapravo početi prodavati da bi postigla taj učinak: umjesto toga može jednostavno prestati kupovati više duga američke vlade, što bi dugoročno bilo pogubno za SAD.

U subotu, 12. travnja, Forbes je citirao deviznog stratega u nizozemskoj multinacionalnoj banci ING koji je rekao: „Na pitanje o potencijalnoj krizi povjerenja u dolar sada je definitivno odgovoreno - doživljavamo je u punoj snazi“.

Ekonomija SAD-a, a time i svjetska ekonomija, desetljećima je preživljavala na svojevrsnom triku povjerenja. Sve dok može posuđivati ​​kako bi svoje tržište održala središtem svjetskog gospodarstva, može posuđivati ​​kako bi održala svoje tržište. Trenutak kada taj trik više ne funkcionira je kao trenutak kada Wile E Coyote pogleda dolje i shvati da je pobjegao s ruba litice. Slijedi strmoglavi pad.

Ako se SAD više ne bude mogao zaduživati ​​po niskim kamatama, suočit će se s punom financijskom krizom, koja će vladu staviti u teritorij neispunjavanja obveza osim ako ne krene u opsežne mjere štednje. Pa ipak, Trumpov program je pokretanje velikih rezova poreza za nekoliko mjeseci, što bi stavilo još veći pritisak na deficit i vjerojatno dovelo do daljnjeg skoka kamatne stope koju vlada mora platiti.

Neispunjenje obveza SAD-a zauzvrat bi izazvalo globalnu krizu koja bi brzo mogla postati nova depresija, a SAD više ne bi imao financijske alate za spašavanje financijskog sustava, kao 2008. Neispunjenje obveza moglo bi se izbjeći, ali sredstva za njegovo izbjegavanje, poput tiskanja novca, imala bi svoje vrlo ozbiljne posljedice za SAD i svjetsko gospodarstvo, poput ogromne inflacije i kolapsa povjerenja u američki kapitalizam.

Je li Trump budala?

Krizu koju je naizgled on izazvao liberali su shvatili kao dokaz da Trump nema plan, da ništa ne razumije i da je napravio golemu 'neiznuđenu pogrešku'.

Nije to bila bizarna neiznuđena pogreška, već ubrzanje objektivnih političkih i ekonomskih procesa koji su uvelike u tijeku, što odražava slijepu ulicu kapitalizma općenito i, posebno, relativni pad američkog imperijalizma.

Dobro je poznato da je „dvostranačka“ politika u Washingtonu ona korištenja carina i trgovinskih ograničenja za zadržavanje Kine. Oba krila američke vladajuće klase su za to, a Bidenova administracija primijenila je golemi ekonomski rat na Kinu. Upravo su Bidenova ograničenja izvoza u Kinu imala neželjenu posljedicu slabljenja Trumpove ruke u ovom trgovinskom ratu. To je natjeralo Kineze da posvete ogromne resurse tijekom posljednje četiri godine za veću trgovinu s drugim zemljama i razvoj domaće tehnologije (kako bi zaobišli ograničenja prodaje određene tehnologije Kini). To je imalo učinak bolje izolacije Kine od upravo one vrste trgovinskog rata koju Trump sada provodi.

Bidenov Zakon o smanjenju inflacije također je široko shvaćen kao oblik protekcionističkog ekonomskog rata protiv Europe. Upravo je Bidenova administracija izazvala rat s Rusijom u Ukrajini, čiji je djelomični cilj bio oslabiti Europu (osobito Njemačku) zabijanjem ekonomskog klina između nje i Rusije. To je sada imalo strašne posljedice za Europu, ali i za američki imperijalizam, jer Rusija pobjeđuje u tom ratu.

Svaka američka administracija koristila je i zlorabila status dolara primjenom sankcija svim svojim neprijateljima. One funkcioniraju (u mjeri u kojoj zapravo funkcioniraju) samo zbog središnjeg položaja američkog tržišta i financijskih institucija: kada SAD primjenjuje sankcije, može se osloniti na usklađenost poduzeća diljem svijeta. Zanemaruju li sankcije, na što imaju pravo, bit će odsječeni od američkog tržišta i cjelokupnog globalnog financijskog sustava koji SAD kontrolira putem SWIFT-a. Trumpova gore navedena prijetnja zemljama BRICS-a samo je grublji izraz iste taktike koju američke vlade koriste desetljećima.

Problem je u tome što je dugoročni učinak stalnog korištenja sankcija kao kazne taj da na kraju potiče druge zemlje da počnu uvoditi alternative američkom financijskom sustavu. Zato Kina i Rusija razvijaju alternativne financijske instrumente koji bi tvrtkama i vladama omogućili plaćanja koja u potpunosti zaobilaze američki financijski sustav.

Zapravo, dominacija dolara već je počela opadati prije nego što se Trump vratio na dužnost, a s time je i kamatna stopa na dug američke vlade rasla.

