Svjetska ekonomija uzdrmana je turbulencijama, nošena olujom rata, pandemije i protekcionizma. Toksičan spoj inflacije i recesije nazire se kao realnost za kapitalizam. Ovo je gotovi recept za revolucionarne eksplozije diljem svijeta.

“Živimo u potpuno novoj eri”. (Henry Kissinger, 9. maja 2022)

Cijene dionica padaju već tjednima, budući da strah zahvaća tržišta kao reakcija na rat u Ukrajini, neobuzdanu inflaciju, lockdownove u Kini, te prijetnju nove recesije.

Burzovni indeks FTSE trenutno je u periodu svog najdužeg opadanja još od sredine 2008.  kada je kriza rizičnih subprime kredita odvela do kolapsa Lehman Brothersa.

Ovakva nestabilna ljuljanja na svjetskim burzama refleksija su pesimizma koji obuzima vladajuću klasu. Prema riječima milijarderskog investitora Warrena Buffetta, “nismo predaleko od reprize 2008, ili nečega još goreg.”

“Tržišta ne opadaju samo zbog viših kamatnih stopa”, izjavio je Luca Paolini, glavni strateg Pictet Asset Managmenta. “Rizik recesije (u glavnim ekonomijama) je značajan”, dodao je. „Realnost je da je ogroman komad globalne ekonomije praktično u opadanju“.

Euforija isparava

Prošlogodišnja euforija o postpandemijskom oporavku u potpunosti je isparila. Nakon što se jedna kriza prividno prevladala, ubrzo ju je zamijenila druga. Ovo je prouzročilo paniku u upravnim uredima korporacija.

Kako je vjesnik britanskog kapitalizma Financial Times nedavno objasnio:

“Samo prošle godine, mnogi ekonomisti očekivali su da će 2022. biti godina snažnog ekonomskog oporavka. Poslovi će se poslije covida vratiti u punu operaciju. Potrošači će biti slobodni da troše svoju akumuliranu ušteđevinu na odmore i druge aktivnosti koje nisu mogli ispoljiti tijekom pandemije. Bit će to nove “lude dvadesete”, govorili su neki, referirajući se na desetljeće konzumerizma koje je uslijedilo nakon gripe 1918-1921” (2.5.2022).

stagflation Image Socialist Appeal

Po njima, takav boom bi otvorio novu epohu rasta i prosperiteta. Ali u kratkom vremenskom periodu, ova perspektiva doživjela je slom. Na mjesto „burnih dvadesetih“, kapitalizam se suočava sa novom svjetskom recesijom.  

Ušli smo u potpuno novu eru, da citiramo Kissingera – eru sve dublje krize, u kojoj su se stare norme okrenule naopačke. „Razum postaje nerazumnost“. Temeljna kriza kapitalizma, za koju se mislilo da je prevladana, izronila je osvetnički ponovno na površinu.

Kao što je recentni uvodnik Financial Timesa ustanovio:

„Ovoga tjedna ekonomske muzičke note prešle su u anksiozni molski tonalitet, pošto recentni šokovi razvijene svjetske ekonomije odjekuju jače i dublje nego što se očekivalo. Štogod ste mislili o ekonomiji prije svega tjedan dana, danas biste trebali biti više zabrinuti nego tada.“

Stagflacija pred vratima

Ekonomske prognoze užurbano degradiraju. Mnogi sada očekuju globalni ekonomski rast od svega 3.3 posto ove godine, za razliku od siječanjskih predviđanja od 4.1. posto, prije rata.

Inflacija, koja se dugo vremena smatrala mrtvom, podigla je ponovno svoju ružnu glavu, sa efektima obezvređenja valuta, rasta cijena i pada životnog standarda.

Globalna inflacija sada se predviđa na 6.2 posto, što je 2.25 posto više od siječanjskih prognoza.

city storm Image Socialist Appeal

U SAD-u, inflacija je dosegla 8.3 posto u travnju, uz očekivanja da će porasti još više. Istovremeno, rast američke ekonomije ostao je također stegnut u prvom kvartalu, unatoč ranijim suprotnim predviđanjima.

Mnoge ekonomije suočene su sa „stagflacijom“ ili čak kombinacijom recesije i inflacije („slumpflation“). A taj „stagflacijski šok jest doista globalan“, objašnjava Financial Times.

To je odraz rastuće integracije svjetskog tržišta, posebice u posljednjih 30 godina. Države su usko vezane kao nikad prije, čime raste i opasnost opće zaraze. Upravo je to stvarno značenje „globalizacije“.

Sjahati tigra

Centralne banke očajnički se nadaju da će se stvari stabilizirati. Međutim, njihova predviđanja su, kao i obično, pretjerano optimistična. Uostalom, oni su govorili da će inflacija biti samo „prolazna“ i „privremena“.

