Postmodernizam je amorfna filozofska škola mišljenja koja se istakla u poslijeratnom periodu (misli se na Drugi svjetski rat, prim. prev.) Počevši kao marginalni trend, prerastao je u jednu od dominantnih škola buržoaske filozofije, prožimajući veliki dio, ako ne i većinu današnje akademske zajednice. On utjelovljuje potpuni ćorsokak i pesimizam buržoaske filozofije usljed propadanja zastarjelog kapitalističkog društva.

Ovaj članak, prvi put objavljen u IMT-ovom teorijskom časopisu, 'U odbranu marksizma', prvi je u nizu članaka koji analiziraju različite aspekte postmodernizma iz marksističke perspektive.

Istorija filozofije poznavala je široku lepezu škola, podškola i trendova, koji obuhvataju raznolik spektar pogleda na svet i osnovnih načela. Ali unutar ovog beskraja trendova, od kojih su neki racionalni i materijalistički, drugi idealistički i divlje mistični, barem je postojala opšta saglasnost da je obilježje velike teorije dosljednost, preciznost i davanje značaja detaljima. Bez obzira na to na koji način je određena filozofija bila izražavana, u krajnjoj analizi to je bila borba za istinu. Čak su i najreakcionarniji filozofi morali priznati barem ovoliko. Ljudi poput Augustina od Hipona, čija je teorija božanskog prosvjetljenja činila ideološku okosnicu srednjovjekovne reakcije u mračnom dobu, barem su pokušali da prikažu njegove argumente kao koherentne i razumne.

 reduced cropped mirablandia Image John van Hulsen Flickr
 Izvor: John van Hulsen, Flickr

Kako su se vremena promijenila. U periodu propadanja kapitalizma, filozofija je takođe prošla kroz proces regresije. Najjasniji izraz ovog trenda je postmodernizam. Posljednjih pola vijeka ili više, ova tendencija se polako širi svijetom poput virusa, skače iz zemlje u zemlju, neprestano mutirajući u nove i sve bizarnije varijante. Odvojila je industriju podškola i trendova kao što su postkolonijalizam, kvirteorija, nekoliko oblika feminizma i mnoge druge koji, u otvorenim ili prikrivenim oblicima, dominiraju današnjim društvenim naukama i akademskim krugovima.

U polju postmoderne filozofije, na najveće umove u istoriji gleda se s prezirom i čvrsto se odbacuju. Razum se odbacuje, dok se iracionalnost i nerazumljivost uzdižu na nivo principa. Teorijska iskrenost i težnja za istinom utopljeni su u beskrajna upozorenja, nejasnoće i nerazumljiv jezik. U nastavku je odličan primjer ovog žanra:

„Važnije od političkog ljevičarstva, bliže podudarnosti intenziteta: ogromno podzemno kretanje, kolebanje, zapravo više gužva, zbog čega je zakon vrijednosti nezadovoljan. Zadržavanje proizvodnje, nekompenzovani napadi kao modaliteti potrošnje, odbijanje 'rada', (iluzorne?) zajednice, hepeninzi, pokreti seksualnog oslobođenja, okupacije, skvotiranje, otmice, proizvodnja zvukova, riječi, boja, bez umjetničke namjere. Evo 'ljudi proizvodnje', 'gospodara današnjice': marginalci, eksperimentalni slikari, pop, hipiji i jipiji, paraziti, luđaci i čudaci. Jedan sat njihovog života nudi više intenziteta i manje namjere od 300.000 riječi profesionalnog filozofa.”[1]

Ne znamo može li jedan sat u životu marginalaca, eksperimentalnih slikara, popa, hipija i jipija, parazita, luđaka ili čudaka ponuditi više intenziteta od riječi neodređenog „profesionalnog filozofa“. Ali čak i iz ovog kratkog izvoda svakako je jasno da samo pet minuta nečijeg života vrijedi znatno više od 300.000 riječi ovog konkretnog filozofa.

Bez ikakvog osmijeha, postmodernisti su iznijeli najsmješnije apsurdne tvrdnje i prijedloge. Žan Bodrijar je, na primjer, tvrdio da je stvarnost sada nestala, a sa njom i svaki smisao. Da bi ilustrovao svoju tezu, on parafrazira (i preuveličava) riječi Elijasa Kanetija s očiglednim odobravanjem:

“Izvan određenog preciznog trenutka u vremenu, istorija više nije stvarna. Ne sluteći, čitav ljudski rod je iznenada napustio stvarnost. Ništa što se dogodilo od tada nije istina, ali mi to ne možemo shvatiti. Naš zadatak i naša dužnost sada je da otkrijemo ovu tačku ili, sve dok je ne shvatimo, osuđeni smo da nastavimo svojim sadašnjim destruktivnim pravcem.”[2]

Čitalac ima pravo da postavi pitanje: Šta to znači? Ali na ovo pitanje je unaprijed odgovoreno. Pošto je stvarnost sada nestala, a sa njom i svako značenje, nema smisla tražiti bilo kakvo značenje. Ovo je metoda koja ima nesumnjivu prednost jer unaprijed isključuje sva neugodna pitanja. Ona prećutkuje svaku moguću kritiku i, zapravo, likvidira osnovu racionalnog mišljenja uopšte.

Ova linija argumenata, koja se servira kao nešto svježe, nije – kao i svaki drugi aspekt postmodernizma – ni nova ni originalna. To je samo regurgitacija starog Tertulijanovog argumenta iz trećeg vijeka, koji je opravdavao apsurdnost hrišćanske dogme tvrdnjom: „Vjerujem jer je apsurdno“.

Zapravo, ova sklonost apsurdu vodi nas u samo srce postmodernističke misli, koja odbacuje svako racionalno razmišljanje. Delezi Gvatari, koji se često prikazuju kao "lijevo krilo" postmodernizma, podižu ove apsurde na potpuno novi nivo:

“...ljudska suština prirode i prirodna suština čovjeka postaju jedno u prirodi u obliku proizvodnje ili industrije, baš kao što to čine u životu čovjeka kao vrste. Industrija se tada više ne razmatra sa ekstrinzične tačke gledišta korisnosti, već sa stanovišta njenog fundamentalnog identiteta sa prirodom kao proizvodnjom čovjeka i od strane čovjeka. Ne čovjeka kao kralja kreacije, već kao bića koje je u intimnom kontaktu s dubokim životom svih oblika ili svih vrsta bića, koje je odgovorno čak i za zvijezde i životinjski svijet, i koje neprestano uključuje mašinu za organe u energetsku mašinu, drvo u njegovo tijelo, dojku u njegova usta, sunce u njegov šupak: vječni čuvar mašina univerzuma. Ovo je drugo značenje procesa kako mi koristimo izraz: čovjek i priroda nisu kao dvije suprotnosti...”[3]

Mišel Fuko, bliski prijatelj Deleza i Gvatarija, pao je na sebe u žurbi da hvali ovu glupost: „... nastala je oluja munja koja će nositi ime Delez: nova misao je moguća; misao je opet moguća.” [4]

Sada znamo! Očigledno je bilo nemoguće čak i razmišljati dok nas gospodin Deleznije nije prosvijetlio ovim biserima mudrosti.

Čitava postmodernistička literatura prepuna je ovakve pompezne, samozadovoljne, grube retorike koja pruža pokriće za njene loše promišljene teorije. Ali ova je sigurno zaslužila nagradu. Sada, pročitavši gornje redove, cijelo čovječanstvo može odahnuti. Svi možemo početi da razmišljamo.

Ali evo problema: o čemu tačno treba da razmišljamo?

