Što je historijski materijalizam?

Historijski materijalizam je primjena marksističke znanosti na povijesni razvoj. Temeljna postavka historijskog materijalizma može se sažeti u rečenicu: "nije svijest ljudi ono što određuje njihovo društveno biće, već, obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest." (Marx, u Predgovoru Prilogu  kritici političke ekonomije.)

Što to znači?

Čitatelji  Daily Mirrora  (britanskih dnevnih novina)  bit će upoznati sa stripom "Perishers". U jednom incidentu stari pas Wellington odlutao je do bazena punog rakova. Rakovi nagađaju o tajanstvenom božanstvu, "očnim jabučicama na nebu", koje im se ukazuje.

Poanta je da biste zapravo tako gledali na stvari da je vaš svemir bara. Vaša svijest je određena vašim bićem. Misao je ograničena rasponom iskustva vrste.

Vrlo malo znamo o tome kako su primitivni ljudi razmišljali, ali znamo o čemu nisu mogli razmišljati. Ne bi se pitali kakvi su, na primjer, nogometni rezultati. Ligaški nogomet pretpostavlja velike gradove koji mogu skupiti publiku dovoljno veliku da plati profesionalne nogometaše i ostalo klupsko osoblje. Industrijski gradovi pak mogu nastati tek kada se produktivnost rada razvije do te mjere da se dio društva može izdržavati viškom i posvetiti se proizvodnji drugih potreba osim hrane.

Drugim riječima, mora postojati opsežna podjela rada. Druga strana ovoga je da ljudi moraju biti naviknuti raditi za novac i kupovati stvari koje žele od drugih - uključujući ulaznice za nogomet - što naravno nije bio slučaj u primitivnom društvu.

Dakle, ovaj jednostavan primjer pokazuje kako čak i stvari poput profesionalnog nogometa ovise o načinu na koji društvo zarađuje svoj kruh, o "društvenoj egzistenciji" ljudi.

Uostalom, što je čovječanstvo? Veliki  idealistički  filozof Hegel rekao je da je "čovjek  misaono biće". Zapravo je Hegelov pogled bio nešto sofisticiraniji oblik uobičajenog religioznog pogleda da je čovjek obdaren od strane svog Stvoritelja mozgom da se divi Njegovom rukotvorinom.

Istina je da  je  razmišljanje jedan način na koji se razlikujemo od balegara, priljepaka i guštera. Ali zašto su ljudi razvili sposobnost razmišljanja?

Prije više od sto godina, Engels je istaknuo da uspravno držanje označava prijelaz od majmuna do čovjeka, potpuno materijalističko objašnjenje. Ovo stajalište potvrdila su i najnovija istraživanja antropologa poput Leakeya.

Uspravno držanje oslobodilo je ruke za hvatanje suprotnim palcem. To je omogućilo korištenje i razvoj alata.

Uspravno držanje također je omogućilo ranim ljudima da se više oslanjaju na oči, umjesto na druga osjetila, za osjećanje svijeta oko sebe. Korištenje ruku razvilo je moć mozga posredstvom očiju.

Engels je bio dijalektički materijalist. Ni na koji način nije minimizirao važnost misli - nego je  objasnio  kako je nastala. Također možemo vidjeti da je Benjamin Franklin, američki političar i izumitelj iz osamnaestog stoljeća, bio mnogo bliži materijalističkom pristupu od Hegela kada je čovjeka definirao kao životinju koja izrađuje oruđe.

Darwin je prije stotinjak godina pokazao da postoji borba za opstanak i da vrste preživljavaju prirodnom selekcijom. Na prvi pogled prvim ljudima nije išlo mnogo u usporedbi s brzinom geparda, snagom lava ili čistom zastrašujućom masom slona. Ipak, ljudi su zavladali planetom i, u novije vrijeme, doveli mnoge od ovih strašnih životinja do točke izumiranja.

Ono što razlikuje čovječanstvo od nižih životinja je to što, koliko god životinje kao što su lavovi izgledale samopouzdane, one u konačnici vanjsku prirodu oko sebe uzimaju zdravo za gotovo, dok čovječanstvo progresivno ovladava prirodom.

Proces kojim čovječanstvo ovladava prirodom je  rad. Na Marxovom grobu, Engels je izjavio da je veliko otkriće njegovog prijatelja bilo da "čovječanstvo prije svega mora jesti, piti, imati sklonište i odjeću, i stoga raditi prije nego što se može baviti politikom, znanošću, umjetnošću, religijom itd.

U drugoj dijalektičkoj formulaciji Engels kaže da "ruka nije samo organ rada, ona je i proizvod rada".

Iako ne možemo čitati misli naših primitivnih predaka, možemo prilično dobro pogoditi o čemu su razmišljali većinu vremena - hrani. Borba protiv oskudice od tada dominira poviješću.

Marksiste se često optužuje da su  'ekonomski deterministi'. Zapravo, marksisti su daleko od negiranja važnosti ideja ili aktivne uloge pojedinaca u povijesti. Ali upravo zato što smo aktivni, shvaćamo  granice  individualne aktivnosti i činjenicu da moraju postojati odgovarajući društveni uvjeti prije nego što naše ideje i naše djelovanje mogu biti učinkoviti.

Naši akademski protivnici uglavnom su pasivni cinici koji veličaju individualnu aktivnost uz čašicu vina iz prenatrpanih fotelja. S Marxom razumijemo da ljudi "stvaraju vlastitu povijest... ali pod okolnostima s kojima se izravno susreću, koje su dane i prenesene iz prošlosti". Moramo razumjeti kako se društvo razvija kako bismo intervenirali u taj proces. To je ono što mislimo kada kažemo da je marksizam znanost o perspektivama.

Jezik, valuta misli, sam je tvorevina rada. To možemo vidjeti čak i među šakalima i drugim lovnim životinjama koje se oslanjaju na timski rad, a ne samo na grubu silu ili brzinu kako bi ubile svoj plijen. Imaju niz glasnih naredbi i upozorenja - počeci jezika.

Tako se razvijao jezik među ljudima, kao rezultat njihovog zajedničkog rada. Klice racionalnog razmišljanja među višim majmunima i ograničena upotreba oruđa od strane nekih životinja, ostali su u početnoj fazi, dok su dosegnuli plod samo u ljudskim bićima.

Vidjeli smo da rad razdvaja čovječanstvo od ostalih životinja - da čovječanstvo progresivno mijenja prirodu kroz rad, a time mijenja i sebe. Iz toga slijedi da postoji stvarna mjera napretka kroz sve bijede i zamke ljudske povijesti - sve veća sposobnost muškaraca i žena da ovladaju prirodom i podčine je vlastitim zahtjevima: drugim riječima, sve veća produktivnost rada.

Svakoj fazi razvoja proizvodnih snaga odgovara određeni skup  proizvodnih odnosa.

Proizvodni odnos znači način na koji se ljudi organiziraju kako bi stekli svoj kruh. Proizvodni odnosi su stoga kostur svakog oblika društva. Oni osiguravaju uvjete društvene egzistencije koji određuju ljudsku svijest.

Marx je objasnio kako razvoj proizvodnih snaga dovodi do stvaranja različitih proizvodnih odnosa i različitih oblika klasnog društva.

Pod 'klasom' podrazumijevamo skupinu ljudi u društvu s istim odnosom prema sredstvima za proizvodnju. Klasa koja posjeduje i kontrolira sredstva za proizvodnju vlada društvom. To joj, u isto vrijeme, omogućuje da prisili potlačenu ili radničku klasu da radi u interesu vladara. Radnička klasa je prisiljena proizvoditi višak od kojeg živi vladajuća klasa.

Marx je objasnio:

„Specifičan ekonomski oblik u kojem se neplaćeni  višak rada  izvlači iz izravnih proizvođača određuje odnos između vladara i potlačenih, budući da izrasta izravno iz same proizvodnje i, zauzvrat, reagira na nju kao odlučujući element. Na ovome se, međutim, temelji cjelokupna formacija ekonomske zajednice koja izrasta iz samih proizvodnih odnosa; time istodobno i njezin specifični politički oblik. Uvijek je to izravni odnos vlasnika uvjeta proizvodnje prema izravnim proizvođačima - odnos uvijek prirodno odgovara određenom stupnju u razvoju metoda rada, a time i njegove društvene produktivnosti - koja otkriva najdublju tajnu, skrivenu osnovu cjelokupne društvene strukture, a s njom i politički oblik odnosa suverenosti i ovisnosti, u ukratko odgovarajući specifični oblik države  (Kapital,  sv. III.)

Primitivni komunizam

U najranijim fazama društva ljudi nisu odlazili u tvornice, radili na proizvodnji stvari koje inače ne bi konzumirali i na kraju tjedna bili 'nagrađeni' komadićima papira u boji ili ukrašenim diskovima koje bi drugi ljudi bili spremni prihvatiti u zamjenu za hranu, odjeću itd., što im je bilo potrebno. Takvo bi se ponašanje našim dalekim precima učinilo prilično fantastičnim.

Niti su postojale mnoge druge značajke modernog društva koje toliko uzimamo zdravo za gotovo. Koji komunist nije čuo argument: "Ljudi moraju biti pohlepni i grabljivi. Ne možete dobiti socijalizam jer ne možete promijeniti ljudsku prirodu"?

Zapravo, društvo  podijeljeno na klase  postoji tek oko 10 000 godina - stoti dio vremena koliko je čovječanstvo bilo na ovom planetu. Ostalih 99% vremena nije bilo klasnog društva, to jest, nije bilo prisilnih nejednakosti, nije bilo države niti obitelji u modernom smislu.

To nije bilo zato što su primitivni ljudi bili neobjašnjivo plemenitiji od nas, već zato što su proizvodni odnosi proizveli drugačiju vrstu društva, a time i drugačiju 'ljudsku prirodu'. Biće određuje svijest, a ako se društveno biće ljudi promijeni - ako se promijeni društvo u kojem žive - tada će se promijeniti i njihova svijest.

Osnova primitivnog društva bilo je sakupljanje i lov. Jedina podjela rada bila je ona između muškaraca i žena iz potpuno prirodnog biološkog razloga što su žene veći dio vremena bile opterećene malom djecom. Skupljali su biljnu hranu dok su muškarci lovili.

Tako je svaki spol igrao važnu ulogu u proizvodnji. Na temelju proučavanja plemena kao što je !Kung u pustinji Kalahari, koja još uvijek žive u primitivnim komunističkim uvjetima, procijenjeno je da je ženski doprinos opskrbi hranom možda bio važniji od muškog.

Sva ta plemenska društva imala su zajedničke značajke. Lovišta su se smatrala zajedničkim vlasništvom plemena. Kako bi mogli biti nešto drugo kad je sam lov kolektivna aktivnost? Sama nesigurnost postojanja dovodi do dijeljenja. Nije dobro skrivati ​​mrtvog nilskog konja od svojih drugova - ionako ga nećete moći pojesti prije nego što istrune, a možda će doći trenutak kada će drugi članovi plemena imati višak dok ste vi u nevolji. Zdrav razum je dijeliti i dijeliti jednako.

Privatno vlasništvo je postojalo u osobnim alatima, ali u najrazličitijim plemenskim društvima postojala su slična pravila da se oni spaljuju ili pokapaju s tijelom vlasnika, kako bi se spriječilo gomilanje nejednakosti. Čak i nakon što su ta plemena počela razvijati poljoprivredu, došlo je do progresivne ponovne podjele zemlje, tako jake su bile norme primitivnog komunizma. Rimski povjesničar Tacit zabilježio je takva pravila među germanskim plemenima.

Žene su bile visoko cijenjene u takvim društvima. One su barem jednako pridonijele bogatstvu plemena. Razvile su različite vještine - čini se da su žene izmislile keramiku i čak napravile ključni napredak u poljoprivredi.

