Od mjesta rođenja industrijske revolucije, Europa je prošla kroz dugotrajan pad. Dio ovoga je bila njena degradacija temeljne industrijske baze, kroz proces deindustrijalizacije, koji je dobio zamah nakon krize 2008. godine, a od COVID-19 naglo ubrzao.

U skoro svakoj mjeri, Europa zaostaje; pritisnuta između SAD-a – koji je usprkos svojem relativnom padu i dalje svjetski hegemon – i Kine, koja usprkos nedavnom usporavanju brzo raste. Ovo ima bitne posljedice, poput destabilizacije vlada, osiromašivanja većih slojeva populacije, i povećavanja podređenih odnosa Europe sa njezinim američkim gospodarima.

Izvor: pexels

Dvije stvari su značajne u nedavnim događanjima. Prvo, države koje je deindustrijalizacija najgore pogodila trenutno nisu manje ekonomije na rubovima Europe, nego su glavni stupovi europskog kapitalizma. Njemačka, najveća ekonomija u Europi i treća najveća na svijetu, najviše je propatila.

Drugo, nije samo ova ili ona industrija u Europi u padu, nego mnogo njenih temeljnih industrija, koje doživjavljaju sličan pad u isto vrijeme. Neke od industrija koje su doživljele jak pad u proteklom periodu su industrije osnovnih metala, tekstila, kemikalija te automobilska, strojarska, i elektronička industrija.

Pad industrije čelika

Industrija čelika služi kao dobra ilustracija za ovaj proces, kao ključna industrija koja je ključna za mnogo drugih. Od 2018. do 2022., Europska unija je proizvela u prosjeku 149,48 milijuna tona čelika godišnje, do 2024. godine proizvodnja je pala na 129,5 milijuna tona. Od 2019, industrija osnovnih metala – čiji je čelik dio – pala je za 12 posto na jedinstvenom tržištu. Najgore pogođene su Njemačka, Češka Republika, i sjeverna Španjolska. U cijeloj EU, čelična proizvodnja je pala 30 posto od 2008.

U Francuskoj, broj visokih peći za proizvodnju čelika pao je sa 150 u 1961. na samo pet u 2025. U mnoge od ovih čeličana desetljećima nije bilo ulaganja, kako je objasnio jedan francuski stručnjak za čelik:,

“Nismo modernizirali jedinice. Zbog toga Europa ne privlači investicijska sredstva i izgubila je konkurentnost u usporedbi s Azijom, ali i sa zemljama u razvoju poput Turske ili Alžira.”

U Njemačkoj je 2022. proizvodnja sirovog čelika pala na jednu od najnižih točaka od krize 2008., dosegnuvši 37 milijuna tona. To je pad u odnosu na 40 milijuna tona u 2021. i prosječnu godišnju proizvodnju od 42,6 milijuna tona od 2010. do 2019. U 2025. obujam proizvodnje uzastopno je padao u proteklih sedam mjeseci, te je bio 13,7 posto manji u srpnju 2025. nego godinu dana prije. Thyssenkrupp, jedna od najvećih europskih čeličnih kompanija, nedavno je objavila da planira otpustiti 11.000 radnika do kraja desetljeća, što čini 40 posto njezine radne snage.

Izvor: Frank H, Wikimedia Commons

Vremenski okvir ovog pada podudara se s usponom Kine kao industrijske sile. Kina je sada najveći proizvođač i izvoznik čelika na svijetu. Ograničena tržišta kod kuće znače da je kineska moćna industrijska baza usmjerena na izvoz; samo u 2024. godini proizvela je 1 milijardu tona čelika i izvezla 110,72 milijuna tona, što je malo manje od ukupne godišnje proizvodnje EU.

