Početak je nove školske 2022/23. godine. 11 mi je godina rada i sjećam se prve naravno i sjećam se da je moj ulazak u školu obilježio štrajk prosvjetnih radnika organizovan početkom drugog polugodišta školske 2012/13. godine. Sjedimo u školskom holu na sjednici Nastavničkog vijeća i razgovaramo da li ćemo početi nastavu ili ne. Radnici su većinom za štrajk, ali tada, prvi put u dotadašnjoj praksi, direktor zahtjeva da svaki radnik koji ne želi početi sa nastavnim procesom stavi svoje ime na spisak koji će biti dostavljen Ministarstvu prosvjete. To, u tom momentu, rade svi direktori u školama Republike Srpske. Njegov istup unese nemir među radnike koje počeše da se povlače i bivaju tiši. Starije kolege pozvaše da se pristupi štrajku, ukazujući na činjenicu da je direktor na toj poziciji, kao čovjek Ministarstva, logično okrenut tome da izvršava naređenja sa vrha i otpočne nastavni proces, dok mi tražimo poboljšavanje uslova našeg rada i životnog standarda i negdje smo logično opozicija njemu. Sa druge strane ne mogu nas sve otpustiti. Njihove riječi naiđoše na zid ćutanja. Štrajk je neslavno propao. Starih kolega (da ne kažem kadrova) više nema.

I pored te gorke pilule na samom početku, rad u prosvjeti na mjestu nastavnika je ipak tih godina bio dosta relaksiraniji sa manje zahtjeva i očekivanja od sredine i sistema. Protokom vremena situacija postaje sve lošija. Naime, uslijedili su pritisci odozgo najviše oni koji se tiču zahtjeva i obaveza prema nastavnicima što se pravdalo reformskim procesima. A praktično, reforme su se svele na promjenu oblika pisanih priprema, popunjavanje dodatnih obrazaca, vođenje elektonskih dnevnika naporedo sa štampanim. Možda će čitaocu biti jasnije ako navedem da već nekoliko godina škola u sklopu modernizacije koristi EDUIS elektronski dnevnik, ali uporedo nastavlja da koristi i papirni dnevnik.

Foto: fokus.ba

Prije nego što neko pomisli i kaže nešto o lijenim prosvjetarima kojima je mrsko da rade neke poslove, postavila bih stvar u okvir zahtjeva za štednjom. Zašto je to potrebno? Dualizam tog tipa? Ili je elektronski dnevnik loše  razvijen i pun grešaka ako je potrebno više od 2-3 godine da se počne koristiti (što opet postavlja pitanje zašto nije kupljen ili naručen gotov program kakvi se odavno koriste po svijetu ili u Srbiji) pa se koristi i papirni čime se rasipa i novac i vrijeme. Jer godinama se kupuju papirni dnevnici i plaća održavanje EDUIS sistema. Stvar izgleda nelogična ako se ne razumije da je u pitanju pristojna zarada koju uzimaju i firme za proizvodnju raznih obrazaca, ali i firma koja održava EDUIS. Dakle novac poreskih obveznika koji se može upotrijebiti u druge svrhe, se u suštini troši na niz administrativnih poslova često zamorno ponavljajućih, nejasnih pa se usuđujem reći i nepotrebnih. Takođe, broj časova edukacije, ulaganje u nastavni proces, tehničko opremanje kabineta je svedeno na najmanju mjeru ili ga nikako nema (npr. u područnim seoskim školama koje često rade u katastrofalnim uslovima – bez vode i adekvatnog grijanja). Trend liberalizacije nastave i pristupa prema učenicima je nastavljen, ali usljed minimalnih finansijskih izdataka to se praktično postavlja  kao oblik zaštite države od nezadovoljstva građana pri čemu je nastavnik sveden na ulogu žrtvenog jarca i uglavnom ostavljen na milost i nemilost često s pravom ili ne frustriranim i nezadovoljnim roditeljima. Plate su u međuvremenu neznatno rasle ( od januara sljedeće godine najavljuje se povećanje), inflacija je rasla mnogo više. I dok svake godine se u ruke privatnih firmi slije ogroman novac za štampanje svih potrebnih materijala kao i za održavanje softvera, pare volšebno nestaju kad radnici zahtjevaju povećanje plata.

Ova školska godina počinje i dok čitamo podatke o 30 000 manje đaka upisanih u škole Republike Srpske. Ogroman broj o kome ne čitamo i ne čujemo u režimskim medijima. I dok slušamo predsjednika Dodika koji na Saboru mladih Srpske izjavljuje da nigdje nema boljih uslova za život nego u Republici Srpskoj pitamo se kuda onda odlaze čitave porodice odavde i još bitnije zašto. To su generacije i generacije ljudi koji ne vide način da ovdje obezbijede osnovne uslove za život sebi i svojim porodicama. Niz primjera postoji i među prosvjetnim radnicima koji napuštaju “siguran” posao i odlaze preko granice u potrazi za boljim sutra. 