Takva institucija kao što je  država  nije bila potrebna, jer nije bilo temeljnih antagonističkih klasnih interesa koji bi razdirali društvo. Individualni sporovi mogli su se rješavati unutar plemena.

Starci s iskustvom zasigurno su igrali vodeću ulogu u donošenju odluka u plemenu. Međutim, oni su bili poglavice, a ne kraljevi - njihov autoritet je bio zaslužen ili nije postojao. Još u trećem stoljeću nove ere (kada je to već prestajalo biti istina) Athanaric, vođa germanskog plemena Vizigota, rekao je: "Ja imam vlast, a ne moć".

Društvo se razvijalo jer je moralo. Počevši od tropske Afrike, kako je stanovništvo raslo i pokrivalo sve negostoljubivije dijelove svijeta, ljudi su morali upotrijebiti svoju moć misli i rada da bi se razvili - ili umirali. Od skupljanja voća, orašastih plodova, itd., bio je to korak naprijed do kultiviranja zemlje - zapravo osiguravanja da je povrtna hrana pri ruci. Od lova bio je korak do uzgoja. Plemensko društvo ostalo je norma.

Prva velika revolucija u povijesti čovječanstva bila je poljoprivredna ili neolitska revolucija. Odabrano je i posijano žito, a zemlja preorana teglećom stokom. Po prvi put pojavio se značajan  višak  iznad životnih potreba radnika.

Pod primitivnim komunizmom jednostavno nije bilo temelja za besposlenu klasu. Nije imalo smisla porobljavati tuđe, jer su mogli osigurati samo svoje  potrebe. Sada se pojavila mogućnost za besposlicu za  neke,  ali čovječanstvo još uvijek nije moglo osigurati dovoljno za  sve  da vode takav život.

Na toj su osnovi  nastala klasna društva  - društva podijeljena između posjedničke i radničke klase.

Glavni problem u klasnoj borbi kroz stoljeća bila je borba oko viška koji su proizveli radnici. Način na koji se taj višak prisvajao - grabio - ovisio je o različitom načinu proizvodnje koji je inaugurirala poljoprivreda. Ta je promjena dala temelj za potpunu transformaciju društvenog života.

Plemenske norme teško su umrle. U početku je zemljište ponovno podijeljeno. Čak su i u feudalnoj Europi seoske zajednice u nekim područjima prenijele tradiciju primitivnog komunizma u preobraženom obliku ponovnom podjelom izvorne seljačke zemlje.

Ali poljoprivreda bi, za razliku od lova, mogla biti više individualna aktivnost. Radeći više možete dobiti više, a kad su svi živjeli na rubu preživljavanja, to je bilo važno.

Štoviše, poljoprivredna revolucija - koja je uključivala korištenje teglećih životinja za oranje, itd., kojima su uglavnom rukovali muškarci - potisnula je žene u dom, radeći na materijalima koje je osigurao muškarac. Upravo je nedostatak izravne uloge u proizvodnji doveo do svjetsko-povijesnog poraza ženskog spola.

Muškarci su svoju nejednaku imovinu htjeli prenijeti na muškog nasljednika. U primitivnom komunističkom društvu  podrijetlo  se vodilo po ženskoj liniji  (nasljeđe  nije bilo važno). Sada se nasljeđe počelo pratiti po muškoj liniji.

Ne znamo točno kako je klasno društvo nastalo, ali možemo sastaviti priču iz djelića dokaza koji su nam dostupni. Taj proces nazivamo revolucijom, a to je i bilo u najdubljem smislu te riječi.

Ali moramo zapamtiti da su prijelazni oblici između različitih tipova društva postojali stotinama, možda tisućama godina prije nego što je novi tip definitivno zamijenio stari. Ljudski napredak nije tekao ravnomjerno nego po  zakonu kombiniranog i neravnomjernog razvoja.

Nisu dobro situirani ljudi ekvatorijalne Afrike, već ljudi s umjerenijom klimom (vjerojatno Bliski istok) prvi bili prisiljeni razviti poljoprivredu.

Prva poljoprivreda bila je, naravno, vrlo rudimentarna, vjerojatno se sastojala od uzgoja 'zasjeci i spali'. To je značilo da se pleme nastavilo kretati, jer je očišćena zemlja nudila dobre usjeve samo nekoliko godina prije nego što su prinosi pali.

Tako je plemensko društvo ostalo postojati, ali je doživjelo modifikacije. Tacit opisuje vojnu demokraciju germanskih plemena njegova vremena, s ustavom ratnog poglavice, vijeća starješina i skupštine ratnika (žene su sada bile lišene prava glasa). To je bilo tipično za plemena na ovom stupnju razvoja.

Iako je skupština mogla odbaciti ili odobriti sve odluke (udarajući kopljima po štitovima), u ratnom poglavici vidimo embrij kralja, a u vijeću staraca obrise vladajuće aristokracije.

Vlastelinski vladari u Rimu bili su organizirani u senatu ("starci"), a anglosaksonske kraljeve savjetovao je Witan ("mudraci"), oboje su ostaci demokratskog plemenskog ustrojstva koje je pretvoreno u svoju suprotnost. Njemačka su plemena sada bila organizirana za ratovanje  jer je postojao višak,  koliko god nesiguran bio, koji se mogao uzeti ako se ne brani.

Antropolozi kao što je Leakey pokazali su da, suprotno stajalištima pisaca kao što su Desmond Morris  (Goli majmun)  i Robert Ardrey  (Hipoteza lova),  ljudsko biće nije  inherentno  agresivno. Dok su primitivna komunistička društva vodila bitke, npr. oko oskudnih lovišta, ratovi su postali ustaljena  i redovita značajka  povijesti  tek  u fazi kada je postojalo nešto za što se vrijedilo boriti.

Govorili smo o poljoprivredi kao o proboju u društvo u kojem se može proizvoditi višak. U stvari, povećanje produktivnosti rada koje je omogućila poljoprivreda omogućilo je opsežniju podjelu rada - ljudi su se mogli posvetiti proizvodnji drugih stvari.

Tako je poljoprivredna revolucija sa sobom donijela povezane revolucije u tehnici (kao što je lončarstvo i obrada metala) i u cijeloj društvenoj strukturi.

Nejednakosti su se razvile između različitih plemenskih naroda, kao i unutar plemena. Zbog geografskih i drugih razloga neka su se plemena počela koncentrirati na stočarstvo, ribolov itd.

Kako su se zemljoradnici počeli naseljavati oko sela utvrđenih da zaštite svoj višak (ili bolje rečeno, višak koji su neki od njih stekli), ti su narodi koji se bave ribolovom i stočarstvom preuzeli posao razmjene dobara. Prije je razmjena bila povremeni čin između plemena koja su se susretala na svojim putovanjima. Sada je to postala redovita prilika.

Metal je naravno bio jedan od najvažnijih predmeta trgovine. Židovi su bili jedan od najpoznatijih stočarskih naroda (u Bibliji se Abrahamovo bogatstvo uvijek mjeri stadima) koji su se razvili u trgovce između Egipta i mediteranskih civilizacija.

Trgovina se razvila iz ritualnih darova između plemena. Koja je bila mjera vrijednosti dara? Čim bi ljudi mogli stvoriti neku predodžbu o tome koliko je vremena bilo potrebno da se proizvedu darovi koje su dobili, pokušali bi nadmašiti donatore u velikodušnosti dajući proizvod više rada zauzvrat.

Kako je trgovina postala redovitija, prirodno se pojavila potreba za  univerzalnim  ekvivalentom - nečim što bi se moglo lako razmijeniti u trgovini i što bi se općenito prihvaćalo kao mjera vrijednosti. Isprva je tu potrebu zadovoljavala stoka (latinski  pecunia  što znači 'novac' potječe od  pecus  što znači govedo).

Kasnije je ta potreba bila prikladnije ispunjena ingotima metala, kojima je bila u porastu trgovina, a koje su monarsi otisnuli kao jamstvo težine.

Obredni darovi obično bi se davali poglavici kao predstavniku plemena. Kako je društvo postajalo bogatije, postalo je vrijedno biti poglavica. Kneževa kuća postala je začetak tržnice u selu.

Obrada metala stavila je u ljudske ruke ogromnu novu moć za dobro ili zlo. Metal, osobito bakar i bronca, bio je rijedak. Prva potreba tih novih društava bila je obrana životnog standarda koji su izgradila. Naravno, plemenski poglavica, kao vodeći borac, trebao bi prvi iskoristiti novi strateški materijal.

Posljedice toga mogu se vidjeti u legendama starogrčkog pjesnika Homera. On opisuje grad Troju koju je opsjedala vojska grčkih vojnih aristokrata u brončanim oklopima. Malo se spominje mnoštvo običnih vojnika, često naoružanih samo kopljima s kremenim vrhom, koji su se većinom borili i umirali. Jasno je da se ne smatraju predmetom za književnost.

Drevne legende o Homeru opisuju društvo u kojem je primitivni komunizam bio potisnut u stranu evolucijom plemenskih poglavica kroz ratni život i pljačku u mrežu aristokrata i kraljeva. Vladajuća klasa sada je imala monopol učinkovite, naoružane moći. Tako je razvoj plemenskog društva proizveo vlastite  'kopače grobova', dokidaući besklasnu jednakost.

Uzgred rečeno, germanske sage nastale su u identičnoj fazi raspada njemačkog plemenskog društva. Njihovo "herojsko doba proizvelo je slične umjetničke forme (epsko pjesništvo), pa čak i sličan sustav bogova, što odgovara sličnom stupnju razvoja proizvodnje kao u staroj Grčkoj.

Civilizaciju brončanog doba koju je opisao Homer pomele su dorske invazije, razdoblje koje je jednako zapadnoeuropskom mračnom vijeku. Povijesni zapisi izumiru stotinama godina. Ali osvajači su donijeli  nešto novo - željezo.

Željeza je potencijalno bilo više nego bronce. Homerova vladajuća klasa nije ga mogla koristiti za naoružavanje običnih ljudi, jer bi ih to lišilo njihovog vojnog monopola, temelja njihove društvene moći. Pali su pred osvajačima koji su još bili pripadnici plemena.

Društvo osvajača nije bilo klasno podijeljeno. Dakle, svi su koristili željezno oružje i bili nepobjedivi za svoje vrijeme. Ponekad čovječanstvo mora napraviti korak unazad kako bi napravilo dva koraka unaprijed.

Azijatski način proizvodnje

Civilizacija se različito razvijala na različitim mjestima. Koliko znamo, prvo se pojavila u delti Nila u Egiptu i u Mezopotamiji (u današnjem Iraku), iako nedavna otkrića sugeriraju da se također mogla razviti neovisno u Indiji i jugoistočnoj Aziji otprilike u isto vrijeme.

I u Egiptu i u Mezopotamiji čini se da je vladajuća klasa proizašla iz uzdizanja sloja svećenika, a ne poglavara, iznad ostatka društva. To je zato što su svećenici imali slobodnog vremena da razviju kalendar, koji im je omogućio da predskazuju dolazak poplava Nila, i aritmetiku da razviju centralno planirane radove na navodnjavanju koji su prvo proizveli ogroman višak.

Zanimanje egipatskih svećenika za matematiku i astronomiju stoga nije bilo slučajno, već ukorijenjeno u zahtjevima proizvodnje.

Zbog zahtjeva planiranog navodnjavanja, kako Marx objašnjava: "Zajednički uvjeti za stvarno prisvajanje kroz rad, kao što su sustavi navodnjavanja (vrlo važni među azijskim narodima), sredstva komunikacije, itd., tada će se pojaviti kao rad superiornog entiteta - despotske vlade koja stoji iznad malih zajednica."