Od 2024. više od 53 posto ukupne globalne proizvodnje čelika sada se odvija u Kini, a EU ima oko 14 posto. Zapravo, EU je sada najveći neto uvoznik čelika na svijetu. Od 50 najvećih svjetskih čeličnih kompanija, njih 27 ima sjedište u Kini. Daleko zaostaje SAD, koji ima četiri, i EU, koja ima samo tri.

Kontinentalne europske sile trebaju samo pogledati Britaniju preko La Manchea da vide što ih čeka. U kasnim 1960-ima Britanija je bila peti najveći proizvođač čelika na svijetu. Do 1980-ih pala je na deseto mjesto, a do 2023., na dvadeset šesto. Od 1990. godine zabilježen je ukupni pad od 73 posto u industriji željeza i čelika. Nedavno je ovaj dugoročni pad postao terminalan.

Samo u 2024., proizvodnja sirovog čelika u Britaniji pala je za 29 posto. Prošle godine britanska je vlada morala intervenirati i u Port Talbotu (u vlasništvu indijske tvrtske Tata) i u Scunthorpeu, svojoj posljednjoj visokoj peći (British Steel, u vlasništvu kineske tvrtke Jingye Group) kako bi spriječila zatvaranje tamošnjih čeličana.

Ta bi zatvaranja učinila Britanijom jedinom zemljom u G7 koja ne može proizvoditi vlastiti čelik, što s obzirom na njegovu stratešku važnost u svim sektorima gospodarstva, a posebno u zrakoplovstvu, predstavlja šokantno stanje.

Suočeni s carinama od 50 posto koje je uveo predsjednik Trump s jedne strane, i golemim količinama jeftinog čelika iz Kine s druge strane, izgledi za europsku industriju čelika su sumorni.

Energetska kriza

Stalni problem koji koči europsku industriju su visoki troškovi energije. Cijene energije u Europi u prosjeku su tri puta veće od onih u SAD-u i Kini, a u Britaniji su pet puta veće. To je imalo značajan učinak na energetski intenzivne industrije (EII). Primjeri uključuju papir i proizvode od papira, petrokemijske proizvode, osnovne metale i odljevke te anorganske nemetalne proizvode.

U Britaniji je zajednički obujam i proizvodnja ovih industrija najniža od 1990. a pala je za trećinu od 2021. Od 2021. do 2024. bruto dodana vrijednost u industriji papira i proizvoda od papira pala je za 29 posto; u petrokemiji za 30 posto; u anorganskim proizvodima od nemetala za 31 posto; a u osnovnim metalima i odljevcima za 46 posto.

Diljem Europe slična je slika. Od 2019. proizvodnja strojeva pala je za 3 posto; prerađenih metala 6 posto; proizvoda od nemetalnih minerala 11 posto; osnovnih metala 12 posto; i kemijska i automobilska industrija po 14 posto. Njemačka je posebno teško pogođena. Od 2022. u njemačkoj je ukupnoj industrijskoj proizvodnji došlo do smanjenja od 10 posto.

Dok stručnjaci energetsku krizu pripisuju u potpunosti ratu u Ukrajini – i očito je da to jest pogoršalo stvari – ovo je proces koji je započeo prije rata, ili čak pandemije COVID-19.

Sve se svodi na nedostatak ulaganja. U 2019, prije pandemije, javna i privatna ulaganja u europsku proizvodnju energije i infrastrukturu iznosila su 260 milijardi dolara, za razliku od američkih 420 milijardi dolara i kineskih 560 milijardi dolara. Umjesto da bude uzrok krize, Ukrajinski rat ju je samo ubrzao i razotkrio slabosti europskog kapitalizma koje su bile zamagljene u prethodnom razdoblju.

Izvor: Reinhold Möller, Wikimedia Commons

Do 2024. nakon prekida ruskih energetskih izvora – udarac koji su sami sebi nanijeli! – Europa je povećala svoja ukupna ulaganja u energiju na 450 milijardi dolara godišnje. Ali to još uvijek zaostaje za SAD-om, koji ulaže 550 milijardi dolara, i Kinom, koja vodi s 850 milijardi dolara godišnje. I velik dio nafte i plina koje kupuje još uvijek je od Rusa, samo skuplje verzije preko posrednika kao što je Indija.