Definisanje neodredivog

Filozofija koja postavlja tako velike tvrdnje za sebe je svakako vrijedna pažnje. Stoga ćemo se naoružati strpljenjem i uložiti sve napore da pronađemo bilo kakvo značenje koje se u njoj nalazi. Šta je zapravo postmodernizam i šta se krije iza njega? Ovdje se odmah sudaramo sa prvim problemom. Rečeno nam je da je on neodrediv. To je ideja koja se po definiciji suprotstavlja definicijama. Za sada se čini nejasno.

Termin „postmodernizam“ prvi je skovao Žan-Fransoa Liotar 1979. godine, koji je definisao kao – po sopstvenim riječima, „pojednostavljenje do krajnosti“ – „nepovjerenje prema metanarativima“. Ok[5]sfordski rječnik engleskog jezika definiše „meta-narative“ kao „Sveobuhvatni prikaz ili tumačenje događaja i okolnosti koje daje obrazac ili strukturu za vjerovanja ljudi i daje smisao njihovim iskustvima“.

 Lyotard Image Bracha L Ettinger Wikimedia Commons
 Žan Fransoa Liotar, Izvor: BL Etinger

Ali samo jedan trenutak! Nije li i Liotarova sopstvena definicija... meta-narativ? Naravno, ona je upravo to. Kada nas obavještava da moramo po svaku cijenu da izbegavamo da razmišljamo na određene načine koje on ne odobrava, zar nam ne daje opštu teoriju – „sveobuhvatni prikaz ili tumačenje događaja i okolnosti”? I, govoreći nam da određene ideje treba izbjegavati, zar nam on takođe ne daje „obrazac ili strukturu vjerovanja ljudi, dajući smisao njihovim iskustvima“?

Odgovor na oba pitanja je nedvosmisleno potvrdan. Stoga je Žan Fransoa Liotar od samog početka optužen ili za apsurdnu samoprotivrječnost, ili za očiglednu prevaru. U prisustvu smo ili budale ili prevaranta. Ili možda oboje. Teško je reći.

"Nema napretka"?

Postmodernisti su poznati i po odbacivanju pojma napretka u istoriji. Oni tvrde da razvoj nauke i filozofije ne poznaje napredak i da postoje samo različiti načini tumačenja sveta. Štaviše, ovo je svijet koji čak i ne odgovara našim tumačenjima. Pa ipak, postmodernisti svoju školu mišljenja predstavljaju kao jedinu koja može objasniti ovu situaciju. Ako prihvatimo ovo stanovište, onda je svaka ideja jednako dobra kao i bilo koja druga, bilo da potiče iz uma šamana kamenog doba, Aristotela, Ajnštajna ili Marksa. Ni u jednom trenutku ljudsko razumijevanje prirode i društva nije napravilo ni jedan korak naprijed – zaista, ne postoji „naprijed“ za postmoderniste. Ništa nije progresivno, osim, naravno, postmodernizma, koji se tek sada pojavio, trijumfovao, da razotkrije ovu vjekovnu laž vjerovanja u napredak!

U jednoj stvari možemo se lako složiti. Svakako je tačno da pod kapitalističkim sistemom u njegovom periodu senilnog propadanja nije moguć nikakav ozbiljan napredak za ljudski rod. Ali da li iz ovoga možemo da izvučemo zaključak da napredak uopšte ne postoji, ili da istorija nije doživjela vremena kada je išla džinovskim koracima naprijed? Ne, mi nemamo pravo da tako nešto radimo. Svako ko proučava prošlost odmah će shvatiti da je ljudsko društvo poznavalo periode velikog napretka, koje karakteriše brz razvoj proizvodnih snaga, nauke i tehnologije i procvat umjetnosti i kulture.

Mona Lisa Image public domain

Istorija takođe poznaje i druge periode koje karakteriše stagnacija, nazadovanje, propadanje, pa čak i vraćanje u varvarstvo. Pad Rimskog carstva bio je početak stotina godina nazadovanja u Evropi, koje se s pravom naziva mračnim dobom. Renesansa je označila prekretnicu u razvoju kulture u svim sferama. Umjetnost, nauka, književnost: svi su doživjeli izuzetan preporod (doslovno značenje izraza „renesansa“). To je bilo doba uspona buržoazije, nosioca novog i višeg stupnja ljudskog društva, doba otkrića koje je izbavilo čovječanstvo iz okova feudalizma, zajedno sa iracionalnim mračnjaštvom Crkve i vatrama inkvizicije.

Kasnije je revolucionarna buržoazija Francuske proizvela Prosvjetiteljstvo, na koje postmodernisti gledaju s posebnim gnušanjem, upravo zato što je zagovaralo racionalnu misao i nauku. Kao što mu ime govori, postmodernizam vjeruje da je nešto što se zove modernizam sada pri kraju. Modernizam je skup ideja koje su proizašle iz prosvjetiteljstva. To je bila herojska epoha kapitalizma, kada je buržoazija još bila sposobna da igra progresivnu ulogu. Ali sadašnja epoha predstavlja sliku društvenog, ekonomskog, političkog i ideološkog propadanja. Ljudski napredak je zaista stao. Proizvodne snage su paralizovane najdubljom krizom u poslednjih tri stotine godina. Kultura stagnira, a plodovi nauke, daleko od oslobađanja čovječanstva, prijete masovnom nezaposlenošću i ekološkom katastrofom. Kapitalistička klasa je postala kolosalna prepreka napretku.

Na osnovu sadašnjeg sistema, izgledi za čovječanstvo su zaista sumorni. Ali umesto da zaključe da je društveni sistem kapitalizma taj koji spriječava napredak, postmodernisti zaključuju da je sam napredak isključen, jer nikada nije postojao. Vladajuća klasa i njene pristalice srednje klase na univerzitetima prožete su duhom pesimizma. Oni kukaju o užasnom stanju u društvu, ali odbacujući nauku, racionalnu misao i napredak uopšte, oni samo odražavaju shvatanja degenerisane i oronule vladajuće klase.

Nepoštenje

Džozef Dicgen je jednom rekao da zvanična filozofija nije nauka, već „zaštita od socijaldemokratije“ – a pod socijaldemokratijom Dicgen je mislio na revolucionarni pokret radničke klase. Zadatak vladajućih ideja danas je upravo da prikriju jaz između interesa masa i statusa quo kapitalizma. To je glavni temelj za trikove, zablude i krajnje nepoštenje koje karakteriše buržoasku filozofiju uopšte i postmodernizam posebno. Jedan takav trik je stalno zveckanje kontradiktornih izjava kako bi se prikrili tragovi. U intervjuu iz 1977, objavljenom pod naslovom Zatvorski razgovor, Fuko je bio suočen sa nespretno direktnim pitanjem o njegovom odbacivanju koncepta „progresa“. Ovo je izvod iz tog intervjua:

„Naišao sam na rečenicu u knjizi Ludilo i civilizacija [u stvarnosti citat je iz Istorije ludila – ed.] u kojoj kažete da moramo ’osloboditi istorijske hronologije i uzastopna uređenja svih oblika progresivističke perspektive‘.