Azijatska država koja ni na koji način nije bila odgovorna seoskim zajednicama, osjećat će se ovlaštenom prisvojiti višak kao danak. Taj se danak naplaćuje kroz državno vlasništvo nad zemljom: "... integrirajući entitet koji stoji iznad svih ovih malih zajednica može se pojaviti kao nadređeni ili jedini vlasnik, a stvarne zajednice stoga samo kao nasljedni posjednici."

Sela su uglavnom bila samodostatna, plaćajući danak azijatskom despotizmu kako bi se održali "opći uvjeti proizvodnje" (navodnjavanje, itd.). Rukotvorine i poljoprivreda bili su kombinirani unutar svakog sela. Raspršena sela nisu mogla učinkovito organizirati protiv njihova izrabljivanja, pa  je cijeli sustav bio vrlo otporan na promjene.

To je ono što su Marx i Engels mislili kad su rekli da su takva društva "'izvan povijesti'. Indiju je, na primjer, napadao jedan niz osvajača za drugim, ali nijedna od tih političkih promjena nije doprla ispod površine.

Ptolomejci, grčki nasljednici Aleksandra Velikog, koji su došli iz društva u kojem je privatno vlasništvo nad zemljom bilo korijen njihovog društvenog sustava, ostavili su sustav kakav su zatekli kada su osvojili Egipat. Nakon svega bili su vrlo zadovoljni prihodima koje im je osigurao.

Tek nakon tisuća godina, kada je britanski kapitalizam osvojio Indiju i nastojao uvesti privatno vlasništvo nad zemljom kako bi uništio jedinstvo domaće poljoprivrede i rukotvorina, te razvio preduvjete za kapitalizam, azijatski način proizvodnje je konačno uništen. Rezultat je bio pad sustava za navodnjavanje i niz užasnih gladi tijekom devetnaestog stoljeća.

Azijatski način proizvodnje vidio je prvi razvoj klasnog društva, iako je zadržao određene značajke primitivnog komunizma, kao što je kolektivna obrada zemlje. Podigao je proizvodnju na višu razinu nego što je ikada bila, a onda stagnirao.

Tako je na golemim područjima zemaljske kugle nastao oblik društva potpuno drugačiji od svega viđenog u zapadnoj Europi. Ropstvo je bilo poznato, ali nije bilo dominantan način proizvodnje. Za razliku od zapadnog feudalizma, višak je iznuđivala središnja država, a ne veleposjednici.

Jednom kada je civilizacija uspostavljena i održana, morala je zračiti svoje učinke posvuda oko sebe, bilo kroz rat ili trgovinu. Egipat je uvijek bio ovisan o vanjskim područjima za trgovinu, čime je poticao napredak civilizacije na Kreti i time davao ogroman poticaj za razvoj trgovačkih zajednica na grčkoj obali. Ovdje je civilizacija pronašla proizvodne odnose - privatno vlasništvo nad zemljom koje je pružalo neograničeni poticaj privatnom bogaćenju - što je čovječanstvo moglo ponovno povesti naprijed.

Antička Grčka: ropstvo i demokracija

Dakle, kada Grčka sljedeći put uđe u povijest, njezina klasna struktura je vrlo različita od Homerovog vremena. Trgovački gradovi niknuli su diljem obale. Čini se da su u svim tim gradovima isprva dominirale male vladajuće klase veleposjednika koji su monopolizirali politička prava.

Možemo nagađati da su ti posjednici mogli biti izvorni stanari središnjih gradskih zona. Kako se trgovina razvijala, cijena njihove zemlje bi skočila, a oni bi mogli iskoristiti svoj položaj za kontrolu prodaje proizvoda. Zasigurno su iskoristili svoj dominantni položaj kako bi posudili sjeme siromašnijim građanima koji su živjeli na periferiji, a mnogima nametnuli dužničko ropstvo. (Još uvijek je predmet znanstvene rasprave jesu li seoski ljudi založili svoju zemlju ili sebe, ali oblik eksploatacije za nas ovdje nije bitan).

Kako se trgovina razvijala, trgovačka i obrtnička klasa je sve više dobivala na važnosti, te su zajedno sa siromašnim seljacima vodili kampanju za politička prava. Jednom kad je klasno društvo uspostavljeno, proširilo se glavnim središtima stanovništva kroz ratovanje i priliku da se dobije dio viška.

Svi gradovi-države u Grčkoj i Rimu bili su organizirani oko istih načela. Cijeli grad-država ('polis' na grčkom) bio je ujedinjen protiv svakog drugog grada-države, ali unutar sebe podijeljen.

Bili su podijeljeni po klasnim linijama - i između  građana  i  robova.

Isprva su siromašnim građanima ('plebejcima' kako su ih nazivali u Rimu) bila onemogućena sva politička prava. Njihova je borba bila politička - da dobiju pravo glasa u donošenju odluka u državi.

Vojni opstanak također je bio nužan, a za to je država ovisila o potpori seljaštva u vojsci. Klasa bogatih posjednika trebala je siromašne građane da se bore za njih. Zato je predstavnik više klase, Solon u Ateni (slučaj koji najbolje poznajemo), zapravo preraspodijelio zemlju plebejcima 594. pr. Kr.

U Ateni, pretežno trgovačkom središtu s većom koncentracijom trgovaca i obrtnika, mali su ljudi s vremenom uspjeli izboriti puna demokratska prava. Siromašni ljudi bili su plaćeni za javnu službu, a preko 5000 građana redovito se sastajalo u skupštini kako bi raspravljalo o politici.

Borba za demokraciju prošla je kroz nekoliko faza. U gradu za gradom zemljoposjedničku oligarhiju prvo su svrgnuli tirani. Ti su ljudi nevjerojatno nalikovali kasnijim apsolutističkim monarsima koji su balansirali između feudalne aristokracije i rastuće klase trgovačkih kapitalista.

Kao i apsolutisti, iskoristili su mrtvu točku u klasnoj borbi kako bi sebi prigrabili političku moć. Poput Tjudorovih monarha u Engleskoj, politička stabilnost koju su jamčili omogućila je daljnji uspon novčanih klasa, koje su od najčvršćeg oslonca postale njihov najžešći neprijatelj, budući da su i sami stvarali aspiracije za nesputanom političkom moći. Tako je era tiranina završila u svim trgovačkim gradovima Grčke u 'demokratskoj' revoluciji.

Ali atenska demokracija - demokracija za  građane - imala je  kao temelj  izrabljivanje klase negrađana: robova koji su bili bez političkih prava. Atenska je demokracija zapravo bila mehanizam za provođenje interesa vladajuće klase nad klasom izrabljivanih robova - i za obranu interesa vladajuće klase u ratu.

Polis  je bio  institucija pripremljena za stalni rat. Vlast gradske države temeljila se na neovisnim seljacima sposobnim za samonaoružavanje ('hopliti'). Pobjeda demokracije bila je neizbježna u Ateni nakon što su siromašni građani pobijedili u pomorskoj bici za grad kod Salamine protiv Perzijanaca. Iako su bili presiromašni da bi se naoružali, davali su veslače atenskoj mornarici. Uspostavljeno je nesigurno jedinstvo interesa između bogatih i siromašnih građana širenjem prema van i osvajanjem robova.

U usporedbi s kasnijim rimskim robovskim društvom, način proizvodnje grčkih robova bio je relativno "demokratski" - što se  tiče građana. Čak su i siromašni građani mogli posjedovati roba da im pomaže oko farme ili u radionici, ili su ih iznajmljivali da rade u grupama robova.

Tako je pritisak bio na siromašnim građanima, jer su bogati imali alternativnu ponudu radne snage. Grčke države u kojima se demokracija nije razvila bile su uglavnom u unutrašnjosti, gdje je zemljišno bogatstvo prirodno bilo važnije od trgovačkog bogatstva.

Samo ropstvo bilo je moguće samo zato što je rad sada bio u stanju proizvesti višak. Taj je višak prisvojila vladajuća klasa koja je posjedovala sredstva za proizvodnju - u ovom slučaju same robove. Država je bila država vladajuće klase. Cjelokupna struktura društva temeljila se na robovskom radu - sva su čuda umjetnosti, kulture i filozofije bila moguća samo zato što je izrabljivana klasa radila kako bi robovlasnici mogli imati slobodno vrijeme  .

Robovsko društvo imalo je vlastitu dinamiku. Njegov uspjeh ovisio je  o stalnom prisvajanju više robova, više neplaćenog rada.

"Gdje god  je ropstvo  glavni oblik proizvodnje, ono pretvara rad u ropsku djelatnost, posljedično ga čini nečasnim za slobodnjake. Tako je izlaz iz takvog načina proizvodnje zapriječen, dok je s druge strane ropstvo smetnja razvijenijoj proizvodnji, što hitno zahtijeva njegovo uklanjanje. Ovo proturječje predviđa propast svekolike proizvodnje temeljene na ropstvu i svih zajednica utemeljenih na njemu. Rješenje se u većini slučajeva postiže kroz prisilno podčinjavanje propadajućih zajednica od strane drugih, jačih (Grčka, Makedonija i kasnije Rim). Sve dok ovi sami imaju ropstvo kao temelj, postoji samo pomicanje središta i ponavljanje procesa na višoj razini sve dok (Rim) konačno ne osvoji narod koji ropstvo zamjenjuje drugim oblikom proizvodnje." (Engels, u svojim pripremnim spisima za  Anti-Duhring)

Kako bismo ilustrirali ovo objašnjenje, okrenimo se Rimu, gdje je ropstvo iscrpilo ​​svoj potencijal, a zapadnoeuropsko društvo konačno izašlo iz slijepe ulice u kojoj se našlo.

Rimsko ropstvo

Rimsko društvo, nakon protjerivanja svojih ranih kraljeva, isprva predstavlja isti aspekt kao grčki gradovi-države kada su njima dominirali veleposjednici (u Rimu nazivani "patricijima" i organizirani u Senatu).

U početku su monopolizirali sva politička prava. Plebejci su vodili veličanstvenu borbu za udio u vlasti, uključujući korištenje agrarnog generalnog štrajka, u obliku "otcjepljenja plemena".

Ali plebejci nisu bili samo siromašni građani. Među njima su bili bogati trgovci koji su se samo htjeli pridružiti patricijima u njihovoj kontroli državne vlasti. Bili su na čelu plebejskog pokreta i, kada su od njega dobili što su htjeli, napustili su ga.

Jedan od definitivnih dobitaka ove borbe bilo je ukidanje dužničkog ropstva. Praznina je popunjena masovnim širenjem Rimske republike i, kroz osvajanje, stjecanjem hordi robova.

Razlika u odnosu na Grčku bila je u tome što su se rimski patriciji držali vlasti, unatoč ustupcima koji su im iznuđeni, i monopolizirali dobrobiti ovog priljeva. Povezali su robovski rad s iskorištavanjem velikih farmi  (latifundija). Čineći to, neizbježno su potkopali plebejce koji su, organizirani u legije, dali temelj rimskoj vojnoj veličini.

Razvlašteni legionari mogli bi se vratiti nakon dvadesetogodišnje vojne službe i zateći svoje farme zagušene korovom. Neizbježno su bili uništeni i odlutali su u grad kako bi formirali proletarijat bez korijena i imovine. Ali kao što je devetnaestostoljetni antikapitalistički društveni kritičar Sismondi rekao, "dok je rimski proletarijat živio na račun društva, moderno društvo živi na račun proletarijata".

U Rimu su braća Gracchus vodila posljednju očajničku borbu za spas nezavisnih plebejaca. Obojicu je posjekla potkupljena rulja patricija.

Kriza rimskog društva u prvom stoljeću prije Krista, posljednjem stoljeću republike, imala je dvojako podrijetlo.