Mnogi europski stratezi polažu nade u obnovljivu energiju kao lijek koji će Europu vratiti na vrh. Na primjer, postoji ‘Europski zeleni plan’, koji je investicijski program koji će navodno “preobraziti Uniju u moderno, resursno učinkovito i konkurentno gospodarstvo”.

Ali problem je što Europljani pokušavaju ući na tržište kojim već dominiraju drugi, posebice Kina. Tržište je već zasićeno, što dovodi do pada cijena koji bi onemogućio ulazak novih igrača.

Brojke govore same za sebe. U 2024. EU je uložila 370 milijardi dolara u obnovljivu energiju, Kina je potrošila gotovo dvostruko više, s ukupnim ulaganjem od 680 milijardi dolara. U području zelene tehnologije, Kina je vodeća u svijetu u proizvodnji solarnih panela, vjetroturbina, litijevih baterija i električnih vozila (EV), između ostalog.

Godine 2023. izgradila je više vjetroturbina nego cijeli svijet u 2022. Samo između siječnja i svibnja ove godine, Kina je svojoj mreži dodala istu količinu solarne energije i energije vjetra kao cijeli energetski kapacitet Turske i Indonezije zajedno.

Ukratko, dok su događaji poput Ukrajine bili okidač za krizu s kojom se Europa suočava, ono što vidimo duž cijele linije je da ti šokovi samo razotkrivaju temeljnu činjenicu da je Europa jednostavno nekonkurentna.

Automobilska industrija

Automobilska industrija jedna je od najvažnijih u Europskoj uniji. Izravno ili neizravno zapošljava 13,8 milijuna ljudi i čini 7 posto BDP-a EU-a. Kao energetski intenzivna industrija koja spaja više drugih sektora – od kojih je većina i sama u padu – pad europske automobilske industrije enkapsulira cijeli proces.

Tijekom 2024. objavljeni su planovi za ukidanje ukupno 88.619 radnih mjesta u različitim proizvođačima automobila diljem EU. Značajni primjeri uključuju: 1.289 u Francuskoj, 1.670 u Italiji, 2.000 u Švedskoj, 2.848 u Poljskoj, 5.547 u Belgiji i 68.385 u Njemačkoj. Većinu njih objavio je Volkswagen, najveći proizvođač automobila u Europi i jedan od najvećih na svijetu.

Njemačka automobilska industrija dugo je bila simbol njene industrijske moći, ali je sada postala simbol njenog industrijskog pada. Nedavni članak BBC-a naglašava da je proizvodnja automobila u Njemačkoj pala s 5,65 milijuna u 2017, na 4,1 milijun u 2023. Volkswagenova tvornica u Wolfsburgu, jedna od najvećih tvornica na svijetu s preko 60.000 radnika, ima kapacitet za proizvodnju 870.000 automobila godišnje. Međutim, 2023. proizvodila je samo 490.000, što je iskorištenost kapaciteta od samo 56 posto. Tako niska iskorištenost kapaciteta standardna je u cijeloj Europi.

Da stvari stavimo u perspektivu, iskorištenost kapaciteta od 70 posto općenito se smatra minimumom za zadržavanje profitabilnosti, a 80 do 90 posto za punu isplativost i fleksibilnost. Što se tiče lakih vozila, njemačka automobilska industrija ima stopu iskorištenosti od 56 posto, britanska iskorištenost kapaciteta 2024. bila je samo 52 posto, francuska 50 posto, a talijanska samo 38 posto. Zemlje poput Češke, Slovačke, Turske i Španjolske prošle su nešto bolje – sve su ostale iznad 70 posto – ali putanja je još uvijek silazna.