Fuko je odgovorio na sljedeći način:

„Ovo je nešto što dugujem istoričarima nauke. Prihvatam metodičku predostrožnost i radikalni, ali neagresivni skepticizam koji čini principom ne smatrati tačku u vremenu u kojoj se sada nalazimo rezultatom teleološke progresije koju bi bilo naše da istorijski rekonstruišemo: taj skepticizam prema nama samima i onome što jesmo, naše ovdje i sada, što spriječava da se pretpostavi da je ono što imamo bolje od – ili više od – onoga u prošlosti. To ne znači da ne pokušavamo da rekonstruišemo generativne procese, već da to moramo učiniti bez nametanja pozitivnosti ili valorizacije.”[6]

Ako se potrudimo da prodremo u opskurni svijet Fukoovog jezika, vidimo da je njegovo odbacivanje nametanja „valorizacije“ „generativnim procesima“ istorije ništa drugo do odbacivanje progresa. U činu cinične prevare, on za kosu uvlači termin „teleološki“ kao sredstvo za zbunjivanje.

Svako sa i najmanjim znanjem o filozofiji znao bi da postoji ogromna razlika između teleologije – riječi sa religioznim konotacijama, što znači unaprijed određena svrha, koju Marks nikada nije podržavao – i ideje da ljudska istorija nije niz besmislenih nesreća, već je vođen određenim zakonima koji se potvrđuju nezavisno od subjektivne volje pojedinih muškaraca i žena.

Intervjuer, da ne bi izgubio trag kojim ide Fuko, onda postavlja Fukou prirodno naknadno pitanje: „Iako nauka već dugo dijeli postulat da čovjek napreduje?“

Fuko tada odgovara:

„To ne govori nauka, već istorija nauke. I ne kažem da čovječanstvo ne napreduje. Kažem da je loš način da se problem postavi kao: „Kako to da smo napredovali?“ Problem je: kako se stvari dešavaju? A ono što se dešava sada nije nužno bolje ili naprednije, ili bolje shvaćeno od onoga što se dogodilo u prošlosti.”

Ovdje vidimo klasičan slučaj suočavanja na sve načine u isto vrijeme. Pošto je jasno rekao (ili onoliko jasno koliko to njegov osobeni jezik dozvoljava) da poriče napredak u istoriji, on zatim mirno tvrdi suprotno: da ne kaže „čovječanstvo ne napreduje“. Ali već u sljedećem dahu, on dodaje da „ono što se dešava sada nije nužno bolje ili naprednije, ili bolje shvaćeno od onoga što se dogodilo u prošlosti“. Dakle, zaista nije bilo napretka.

Da li je to dovoljno jasno?

Ovo je veoma dobar primjer kako se ove dame i gospoda uvijaju, okreću i previjaju, igrajući se riječima da bi sakrile njihovo značenje, kao što lignja prska oblake mastila da zbuni svoje neprijatelje. Stoga, ako iko ikada optuži Fukoa da poriče napredak, centralnu tačku većine njegovih spisa, on je uvijek mogao da pokaže unazad i kaže: „O, ne, jednom sam rekao: „Ne kažem da čovječanstvo ne napreduje.”

Intelektualno nepoštenje i kukavičluk su suštinska komponenta postmodernizma. On usvaja čitav niz manevara da zbuni i dezorijentiše čitaoca, kako bi ga odvratio od svog stvarnog reakcionarnog karaktera. Ono što je zapanjujuće je besramna oholost i drskost sa kojom se ova prevara predstavlja.

Jezičke igre

"Pa, ja ponekad povjerujem u čak šest nemogućih stvari prije doručka." (Luis Kerol, Alisa u zemlji čuda)

Postmodernizam se zasniva na principu da su koncepti, ideje i sam jezik subjektivni i proizvoljni „konstrukti“. Stoga je sva konceptualna misao, uključujući i nauku, takođe opresivna. Ne može biti objektivne istine. Ništa nije istinito ili pouzdano. Jedina istina leži u individualnom iskustvu, „proživljenom iskustvu“, a to može biti samo lična istina.

Nezadovoljni bacanjem sve racionalne misli i „metanarativa” na đubrište, neki postmodernisti idu toliko daleko da nas obavještavaju da, pošto je jezik opresivna konstrukcija, sama gramatika mora biti ukinuta jer je represivna za ljudsku slobodu. Jednom kada se oslobodimo ugnjetavajućih okova gramatike i sintakse, možemo se vinuti u raj apsolutne slobode, gdje možemo komunicirati jedni s drugima na potpuno nov način.

Ali jezik nije konstrukt. To nije niko izmislio. On se postepeno razvijao tokom veoma dugog vremenskog perioda, stotinama hiljada godina, kao rezultat razvoja ljudskog društva. To važi i za zakone mišljenja koje postmodernisti žele da unište. Ali čime ih treba zamijeniti? Pravila gramatike i sintakse nam se mogu sviđati ili ne sviđati, bilo da se radi o gramatici službenog jezika koja se predaje u školama ili dijalektima. Međutim, bez ovih pravila, govor postaje potpuno nerazumljiv, ili barem krajnje nekoherentan. Naravno, postmodernisti za svaki lonac imaju poklopac.

Odgovarajući na optužbu za nerazumljivost, Džudit Batler, postmodernistička istinska vjernica, osuđuje „učenje pravila koja regulišu razumljiv govor“.[7] Prema Batler, učenje takvih pravila je „usađivanje u normalizovani jezik, gde je cijena neusaglašenosti gubitak same razumljivosti“. Ona dalje kaže da „nema ništa radikalno u vezi sa zdravim razumom. Bilo bi pogrešno misliti da je primljena gramatika najbolje sredstvo za izražavanje radikalnih stavova, s obzirom na ograničenja koja gramatika nameće misli, zapravo, samom zamislivom.”

Dakle, sada znate! „Zdrav razum“ nije radikalan, ali besmislica jeste. Na osnovu toga Batler odlazi toliko daleko da pravi sopstvenu gramatiku, onu koja se nekako ne „nameće“ njenim mislima. Nakon što je to učinila, ona kreće u razne avanture, razmišljajući o stvarima koje su potpuno „nezamislive“ za one od nas ograničene jezikom običnih smrtnika.

Postavlja se, međutim, pitanje kako će ona te nezamislive misli prenijeti običnim smrtnicima, koji su još uvijek vezani ograničenjima „razumljivog govora” i koji ni najmanje nemaju pojma o čemu ona govori? Batlerov metod je čisti sofizam. Drugim riječima, to je trik: „Moje ideje nisu loše i nerazumljive; jednostavno niste dovoljno napredni da ih razumijete.”

Međutim, nije ispravno ići toliko daleko da se tvrdi da su postmodernistički tekstovi nerazumljivi. Svrha zamršene retorike je da ideje koje su veoma stare, glupe i reakcionarne zvuče originalno, sofisticirano, pa čak i radikalno. Istina, potrebno je malo truda da se to otkrije, ali plan svakako postoji i nije ga tako teško razumjeti kada se sa njihovog „posebnog jezika” prevede u govor običnih smrtnika.

„Ne postoji ’van teksta‘“

Žak Derida, jedan od najuticajnijih postmodernista, rekao je čuvenu misao „nema ničega izvan teksta.“[8] Time on misli da značenje – a time i znanje – nije povezano sa objektivnom stvarnošću, već samo sa samim sobom. Riječi koje koristimo nisu ni na koji način povezane sa stvarima koje želimo da označimo. Umjesto toga, bilo koja pojedinačna riječ, prema Deridi, definisanaje samo njenim odnosom prema drugim riječima. Dakle, da bismo bilo šta razumjeli, prvo moramo da razumijemo sve riječi koje daju kontekst našim riječima, a zatim sve riječi koje tim riječima daju kontekst, itd. Naravno, to je nemoguće i stoga će, rečeno nam je, ova prolazna stvar koja se zove „značenje“ zauvijek biti „odložena“ i nikada u potpunosti shvaćena.