S jedne strane, klasna borba je zašla u ćorsokak. Proturječja su se prelila i na vojsku. Generali su jedan za drugim učvršćivali potporu svojih trupa vlastitim političkim ambicijama obećavajući dodjelu zemlje koju plebejci nisu mogli dobiti kroz vlastitu borbu.

S druge strane, sićušna oligarhija iz Rima sada je upravljala svjetskim carstvom preko korumpiranih pokrajinskih upravitelja i poreznika. Ovakav oblik vladavine bio je sasvim neadekvatan. To je postalo jasno u društvenim ratovima, kada su se talijanski saveznici Rima pobunili za prava građanstva. Jedini način na koji su Rimljani mogli 'pobijediti' bio je pridobijanjem talijanskih saveznika na svoju stranu - nuđenjem prava građanstva!

Tako su vojnici jedan za drugim preuzimali vakuum vlasti i progresivno povećavali vlastitu moć. Napokon je Cezar August dokinuo republiku, oslanjajući se osobito na italske veleposjednike, kojima je dao pravo glasa u vođenju države.

Postupno su svi postali građani, a privilegija je obesmišljena, jer su svi bili samo podanici Rimskog Carstva. Nisu uzalud kritičari francuskog cara Napoleona Bonapartea njegovu politiku nazivali "cezarizmom". Potpuno isto balansiranje između klasa i grupa tijekom izgradnje osobne moći karakteriziralo je oba ova vladara. Augustovo carstvo otvorilo je dugo razdoblje mira. Ali za carstvo robova mir je veća prijetnja nego rat. Ponuda robova je presušila, a cijena robova je katastrofalno porasla. Rim je dosegao svoje prirodne granice. Bio je okružen plemenima, poznatim kao "barbari", koje nije mogao pokoriti.

Propast Rimskog Carstva

U ovoj su se situaciji pokazale granice proizvodnje robova. Rob nema poticaja za razvoj proizvodnje. On radi samo pod prijetnjom bičem. Slobodni su ljudi sa svoje strane prezirali rad, koji su povezivali s  "instrumentum vocale", "predmetom vlasništva s glasom", kako su rimski pravnici nazivali robove.

Tragedija rimskog društva bila je u tome što je klasna borba bila trostrana. Jadni slobodnjaci imali su svoju svađu s velikim robovlasnicima, ali jedino jadno dostojanstvo za koje su se morali držati bilo je to što su bili slobodni ljudi, i stoga su uvijek bili zajedno sa svojim tlačiteljima u osvajanju zemalja za dobijanje robova i suzbijanje pobuna robova.

Robovi su sa svoje strane živjeli u svijetu u kojem je ropstvo bilo univerzalno, pa su većinom sanjali o "'porobljavanju robovlasnika", a ne o stvaranju svijeta bez robova.

Teret održavanja ovog golemog carstva na okupu stvorio je ogromnu nabujalu državnu moć koja je gutala veliki dio viška poreza. Jedina samouvjerena sila sposobna djelovati na centraliziran način među ljudskim atomima koje je stvorio imperijalni despotizam bila je vojska. Stotinu je godina pretorijanska garda podizala i poništavala careve prema svome zadovoljstvu.

Carevi su imali jedan izlaz iz ovoga — povući legije s granice i krenuti protiv pretorijanske garde u Rimu. Sve što je to učinilo bilo je reproduciranje proturječja u većoj mjeri.

Kada je car Septimus Severus umro, ponudio je ovu destiliranu političku mudrost svojim sinovima: "Platite vojnike. Ništa drugo nije važno." Nitko u Rimskom carstvu nije tajio da je država u biti "naoružano tijelo ljudi".

Kako je produktivnost opadala, tako je prirodno opadala i trgovina, a vile zemljoposjednika postajale su sve više samodostatne, razvijajući se u smjeru srednjovjekovnih dvoraca koji su ih trebali zamijeniti. Bijeg od novca dodatno je potaknut inflacijom krajem trećeg stoljeća. Da ne propadnu pobrinuli su se carevi tražeći poreze u obliku robe ili usluga, umjesto novcem.

Istodobno su istiskivali klasu patricija (vlasnika), sada lišenu političke moći, tjerajući ih da izdvajaju enormne iznose na gradnju i cirkuse. Veleposjednici su odgovorili bijegom na selo i smjestili se na svojim samodostatnim seoskim imanjima.

Ropstvo je počelo odumirati, ne zbog humanitarnih ideja koje je navodno uvelo kršćanstvo, već zato što se jednostavno nije isplatilo. Jedini način na koji je proizvodnja robova mogla povesti društvo naprijed bilo je osvajanje golemog broja robova koji bi mogli raditi do smrti i za nekoliko godina zamijeniti.

Ta su osvajanja omogućile rimske legije naoružanih plebejaca. Ali plebejce je uništio sam uspjeh velikih farmi na kojima su radili robovi.

Do tog vremena Rimljani su mogli pronaći samo barbarske plaćenike da popune svoju vojsku. Tako su Rim od barbara branili barbari! Jasno je da je carstvo živjelo na posuđenom vremenu.

Ropstvo je i dalje bilo važno, osobito u kućanskim uslugama bogatima, ali je postupno prestalo biti dominantan način proizvodnje. Kako su se proizvodnja i trgovina smanjivale, gazdama je postalo jasno da je besmisleno hraniti ljude da rade na poljima tijekom cijele godine kada su oni, zbog prirodnog ritma poljoprivrednih radova, pola radnog vremena besposleni. Puno je bolje natjerati ih da se sami snalaze u razdobljima zapuštenosti!

Bivši robovi su iznajmljivali parcele zemlje od kojih su morali plaćati redoviti dio svojih proizvoda gazdi, kao i osigurati egzistenciju svojoj obitelji. Država je većinu svojih prihoda također dobivala od poreza na zemlju koji je pritiskao seljaštvo.

S vremenom, zbog prirodne sklonosti da se seljaci zadužuju u vrijeme loše žetve, bili su vezani za zemlju u kmetskom položaju. To se zove razdoblje "kolonata".

Na kraju je Zapadno Carstvo srušeno, ne zato što su barbari postali agresivniji i prijeteći, već zbog unutarnje truleži Carstva. Vidjeli smo da su proizvodne snage već bile u opadanju; a u kolonatu su neke od tendencija, koje su trebale doći do izražaja pod feudalizmom, bile u procesu nastajanja.

Prijelaz na feudalizam

Novo društvo nastalo nakon germanskih (barbarskih) prodora u zapadnu Europu bilo je sinteza rimske civilizacije u opadanju i germanskog plemenskog društva u procesu prerastanja u klasno društvo.

Poput dorske invazije rane grčke civilizacije, činilo se korak unatrag. Pad proizvodnje zahvatio je sva područja društvenog života. Takve kronike mračnog srednjeg vijeka koje su preživjele ( poput Povijesti   Franaka Grgura iz Toursa  ) pokazuju dječju lakovjernost u svim vrstama smiješnih čuda - stav koji bi rimski patricijski povjesničar ismijao.

Sva dostignuća umjetnosti i kulture preživjela su samo u suspendiranom životu u crkvenim institucijama. Ali barbari su donijeli i nove ideje i mogućnost ponovnog kretanja naprijed. Uzmimo samo jedan primjer, Nijemci su razvili teški plug koji je okretao brazdu, a ne samo grebao po površini, i tako povećao prinose žitarica.

Što se u međuvremenu događalo među germanskim plemenima? Rimljani su se nevjerojatno dugo održavali 'podjelama da bi vladali'. Nisu samo dijelili pleme protiv plemena, već su svjesno razvili trgovinu luksuzom kako bi odgojili privilegiranu elitu među plemenima koja su bila potkupljena, i tako podijelili svako pleme protiv sebe.

Već u prvom stoljeću naše ere, Tacit, nakon što je opisao demokratski ustroj većine plemena, prelazi na Suiones, pomorski trgovački narod:

"I bogatstvo se smatra visokom čašću; i stoga jedan monarh vlada bez ograničenja svoje moći i s neupitnim zahtjevom za poslušnošću. Oružje nije, kao u ostatku Njemačke, dopušteno svima i svakome, nego je drži na čelu skrbnik koji je zapravo rob... besposlene gomile naoružanih ljudi lako upadaju u nestašluke."

Budući da plemensko društvo nije imalo državu, nije bilo mogućnosti spriječiti mladiće da odlaze u pljačke. Svi znamo iz kaubojskih filmova - probleme koje stari poglavica Apača ima dok objašnjava ovo načelo pukovniku Sedme konjičke vojske. No dok je indijanski otpor kapitalističkom osvajanju bio osuđen na propast, pljačkaške grupe u Rimskom carstvu koje je opadalo mogle bi se obogatiti.

Porodice su se okupljale oko najhrabrijih mladića. Ova naoružana pratnja je stoga ovisila o pojedincu, a ne o volji plemena. Uz svog su vođu bili vezani darovima plijena. Bili su početak kraja plemenskog društva, jer su malo-pomalo postali stalna naoružana aristokracija i uzdigli svog vođu do kralja.

Ta je vojna aristokracija izvlastila rimske veleposjednike ili se stopila s njima kad su ušli na teritorij Rimskog Carstva.

Svrha ovog pamfleta nije pratiti sve detaljne promjene kroz koje je zapadnoeuropsko društvo prošlo u sljedećih nekoliko stoljeća. No, poučno je pogledati najozbiljniji pokušaj da se nadomjesti izgubljeni sjaj centraliziranog Rimskog carstva, Franačko carstvo Karla Velikog, i što se s njim dogodilo.

Karlo Veliki osvojio je velika područja Europe i uspostavio pokrajine kojima su upravljali grofovi. Kako bi osigurao hranu za vojske koje su provodile njegova osvajanja, nekadašnje slobodno franačko seljaštvo ('Frank', znači slobodno) sve je više svodio na status kmetova.

Ti su napori bili veći nego što su proizvodni resursi društva mogli podnijeti. Budući da je produktivnost bila niska, komunikacije su bile primitivne. Pod nasljednicima Karla Velikog carstvo se raspalo, napadnuto Normanima, Vikinzima i Saracenima, i činilo se na točki kolapsa.

Lokalni magnati su iskoristili svoju priliku, posvuda podižući dvorce i postajući neprikosnoveni gospodari lokalnih sela, u zamjenu za obranu zemlje.

Nasljednici Karla Velikog morali su prihvatiti situaciju, dajući zemlju umjesto darova i smještaj svojim vojnicima, a zauzvrat su zahtijevali priznanje suvereniteta i vojnu službu. Bila je to mjera stupnja društva na kojem je zemlja bila glavni  oblik bogatstva - vlast nad zemljom omogućila je privilegirani pristup višku.

Feudalno društvo

Feudalno društvo se tako pojavilo u obliku piramide vojnih obveza prema onima gore u zamjenu za zapovjedništvo nad zemljom prema onima dolje.

Cijela se struktura oslanjala na neplaćeni rad seljaka koji su radili na gospodarevoj zemlji. Za razliku od robova, oni nisu bili vlasništvo gospodara. Feudalizam se neuredno razvijao. Neki u selu posjedovali su vrlo malo zemlje i još uvijek su postojali kao robovi ili kao kućne sluge radeći na gospodarevoj zemlji. Slobodniji seljaci imali su zemlju za obrađivanje i morali su plaćati rentu u naravi. Drugi su imali srednji status, radeći na malim parcelama kako bi stekli vlastitu egzistenciju i bili prisiljeni plaćati radnu službu ostatak vremena, na gospodarevoj zemlji.

Eksploatacija u feudalizmu je jasna i razotkrivena. Seljaci plaćaju usluge gospodarima u novcu, radu ili proizvodima. Svi mogu vidjeti što se događa. Ako je gospodar u poziciji prisiliti seljaka da radi četiri dana umjesto tri na svojoj zemlji, onda je objema stranama jasno da je stopa eksploatacije povećana.