Izvor: Marek Slusarczyk, Wikimedia Commons

Kina – kao najveće svjetsko tržište automobila – ranije se pokazala unosnim izvorom rasta njemačkog izvoza automobila, pri čemu su Volkswagen, Mercedes-Benz i BMW imali 26 posto udjela na kineskom tržištu u 2019. To je palo na 18,7 posto i nastavlja padati. Samo u 2023. Volkswagenova prodaja u Kini pala je za 9,5 posto, Mercedes-Benzova za 7 posto, a BMW-ova za 13,4 posto.

Glavni čimbenik iza toga je rast važnosti električnih vozila u koje je Kina uložila velika sredstva i sada je vodeća u svijetu. Kineski proizvođač električnih vozila BYD sada je najveći svjetski prodavač električnih vozila, pobjeđujući američke tvrtke poput Tesle. Izvješće švicarske banke UBS pokazalo je da BYD može proizvesti svoj model automobila 'Seal' oko 35 posto jeftinije nego što Volkswagen može napraviti vlastiti sličan model.

Ne samo da su kineska električna vozila jeftinija, već su i kvalitetnija od svojih europskih konkurenata. Članak iz 2024 u New Statesmanu objašnjava:

 "Priča je u potpunosti o konkurentnosti. Samo da su plaće niže ili da vlada plaća više subvencija, stvari bi bile bolje. Ali problem s njemačkim električnim automobilima nije u tome što su preskupi za proizvodnju: oni nisu najsuvremeniji. Kineski električni automobili nisu jeftini i gadni. Oni su bolji." [naglasak naš]

Opet, ako njemački kapitalizam želi imati mračan pogled na ono što bi moglo biti ispred, sve što mora učiniti je pogledati Britaniju. Prošle je godine proizvodnja automobilske industrije u Britaniji pala na oko 750.000, što je niže nego što je bilo tijekom karantena zbog COVID-19 2020.-2021. kao i krize 2008. te je najniže zabilježeno od 1950-ih. Šef Društva motornih proizvođača i trgovaca to je prikladno opisao kao "depresivno". Kolaps britanske automobilske industrije dovodi u opasnost gotovo 200.000 radnih mjesta.

Francuska je nije prošla mnogo bolje. Prošle je godine njezina vlastita automobilska industrija proizvela 1.357.701 vozila, 38 posto manje nego što je proizvela tijekom pandemije 2020. godine i 63 posto manje od proizvodnje 2002 godine. Nešto više eufemistično od svojih britanskih kolega, stručnjaci iz industrije ovo su opisali kao "zabrinjavajuće". To je još 200.000 radnih mjesta.

Kao što brojke pokazuju, ovo nije linearan proces, gdje svaka industrija pada svojim vlastitim, stabilnim tempom. Kriza u jednoj industriji ima utjecaja na druge, a oni se povećavaju. Proizvodnja automobila, na primjer, zahtijeva čelik, kemikalije, prerađene metale i bezbroj drugih stvari, a sve to stvara potražnju u svojim industrijama. Dakle, posebno kriza u automobilskoj industriji može imati domino efekt.

Bez obzira na sektor, to je ista stara priča: američke carine, kineska konkurencija, sve veći troškovi sirovina i visoke cijene energije, a sve to otkriva unutarnje slabosti europske industrije.

Manjak ulaganja

Izvješće EU za 2025 pod naslovom Budućnost europske konkurentnosti daje osuđujuću sliku europskih izgleda. Objašnjava da je EU najbliže produktivnosti SAD-a bila 1995. kada je bila na 95 posto produktivnosti Amerikanaca. Jaz se sada povećao do točke u kojoj je EU na 80 posto produktivnosti u odnosu na SAD.