Posebno je pitanje pretvaranje nastavnika u dnevno-političke žrtve odnosno umjesto razvoja naučnog i kritičkog mišljenja, nastava se stavlja u službu nacionalističke politike. Nastavni programi predmeta poput istorije ili srpskog jezika se stavljaju u izuzetno ograničene nacionalističke okvire, zanemaruju se u ogromnoj mjeri sa jedne strane svjetski istorijski procesi sa druge skoro pa kompletna svjetska književnost. Time se onemogućava sagledanje jasne uloge nacionalnih zajednica u sklopu čovječanstva i svjetske kulture. Zatvaraju se vidici, provincijalizuje se kultura, stvara osjećaj ogromne nacionalne važnosti što je u suprotnosti sa objektivno beznačajnim  položajem jugoslovenskih državica i sluganskom pozicijom političke vlasti koja agresivnom propagandom krije svoju izdajničku politiku, rasprodaju resursa i svoju vanjskopolitičku nemoć.

Foto: bihvijesti.ba

Od ove godine se eksperimentalno u devetom razredu u 20 škola Republike Srpske uvodi predmet Humanost i bezbijednost o kome se vrlo malo zna. Ne znamo sadržaj ni teme kojima će se baviti, a nismo još ni tačno obaviješteni ko će ga predavati. To je odgovor Ministarstva na tragične događaje u maju prošle školske godine koji su se dogodili u Srbiji. Da li uvođenje jednog novog školskog predmeta može biti odgovor na tragičan događaj iz prošle školske godine ili je potreban snažan odgovor na društva duboko dezorijentisana, posttraumatskim ratnim ranama još obilježena, duboko socijalno ugrožena i prepuštena sama sebima. A ako već jednim školskim predmetom riješavamo problem, ne možemo da se ne zapitamo šta je to recimo predmet Vjeronauka radio sve ove silne godine. Čemu su učena djeca na tim časovima pa da danas eto ipak nemamo bolje društvo zasnovano na vjerskim principima moralnosti? Glasno su se odrekli bratstva, jedinstva i solidarnosti da bi se na kraju  ogolili i pokazali da cilj tih predmeta nije zapravo stvoriti etičko razumijevanje kod djece nego zapravo na osnovi šovinizma i mržnje stvoriti uslove za usvajanje licemjernog buržоаskog morala koji je takav zbog otuđenja u kapitalizmu. Prema tome, jedina mogućnost za uspostavljanje etičkog sistema koji će biti zasnovan na društvenim uslovima i neće biti licemjeran je mogućnost uspostavljanja radničkog morala u socijalističkom društvu.

Sa druge strane, već čitamo o velikim prednostima dualnog obrazovanja, potom jasnom razvrstavanju djece još od nižih razreda na osnovu pokazanog znanja pri čemu se ne vodi računa o socijalnoj strukturi i prednostima koje uživaju djeca bogatijih i obrazovanijih roditelja. Prednost je jasna i vidi se  još od najnižih razreda kada djeca imućnijih roditelja već počinju da uzimaju privatne časove iz niza predmeta do same mogućnosti odlaska na visoke školske ustanove što je mnogim roditeljima finansijski apsolutno neodrživo pa djecu ni ne ohrabruju u tom pravcu. Čitamo i čujemo (i među prosvjetnim radnicima nažalost) kako nam je gradivo preobimno i nefunkcionalno (znate ono pitanje zašto moraju znati koliko ovaca ima Australija ili rudnika Njemačka). A ja se pitam šta treba onda da znaju? Kuda ćemo bez činjenica? Čime ćemo misli ispuniti? Šta ćemo onda znati? Humanistika, pogotovo u srednjim školama, je već na putu ka protjerivanju. Jer kome treba filozofija, sociologija, logika?  Dezorijentisana radna snaga treba svijest (koju je škola dužna da gradi) o mogućnosti prevazilaženja svoje naoko beznadežne situacije, a to joj  sistem neće pružiti.

Foto: preporod.info

A kad smo kod radne snage, stalno forsiranje apstraktne ideje obrazovanja stvara kod prosvjetnih radnika svijest o izvjesnom elitizmu odnosno sistem kamuflira radnički karakter kroz razne šuplje počasti, epitete i propagandu (sjetimo se govora srbistkinje Rajne Dragićević objavljenog u Večernjim novostima naslovljenog sa Jer vi ste elita svojevremeno masovno dijeljenog po društvenim mrežama od strane prosvjetnih radnika).

Ove godine punim 12 godina staža. Poslije beogradske tragedije u maju ove godine, više ništa nije i ne treba biti isto. Prosvjetni radnici su potencijalno ogromna snaga i imaju vrijeme i mogućnost da se obrazuju, kao i da se njihov glas čuje daleko. Među njima se može javiti veći broj radničkih vođa, nosilaca temeljne promjene i rušenja kapitalističkog društva. Zato je jako važno da Prosvjeta vidi sebe kao dio radništva i da ne podliježe propagandi sistema da je ona srednja klasa. Pogledajmo plate u privatnom sektoru, nije radnik mehaničar sa platom preplaćen niti je prosvjeta slučajno potplaćena. To samo sistem prirodno smješta radnike jedne do drugih. Pružimo ruku drugim radnicima i počnimo borbu za bolje društvo.

Tekst je objavljen u 31. štampanom izdanju Crvene kritike.