Pod ropstvom, naprotiv, čini se da je čak i dio radnog tjedna koji rob mora raditi da bi stekao vlastiti život neplaćen. Stoga se čini da radi za ništa. U kapitalizmu je najamni radnik plaćen svotom novca koja se predstavlja kao vrijednost njegova rada. Čini se da je sav rad plaćen.

U sva tri sustava proizvođač je izrabljivan: ali određeni oblik izrabljivanja u konačnici je odredio cjelokupnu strukturu društva.

U feudalizmu su 'tijela naoružanih ljudi' koja su sačinjavala državu uglavnom dolazila iz vladajuće klase, koja je imala monopol nad oružanom moći. Dakle, politička i ekonomska moć bile su u istim rukama.

Pravosuđe u selu uglavnom je bilo u rukama vlastelinskih sudova. Feudalac i njegovi oružari bili su policija, sudac i krvnici zajedno.

Gledajući unatrag, skloni smo feudalizam smatrati statičnim sustavom. U usporedbi s kapitalizmom nedvojbeno jest. No znatan napredak postignut je pod stabilizacijom koju je omogućio feudalizam.

Na primjer, stanovništvo Engleske vjerojatno se udvostručilo između 1066. i četrnaestog stoljeća - što je znak napretka u proizvodnji. Velike površine šuma i neobrađenog zemljišta prvi su put pretvorene u oranice. Ogromna područja istočne Europe bila su kolonizirana feudalizmom.

Feudalizam je pružao ograničeni poticaj proizvođaču da proširi proizvodnju za vlastitu korist. Ponekad je vlastelin preuzeo vodstvo u razvoju poljoprivrede ili kolonizacije, ponekad seljaci. To je ovisilo o klasnoj borbi. Tendencija je bila da gospodar pokuša svesti seljačke parcele na najmanju moguću mjeru, zadirati u zajedničku zemlju i nametnuti status kmeta. Seljaci su pak bili zainteresirani da se feudalni nameti svedu na minimalnu rentu.

U sklopu novog sustava uvedene su inovacije poput vodenih mlinova i vjetrenjača. Gospodar bi pokušao prisvojiti sve prednosti ovog predujma naplaćujući pretjerane naknade za vremensko korištenje svog mlina.

Na europskom kontinentu u kasnijem srednjem vijeku te su 'banalnosti' bile glavni oblik feudalnog prihoda. Bez obzira na to je li poticaj za veću proizvodnju dolazio od gospodareve želje za većim prihodom od luksuza ili od ambicije seljaka da se pokrenu kao neovisni poljoprivrednici, proizvodnja je počela rasti.

Ali feudalizam je, kao i ropstvo prije njega, nametnuo ograničenja razvoju produktivnosti. Iz generacije u generaciju poljoprivredna produktivnost uglavnom je stagnirala. Feudalci su najlakše došli do većeg bogatstva iskorištavanjem više ljudi. Stoga je postojao neprestani impuls za ratovanjem, čiji je krajnji učinak bio trošenje i uništenje proizvodnih snaga.

Srednjovjekovni gradovi

Kao i prijašnji oblici klasnog društva, feudalizam je u svom razvoju dao klice novog društva u gradovima.

Rimski gradovi bili su mnogo veći i impresivniji od gradova feudalnog Srednjeg vijeka, ali nisu imali jednake mogućnosti razvoja. Rimski gradovi započeli su kao skupovi veleposjednika s pratećom trgovinom luksuzom i kao administrativna središta koja su bježala od okolnog sela. S druge strane, srednjovjekovni gradovi bili su središta trgovine i obrta.

Kako se produktivnost razvijala, trgovina je nužno rasla. Obrtnici, koji su u mračnom vijeku bili privrženi plemićkim kućanstvima i samostanima, okupili su se kako bi trgovali sa ruralnim područjima robom koja se mogla proizvesti brže i stoga jeftinije, ili su je mogli proizvesti samo vješti stručnjaci.

Bez obzira na to jesu li ove gradove izvorno osnovali embriji nove trgovačke klase ili progresivni feudalci da iskoriste nove potrebe, oni su predstavljali novo načelo. Za razliku od univerzalnih odnosa dominacije i podložnosti feudalizma, oni su bili slobodna udruženja trgovačkih ljudi, stvarajući ono što je jedan predstavnik feudalaca nazvao tim "novim i odvratnim imenom", komunom.

Unutar gradova proizvodnja i trgovina bili su organizirani u cehovima, podijeljeni po zanatskim linijama. Oni su pokušali regulirati proizvodnju, cijenu i kvalitetu.

Nakon što je Crna smrt (užasna kuga koja se proširila Europom u četrnaestom stoljeću) zaobišla Poljsku, cehovi su odlučili zahvaliti Gospodinu slavljenjem više svetih dana. Ono što su zapravo radili, naravno, bila je  podjela posla  zbog smanjenja carine.

Cehovi su započeli kao grupe jednakih, ali, kako su gradovi rasli zbog stalnog priljeva kmetova izbjeglica u potrazi za boljim životom, cehovski majstori su mogli otežati kalfama da se pridruže njihovim redovima.

U isto vrijeme, cehovi trgovaca mogli su iskoristiti svoj položaj nad cehovima obrtnika kako bi postali urbana elita. Većinom gradova je dominirala sićušna oligarhija, sve dok se krajem Srednjeg vijeka nije dogodio niz pobuna siromašnih obrtnika kako bi dobili dio glasa u vođenju vijeća.

Zbog te prirodne diferencijacije koju je iznova proizvela robna proizvodnja, oligarhija je s vremenom povratila svoj prijašnji status. U isto su vrijeme svi gradovi bili uključeni u bitke za povelju o slobodama od klase zemljoposjednika.

Kako je rasla produktivnost rada, rasla je trgovina, proizvodnja za tržište, robna proizvodnja i novčana ekonomija. Žitarice su se sve više proizvodile za prodaju kako bi se prehranili gradovi. Sloj seljaka obogatio se na račun svojih bližnjih i težio je postati zemljoposjednicima koji su proizvodili za tržište.

Međutim, u Engleskoj su uglavnom feudalci bili ti koji su preuzeli inicijativu u preusmjeravanju proizvodnje prema tržištu. Proizvodnja vune postala je važnija, a gospodari bi nastojali zgrabiti zajedničku zemlju i razvlastiti seljaštvo.

Kmetstvo je uglavnom izumrlo u Engleskoj do kraja četrnaestog stoljeća, ali je ropstvo zemlji zamijenjeno kratkoročnim zakupom i sve većim protokom siromašnih seljaka koji su potpuno istisnuti i prisiljeni na skitnju (lutanje zemljom u potrazi za životom).

Do sedamnaestog stoljeća računalo se da je do četvrtine stanovništva bilo bez ikakvih sredstava za život osim prosjačenja. Napredak je, kao i uvijek, postignut na štetu običnih ljudi.

Klasna borba u feudalizmu

Dok je klasna borba između patricija i plebejaca bila politička, u vezi s pristupom državnoj vlasti, feudalna klasna borba uglavnom se vodila na ekonomskom planu.

Između veleposjednika i seljaka vodila se stalna, neprestana borba. Povremeno se to prelijevalo u revolucionarne sukobe. Seljačka pobuna 1381. bila je najistaknutija takva prilika u Engleskoj.

Nakon Crne smrti, seljaci su bili u jakom položaju zbog nedostatka radne snage. Vlastelini su sve teže pokušavali nadoknaditi svoje gubitke provođenjem tradicionalnih obveza. To je izazvalo društvenu eksploziju.

Značajno je da je avangarda revolucionarnog seljaštva bila u područjima komercijalnih usjeva na jugoistoku. Razvoj trgovine proširio je komunikacije i utjecao na povezivanje ljudi na velikim područjima. Iako je pobuna bila neuspješna u svojim izravnim ciljevima, imala je učinak suzbijanja grabežljivih ambicija feudalnih gospodara.

Pobuna je u konačnici propala jer je seljaštvo bilo raštrkana i podijeljena klasa. Kralj Ričard II. pozvao ih je da se "vrate kosidbi sijena" i pogodio ih je u njihovu slabu točku. Bilo je nemoguće održati seljaštvo u trajnom stanju mobilizacije. Proizvodnja se razvila do točke u kojoj se samo manjina stanovništva mogla održati kao vojnici, dok je većina morala raditi na zemlji.

Ovu tvrdnju ilustrira talijanska seljačka pobuna koju je predvodio fra Dolcino u slično vrijeme. Premda zaogrnuti vjerskim idejama, napredni slojevi seljaštva razvili su primitivne komunističke težnje.

Fra Dolcino i njegovi sljedbenici povukli su se u talijanske Alpe. Morali su jesti i morali su se braniti. Počeci raskola u njihovim redovima na strašljivce i trudbenike proizveli su demoralizaciju i poraz.

Na ovom primjeru možemo vidjeti kako su institucije feudalizma odgovarale tadašnjem postojećem stanju proizvodnih snaga. Bijede iz prošlosti bile su nužna muka za čovječanstvo.

Od feudalizma do kapitalizma

Marx je nazvao proces rastakanja feudalizma i pojavu kapitalizma "primitivnom akumulacijom". Ovaj proces je proces gomilanja bogatstva u novcu, a ne u zemlji, s jedne strane, i stvaranje proletarijata bez imovine, s druge strane. To je odvajanje proizvođača od sredstava kojima se mogu održati.

Vidjeli smo da je feudalno seljaštvo bilo vezano za zemlju. To im je jamčilo skromnu egzistenciju osim u vrijeme gladi.

Nitko neće raditi za novac, uz svu nesigurnost koja iz toga proizlazi, osim ako mora. Zato su imperijalisti u Africi uveli porez na novac i, u slučaju Južne Afrike, otjerali Afrikance u neplodne rezervate, kako bi ih prisilili da se opskrbe najamnim radom. Zato je monopol nad zemljom u rukama privatnih vlasnika uvjet za razvoj kapitalizma.

Proces kojim je seljaštvo lišeno posjeda u Engleskoj opisao je Marx u  Kapitalu. Raspuštanje samostana, kada je crkva posjedovala jednu trećinu sve zemlje, proizvelo je golemu masu bivših samostanskih siromaha. Prije toga, raspuštanje feudalnih družina nakon Ratova ruža proizvelo je divlju vrstu skitnica.

Ali glavna poluga oduzimanja posjeda bilo je donošenje privatnih zakona parlamenta kroz parlament veleposjednika, koji se nazivaju Akti o ograđivanju. Ovo je jednostavno bila legalizirana pljačka. Došlo je u vrijeme kada je trgovina vunom bila u ekspanziji, a veleposjednici su željeli više zemlje za ispašu stada ovaca. Zemljište koje je prije zauzimalo otprilike pet stotina ljudi proglašeno je zemljom štitonoše, a nekoliko pastira zauzelo je mjesto seljana.

Koliko god ovaj proces bio brutalan, unaprijedio je proizvodnju na zemlji ukidanjem starog neučinkovitog sustava traka i postavljanjem temelja za racionalnu poljoprivredu. Kasnije su se prednosti industrijske revolucije - moderni strojevi mogli primijeniti na te velike farme.

Drugi pol procesa prvobitne akumulacije bila je akumulacija novca. Prvi oblici kapitala, prije nego što je industrijski kapital transformirao proizvodnju, bili su trgovački i zelenaški kapital.

'Otkriće' Amerike od strane španjolskih pljačkaša pomaknulo je os svjetske trgovine. Ogromna bogatstva stečena su u 'Novom svijetu'.

Španjolska potraga za zlatom bila je popraćena najstrašnijom brutalnošću. Pod njihovom vladavinom broj Indijanaca u San Domingu pao je s milijunske populacije 1492. na deset tisuća 1530. Na Kubi je domorodačko stanovništvo palo sa 600 000 1492. na samo 270 domaćinstava 1570. godine.