Izvješće to objašnjava gledajući u što su te sile ulagale. Objašnjava:

“Oko 70% temeljnih modela umjetne inteligencije razvijeno je u SAD-u od 2017. a samo tri američka 'hiperskalera' čine više od 65% globalnog, kao i europskog cloud tržišta. Najveći europski cloud operater čini samo 2% tržišta EU. Kvantno računalstvo je spremno biti sljedeća velika inovacija, ali pet od deset najvećih tehnoloških tvrtki na globalnoj razini u smislu kvantnih ulaganja nalazi se u SAD-u i četiri u Kini. Niti jedna nema sjedište u EU.”

Dok su se SAD i Kina prilagodile i ulagale u nove tehnologije, Europa je ostala uvelike zaglavljena u prošlosti. “Tijekom posljednja dva desetljeća”, objašnjava izvješće, “tri najveće američke tvrtke za potrošnju na istraživanje i inovacije (R&I) prešle su iz automobilske i farmaceutske industrije u 2000-ima, na softverske i hardverske tvrtke u 2010-ima, a zatim u digitalni sektor u 2020-ima”.

Europa je, s druge strane, "ostala statična, s automobilskim tvrtkama koje konzistentno dominiraju među 3 najveća potrošača na istraživanje i inovacije". Nadalje, "ulaganja su ostala koncentrirana na zrele tehnologije i u sektorima u kojima stope rasta produktivnosti graničnih tvrtki usporavaju".

Izvor: 中国新闻社, Wikimedia Commons

Nadalje, goli iznosi ulaganja u istraživanje i razvoj uvelike su zaostali. Godine 2021. europske tvrtke potrošile su 270 milijardi eura na istraživanje i inovacije, što je otprilike polovica (kao udio u BDP-u) od američkih kompanija.

Još jednom, automobilska industrija utjelovljuje ovo pitanje. Za razliku od Kine, koja je godinama intenzivno ulagala u električna vozila i sve potrebne dijelove, poput baterija, europska automobilska industrija dodatno se posvetila svojoj snazi: dizelskom motoru. Stoga je nedavni skandal u kojem je otkriveno da su Volkswagenovi automobili lagali o ekološkim podacima svojih dizelskih automobila, umjesto da su zapravo proizvodili održiva električna vozila koja bi mogla proći testove.

Budućnost europske konkurentnosti zaključuje da će EU morati prikupiti najmanje 800 milijardi eura kako bi počela ispravljati neke od ovih problema. Druga slična izvješća manje su optimistična i iznose brojke u bilijunima.

Čekić i nakovanj

Ovo je pozadina trenutne situacije, gdje su najveće tvrtke u modernim industrijama ili američke ili kineske. U izvješću se ističe sljedeće:

“Zapravo, ne postoji tvrtka u EU s tržišnom kapitalizacijom većom od 100 milijardi eura koja je osnovana od nule u posljednjih pedeset godina, dok je u SAD-u svih šest kompanija čija je vrijednost procijenjena iznad bilijun eura stvoreno u tom razdoblju”.

U suštini: europski buržuji jedva su ulagali u novu tehnologiju, infrastrukturu, strojeve i tako dalje u proteklih 30 godina. Umjesto toga, živjeli su od rezervi prošlosti i oslanjali se na svoj ugodan odnos s Amerikancima da pokriju sve pukotine. Ovome se sada bliži kraj.

Svjetska kriza kapitalizma, relativni pad američkog imperijalizma, trgovački ratovi i raspadanje svjetskog poretka koji je prevladavao posljednjih 80 godina znače da je svatko za sebe. Unatoč pokušajima da se to zaobiđe, Europa nije jedinstvena cjelina, već šarenilo pigmejskih država, svaka sa svojom nacionalnom buržoazijom, svaka sa svojim sukobljenim nacionalnim interesima. Nesposobna je za natjecanje s ujedinjenim, nacionalnim tržištima SAD-a i Kine.