Njihove teorije vračeva – bilo da je riječ o kejnzijanizmu ili monetarizmu –zaslijepile su ih u groznoj situaciji s kojom je suočen kapitalizam. I sada su oni uhvaćeni između vraga i dubokog plavog mora; ili, još preciznije – uhvaćeni su u kontradikcijama kapitalizma.

Kapitalizam je godinama bio osvježavan novcem koji je sistem umjetno održavao na površini.  Od 2008. naovamo, vladajuća klasa je upumpavala jeftini novac u ekonomiju, zadržavajući kamatne stope na historijski niskim razinama kako bi se izbjegla još jedna depresija.

I dok su uspjeli u svom neposrednom cilju, kapitalistički sistem postao je ovisan o ovom stimulansu. Ali sada svjedočimo posljedicama, gdje vladajuća klasa sa zakašnjenjem pokušava uvesti mjere smanjenja ekonomske aktivnosti i preokreta politika proteklog desetljeća. 

Ovoliki višak likvidnosti nekoć bi odveo do inflacije, ali se to držalo pod kontrolom depresivnim stanjem svjetske ekonomije. Međutim, sve ima svoje granice. Kraj lockdowna, za kojim je ubrzo uslijedio rat u Ukrajini, poslužio je kao potpala inflaciji.

Vladajuća klasa stoga se očajnički pokušava vratiti u neku vrstu „normalnosti“ putem obuzdavanja fiskalnih stimulansa i niskih kamatnih stopa, koje su očigledno postale neodržive.

Suočeni sa inflatornom spiralom, Federal Reserve i Bank of England bili su primorani podići kamatne stope. Druge centralne banke, počevši od Europske centralne banke, zasigurno će slijediti taj primjer.

Naduvane bilance, opterećene historijski visokim dugovima, moraju se nekako namjestiti, ali bez izazivanja kraha. Era jeftinog novca mora se nekako privesti kraju. Ali to neće biti tako lako. Kao da pokušate sjašiti s tigra bez da vas ugrize.

Turobne perspektive

U sadašnjim okolnostima, povećanja kamatnih stopa i smanjenja fiskalnih stimulansa mogu prouzročiti duboku recesiju. Mnogi poslovi su godinama održavani na životu jeftinim novcem. Ukidanjem ovoga gurnut će ih se preko ruba, prema masovnim bankrotima.

Međutim, to je jedini način na koji banke mogu „istisnuti“ inflaciju. Nastaviti jednostavno po starom, ulijevanjem likvidnosti, također vodi katastrofi jer se izaziva hiperinflacija i zaoštrava kriza.

Kako je upozorio Nouriel Roubini, profesor na njujorškom univerzitetu Stern School of Business: „Centralne banke mogu provesti politiku normalizacije jedino dok ne riskiraju financijski krah na tržištima duga i dionica“. Ali zapravo, imaju jako malo izbora.

Perspektive postaju sve turobnije. Financial Times je objasnio:

„Rizik recesije na obje strane Atlantika sada je veoma visok. Vjerojatno je sada prekasno, duh inflacije već je izašao iz boce i monetarne politike trebaju generirati recesiju kako bi je izbacile iz sistema. Alternativno, kreatori politika bit će suviše oprezni i spori čime će dozvoliti inflaciji da ustraje i ugradi se u ekonomiju s istim konačnim posljedicama“.

„Put kojeg svi priželjkujemo je uzak i nalazi se između ovih ekonomskih katastrofa. Postoji mogućnost da ćemo iskorijeniti visoku inflaciju bez dubokog ekonomskog sunovrata, ali šanse za tako nešto su uistinu male“ (FT 15/4/22).

Krhki oporavak

Prije nego „događaj koji se zbiva jednom u stoljeću“, krize postaju sve češći i ozbiljniji događaji. To je novi ritam ciklusa boomova i padova.

Prije izbijanja pandemije, svjetska kapitalistička ekonomija već je usporavala, uz rastući protekcionizam i hiperprodukciju koja je pogađala razne sektore. Koronavirus je zadao krizi novi fatalni obrat, uz zaoštravanja i pogoršavanja kontradikcija sistema.

Lanac kapitalizma popucao je na svim točkama, pri čemu su i proizvodnja i opskrba ostali poremećeni. Dovelo je to do zatvaranja mnogih velikih sektora ekonomije, uz popratni kolaps u potražnji. Milijuni su ostali bez posla ili bili poslani na odmor, doprinijevši tako silaznoj spirali.

 covid crisis Image Trans Silica Flickr
 Izvor: Trans Silica, Flickr

To je značilo da su tržišta, trgovine i lanci opskrbe, kao arterije sorvjetske ekonomije, bili ozbiljno ometeni ili kompletno paralizirani.