Trgovačke kapitalističke sile nadmašivale su jedna drugu u svojoj okrutnosti. Ropstvo, za koje se dugo smatralo da je mrtvo, doživjelo je renesansu kako bi osiguralo radnu snagu za rudnike i plantaže koje služe svjetskom tržištu.

U isto vrijeme, u kasnom Srednjem vijeku došlo je do uspona velikih bankarskih obitelji, poput Fuggerovih, koje su zadovoljavale potrebe moćnih za sve više i više novca. Feudalni prihodi vitezova i prinčeva nisu mogli držati korak s novim luksuzom koji im je bio dostupan. To je bio jasan dokaz da su proizvodni odnosi na zemlji bili smetnja razvoju proizvodnih snaga.

I monarhija je osjetila potrebu za više novca i počela se zaduživati. Dakle, to je bilo razdoblje kada je svaka nacija počela povećavati svoj nacionalni dug, koji je još uvijek među nama i danas.

Krajem Srednjeg vijeka u većini zapadnoeuropskih zemalja niknuli su apsolutistički monarsi poput Tjudora u Engleskoj. Te su monarhije balansirale između stare zemljoposjedničke vladajuće klase i kapitalista u usponu.

Za početak su poveli društvo naprijed formirajući snažne, stabilne nacionalne države unutar kojih se mogla razvijati trgovina, a time i kapitalizam. Branili su interese inozemnih trgovaca u osvajačkim ratovima za kolonije.

Ipak, u osnovi, bili su sami za sebe i mogli su procvjetati samo zbog zastoja u klasnoj borbi između kapitalista i zemljoposjednika. Kako se kapitalizam dalje razvijao, kapitalistička klasa u usponu razvila je ambicije za političkom moći koja bi odgovarala njihovoj rastućoj ekonomskoj moći. Buržoaske revolucije  usmjerene protiv vladajućih apsolutnih monarha postale su neophodne kako bi kapitalizam učvrstio svoju vlast.

Usporedno s poljoprivrednim razvojem odvijala se i obrtnička (manufakturna) proizvodnja. Vidjeli smo kako su cehovi odražavali proizvodne odnose koji su izvorno institucionalizirali  napredak  u proizvodnji. Kasnije su postali  prepreka,  jer su se kapitalisti izvan cehova obratili mobilizaciji najamnog rada za proizvodnju za sve veća tržišta.

Cehovi su radili na principu ograničavanja proizvodnje kako bi održali cijene i koristili svoje tradicionalne privilegije da se odupru napadima. Trgovački kapitalisti doselili su se kako bi udomili višak radne snage seljačkih domaćinstava koja su bila napola zaposlena na sićušnim komadima zemlje. Počele su izdavanjem tkanja tim kućanstvima.

Seljaštvo je postajalo sve više ovisno o svojim tkalačkim prihodima. Trgovci su se mogli pomaknuti od puke opskrbe sirovinama i opskrbe prodajnih mjesta do posjeda seljaka, tkalačkih radionica, pa čak i njihovih koliba. Svojom kontrolom nad prodajnim mjestima držali su bič u rukama.

Bio je to još jedan važan proces kojim je feudalno seljaštvo svedeno na status proletera.

Kroz šesnaesto i sedamnaesto stoljeće osnivaju se zanatske radionice. Utvrđeno je da se rad može rastaviti na jednostavne procese. Adam Smith započinje svoje  'Bogatstvo naroda'  objašnjavajući podjelu rada u izradi pribadača, pomoću koje se ogromna količina pribadača može jeftino proizvesti u usporedbi sa starim vještim procesima.

Štoviše, podjela rada na jednostavne zadatke koji se ponavljaju omogućilo je zamjenu ručnog rada strojevima. Počevši uzimajući proizvodnju onakvu kakvu je zatekao, kapitalizam je počeo revolucionirati instrumente proizvodnje.

Kapitalizam nije mogao nesmetano prijeći ravno u dominaciju svjetskom ekonomijom. Novoprobuđene proizvodne snage bile su u pobuni protiv starih odnosa proizvodnje. Njih je trebalo prevladati i uspostaviti nove proizvodne odnose koji su odgovarali stupnju razvoja proizvodnih snaga.

To je bio zadatak buržoaskih revolucija. Engleska revolucija 1640-ih, Američka revolucija 1776. i Francuska revolucija 1789-94. bile su odlučujuće borbe koje su postavile temelje za dominaciju kapitalizma na svjetskoj razini.

Koji su točno bili zadaci tih buržoaskih revolucija?

Iako feudalizam više nije bio dominantan, zemljoposjednički interes ostao je sputavač robne proizvodnje.

Iako se u Engleskoj zemljoposjedničko plemstvo prebacilo na proizvodnju za tržište, u Francuskoj je aristokracija do 1789. gutala veliki dio viška u renti i koristila se svojim povlaštenim položajem da nametne sve vrste cestarina na slobodno kretanje robe.

To je podiglo cijene za sve i omogućilo buržoaziji, suprotstavljajući se aristokraciji, da tvrdi da zastupa interese nacije kao cjeline. Sve do juriša na Bastillu od strane pariških masa 1789. godine, na primjer, hrana koja je ulazila u Pariz bila je podložna naplati cestarine kao feudalnoj privilegiji.

Francuska je bila klasična zemlja buržoaske revolucije, gdje je stara aristokracija potpuno potisnuta u stranu. Seljaštvo, koje je sve više proizvodilo za tržište, imalo je tendenciju nakon buržoaske revolucije 1789. godine da se podijeli na kapitalističku klasu koja teži kapitalizmu i klasu seoskih najamnih radnika bez posjeda.

Kapitalizam je također imao zadatak uspostaviti centralizirana nacionalna gospodarstva kao omotač unutar kojeg bi se mogao razvijati novi način proizvodnje.

Njemačka je još u devetnaestom stoljeću pokazala nužnost da kapitalistička proizvodnja ima stabilnu nacionalnu državu. Njemačka je uoči revolucije 1848. još uvijek bila podijeljena na trideset i šest država, od kojih je svaka prvobitno imala svoju vlastitu valutu, vlastiti sustav cestarina i tarifa, vlastite težine, zemljišne mjere i lokalne komunikacije.

Jasno je da je ta zbrka malih država predstavljala gotovo neprobojnu prepreku razvoju velike, svenjemačke industrije i trgovine. Neuspjeh njemačke buržoazije da provede "svoju" revoluciju, zbog straha od nove radničke klase iza sebe, doveo je do toga da su se ti zadaci izvršavali pod hegemonijom pruskih junkera (zemljoposjednika) oko Bismarcka - koji  su  vidjeli da treba izgraditi modernu kapitalističku naciju.

U Velikoj Britaniji i Francuskoj, s druge strane, nacionalno ujedinjenje već su uvelike provele apsolutističke monarhije kao jedan od progresivnih zadataka razvoja okvira kapitalističkog razvoja.

Nije stara aristokracija bila jedina koja se opirala napretku. Dio kapitalista, koji je izvorno vodio društvo naprijed, postajao je sve reakcionarniji. Bogati trgovci iskoristili su svoj utjecaj na kraljeve kako bi stekli monopol u trgovini. Iskoristili su svoje privilegije da podignu cijene roba.

Tim reakcionarnim kapitalistima suprotstavili su se manji trgovci, koji su bili prisiljeni boriti se za slobodnu trgovinu, i gradske mase. Isto tako, veliki lihvari su zarađivali posuđujući kruni, pa su tako bili ovisni o monarhiji.

Kapitalistička klasa kao cjelina sada je bila dovoljno jaka da se bori za političku moć, koja joj je bila potrebna da dovrši svoju revoluciju. Apsolutističke monarhije, od štita za obranu širenja trgovine, postale su prepreka. Trebalo ih je dokinuti; a mase obrtnika i maloposjednika bile su mobilizirane da obave posao za kapitalističku klasu.

Kapitalizam

Kapitalisti svoje bogatstvo ne mjere u zemlji ili robovima, već u novcu. Novčano bogatstvo pronašlo je svoj put u proizvodnju u industrijskoj revoluciji, razdoblju jednako značajnom za čovječanstvo kao poljoprivredna revolucija tisućama godina ranije.

Kapitalizam je sustav  eksploatacije  poput feudalizma ili ropstva. Njegova karakteristična značajka je da su kapitalisti, umjesto da samo konzumiraju višak, prisiljeni prirodom svog sustava veći dio toga vratiti u proizvodnju.

Kapitalizam tako postiže dinamiku neviđenu u ranijim epohama. Umjesto da samo iskorištava više ljudi, kao što su feudalci pokušavali učiniti kroz beskrajne ratove, kapitalizam više iskorištava ljude - on  razvija produktivnost rada.

Na taj način pruža  mogućnost  društva obilja, a time i potpunog uklanjanja podjele između eksploatatora i eksploatiranih. Drugim riječima, pruža mogućnost višeg  stupnja  društva od samog kapitalizma.

Kapitalizam se temelji na monopolu nad sredstvima za proizvodnju u rukama vladajuće kapitalističke klase. Velika većina ljudi odsječena je od sredstava za život osim ako ne rade pod uvjetima koje diktira kapitalistička klasa.

Formalno, čini se da su najamni radnici plaćeni za posao koji obavljaju. U stvarnosti su eksploatirani isto koliko i feudalni kmet ili rob.

U kapitalizmu je radna snaga (sposobnost radnika da radi) roba kao i svaka druga, jer se kupuje i prodaje na tržištu. Prodaje ga njegov vlasnik, radnik, a kupuje ga vlasnik novca, kapitalist.

Ali radna snaga se u tom pogledu razlikuje od ostalih roba: ona ima jedinstveno svojstvo da može  stvarati vrijednost. To je njegova korisnost za kapitalista, zato kapitalist kupuje radnu snagu (zapošljava radnike).

Kako se radna snaga troši u proizvodnji (dok se radnici stavljaju na rad), stvara se vrijednost daleko veća od onoga što je kapitalist platio (kao nadnicu) za radnu snagu. Ovo je izvor profita kapitalista.

Ako radna snaga treba biti dostupna na tržištu, tako da je kapitalist može kupiti, radna snaga mora biti  proizvedena. "S obzirom na pojedinca", napisao je Marx, "proizvodnja radne snage sastoji se u njegovoj reprodukciji samog sebe, ili njegovom održavanju". Marx odmah dodaje da ovo održavanje sadrži "povijesni i moralni element" - tj. što radničke obitelji zahtijevaju za svoje održavanje i za odgoj djece kao nove generacije najamnih radnika, ovisit će o životnom standardu koji je kroz borbu uspostavljen kao prihvatljiv radničkoj klasi u tom društvu.

Bit kapitalističke eksploatacije je sljedeća:  radniku se ne plaća nadnica za njegov/njezin rad, već za njegovu/njezinu radnu snagu – njegovo/njezino održavanje. Razliku uzima kapitalist.

Tako se dnevni rad radnika dijeli na "nužni rad" i "višak rada". Radnik obavlja "nužni rad" tijekom onog dijela dana koji se provodi u proizvodnji vrijednosti koja će, kada se proda, pokriti troškove nadnice. Radnik obavlja "višak rada" tijekom ostatka radnog dana, proizvodeći vrijednost koja će, kada se proda, pokriti rentu, kamate i profit koji ide kapitalističkoj klasi.

Kapitalizam je isprva težio povećanju stope eksploatacije nametanjem stalnog povećanja radnog dana (radnici su obično bili plaćeni po danu, koliko god sati radili). Kapitalisti su se uspjeli izvući s tim zbog gotovo beskrajne  rezervne armije radne snage  stvorene uništavanjem sitne proizvodnje u gradu i na selu, te tjeranjem hordi izgladnjele sirotinje u gradove.