Svakako je tačno da se značenje Deridinog jezika nikada ne može u potpunosti shvatiti, ali to je druga stvar. Ono čemu Derida teži jeste da potkopa ideju da možemo da shvatimo samu objektivnu stvarnost. Drugim riječima, na kraju krajeva, ne postoji realnost „izvan teksta“. Možda imamo riječ za psa ili mačku, ali po njemu, ovi pojmovi su samo apstraktne i subjektivne kreacije ljudskog uma i nemaju nikakve veze ni sa jednom stvarnom mačkom ili psom, pa stoga gube svako značenje.

Uprkos ovim „dubokim“ zapažanjima, hiljadama godina muškarci i žene nastavili su da koriste jezik, ne obazirući se na više istine koje ih obavještavaju da pas zapravo nije pas, mačka zapravo nije mačka i da taj jezik zapravo uopšte nije u stanju da kaže bilo šta razumljivo.

Daleko od toga da predstavlja svestrani pogled na stvari, kako bi Derida tvrdio, njegova filozofija pokazuje krajnje jednostrano razumijevanje ljudskog znanja. Ako naši koncepti ne odražavaju nikakvu objektivnu istinu i ako ljudska bića mogu da generišu i „dekonstruišu“ „značenje“ po sopstvenom hiru, kako onda ljudi mogu da komuniciraju, tekstom ili na bilo koji drugi način? Zašto se Derida trudi da piše tekstove, kada za jezik nema objektivne ili zajedničke osnove? I kako uopšte možemo da tvrdimo da svi doživljavamo istu stvarnost, ukoliko takva realnost uopšte postoji, ako nam je svima njoj zabranjen pristup?

Takve nedosljednosti, međutim, izgleda nisu smetale Deridi. Kao i svi pravi postmodernisti, Derida nosi nedosljednost kao orden. Njegov najpoznatiji pojam, „dekonstrukcija“, je ako ništa drugo, upravo tvrdnja da „sloboda“ leži u razbijanju dosljednosti i koherentnosti ideja. Na taj način svaki pojedinac može da konstruiše i „dekonstruiše” sopstvenu realnost. U stvari, to je upravo ono što Džudit Batler, najuticajnija postmoderna feministkinja, tvrdi:

„Priznati“ neporecivost 'pola' ili njegove 'materijalnosti' uvijek znači priznati neku verziju 'pola', neku formaciju 'materijalnosti'. Zar nije diskurs sam po sebi oblik samog fenomena koji priznaje? - a to priznanje se nesumnjivo događa [...] upućivanje naivno ili direktno na takav ekstra diskurzivni objekat uvijek će zahtijevati prethodno razgraničenje ekstra diskurzivnog.”[9]

„Diskurs” je „formativan za sam fenomen koji priznaje”. Razmišljanje proizvodi stvarnost. Materijalna stvarnost, čak i biološki pol, je „diskurzivna” i prirodno se može promijeniti putem diskursa. Ali sigurno ako je biološki pol samo proizvod „diskursa“, onda je i sve ostalo; i ti i ja. Ali zar onda ne možeš jednostavno da konstruišeš ili „dekonstruišeš“ moju stvarnost, ili ja tvoju?… Batler nam to ne uspijeva objasniti.

Ova teorija nije ni moderna ni postmoderna, već stara. Ono sa čime imamo posla je subjektivni idealizam – trend koji seže u rane dane same filozofije. Glavno načelo subjektivnog idealizma je da nema objektivne stvarnosti koja postoji nezavisno od misli i senzacija ljudskih bića.

Deridin oblik argumenata je jednostavno gruba kopija ideje koju je predstavio Imanuel Kant u 18. vijeku, da ljudska svijest nikada ne može stvarno da upozna materijalnu stvarnost, ili ono što je on nazvao „stvar-po-sebi”. Prema Kantu, um je opremljen nizom „apriornih“ misaonih kategorija – kao što su prostor, vrijeme, supstancija itd. – koje nam omogućavaju da prepoznamo svijet pojavnosti. Ali naši umovi nisu u stanju da spoznaju materijalnu stvarnost kakva ona zaista jeste, „sama po sebi“.

Derida, međutim, ide dalje od Kanta i ismijava koncepte u njihovoj ukupnosti. Svi opšti pojmovi su, po njemu, proizvodi ljudskog uma bez veze sa objektivnom stvarnošću. Ove ideje su starije čak i od Kanta. Početkom 18. vijeka, biskup Džordž Berkli je iznio iste apsurdne argumente, ali na daleko uverljiviji način: „Među ljudima je zaista čudno preovlađujuće mišljenje da su kuće, planine, rijeke i jednom riječju svi osjetilni objekti imaju postojanje, prirodno ili stvarno, različito od percepcije o njima samima.“[10]

Ali postoji problem sa ovom teorijom, koji se ne može lako riješiti. Neizbježna logika ovog argumenta je solipsizam (od latinskog solo ipsus, samo ja sam). Ovo je ideja da, pošto ne možemo sa sigurnošću dokazati postojanje bilo čega ili bilo koga drugog osim sopstvenog uma, moramo se pomiriti s tim da budemo ništa drugo do usamljeni zatvorenici sopstvenih unutrašnjih svijetova, a sve ostalo mora biti plod naše mašte. Ali ako je to slučaj, onda i Bog mora biti samo plod naše mašte.

Prema ovoj ideji, ništa nikada ne može biti objektivno jer se ništa ne može dokazati da postoji. Sve je samo kreacija („konstrukcija“) mišljenja. Ovo je, naravno, opovrgnuto hiljadama godina ljudskog iskustva i prakse. To opovrgava i istorija nauke od najmanje dva i po milenijuma. Ali to se ne tiče postmodernista koji poriču da se dogodio bilo kakav napredak.

Ako prihvatimo premise subjektivnih idealista, postoji samo jedan izlaz iz ovog apsurda: put koji je predložio biskup Berkli. Naime, da je Božji um koji opaža stvari ono što našim idejama daje objektivnost, a ljudskim bićima zajedničku referentnu tačku. Međutim postoji i drugi put: put materijalizma i nauke. Pretpostavci da se svo znanje stiče čulnim iskustvom, moramo dodati još jednu premisu, da objektivna materijalna stvarnost postoji nezavisno od naših ideja i iskustava, i da su ljudska bića u stanju da istraže ovu stvarnost i otkriju njene karakteristike i unutrašnje zakone kretanja. Upravo to postmodernizam odbacuje.

Da li je istina moguća?

Opšte je poznato da je ideja koja je istinita, ideja koja odgovara stvarnosti. Malo dijete bi moglo pomisliti da je zabavno igrati se vatrom. Ako se zaista bude igralo s vatrom brzo će se shvatiti da to nije ispravna ideja. Iz bolnih pokušaja i grešaka, vremenom će se formirati ideja da vatra može biti veoma korisna, a u nekim situacijama možda čak i zabavna. Vatra prelazi od nepoznate „stvari-po-sebi”, do „stvari-za-nas”. Takav je opšti put ljudskih bića – od neznanja do znanja.

Postmodernisti, međutim, odbacuju ovu ideju. Oni u potpunosti odbacuju tvrdnju da ideje mogu biti istinite ili lažne. Oni ismijavaju kategorične izjave (iako ne uvijek, kao što ćemo vidjeti) jer bi to impliciralo da su neke izjave tačnije od drugih. Tako svoje pisanje pune nejasnim i krajnje dvosmislenim izjavama, koje su ispunjene uslovljenostima i dugim kontradiktornim objašnjenjima.