Postoje industrije, poput automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem, u kojima su Europljani dobro utemeljeni, pa čak i dominantni. Ali nove industrije, poput umjetne inteligencije i električnih vozila, zahtijevaju velika ulaganja. Problem je u tome što, dok je jedinstveno tržište na papiru, u praksi 27 država članica EU ima 27 različitih tržišta kapitala, s najmanje pet velikih burzi. Svaka država i svaka vladajuća klasa su premale same za sebe da prikupe vrstu kapitala potrebnu da ostanu konkurentne bez preuzimanja nepodnošljivog rizika. Umjesto toga, većina ulaganja ide u usavršavanje starih industrija.

Neki su to opisali kao zamku 'srednjetehnološke': da Europa nije niskotehnološka ekonomija, ali je sada premala da bi se probila u visokotehnološke industrije, pa je stoga neprestano ojačana u svom fokusu na svoje stare i stareće industrije.

Izvor: Володимир Зеленський, Twitter

S druge strane, SAD i Kina daju mnogo veći prostor tvrtkama za procvat u goleme monopole, koji mogu iskoristiti prednosti ekonomija razmjera. Jasno pokazuje prepreku razvoju koju postavlja privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nacionalna država.

Odgovor Europe na rat u Ukrajini razotkrio je mnoga od tih ograničenja. Kada je riječ o nabavci oružja i proizvodnji vojne opreme, europsku industriju muče ponavljanje napora, natjecanje između saveznika i nemogućnost zamjene dijelova i streljiva zbog neadekvatnosti domaće industrije.

Na početku rata, na primjer, otkriveno je da Europa ne može sama izvršiti obogaćivanje nitroceluloze (koja se koristi za izradu čahura) budući da je velik dio industrije bio premješten u Kinu! Jedno izvješće opisuje položaj Europe:

“Kronična tendencija da se pokuša zaštititi domaća proizvodnja potaknula je snažnu konkurenciju među saveznicima. To je značilo da su ulaganja devalvirana, umjesto da se koriste za poticanje suradnje radi maksimiziranja učinkovitosti proizvodnje diljem kontinenta.”

Rat u Ukrajini također razotkriva odnos između ekonomskog pada i političkih čimbenika. Isključivanje Europe od ruskog plina nakon američkog nametanja sankcija bio je čin ogromnog samoozljeđivanja od strane Europljana i podigao je njihove ionako visoke cijene energije. Sada predsjednik Trump vrši pritisak na Europljane da Kini uvedu carine od 100 posto, kako bi izvršio pritisak na Kinu da pritisne Putina da traži mir u Ukrajini. Takav bi čin bio smrtna presuda za mnoge industrije koje se već muče.

Europa je zapela između čekića i nakovnja. SAD je najveće europsko tržište za izvoz... a Kina je najveći izvor uvoza. Odrezati jedno u korist drugog bilo bi samoubojstvo.

Ali takva je dilema upravo ono s čime se danas suočava europski kapitalizam. Unatoč tome što ju je američki predsjednik šamarao carinama, uvredama i optužbama da svi oni "idu u pakao", Europa se i dalje drži za Washingtonov kaput. I tako Europa nastavlja slijediti primjer SAD-a kada je riječ o Kini, čak i kada je najveći gubitnik isključivanja Kine iz trgovine sama Europa.

Europski kapitalisti zapeli su između čekića i nakovnja. Uz pozadinu stagnirajućeg rasta – ili potpune recesije – na dnevnom je redu veliki niz rezova socijalne potrošnje, socijalne skrbi, zdravstvene skrbi i mnogih drugih stvari. Ekonomska stagnacija dolazi do izražaja u političkoj krizi, budući da će svaki zastupnik koji mora provesti ono što kapitalizam od njega zahtijeva neizbježno biti duboko nepopularan.

Očekuje se da će europska radnička klasa platiti račune za ovu krizu, ali neće mirno trpjeti ove napade. Ovo je recept za eksploziju klasne borbe u budućnosti.

 Tekst je objavljen 21. listopada 2025.