govor na partijskom kongresu Socijaldemokratske partije Njemačke, Gota, 16. oktobar, 1896, Berlin

Istraživanja Bahofena, Morgana i drugih dokazuju da se socijalna potlačenost žena poklapa sa pojavom privatne svojine. Suprotnost unutar porodice između muža kao vlasnika i žene kao ne-vlasnika predstavlja osnovu ekonomske zavisnosti i socijalne nejednakosti ženskog pola. Prema Engelsu, ova socijalna nejednakost predstavlja jedan od prvih i najstarijih oblika klasne vladavine. On kaže: „U porodici, muž predstavlja buržoaziju, a žena proletarijat.“ Ipak, žensko pitanje u modernom smislu riječi nije postojalo. Samo je kapitalistički način proizvodnje stvorio socijalnu transformaciju koja je izrodila moderno žensko pitanje, uništavajući stari porodični ekonomski sistem koji je omogućavao izdržavanje i smisao života za veliki broj žena tokom pretkapitalističkog perioda. Međutim, mi ne smijemo prenijeti te drevne ekonomske koncepte (koncepte uzaludnosti i sitničarstva) i povezati ih sa životom žena našeg vremena. Dokle god je postojao stari tip porodice, proizvodna aktivnost je ženi pružala smislen život. Ona stoga nije bila svjesna svoje socijalne nejednakosti, uprkos strogoj ograničenosti za razvoj njenog potencijala kao pojedinca.

Period Renesanse je buran i stresan period buđenja moderne individualnosti koja je mogla cjelovito da se razvije u najrazličitijim smjerovima. Susrećemo pojedince koji su divovi i u dobru i u zlu, koji odbacuju zapovjedi religije i morala, jednako prezirući raj i pakao. Otkrivamo žene u središtu društvenog, umjetničkog i političkog života. Ipak, nema ni traga o ženskom pokretu. Ovo je karakteristično s obzirom da se u tom periodu stari porodični ekonomski sistem, pod pritiskom podjele rada, počeo raspadati. Hiljade i hiljade žena više nisu pronalazile sredstva za život i smisao života u porodici. Ovo žensko pitanje pak, ako se o njemu može tako govoriti, je u to vrijeme bilo riješavano samostanima, dobrotvornim institucijama i religijskim naredbama.

Mašine, moderni način proizvodnje, polako su potkopavali proizvodnju u domaćinstvima, te su ne samo hiljade, već i milioni žena postavili pitanje: Gdje sad da pronađemo sredstva za život? Gdje da nađemo smisleni život, kao i posao koji nam daje duhovnu satisfakciju? Milioni su sada prisiljeni da pronađu sredstva za život izvan porodice, u širem društvu. U tom trenutku postale su svjesne da njihova socijalna nejednakost stoji u suprotnosti sa njihovim osnovnim interesima. Tog trenutka je nastalo moderno žensko pitanje. Evo nekoliko statističkih podataka koji pokazuju kako moderni način proizvodnje čini žensko pitanje još bitnijim. Tokom 1882. pet i po miliona od ukupno 23 miliona žena i djevojaka u Njemačkoj su bile zaposlene; četvrtina ženske populacije više nije mogla pronaći sredstva za život u okviru porodice. Prema popisu iz 1895., broj zaposlenih žena u poljoprivredi, u najširem smislu tog termina, od 1882. se povećao za više od 8%, u užem smislu za 6%, dok se u isto vrijeme broj muškaraca zaposlenih u poljoprivredi smanjio za 3%. U području industrije i rudarstva, broj zaposlenih žena povećao se za 35%, a muškaraca tek za 28%. U trgovini na malo, broj zaposlenih žena se povećao  za više od 94%, a muškaraca za samo 38%. Ovi brojevi ukazuju na hitnost rješavanja ženskog pitanja mnogo bolje nego svečani govori.

Međutim, žensko pitanje je prisutno samo u onim klasama koje su i same proizvod kapitalističkog načina proizvodnje. Prema tome, žensko pitanje ne nalazimo u seljačkim krugovima koji poseduju prirodnu (iako ozbiljno ograničenu i narušenu) ekonomiju. Zato pak sigurno nalazimo žensko pitanje u onim klasama koje su djeca modernog načina proizvodnje. Postoji žensko pitanje za žene proletarijata, buržoazije, inteligencije i „gornjih deset hiljada“. Ona poprima drugačiji oblik u skladu sa klasnom situacijom u svakom od ovih slojeva.

Kako se postavlja žensko pitanje od strane „gornjih deset hiljada“? Žena „gornjih deset hiljada“, zahvaljujući svojoj imovini, može slobodno razvijati svoju individualnost i živjeti kako želi. Međutim, u svojoj ulozi kao žena ona je još uvijek zavisna od muža. Starateljstvo nad slabijim polom je preživjelo u porodičnom zakonu koji kaže: „I on će biti tvoj gospodar“. I kako je porodica „gornjih deset hiljada“ konstituisana tako da žena bude legalno potčinjena mužu? Takvoj porodici suštinski nedostaju moralni preduslovi. Brak nije određen od strane individualnosti, već od novca. Moto glasi: „Šta kapital spoji, sentimentalni moral ne smije razdvojiti.“ U ovome braku, bludničenje je uzeto za vrlinu. Eventualni porodični život razvija se posljedično. Gdje god žena više nije primorana da ispunjava svoje dužnosti, ona prenosi svoje dužnosti kao supruga, majka i domaćica na plaćene služavke. Ako žene iz ovih krugova požele da svom životu daju neku ozbiljnu svrhu, one prije svega moraju zahtevati da svojom imovinom slobodno i nezavisno raspolažu. Zato ovaj zahtjev predstavlja samu srž zahtjeva ženskog pokreta „gornjih deset hiljada“. Ove žene u svojoj borbi za ostvarenje svojih zahtjeva sudaraju se sa muškim svijetom svoje klase, vodeći sasvim istu borbu koju je buržoazija vodila protiv svih privilegovanih klasa, bitku da ukloni sve socijalne razlike na osnovu posjedovanja svojine... Kapitalizam slavi čak i malu ženstvenost i dopušta joj da troši svoje bogatstvo. To je posljednja faza emancipacije privatne svojine.