Prema Fukou, najistaknutijem postmodernisti, ne možemo težiti objektivnoj istini. Odnosno, ne možemo težiti idejama, čiji sadržaj ne zavisi od ljudi. On tvrdi da u krajnjoj liniji istinitost ideja – drugim riječima – znanje – nije izvedena iz našeg iskustva materijalne stvarnosti, već prije iz onoga što on naziva „moć“. Ovo nije moć u smislu kako je mi normalno razumijemo, kao što je državna moć, ili moć jedne klase nad drugom. „Moć“ u Fukoovom rječniku u suštini samo znači znanje uopšte. Dakle, „moć“ proizvodi znanje, a znanje proizvodi „moć“. Ili drugačije rečeno, znanje proizvodi znanje. Ovo je čista tautologija koja ništa ne objašnjava. U osnovi, isti je princip koji je iznio Derida, da ideje i opšti koncepti ne odražavaju objektivnu stvarnost, već samo druge ideje i koncepte.

 foucault Image thierry ehrmann Flickr
 Izvor: thierry ehrmann, Flickr

Fuko nam zatim govori da istina nije nešto što možemo postići testiranjem naših ideja u stvarnom svijetu. Umjesto toga, istinu „proizvodi“ „moć“. A „režimi istine“[11] su nametnuti društvu od „moći“. „Moć“ nam govori šta je istina, a šta laž. Međutim, prema Fukou, u stvarnosti ove kategorije istinitog i lažnog ne postoje. Prema tome, ništa nije tačno i ništa nije lažno. Jedan od načina na koji to možemo da otkrijemo, kaže nam, je uzimanje LSD-a:

„Lako možemo vidjeti kako LSD preokreće odnose lošeg humora, gluposti i misli: čim eliminiše prevlast kategorija, otkida tlo svoje ravnodušnosti i razbija sumornu glupost; i predstavlja ovu jednoznačnu i kategoričku masu ne samo kao šaroliku, pokretnu, asimetričnu, decentralnu, spiralnu i koja odjekuje, već izaziva da se u svakom trenutku uzdiže kao roj fantazmskih događaja.”[12]

Ako možemo da pokušamo da prevedemo ovu besmislicu, ono što nam Fuko ovdje govori jeste da nam halucinacije izazvane LSD-om otkrivaju da stvarnost nije način na koji mi o njoj normalno razmišljamo. Jednog dana bih mogao pomisliti da su slonovi divlje životinje koje žive u zoološkim vrtovima i tropskim regionima, a narednog dana mogu biti mala ružičasta stvorenja koja lete u krugovima oko moje glave. Ko će reći koja je od ovih ideja istinita, a koja lažna?

Ne možemo uopšte da govorimo o istini, ni mojoj ni vašoj istini. Postoji, naravno, jedan izuzetak, jedna vrsta stvari koja je apsolutno i vječno istinita, a to su opšte izjave gospodina Fukoa, kao što je njegovo odbacivanje koncepta istine. Ovo je još jedan primer postmodernističke samokontradikcije. Fuko čak i ne shvata da pokušava da nam pruži dokaz „istinitosti” svog koncepta. Nije li to upravo ono što je trebalo da bude nemoguće?

Možemo li zaista tvrditi, kao što Fuko u suštini čini, da je objektivna istina fikcija? Hajde da vidimo. Mogu da vjerujem da sam ptica i da mogu da letim, ali ako iskočim sa litice, ta ideja će se srušiti sa mnom. Mogu da zamislim da sam multimilioner. Ali ako uđem u banku tražeći da podignem milion funti, menadžer će me sigurno pitati koliko sam LSD-a uzeo. Ako bilo koji postmodernista želi da nam dokaže da griješimo, ljubazno ga pozivamo da isproba jedan od ova dva eksperimenta. Uskoro će nam praksa reći ko je u pravu, a ko nije!

U Evropi, tokom srednjeg vijeka pa sve do 18. vijeka, bilo je opšteprihvaćeno vjerovanje da je zemlju stvorio Bog prije nekoliko hiljada godina. Ali nauka je u potpunosti razbila to vjerovanje. Danas ova ideja postoji samo na osnovu vjere. Odbaciti objektivnu istinu na kraju znači svesti svo ljudsko znanje na nivo vjere i sujevjerja – to jest, vratiti se u močvaru religije.

Za razliku od vjere, sva nauka se zasniva na pretpostavci da prirodni svijet postoji nezavisno od naših ideja i da su naše ideje sposobne da odražavaju prirodne pojave. Istina dakle postoji objektivno, to jest nezavisno od umova pojedinačnih ljudskih bića. Negirati ovo je isto što i poricati nauku, što je, kao što ćemo vidjeti, upravo ono što postmodernisti rade.

Subjektivno i objektivno znanje

Postmodernizam uzdiže subjektivnost do apsolutnog principa. Iz ovoga se zaključuje da je mišljenje uopšte ograničeno i djelimično, te stoga ne može doći do objektivne istine. Za uskogrude akademike, svijet se zaustavlja na vrhu njegovog ili njenog nosa, ili bar na vratima sale za seminare. Univerzitetski profesor proizvodi samo riječi. To je zbir njegovog ili njenog svijeta, njihovog prirodnog okruženja – jedinog okruženja koje poznaju. To objašnjava opsjednutost postmodernista riječima i jezikom. To takođe objašnjava ekstremnu skučenost njihovog pogleda na svijet i siromaštvo njihovog razmišljanja.

To razmišljanje ide dalje od „teme“. Velike naučne i filozofske teorije istorije nisu samo proizvod velikih individualnih umova; oni su najviši izraz razvoja ljudske misli u datim društvima. Kada govorimo o ljudskoj misli, ne govorimo o vijugama individualnog uma, već govorimo o ljudskoj misli uopšte, kolektivno.

Istina je da svako pojedinačno ljudsko biće po prirodi ima djelimičan i ograničen pogled. Ali posmatrano u cjelini, čovječanstvo može da prevaziđe ograničenja pojedinca tako što će kolektivno testirati objektivnost svakog prijedloga iz bezbroj uglova i primijeniti ga u stvarnom životu. Misli u glavi pojedinca ne pripadaju samo njima – sve naše teorije i jezik su proizvodi ljudskog društvenog razvoja u cjelini, koji se prenose sa jedne generacije na drugu. Niti odnos između subjekta i objekta nije samo pitanje apstraktne kontemplacije. Ljudska rasa reaguje na stvarni svijet aktivno, a ne pasivno.

Ljudska bića transformišu svijet kroz kolektivni rad i time transformišu sebe. Upravo taj neprekidni proces stvaranja nalazi svoj najviši izraz u napredovanju nauke, što postmodernisti žele da negiraju, ali što je samo po sebi očigledna činjenica. To je neprekidan put od neznanja do znanja. Ono što ne znamo danas, sigurno ćemo znati sutra. U tom smislu, ljudska misao nije samo sposobna za objektivnost, ona je i neograničena i apsolutna. Nijedno znanje nije izvan njegovog domašaja.

Marks je u svojim Tezama o Fojerbahu objasnio da: „Pitanje da li se objektivna istina može pripisati ljudskom mišljenju nije pitanje teorije, već praktično pitanje. Čovjek mora da dokaže istinu – odnosno stvarnost i moć, ovostranost svog mišljenja u praksi. Spor o realnosti ili nestvarnosti mišljenja koje je izolovano od prakse je čisto skolastičko pitanje.“[13]

Postavljati pitanje da li istina može biti objektivna ili ne, kao što to čine postmodernisti, odvojeni od stvarne ljudske aktivnosti, predstavlja praznu spekulaciju. Misao je izraz prakse i na kraju se ideje provjeravaju u praksi. Razvoj ideja služi za poboljšanje naše prakse. Isto tako, u toku ove aktivnosti, objektivno istiniti elementi svih ideja se utvrđuju i odvajaju od njihovih neistinitih ili preuveličanih strana.