Što je započelo kao rastuća kriza hiperprodukcije završilo je kao fizički lockdown i zatvaranje mnogih sektora kapitalističke ekonomije.

Kao rezultat, ekonomska aktivnost je u 2020. ostala sužena u 90 posto zemalja svijeta, čime su premašeni razmjeri iz oba svjetska rata, Velike depresije i globalne recesije 2008-09. Britanska ekonomija je, da uzmemo primjer, doživjela najveći pad u zadnjih 300 godina.

Dakako, takav kolaps nije se mogao odužiti unedogled. U određenom periodu, oporavak je bio neizbježan, u velikoj mjeri potpomognut državnim stimulacijama bez presedana.

Taj oporavak bio je razvikan kao početak novog doba. Dotad suzdržana potrošnja, koja će se sada razmahati po barovima, restoranima i odmorištima, trebala je navodno rezultirati u snažnom ekonomskom preporodu. 

Ekonomija zasigurno jest živnula na neko vrijeme. Mnogi su dosegli predpandemijski output. Ali oporavak je čitavo vrijeme bio ometan poremećajima ili čak potpunim pucanjima u lancima opskrbe kao nasljeđem krize.

„Just-in-time“ proizvodnja, koja je podizala kapitalističke profite prethodnog desetljeća, pretvorila se u „nothing-in-time“ kaos, pošto su ključne industrije i sektori ostajali bez vitalnih dijelova. Ove nestašice su podizale cijene i izazivale nove valove inflacije.

Rat i recesija

Situacija u svijetu postala je iznimno nestabilna. Integracija svjetskog tržišta, koja je predstavljala kolosalni polet u prošlosti, pretvorila se u svoju suprotnost. Događaj u jednoj zemlji sada može imati masovni efekt posvuda. Primjerice, lockdownovi u Kini, koji direktno utječu na izvoz, imaju značajan utjecaj na svjetsku trgovinu.

Isto tako, drugi faktori – postpandemijski problemi, rat u Ukrajini, politički šokovi ili druge „nesreće“ – mogu također zadati značajan udarac mašini kapitalističkog sistema.

Konflikt u Ukrajini je proteklih mjeseci izazvao čitav niz događaja koji će imati dalekosežne posljedice – političke, diplomatske, društvene i ekonomske. 

Rat se pretvorio u posrednički rat između Rusije i NATO država, posebice SAD-a, uz oružje vrijedno na milijarde dolara koje se sada slijeva u Ukrajinu od strane zapadnog imperijalizma. 

Taj rat ima masovni utjecaj posvuda. Ekonomske sankcije koje je nametnuo Zapad, s ciljem izolacije Rusije od svjetske ekonomije, imat će ozbiljne posljedice.

Tupavi američki i britanski imperijalisti čine se slijepi pred time. Oni su spremni da riskiraju sve kako bi porazili Rusiju, ali njihovi postupci služe pogoršanju krize.

Rast cijena energenata doveo je do rasta cijena i troškova generalno s obzirom da se inflacija uhvatila posvuda. Ukoliko će se ruske isporuke plina Europi u potpunosti zaustaviti, što neki demantiraju, jako brzo će doći do recesije, počevši u Njemačkoj. 

Ekonomske sankcije – tj. rat drugim sredstvima – zakuhavaju situaciju. Zauzvrat, potražnja dodatno slabi, investicije su na čekanju, a to svjetsku ekonomiju gura u novu recesiju.

Ekonomski nacionalizam

Svi ovi faktori nalaze se u dijalektičkoj interakciji kojom se stvari vuku u glib. Svi faktori koji su služili kao poticaj kapitalizmu u prošlosti sada se pretvaraju u faktore koji pripremaju put za socijalnu i ekonomsku katastrofu.

„Rat je u sumi multiplikator poremećaja u već poremećenom svijetu“, kazao je Martin Wolf, ekonomski urednik Financial Timesa. „I sada smo ponovno na stazama svijeta podjela, poremećaja i opasnosti.“ (FT, 26/4/22)

Svjetska ekonomija lomi se u blokove, pucaju i lanci opskrbe, dok Zapad pokušava odsjeći ruske energetske isporuke i reducirati ruski pristup svjetskim tržištima.

capitalism isnt working Image Socialist Appeal

Ušli smo u razdoblje ekonomskog nacionalizma sličnog onome iz međuratnog perioda, što je još podrobniji odraz toga da su privatno vlasništvo i nacionalne države postali smetnje napretku.