Kao što je Institut za istraživanje ekonomske politike Sveučilišta Stanford istaknuo:

„Vrijednost neotplaćenih obveznica pala je 26 posto od 2020. do 2023., što je jedan od najvećih padova od Prvog svjetskog rata. Kako bi pokušao stabilizirati tržište obveznica tijekom pandemije, Fed je uskočio s onim što Lustig naziva 'zapanjujućim' kupnjama obveznica. U nekoliko kvartala od 2020. do 2022. Fed je kupovao sve dugoročne obveznice koje je vlada SAD-a izdala, ali kada je prestao kupovati, prinosi su porasli - a cijene su pale.“

Rastući klasni bijes

Trump je dobio izbore jer je američki kapitalizam u krizi. Raširena je mržnja prema establišmentu i statusu quo, a američka radnička klasa mrzi globalizaciju i deindustrijalizaciju do koje je ona dovela. Ovo raspoloženje ima dugoročne objektivne uzroke i ne može se zanemariti. Naizgled 'racionalni' i 'razumni' liberali nemaju odgovor na ovaj klasni bijes i odgovorni su za njegov porast.

Trumpove vlastite ideje o trgovinskim pregovorima, o kojima postoji ogromna količina špekulacije, sekundarne su. Trump je došao na vlast obećavši ovoj bijesnoj radničkoj klasi temeljni raskid s politikama koje su dovele do desetljeća stagnacije plaća, deindustrijalizacije, zaduženosti i rastuće nejednakosti.

Za razliku od mainstream liberalnih političara, Trump zapravo pokušava ispuniti svoja obećanja, a da ih ne razvodni. Ako sada odustane od ovog trgovinskog rata, sva njegova kampanja, njegov pokret, njegova obećanja i nade koje je pobudio, bili bi uzaludni. Status quo, 'globalisti' 'duboke države' kako ih on naziva, pobijedili bi. Veliki čovjek koji govori ljudima da se bore, kapitulirao bi u prvoj borbi. Cijeli bi svijet znao da je njegova projekcija moći i samopouzdanja na kojoj se temelji njegova pregovaračka pozicija blef. Stoga je pod ogromnim pritiskom da to ne učini.

Međutim, u Xi Jinpingu i kineskom gospodarstvu, 'nezaustavljiva sila' Trumpa susreće se s nepomičnim objektom. Ako bi Xi Jinping odustao kako bi povratio pristup američkom tržištu, poručio bi svijetu da Kina može i hoće biti maltretirana. To bi značilo odustajanje od svake tvrdnje da je alternativna sila SAD-u u pacifičkoj regiji.

Xi Jinpingov politički kredibilitet unutar Kine temelji se na njegovoj sposobnosti da konačno uzdigne Kinu do pozicije da izazove SAD. Njegov režim već neko vrijeme promiče nacionalističku retoriku kako bi mu pružio bazu podrške. Pripreme za takav sukob sa SAD-om su u tijeku već dugo, a kineski narod to zna.

U Kini postoji vrlo dubok osjećaj poniženja od strane arogantnih zapadnjaka. Američke radnje shvaćene su upravo onakvima kakve jesu: pokušaji bolesne imperijalističke sile da Kinu drži pod pritiskom i drži je siromašnom. Komunistička partija Kine uvijek je temeljila svoj kredibilitet na tvrdnji da je antiimperijalistička (unatoč činjenici da je Kina zapravo sada imperijalistička sila) i na vođenju Kine do položaja sile i neovisnosti.

Ako, u tom kontekstu, Xi dopusti Trumpu više-manje ono što želi, to bi ozbiljno naštetilo Xijevom režimu, pogotovo s obzirom na to da su Amerikanci ti koji su pokrenuli ovaj trgovinski rat i da su za njega krivi. Gore citirani komentari JD Vancea pomažu Xiju da daju snažnu političku ruku; oni pomažu prodati ideju o privremenim ekonomskim poteškoćama unutar Kine – što bi na kraju krajeva bila krivnja ovih arogantnih zapadnjaka – tako da Kina može zadati snažan udarac neprijatelju.

Umijeće dogovora

Dogovor između Kine i Amerike najvjerojatnije će na kraju biti postignut - previše je toga na kocki da se to ne dogodi. Ali Trumpove radnje i relativna slabost SAD-a u ovoj situaciji podigli su uloge i učinili mnogo težim pronalaženje načina za ovaj dogovor, a da on značajno ne izgubi obraz.

Kad američka radnička klasa vidi da toliko razvikani program 'Amerika na prvom mjestu' ne znači povratak dobro plaćenih poslova i „novo zlatno doba Amerike“ kao što je Trump nedavno obećao, već ili ozbiljnu gospodarsku krizu ili sramotnu kapitulaciju pred Kinom - ili neku kombinaciju to dvoje - bit će još bjesniji nego prije. Misliti da će oni to jednostavno mirno prihvatiti, kao da se bude iz masovne zablude, i da će se vratiti normalnim liberalima, bila bi najveća zabluda.

Pad američkog imperijalizma i oštra kriza kapitalizma koju to povlači znači da, na ovaj ili onaj način, radnička klasa neće imati drugog izbora nego boriti se za vlastite interese. Ne 'Amerika na prvom mjestu', već 'Radnička klasa na prvom mjestu' bit će njihov zahtjev.

Ovo je najozbiljniji trgovinski rat od 1930-ih, ako ne i ikada. To ne ukazuje na Trumpovo ludilo, već na slijepu ulicu kapitalizma. Svijet nije dovoljno velik za imperijalističke sile Amerike i Kine. Od izvora rasta za svijet, njihov odnos sada se transformirao u prijetnju cijelom svjetskom kapitalističkom sustavu. Ne postoji rješenje na kapitalističkoj osnovi. Jedini put naprijed je uzeti svjetsku ekonomiju iz ruku parazitskih milijardera koji je međusobno dijele i raspodjeljuju i staviti je u ruke radnika svijeta.

Tekst je objavljen 16. travnja 2025.