To je značilo da su radnici morali raditi pod gotovo svim uvjetima koje su diktirali šefovi. Ali kapitalistički sustav bio je u opasnosti da ubije gusku koja je snijela zlatno jaje. Istraživanja provedena u Britaniji tijekom 1850-ih pokazala su zakržljalu, prerano oslabljenu rasu radnika nesposobnih za vojnu službu.

U devetnaestom su stoljeću britanski radnici započeli borbu za zakonsko ograničenje radnog dana, što je Marx nazvao "prvom pobjedom političke ekonomije radničke klase". Ipak, moramo primijetiti da je, poput kasnijih reformi kao što je Nacionalna zdravstvena služba, Zakon o Deset sati također bio u dugoročnim interesima vladajuće klase jer je održavao ponudu radne snage u dobrom stanju.

Unatoč tome, zbog kratkovidne pohlepe kapitalista, te su reforme provedene samo kroz borbu protiv  vladajuće klase.

Stoga, osujećeni od beskonačnog povećanja stope viška vrijednosti putem onoga što je Marx nazvao izvlačenjem  apsolutnog viška vrijednosti  (npr. povećanjem radnog dana), kapitalisti su bili prisiljeni prijeći na povećanje stope eksploatacije izvlačenjem  relativnog viška -vrijednost.

To znači, umjesto da od radnika izvuku više sati rada, morali su povećati produktivnost radničkog rada - kako bi dobili više rezultata od istih sati rada.

Što je rad produktivniji, to manje radnog dana treba posvetiti proizvodnji vrijednosti životnih potrepština za radnike (njihovu plaću), a više vremena se može posvetiti proizvodnji viška za kapitaliste.

Motor kapitalizma je konkurencija. Svaki kapitalist mora potkopati svoje konkurente ako želi preživjeti. Najbolji način za jeftiniju prodaju je jeftinija proizvodnja. Budući da je radno vrijeme mjera vrijednosti, to znači proizvoditi s manje radnog vremena.

Mehanizacija je glavno sredstvo stalnog povećanja produktivnosti rada. Možda je najbolji primjer procesa onaj koji je naveo Marx – slučaj tkalaca na ručnom tkalačkom stroju.

Izum predionice i masovna proizvodnja jeftinije pređe doveli su do mehanizacije izrade tkanina. Tkanje je do tada još uvijek bio zanatski proces. Kako je potražnja za tkalcima rasla u ranim godinama industrijske revolucije, tkalci na ručnim tkalačkim strojevima mogli su povećati svoje plaće i postati obična 'radnička aristokracija'. Za kapitalizam su predstavljali prepreku jeftinoj proizvodnji. Neizbježno je, kao rezultat toga, izumljen tkalački stroj, jer je kapitalistička nužnost majka i otac izuma.

Svakom slučajnom promatraču bilo bi posve jasno da je tkalačkom stroju trebalo puno manje radnog vremena da proizvede ekvivalentnu količinu tkane tkanine.

Uzalud su tkalci ručnih razboja snižavali cijenu svojih proizvoda. Ni na koji način nisu mogli konkurirati tkalačkom stroju.

Na njihovom vrhuncu bilo je četvrt milijuna tkalaca na ručnim razbojima. Tijekom jedne generacije bili su zbrisani s tisućama koje su zapravo umirale od gladi. Puno manji broj uspio je dobiti posao, uz niže plaće, nadgledajući tkalačke strojeve.

Tako je uvijek bilo s kapitalističkim napretkom. Ali na taj je način kapitalizam razvio fantastične proizvodne moći moderne industrije.

Kapitalizam također razvija oblik države primjeren vlastitoj vlasti. U kapitalizmu mogu postojati različiti oblici države, od kojih svaki odgovara različitim stupnjevima u razvoju klasne borbe - od parlamentarne demokracije do fašizma i bonapartističkih vojno-policijskih diktatura najrazličitijih vrsta.

Svi ovi oblici države imaju jednu zajedničku stvar - u krajnjoj analizi oni brane privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a time i vladavinu kapitala.

Marx i Engels često su naglašavali da je demokracija idealan oblik vladavine kapitalističke klase, prvo zato što omogućuje kapitalistima da riješe svoje razlike; a drugo zato što strankama radničke klase daje privid vođenja društva. Promjene potrebne za nastavak postojanja sustava tako se mogu lakše napraviti.

U isto vrijeme buržoaska demokracija pruža najpovoljnije tlo za radnike da se organiziraju kako bi svrgnuli svoje eksploatatore.

Kapitalizam je kao preduvjet svog postojanja zahtijevao novu klasu radnika bez vlasništva. Tijekom svog razvoja kapitalizam je stvorio sve veću i veću grupu najamnih radnika.

Čak i od Drugog svjetskog rata, milijuni malih farmera protjerani su sa zemlje u zemljama kao što su Francuska, Italija i Japan. Ovo je bio progresivan korak utoliko što je ove ljude odvojio od izolacije i zaostalosti seoskog života, i utoliko što predstavlja podizanje produktivnosti rada, tako da je manje ljudi potrebno za uzgoj hrane, a više mogu koristiti svoje ruke na proizvodnju drugih stvari.

Ali, u isto vrijeme, kapitalizam nema obzira prema interesima ljudi, i nemilosrdno traži od masa višak vrijednosti po svaku cijenu.

Kapitalističko svjetsko tržište

Kao što smo vidjeli, iako je stvorio bijedu za mase, kapitalizam je bio dinamičan sustav. Njegov cilj i poticaj je sve veći višak vrijednosti.

Tako industrijski kapitalizam nastoji osvojiti svijet. Trgovački kapital zadovoljio se ubiranjem danka od postojećih načina proizvodnje u drugim zemljama; industrijski kapital, u carstvima koja je stvorio nakon industrijske revolucije, preplavio je ove zemlje jeftinom industrijskom robom.

Ta su dobra nužno razorila postojeći sustav obrtništva, koji je na selu bio objedinjen s poljoprivredom.

Postojeća društva su nasilno razbijena. Štoviše, poljoprivreda se sve više usmjeravala prema zahtjevima svjetskog tržišta. Kapitalizam je počeo stvarati svijet po svojoj slici.

Taj je proces doveden do najvišeg stupnja u imperijalističkoj fazi kapitalističkog razvoja.

Različite faze kroz koje su kapitalističke zemlje ulazile u odnose s pretkapitalističkim nacijama - i eksploatirajući ih, uvukle ih u orbitu kapitalizma, mogu se jasno vidjeti u slučaju Indije.

U prvom slučaju Indiju nije kolonizirala britanska vlada nego East India Company, udruženje trgovaca. Obogatili su se monopolizirajući anglo-indijsku trgovinu, kupujući jeftino i prodajući skupo. Također su težili zgrabiti unutarnju trgovinu Indije, a pod njihovom pohlepnom kontrolom, cijena žitarica vrtoglavo je rasla tijekom gladi - izvan dosega potrebitih.

Razdoblje dominacije Istočno indijske komanije odgovaralo je zahtjevima prvobitne akumulacije u Britaniji. Trgovci pustolovi zaradili su novčana bogatstva nejednakom razmjenom. Nakon bitke kod Plasseyja, koja je Velikoj Britaniji dala vlast nad cijelim indijskim potkontinentom, Banka Engleske je prvi put tiskala novčanice od 10 i 15 funti. Konzervativni povjesničar, Burke, procijenio je da je pljačka Indije između 1757. i 1780. iznosila 40 milijuna funti, golema brojka za to vrijeme.

Britanski kapitalizam nije uvijek bio zagovornik međunarodne slobodne trgovine. To se dogodilo kasnije, kada je Britanija imala monopol kapitalističke proizvodnje velikih razmjera. Zapravo, indijski tekstil uvezen u Britaniju imao je carine od 70% do 80% sve do otprilike 1830. godine.

Tek kada je industrija strojnog tekstila Lancashirea izgradila neprikosnoveni položaj, ograničenja su ukinuta jer više nisu bila potrebna. Indijsko tržište tada je preplavila jeftina pamučna roba, a vlastiti proizvođači tekstila propali.

Sudbina indijskog društva sada je bila povezana s razvojem konkurentskog kapitalizma. Uzgred, britanski kapitalizam nije oklijevao pribjeći najbarbarskim metodama nametanja svog izvoza Indijcima. Na primjer, ruke tkalaca u Daki su bile odsječene! Područjem je zavladala užasna glad, a cijela je regija dijelom obrasla džunglom.

Godine 1850. Indija je apsorbirala jednu četvrtinu tekstila Lancashirea.

Nakon indijske pobune, koja je započela 1857., britanski su vladari uvidjeli potrebu za izgradnjom mreže željeznica, kako bi se omogućilo brzo kretanje trupa, kako bi stanovništvo bilo lakše stavljeno pod represiju.. Time je započela treća faza eksploatacije Indije. Izvoz kapitala, a ne robe, postao je prevladavajuća značajka.

Imperijalizam

Taj je razvoj bio rezultat rasta monopolističkog kapitalizma u metropolitanskim zemljama, koji je uključivao spajanje financija s proizvodnim kapitalom - epoha imperijalizma ,  koju je analizirao Lenjin. Nacionalna tržišta postala su premala za divovske monopole dok su gutali svoje slabije konkurente, proširivali proizvodnju na nove visine i tražili nova i profitabilna područja za ulaganja.

U slučaju Indije, ovaj je proces stvarno krenuo krajem devetnaestog stoljeća kada je kapital izvezen iz Britanije kako bi se izgradila moderna indijska tekstilna industrija, uglavnom u britanskom vlasništvu.

“Jedan kapitalist ubija mnoge”, kako kaže Marx. Kapitalizam uništava ne samo sitnu proizvodnju, nego i najslabiju vlastitu braću neprestano dovodi do bankrota i odbacuje ih u redove bezvlasnika.

Ovo je dvostrani proces - progresivan u svom objektivnom ekonomskom sadržaju, gomilanjem enormnih proizvodnih resursa za potencijalnu dobrobit čovječanstva, ali, pod kapitalizmom, koncentriranjem kolosalne moći u rukama malene šačice bogatih magnata.

Krajem devetnaestog stoljeća vidjeli smo razvoj monopola izvan same konkurencije.

Bankarski sustav, pisao je Marx, "stavlja sav raspoloživi, ​​pa čak i potencijalni kapital društva koji još nije aktivno upošljen, na raspolaganje industrijskim i trgovačkim kapitalistima, tako da niti zajmodavci niti korisnici tog kapitala nisu njegovi stvarni vlasnici ili proizvođači. On tako dokida privatni karakter kapitala i tako sadrži u sebi, ali samo u sebi, ukidanje samog kapitala... Konačno, nema sumnje da će kreditni sustav poslužiti kao moćna poluga tijekom prijelaza iz kapitalističkog načina proizvodnje na način proizvodnje udruženog rada, ali samo kao jedan element u vezi s drugim velikim organskim revolucijama samog načina proizvodnje."

Kapitalizam neprestano zahtijeva infuziju novčanog kapitala kako bi se ostvarivanje profita nastavilo bez prekida. Jednom kada je zaliha robe proizvedena, pojedini kapitalist bi ili morao čekati dok je ne proda prije nego što ponovno dobije novac u svom džepu da ponovno pokrene proizvodnju; ili bi morao veći dio vremena držati zalihe novčanog kapitala u stanju mirovanja kao rezervu za investicije kada je to potrebno; on bi morao neprestano uplaćivati ​​novac u fond za obnavljanje zaliha fiksnog kapitala  koji bi mogao biti u stanju mirovanja deset ili dvadeset godina.