Posljedice ovih dramatičnih promjena naglasio je Pierre-Olivier Gourinchas, glavni ekonomist MMF-a:

„Ako se pretvorimo u svijet različitih blokova, morat ćemo ukinuti mnogo integriranih ekonomija i lanaca opskrbe koje smo stvorili...i izgraditi nešto novo, mnogo užeg i manjeg dometa.

„To će iziskivati troškove prilagodbe i proizvodne gubitke“, dodao je, „i to bi moglo voditi porastu jediničnih troškova jer se više neće proizvoditi efikasno kao prije“.

„Ako smo u svijetu različitih blokova, ja ne znam kako bi MMF uopće trebao funkcionirati. Postaje li institucija koja radi za jedan blok, ali ne i za druge? Kako djeluje u različitim dijelovima svijeta? To zasigurno nije poželjno na mnogo, mnogo razina.“

Ograničenja kapitalizma

Aktualna kriza potkopava što je ostalo od poslijeratnog poretka, razotkrivajući jasno ograničenja kapitalističkog sistema.

„Naoružavanje financija ima duboke implikacije za budućnost internacionalne politike i ekonomije“, objašnjava Financial Times.

„Mnoge bazične pretpostavke o post hladnoratovskoj eri okrenule su se naopačke. Globalizacija se nekoć prodavala kao zapreka sukobu i mreža međuodnosa koja će približiti nekadašnje neprijatelje. Umjesto toga, pretvorila se u novo bojište.“ (FT, 6/4/22)

Rat u Ukrajini stvorio je pustoš i ugasio nade u oporavak. Već je dramatičan porast cijena energenata dovoljan da uzburka situaciju, a povrh toga, zastoj u proizvodnji pšenice i žitarica u Ukrajini i Rusiji diže cijene hrane u nebo, sa svim političkim implikacijama.

Financial Times je upozoravao u ožujku: „Rast cijena hrane 2008. bio je iskra koja je pomogla da se razbukta Arapsko proljeće i, najzad, građanski rat u Siriji. Ruska invazija na Ukrajinu zasijala je sjeme krize koja će se osjetiti mnogo dalje od europskih granica.“ (FT, 5/3/22)

Revolucionarni zaključci

Buržoazija je svojim postupcima otvorila pandorinu kutiju. Uništili su čak i privid stabilnosti ili ravnoteže, produbljujući kapitalističke kontradikcije posvuda.

Vjerujući vlastitoj propagandi, pojačali su kapitalističku krizu na način koji se nije mogao ni predvidjeti.

Čitavi scenarij polaže temelje uzletu klasne borbe, u Velikoj Britaniji i internacionalno. Inflacija će sniziti životni standard i dramatično povećati troškove života. Radnička klasa neće imati alternative osim borbe.

Poslije Prvog svjetskog rata, Lav Trocki kazao je da su „troškovi života ključna točka revolucionarnog vrenja u svim državama“. Upravo je to pitanje ponovno zaoštrilo klasnu borbu 1970-ih, a sprema se isto ponoviti i danas – ali na mnogo višem stupnju.

Direktorica MMF-a Kristalina Georgieva upozorila je: „Historija je pokazala da glad često potiče društvene nemire i nasilje“.

Revolucije ne izazivaju boomovi ili recesije, već smjene među njima, čime se i svijest u procesu radikalizira. Mnoštvo zapaljivog materijala nakupilo se u prethodnom periodu, te se svakodnevno još i umnožava. Stabilnost prošlosti je svršena.

Engels je svojedobno spominjao 40 uspavanih godina britanske radničke klase kao uvod u eksploziju novog vala sindikalizma 1890-ih. Time je bila otvorena nova era klasne borbe, rata i revolucije.

Oseka klasne borbe u glavnim kapitalističkim zemljama, koja traje već više od 3 desetljeća, konačno dolazi kraju.

Kako se spušta ratna magla, a realnost kapitalizma sve više pogađa kućanstva, milijuni radnika i omladine bit će uvučeni u klasnu borbu. Novi mladi slojevi uključit će se u bitku, neokaljani porazima iz prošlosti. U okolnostima krize, mnogi će stići do radikalnih i revolucionarnih zaključaka.

Lamentiranje Martina Wolfa, glavnog stratega kapitala, prema kojem smo „opet na stazama svijeta podjela, poremećaja i opasnosti“ predstavlja ozbiljno upozorenje vladajućoj klasi na ono što slijedi.

Ono o čemu on zapravo govori, ali se ne usudi izrijekom i spomenuti, jest revolucija. Oni kojima oči služe da gledaju znaju da je upravo to priroda perioda u koji smo ušli.

Tekst je objavljen u 26. štampanom izdanju Crvene Kritike