Relativna i apsolutna istina

Ali da li činjenica da se ideje mogu dokazati kao objektivno istinite znači da ljudske ideje iscrpljuju istinu od trenutka kada se na njih pomisli i zauvijek nakon toga? Naravno da ne. Sa materijalističke tačke gledišta, besmisleno je govoriti o dostizanju apsolutne istine u smislu konačnog znanja o totalitetu našeg univerzuma. Čovječanstvo je sposobno da otkrije zakone prirode na svim nivoima. Stalni napredak savremene nauke i tehnologije je dokaz za to. Ali čovječanstvo nikada neće doći do tačke u kojoj će otkriti sve što može da otkrije. Za svaki problem koji nauka rješava i svaki nivo prirode kojim čovek ovlada, javljaju se novi putevi i novi problemi.

Istorija nauke nam pokazuje ovaj proces u beskrajnom nizu teorija, koje se sada uzdižu, a čas opadaju pred licem naprednijih. Ali ovdje postmodernizam, opet, izvlači preuveličan i jednostran zaključak iz formalno ispravnog zapažanja. On zaključuje da, pošto su sve teorije zamijenjene u određenoj fazi, nijedna ideja nije istinita; sva istina je relativna i proizvoljna.

U svojim knjigama Ludilo i civilizacija i Istorija ludila – za koje se smatra da su istorijski tretmani psihijatrije – Fuko nam predstavlja niz ideja i metoda koje su se koristile u psihijatriji u prošlosti, ali koje su se od tada pokazale kao pogrešne. U stvari, smatrali bi se izuzetno reakcionarnim ako bi ih psihijatri danas primijenili. Na osnovu toga, on pokušava da potkopa tvrdnju nauke o objektivnoj istini uopšte.

Ovo je opšti trend u svim Fukoovim „istorijama“. Kao da je od početka očekivao da nauka bude sveti gral apsolutne vječne istine i, razočaran onim što je otkrio, zaključio da je neophodno potpuno odbaciti svu nauku i pojam istine ali nauka se nikada nije bavila posjedovanjem apsolutne istine. Ona sebi postavlja daleko skromniji cilj: otkrivanje istine korak po korak, strpljivom primjenom prave naučne metode: posmatranja i eksperimenta.

Postmodernisti gledaju na nauku prethodnih perioda s podsmijehom. Naravno, lako je kritikovati manje napredan period sa sopstvenog stanovišta. To otkriva neuki i kukavički stav, poput odrasle osobe koja ismijava dijete jer ne govori na isti prefinjen i samouvjeren način kao oni sami. Ali ideje različitih istorijskih etapa nisu slučajne. One odražavaju mogućnosti ljudskog društva u svakoj fazi, i kao takve su apsolutne za taj period. Odnosno, one su najviše istine koje je društvo moglo postići u tom određenom trenutku.

Posebne istine koje otkrije dato društvo ne dolaze proizvoljno. Nije moguće da Njutn razvije kvantnu mehaniku. Njutnova mehanika je formirala neophodnu vezu koja je kasnije dovela do otkrića kvantne mehanike. Konačno, misao – sa naučnom mišlju kao njenim najvišim izrazom – odražava nivo razvoja društva svog vremena. Ali zauzvrat, on takođe razvija društvo u cjelini, tako da u određenom trenutku, sam ovaj razvoj vodi ka usponu novih, složenijih i naprednijih oblika mišljenja. Ovo je beskrajni proces od neznanja do znanja; od nižih ka višim oblicima istine.

To ne znači da se stare ideje odbacuju kao čista besmislica. Naprotiv, njihovo racionalno jezgro postaje neophodan element za dalji napredak nauke. Za svaki nivo prirode kojim ljudi nauče da ovladaju, put se otvara ka dubljem nivou. Razvoj Njutnove mehanike bio je velika pobjeda za čovječanstvo. Bio je to jedan od prvih velikih napredaka koji je započeo usponom kapitalizma i odigrao je važnu ulogu u razvoju nauke i društva u cjelini. Ali nauka se tu nije završila; poslije klasične mehanike došla je kvantna mehanika. Kvantna mehanika nije poništila klasičnu mehaniku, naprotiv, ona ju je pretpostavljala, kao što će kvantna mehanika predstavljati osnovu za još veći napredak nauke u budućnosti, i pripremiće teren za prevazilaženje same kvantne mehanike. Kvantna mehanika bi ostala validna za određeni nivo, ali bi se iza toga pojavile naprednije teorije.

Za razliku od onoga što zamišljaju postmodernisti, istorija naučne misli nije nesrećna potjera za nekom neuhvatljivom konačnom istinom, skakanje sa jedne slučajne teorije na drugu. To je neprekidan proces sve dubljeg razumijevanja prirode i zakona koji njome upravljaju. Kroz bezbroj pokušaja i grešaka, svaka teorija je na kraju testirana, njeni slučajni, subjektivni i neistiniti elementi su odstranjeni, njene granice definisane i njeno pravo jezgro nagomilano u zalihe ljudskog znanja, pripremajući put novim, naprednijim idejama da zauzmu njeno mjesto.

Nijedna teorija nije izolovana i dijametralno suprotna od drugih. Umjesto toga, sve one formiraju različite faze dijalektičkog razvoja ljudskog znanja u cjelini – beskonačnu progresiju, od nižih ka višim oblicima istine.

„Meta-narativi”

Pošto postmodernisti odbacuju pojam istine, oni identifikuju neprijatelja broj jedan kao one koji prihvataju istinu. Vratimo se na trenutak na Postmoderno stanje, gdje Žan-Fransoa Liotar pokušava da definiše značenje „postmoderne“:

„Upotrijebiću termin moderna da označim svaku nauku koja se legitimiše u odnosu na metadiskurs ove vrste koji se eksplicitno poziva na neki veliki narativ, kao što je dijalektika Duha, hermeneutika značenja, emancipacija racionalnog ili radnog subjekta, ili stvaranje bogatstva.

„Pojednostavljujući do krajnosti, definišem postmodernu kao nevjericu prema metanarativima. Ova nevjerica je nesumnjivo proizvod napretka u nauci; ali taj napredak je pak pretpostavlja. Zastarijevanju metanarativnog aparata legitimacije odgovara, prije svega, kriza metafizičke filozofije i funkcije univerziteta, koja se dijelom oslanjala na njega. Narativna funkcija gubi svoje funktore, svog velikog heroja, svoja velika putovanja, svoj veliki cilj.”[14]

Ovdje imamo apsolutno neprocjenjiv primjer nerazumljivog žargona postmodernizma. Imajte na umu da, za našu korist, Liotar „pojednostavljuje do krajnosti“. U suprotnom bismo bili u ozbiljnom riziku da zaista razumijemo šta on pokušava da kaže, a to je da postmodernizam odbacuje sve škole mišljenja koje pokušavaju da razviju jedinstven, koherentan pogled na svet.