U stvarnosti se razvija sloj kapitalističkih prišipetlja koji nisu spremni izravno ulagati u proizvodnju, ali su sasvim spremni posuditi svoj novac kako bi sebi odrezali dio kolača viška vrijednosti. Dakle, postoji tendencija da konkurencija stvara neiskorištene rezerve novčanog kapitala. Te se rezerve skupljaju u nekoliko bogatih ruku — koncentracije  financijskog kapitala.

Financijski kapital u početku je osiguravao poticaj kapitalističkom sustavu prikupljanjem i ubacivanjem novčanog kapitala u proizvodnju. Učinio je to, naravno, samo kako bi za sebe uzimao sve veći dio viška vrijednosti.

Kao što je Marx istaknuo, financijski kapital također koncentrira ogromnu ekonomsku moć u svojim rukama i učinkovito integrira pojedinačnog proizvodnog kapitalistu u zahtjeve kapitalističke proizvodnje kao cjeline putem dodjele i povlačenja kredita.

Imperijalizam je epoha u kojoj se financijski kapital stopio s monopolističkim kapitalom uključenim u proizvodnju.

Pod imperijalizmom, iako natjecanje između kapitalista unutar granica nacionalne države nije u potpunosti ukinuto, sukob se prelio na međunarodnu arenu.

Veliki monopoli i banke izvozili su kapital, a ne samo robu. Ogroman program izgradnje željeznice poduzet je na svakom kontinentu i podneblju. Zajmovi su se izdavali za najudaljenija mjesta. Sustavno se tragalo za svim vrstama sirovina i mineralnih resursa.

Sada su počeli sukobi između blokova nacionalnog kapitala. Borba se vodila ni za što manje nego za ovladavanje svijetom. Izbili su ratovi bez premca u svojoj žestini u povijesti čovječanstva za kolonije i ponovnu podjelu imperijalističkog plijena.

Prvi svjetski rat pokazao je da je kapitalizam, kao i prethodni oblici klasnog društva, prestao biti progresivan. Umjesto da se proizvodnja unaprijedi, došlo je do masovnog uništavanja i masovnih ubojstava.

Ali istovremeno se unutar starog razvijalo novo društvo. Ruska revolucija pokazala je da je vladavina radničke klase na dohvat ruke. 

Revolucionarna uloga radničke klase

Radnička klasa nije nalik nijednoj drugoj izrabljivanoj klasi u povijesti. Vidjeli smo kako je trostrana klasna borba unutar robovlasničkog društva nužno dovela do "zajedničke propasti klasa koje se bore". Vidjeli smo kako je feudalno seljaštvo stotinama godina bilo nesposobno formulirati koherentnu revolucionarnu alternativu sustavu koji ga je izrabljivao.

Ovaj neuspjeh nije bio slučajan. Seljaštvo je izolirana klasa, raštrkana po selu i vrlo se teško spaja. Ali njihov problem nije samo geografski, on je u dnu socijalni. Jer kao što je Marx rekao, seljaštvo je klasa samo u jednom smislu:

"u onoj mjeri u kojoj milijuni obitelji žive u ekonomskim uvjetima egzistencije koji odvajaju njihov način života, njihove interese i kulturu od onih drugih klasa, i stavljaju ih u neprijateljsku opoziciju prema potonjim, one tvore klasu. Što se tiče...identitet njihovih interesa ne rađa nikakvu zajednicu, nikakvu nacionalnu vezu niti političku organizaciju među njima, oni ne tvore klasu."

Jer seljaštvo su mali posjednici - klasa podijeljena sama protiv sebe. Oni su poput krumpira u vreći - namijenjeni stroju za sjeckanje pod kapitalističkim napretkom.

Radnička klasa je, s druge strane, koncentrirana u velikim masama zbog same prirode tvorničke proizvodnje. Za razliku od seljaštva, njihova jedina snaga leži u zajedničkom djelovanju. Kroz kolektivnu eksploataciju, sam kapitalizam obučava i obrazuje radničku klasu da djeluje kao grobar kapitalističkog sustava.

Kapitalistička kriza

Ni moderna radnička klasa nije prepuštena vegetiranju uz skroman, ali konstantan životni standard. Nesigurnost je uvjet njihove egzistencije.

Kapitalizam je proizveo mnoga dosad nezamisliva čuda. Također je proizveo društvene katastrofe nezamislive u prijašnjim oblicima društva — krize koje su poprimile oblik  prekomjerne proizvodnje.

U pretkapitalističkim društvima, egzistenciju radnika prekidala je samo glad — fizički nedostatak potrepština. Umovi primitivnih ljudi možda su bili zakrčeni svim vrstama praznovjerja, ali spektakl ljudi koji gladuju dok besposleno sjede ispred alata potrebnih za izradu stvari koje im trebaju, jedinstven je proizvod našeg društva.

Kapitalizam je  društvena  proizvodnja. Društvena je na dva načina. Prvo, povezuje cijeli svijet u jednu ekonomsku jedinicu kroz svjetsko tržište, svjetsku podjelu rada. Svatko ovisi o drugima za stvari koje su mu potrebne.

Drugo, uvodi proizvodnju velikih razmjera koja se izvodi samo kolektivnim radom.

Ipak, u isto vrijeme, sustav radi na  privatnom  prisvajanju  i privatnom profitu. To  je anarhično - nitko ne zna koliko je bilo koje robe potrebno u bilo kojem  trenutku. Kapitalist planira proizvodnju unutar vlastite tvornice, ali društvena proizvodnja u cjelini nije planirana.

Marx je napisao: "Kapitalistička proizvodnja neprestano nastoji prevladati ove imanentne prepreke, ali ih prevladava samo sredstvima koja ponovno postavljaju prepreke na svoj put i to u većoj mjeri. Prava prepreka kapitalističkoj proizvodnji je sam kapital". (Kapital,  sv. 3)

„Isti buržoaski um koji hvali podjelu rada u radionici, cjeloživotno pripajanje radnika djelomičnoj operaciji i njegovu potpunu podvrgnutost kapitalu, kao organizaciju rada koja povećava njegovu produktivnost — taj isti buržoaski um osuđuje s jednakom energičnošću svaki svjesni pokušaj društvenog nadzora i reguliranja procesa proizvodnje, kao nasrtaja na takve svetinje kao što su pravo vlasništva, sloboda i neograničena igra za naklonost individualnog kapitalista. Vrlo je karakteristično da je entuzijastičnim apologetima sustava tvornice ništa strašnije za poticati protiv opće organizacije rada društva nego da bi pretvorio cijelo društvo u jednu ogromnu tvornicu." (Kapital  sv. I.)

Kako je moguća 'prekomjerna proizvodnja'? Razlog zašto ljudi ne mogu jednostavno ući u tvornice i početi proizvoditi stvari koje žele je taj što oni ne posjeduju te tvornice: a država brani vlasničke interese vladajuće klase.

Vladajuća klasa, sa svoje strane, proizvodi samo da bi zaradila. Nema profita, nema posla.

Svaki radnik kojeg je jedan kapitalist otpustio znači jednog potrošača manje za robu drugog kapitalista. Dakle, kriza, potaknuta u bilo kojem većem sektoru gospodarstva, može zračiti cijelim sustavom.

Krize masovne nezaposlenosti jednako su tvorevina kapitalizma kao i Coca Cola.

Zakoni kapitalizma djeluju, "unatoč anarhiji, u i kroz anarhiju". Svaki je kapitalist nesvjestan stvarnih potreba društva za sirovim željezom ili elastičnim gaćama u bilo kojem trenutku. Oni proizvode ono za što se nadaju da će donijeti maksimalnu zaradu, bilo da je riječ o sirovom željezu ili elastičnim gaćama. Oni organiziraju proizvodnju unutar svoje tvornice; ali u proizvodnji u cjelini vlada anarhija.

Mogućnost krize svojstvena je takvom sustavu. Sve što komunisti žele učiniti jest planirati proizvodnju u društvu općenito na isti pedantan način na koji kapitalisti rade unutar svake zasebne tvornice.

Radnik je, za razliku od izrabljivanih klasa u pretkapitalističkom društvu, slobodna osoba - slobodan utoliko što nije podvrgnut "odnosima osobne ovisnosti" i može raditi za bilo kojeg šefa kojeg voli, i slobodan od bilo kakve vezanosti za sredstva uzdržavanja. Ali radnička očekivanja i osjećaj sigurnosti neprestano se razbijaju pošastima masovne nezaposlenosti.

Kriza uvijek iznova pred radničku klasu postavlja potrebu za promjenom društva. Kapitalizam se nikada neće srušiti sam od sebe. Mora se srušiti.

Karikatura je marksizma sugerirati da će revoluciju automatski izvesti radnici koji su osiromašeni djelovanjem sustava. Srušit će je  svjesna i odlučna klasa,  a ne samo očajna klasa.

Istina je da će trajna nesigurnost egzistencije u kapitalizmu proizvesti preispitivanje u umovima radnika. Baš kao što moramo razumjeti prirodu da bismo njome ovladali, tako će radnici morati razumjeti prirodu svog neprijatelja prije nego što ga mogu srušiti.

Zato izrađujemo ovaj pamflet.

Opisali smo napredak čovječanstva od primitivnog komunizma do kapitalizma. Objektivan pogled pokazuje i svijet koji smo izgubili. Poglavica Bik Koji Sjedi, izvanredni branitelj indijanskog plemenskog društva, jadno je završio kao svojevrsni čudak u Buffalo Billovom Wild West Showu. Dok je obilazio zapadne prijestolnice bio je zapanjen bogatstvom - ali i siromaštvom. Rekao je: "Bijeli čovjek (pri čemu je mislio na kapitalistički sustav) zna kako proizvesti bogatstvo, a ne kako ga distribuirati".

Ipak, sada postoji mogućnost za društvo u kojem se može proizvesti dovoljno da svatko može uzeti prema svojim potrebama. Mogućnosti koje pred čovječanstvo postavljaju znanost i nova tehnologija predvidio je Marx prije više od 120 godina. U jednoj od svojih bilježnica napisao je:

"Radnik više ne umeće modificiranu prirodnu stvar kao srednju vezu između predmeta i sebe; radije on umeće proces prirode, pretvoren u industrijski proces, kao sredstvo između sebe i neorganske prirode koja njome gospodari. U ovoj transformaciji to je ...razvoj društvenog pojedinca koji se pojavljuje kao veliki kamen temeljac proizvodnje i bogatstva. Krađa stranog radnog vremena, na kojoj se temelji sadašnjost, čini se bijednim temeljem pred ovim novim, stvorenim od same velike industrije...

"Višak rada masa prestao je biti uvjet za razvoj općeg bogatstva, baš kao što je nerad nekolicine, za razvoj ljudske glave... Slobodni razvoj pojedinaca i stoga... opće svođenje potrebnog društvenog rada na najmanju moguću mjeru, što onda odgovara umjetničkom, znanstvenom, itd., razvoju pojedinaca u slobodnom vremenu i sa stvorenim sredstvima za sve njih." (Grundrisse)

!Kung ljudi u Kalahariju žive u materijalnoj oskudici i intelektualnoj zaostalosti prema našim standardima, ali znaju da je rad za druge bude pokretačka snaga njihova društva. Zbog toga rade tjedno između 12 i 19 sati!

Sada čovječanstvo ima resurse i tehnička sredstva da postigne društvo obilja. Radnička klasa, organizirana i svjesna, može svrgnuti kapitalizam i stvoriti takvo društvo - društvo u kojem ljudi mogu planirati što im je potrebno i žele proizvoditi to, a zatim provesti ostatak vremena uživajući u tome. Toliko je to jednostavno.

Historijski materijalizam napisao je Mick Brooks izvorno za Journal of the Marxist Workers' Tendency ANC-a "Inqaba ya basebenzi" kao dodatak izdanju iz studenog 1983.