Odbacivanje koherentnog pogleda na svijet logično slijedi iz odbacivanja postojanja objektivne stvarnosti nezavisne od uma. Ako poričete da objektivna realnost, a samim tim i objektivna istina, postoji nezavisno od naših umova, onda nikada ne može postojati teorija koja se primenjuje univerzalno. Svaki pojedinac će razviti sopstvene teorije primenljive na njegovu konkretnu stvarnost. U takvom slučaju, „metanarativi“ bi zaista predstavljali formalizam i šematizam nametanja zakona mog svijeta vašem ili obrnuto. Ali najgori počinioci ovog konkretnog zločina bili bi sami postmodernisti.

Odbacivanje metanarativa je samo po sebi najgrublji i najopširniji mogući metanarativ. I to nam se predstavlja bez ijednog dokaza i pravog argumenta! Ono što se od nas suštinski zahtijeva jeste prihvatanje postmodernističkih metanarativa o slijepoj vjeri. Postmodernizam je jedini pravi meta-narativ. Svi drugi griješe, jer postmodernizam tako kaže. Upravo je to vrsta intelektualnog maltretiranja i „ugnjetavanja“ protiv kojih postmodernisti tako žestoko protestuju. I to je osnova za njihove histerične napade na svakoga ko ima ozbiljan prigovor na ono što kažu. Ovo se ne razlikuje od bilo koje druge vjerske dogme.

Postmodernisti kritikuju marksiste zbog dogmatike i njihovog stava protiv inkorporiranja drugih ideja u marksističku teoriju. Nekim ljudima ovo može izgledati kao dobra ideja. Zašto se držati jedne filozofije kada možete birati između najboljih ideja, bez obzira na to koji ih je filozof ili škola mišljenja razvila? Ali to je cijela poenta. Postmodernisti ne kažu da treba da biramo najbolje ideje. Ne postoje dobre ili loše, istinite ili lažne ideje, sjećate se? Ne radi se o tome da imamo ideje koje su tačne, već o tome da insistiramo da naše ideje moraju biti nekoherentne. Po prvi put u istoriji filozofije, „siromašni bujon eklekticizma“, kako ga je nazvao Engels, uzdignut je do vodećih principa škole mišljenja.

Postmodernisti krive marksiste što nisu „otvoreni“ prema drugim školama mišljenja. Ali u stvarnosti je upravo suprotno! Ove dame i gospoda su opsjednuti novim i originalnim (iako su sami daleko od toga). Ponašaju se kao da istorija počinje i završava se sa njima samima. Marksizam, s druge strane, ne tvrdi da se ističe kao nešto potpuno nepovezano sa prethodnim filozofijama. Ne tvrdimo da su ideje naučnog socijalizma nastale isključivo od posebnog stvaralačkog genija Karla Marksa i Fridriha Engelsa.

Marksizam je sinteza racionalnog jezgra svih prethodnih filozofija, od kojih se svaka gradi na napretku prethodnih epoha. Ona čini jedinstvenu i harmoničnu cjelinu. U sebi sadrži sve najvrijednije i najtrajnije elemente ranijih škola mišljenja – starogrčku filozofiju, njemačku klasičnu filozofiju, francuske materijaliste prosvjetiteljstva, englesku političku ekonomiju i briljantne anticipacije ranijih utopističkih socijalista. Sve ovo, na ovaj ili onaj način, sadržalo je vrijedne istine i uvide, odražavajući različite strane i aspekte iste jedinstvene objektivne stvarnosti.

Kroz istoriju razvoja nauke i misli tokom hiljada godina, slika koja se javlja i koja svakim danom postaje sve jasnija jeste slika jednog, jedinstvenog, međusobno povezanog materijalnog svijeta, koji funkcioniše po sopstvenim inherentnim zakonima kretanja i razvoja. Ovo je osnova za jedinstven pogled na svijet marksizma i svake stvarne naučne teorije. Sistematsko istraživanje ovih zakona na različitim nivoima prirode je primarna svrha svake nauke. Sve ovo je anatema za postmoderniste koji se protive svim oblicima sistematskog mišljenja.

“Anti-nauka”

U suprotstavljanju metanarativa, postmodernisti se suprotstavljaju upravo ovom sistematskom istraživanju i nauci uopšte. Slušajte kako Fuko podrugljivo osuđuje „tiraniju globalizujućih diskursa sa njihovom hijerarhijom i svim njihovim privilegijama teorijske avangarde“[15], i kako poziva na „...borbu protiv prinude teorijskog, unitarnog, formalnog i naučnog diskursa”[16]. U stvari, Fuko definiše svoj glavni metod, „genealogiju“, kao ništa više ni manje nego „anti-nauku“:

„Ono što [genealogija] zaista radi jeste da se zalaže za privlačenje pažnje lokalnog, diskontinuiranog, diskvalifikovanog, nelegitimnog znanja protiv tvrdnji o jedinstvenom tijelu teorije koje bi ih filtriralo, hijerarhiziralo i poređalo u ime nekog istinskog znanja i nekih proizvoljnih ideja o tome šta čini nauka i njeni objekti. Genealogije stoga nisu pozitivistički povratak pažljivijem ili tačnijem obliku nauke. Oni su upravo anti-nauke.“[17]

Šta je ovo ako ne objava rata nauci i racionalnoj misli i odbrana mračnjaštva? Što je još gore, ove reakcionarne ideje se prodaju kao najradikalniji oblik mišljenja. Luce Irigaraj, na primjer, istaknuta je po tome što je odbacila Ajnštajnovu teoriju relativiteta, na osnovu toga što je „seksistička“, vjerovatno zato što je Albert Ajnštajn imao nesreću da bude muškarac. Njen esej iz 1987. nosi naslov Le Sujet de la Science Est-il Sekue? (Da li je predmet nauke seksualan?). Razmišljajući o ovom pitanju, ona piše sljedeće:

„Možda jeste. Hajde da postavimo hipotezu da jeste utoliko što daje prednost brzini svjetlosti u odnosu na druge brzine koje su nam vitalno neophodne. Ono što mi se čini da ukazuje na moguću polnu prirodu jednačine nije direktno njeno korišćenje nuklearnim oružjem, već privilegovanje onoga što ide najbrže...”[18]

Na drugom mjestu Irigaraj nastavlja svoju dijatribu protiv nesrećnog Ajnštajna:

„Ali šta nam moćna teorija relativnosti čini osim uspostavljanja nuklearnih elektrana i dovođenja u pitanje naše tjelesne inercije, tog neophodnog uslova života?“[19]

Prema zamršenom rezonovanju Irigaraj, brzina je pretežno muška karakteristika i stoga je Ajnštajnova „fiksacija“ brzinom u njegovoj jednačini „seksistička“. Upravo zašto bi mužjaci trebalo da budu više opsjednuti brzinom, a ženke ne, misterija je koju samo Irigaraj može da objasni. Koliko nam je poznato, muškarcu bi bilo podjednako teško da postigne brzinu svjetlosti kao i ženi.

Ovdje je iracionalna antinaučna priroda postmodernizma razotkrivena u svojoj goloj slavi. Teorija relativnosti, koja je jedan od najosnovnijih kamena temeljaca moderne nauke, oslonjena je kao „seksistička“, jer je njen autor, Albert Ajnštajn, bio muškarac.

Iza naizgled nevinog odbacivanja pukih „metanarativa“ i „globalizujućih diskursa“ i umotanog u retoriku koja zvuči radikalno, postmodernizam je postavio pravu globalnu antinaučnu i antikulturalnu inkviziciju. Ovdje se promovišu „lokalna, diskontinuirana, diskvalifikovana, nelegitimna znanja“ – što znači diskreditovane mistične ideje koje su ležale u otpadnom materijalu istorije filozofije – dok se najveće teorije i umovi koje je čovječanstvo ikada upoznalo osuđuju bez treptaja. Ako bi se ove ideje ikada primjenile u stvarnom životu, to bi značilo potpuni preokret svake civilizacije.

Antimarksizam

Dok postmodernizam stoji kao najviši razvoj iracionalnosti, marksizam je najviši oblik naučne misli. I upravo činjenica da je to najdosljednija i najnaučnija filozofija izaziva poseban gnjevpostmodernista. Zanimljivo je primjetiti da je Fukoova glavna zamjerka marksizmu to što je on naučni. Evo šta on piše: „Ako imamo bilo kakvu primedbu protiv marksizma, ona leži u činjenici da bi on mogao da bude nauka.”[20]

Na drugom mestu u istom tekstu on navodi:

„Niti u suštini nije toliko važno da je ova institucionalizacija naučnog diskursa oličena na univerzitetu, ili, uopštenije, u obrazovnom aparatu, u teorijsko-komercijalnoj instituciji kao što je psihoanaliza ili u okvirima referenci koji su koje obezbjeđuje politički sistem kao što je marksizam; jer je zaista protiv efekata moći diskursa koji se smatra naučnim da genealogija mora da vodi svoju borbu.”[21]

Ovde vidimo prave boje postmodernizma – antinaučne i kontrarevolucionarne ideologije, koja je suprotstavljena marksizmu na najosnovnijem nivou. Ponekad čujemo da treba kombinovati postmoderne i marksističke ideje. Ali oni su radikalno nekompatibilni. Fuko to priznaje kada piše: „Ne radi se o tome da ove globalne teorije nisu pružile niti nastavljaju da pružaju na prilično konzistentan način korisna sredstva za lokalna istraživanja: marksizam i psihoanaliza su dokazi za to. Ali verujem da su ovi alati obezbeđeni samo pod uslovom da je teorijsko jedinstvo ovih diskursa na neki način stavljeno u mirovanje, ili barem skraćeno, podeljeno, svrgnuto, karikirano, teatralizovano, ili šta hoćete. U svakom slučaju, pokušaj da se razmišlja u terminima totaliteta zapravo se pokazao smetnjom istraživanju.” [22]

Marksizam i postmodernizam su kompatibilni samo ukoliko je „teorijsko jedinstvo“ marksizma uništeno; čim marksizam prestane da bude nauka, čim marksizam prestane da bude istinit, i čim prestane da bude materijalistički... drugim rječima, čim marksizam prestane da bude marksizam.

Marksizam stoji u nepomirljivoj suprotnosti sa postmodernizmom. Mi smo materijalisti i čvrsto stojimo na temeljima istine i nauke. Vjerujemo da postoji samo jedan jedini međusobno povezani materijalni svet, koji je oduvijek postojao i koji nije ni tvorevina boga ni „moći“ gospodina Fukoa. Život je proizvod ovog materijalnog sveta i ljudi su najnapredniji oblik života. Svojom aktivnošću možemo da otkrivamo zakone prirode i da njima manipulišemo u svoju korist, ali i sami smo podložni tim zakonima i tako mijenjajući svoj svet mijenjamo i sebe.

Konzistentna materijalistička teorija znanja tvrdi da je znanje na kraju izvedeno iz čulnog iskustva. Naša čula su mostovi ka ovom spoljašnjem svetu, a ne barijere. Inače, šta čini da naša čula hrane naše umove ovim informacijama, a ne onim? Mi ne mijenjamo svet mijenjajući jezik ili naše načine razmišljanja. Istina se ne nalazi u „tekstu“ ili „diskursu“, već u stvarnom, materijalnom svetu. Možemo da promijenimo svet na određene načine, a naša čula nam govore da li smo bili uspješni. U interakciji sa svijetom otkrivamo, testiramo i usavršavamo svoje ideje i na kraju im pripisujemo objektivnu validnost.

Ovo su osnovni principi nauke. Rastanak sa njima znači usmjeravanje kursa ka religiji i misticizmu. Postmodernisti ne samo da su se udaljili od nauke, već su pokrenuli borbu protiv suštine same nauke. Činjenica da se ove reakcionarne ideje šire kao jevanđelje na univerzitetima, školama i putem medija širom sveta, otkriva trulo stanje kapitalizma danas. To je sistem čije postojanje više nije kompatibilno sa interesima velike većine ljudske vrste.

Odbacivanje pojma objektivne stvarnosti i objektivne istine u krajnjoj liniji ne vodi ničemu drugom osim opravdavanju i odbrani statusa kuo. Jer ako je napredak nemoguć, uzaludno je težiti boljem društvu. A ako nema objektivne istine, ne možemo reći da su eksploatacija, siromaštvo, ugnjetavanje i rat „loši“ – sve je to samo pitanje perspektive. Zagovornici postmodernizma završavaju kao apologeti kapitalizma. Istinski revolucionarna filozofija može biti samo temeljno naučna i materijalistička filozofija, koja stvarnosti gleda pravo u lice. Samo najjasnije i najpreciznije razumijevanje zakona prirode i društva može pokazati izlaz iz ćorsokaka kapitalizma i klasnog društva. Po riječima Karla Marksa koji je donio konačnu poraznu presudu čitavoj buržoaskoj filozofiji:

„Filozofi su samo tumačili svijet na različite načine. Cilj je, međutim, da se on promijeni."

 

[1] Jean-François Lyotard, “Notes on the Return and Kapital,” Semiotext(e), Vol 3, No. 1, (1978), pg 53.

[2] Jean Baudrillard, Cool Memories 1980-1985, (London: Verso, 1990), pg 67.

[3] Gilles Deleuze, & Félix Guattari, Anti-Odeipus: Capitalism and Schizophrenia, (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1983), pg 4, (our emphasis).

[4] Michel Foucault, “Theatrum Philosophicum,” in Aesthetics, Method and Epistemology, (New York: The New Press, 1998), pg 367.

[5] Jean-François Lyotard, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, (Manchester: Manchester University Press, 1991), pg xxiv.

[6] Michel Foucault, “Prison Talk: an interview,” Radical Philosophy, Vol 16, (1977), pg 14.

[7] Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, (New York & London: Routledge, 1999), pg xviii.

[8] Jacques Derrida, Limited Inc, (Evanston, IL: Northwestern University Press, 1988), pg 136.

[9] Judith Butler, Bodies That Matter: On the Discursive Limits of Sex, (New York & London: Routledge, 1993), pg 10-11. (our emphasis).

[10] George Berkeley, A Treatise Concerning the Principles of Human Knowledge, (2002), pg 13.

[11] Michel Foucault, Power/Knowledge, pg 131.

[12] Foucault, “Theatrum Philosophicum,” pg 363.

[13] Karl Marx, “Theses on Feuerbach,” in The Revolutionary Philosophy of Marxism, (New York & London: Wellred Books, 2018), pg 51.

[14] Jean-François Lyotard, The Postmodern Condition, pg xxiv.

[15] Michel Foucault, Power/Knowledge: Selected Interviews & Other Writings 1972-1977, (New York: Pantheon Books, 1980), pg 83.

[16] Ibid., pg 85.

[17] Ibid., 83. (our emphasis).

[18] Luce Irigaray & Carol Mastrangelo Bové, “Le Sujet de la Science Est-ll Sexué?/Is the Subject of Science Sexed?,” Hypatia, Vol. 2, No. 3, Feminism & Science 1, (1987).

[19] Ibid

[20] Michel Foucault, Power/Knowledge, pg 84. (our emphasis).

[21] Ibid.

[22] Ibid., pg 81.

Tekst je objavljen 21. januara 2022.