Kako se javlja žensko pitanje u krugovima sitne buržoazije, srednje klase i buržoaske inteligencije? Ovdje nije svojina koja razara porodicu, već prateći simptomi kapitalističke proizvodnje. Dok ova proizvodnja napreduje u svom trijumfalnom maršu, srednja klasa i sitna buržoazija idu sve dalje prema svom uništenju. Među buržoaskom inteligencijom druge okolnosti vode do pogoršanja životnih uslova: Kapitalizmu treba inteligentna i naučno obrazovana radna snaga. Zato mu pogoduje hiperprodukcija umnog rada proletarijata koja doprinosi fenomenu da nekada  poštovanim i profitabilnim društvenim pozicijama članova profesionalne klase položaj sve više pogoršava. I broj brakova se na istom stupnju ubrzano smanjuje, iako se na jednoj strani materijalna osnova pogoršava, na drugoj strani se životna očekivanja pojedinca povećavaju, tako da će pripadnik ove klase dva puta promisliti prije nego što uđe u brak. Godine ulaska u brak se sve više povećavaju, jer muškarci nisu pod pritiskom da se žene budući da u naše vrijeme postoji dovoljan broj društvenih institucija koje starom neženji omogućavaju ugodan život bez legitimne žene. Kapitalistička eksploatacija proletarijata kroz male plate stvara dovoljan broj prostitutki u skladu sa potražnjom među muškarcima. Tako se u buržoaskim krugovima broj neudatih žena sve vreme povećava. Žene i kćeri ovih krugova su gurnute u društvo tako da same sebi mogu obezbjediti sredstva za život koja se ne odnose samo na zadovoljenje potrebe za hljebom, već i duhovnim zadovoljstvom. U ovim krugovima žene nisu jednake sa muškarcima po posjedovanju privatne svojine kao žene gornjih slojeva. Žene ovih slojeva tek moraju da dostignu ekonomsku jednakost sa muškarcima, a to mogu samo sa dva zahtjeva: zahtjevom za istim profesionalnim obrazovanjem i zahtjevom za jednakim prilikama za posao oba pola. U ekonomskom smislu ovo znači slobodan pristup svim poslovima i nesputano takmičenje između žena i muškaraca. Ostvarenje ovih zahtjeva stvara sukob interesa između muškaraca i žena buržoazije i inteligencije. Konkurencija između žena u profesionalnom svijetu je pokretačka snaga otpora muškaraca prema buržoaskim advokatima za prava žena. To je, čisto i jednostavno, strah od konkurencije. Svi ostali navodni razlozi protiv umnog rada žena, kao onaj o manjem ženskom mozgu ili njihovoj navodnoj prirodnoj sklonosti prema tome da budu majke, su samo izgovori. Ova borba konkurencije gura žene iz ovih društvenih slojeva prema zahtjevima za političkim pravima da i one mogu, boreći se politički, srušiti sve barijere koje su stvorene protiv njihove ekonomske aktivnosti.

Do sada sam se bavila samo ekonomskim sadržajem. Naravno, učinili bi nepravdu kada bismo buržoaski pokret za prava žena pokazali kao isključivo motivisan ekonomijom. Ne, ovaj pokret takođe sadrži dublji duhovni i moralni aspekt. Buržoaska žena ne zahtjeva samo hljeb, već duhovno ispunjenje, i želi da razvije svoju individualnost. Baš u ovim slojevima nalazimo ove tragične, ali psihološki zanimljive „Nora“ likove, žene koje su umorne života lutke u kućici i koje žele da učestvuju u razvoju moderne kulture. Ekonomski, kao i intelektualni i moralni poduhvati advokata buržoaskog ženskog pokreta su sasvim opravdani.

Što se tiče proleterki, kapitalistička potreba za eksploatacijom i stalnom potragom za jeftinijom radnom snagom je stvorila žensko pitanje. Baš zbog ovog razloga su proleterke uhvaćene u mehanizmu ekonomskog života našeg perioda i uvučene u radionice i mašine. Ona je ušla u ekonomski život da bi pomogla mužu da zaradi za život, ali kapitalistički način proizvodnje ju je pretvorio u nelojalnu konkurenciju. Ona je željela  da donese prosperitet porodici, donevši joj pak samo očaj. Proleterka je zadržavala svoje zaposlenje se zaposlila da bi donijela srećniji i prijatniji život svojoj djeci, ali je umjesto toga postala potpuno odvojena od njih. Postala je jednaka muškarcu kao radniku; mašine su mišićni rad učinile izlišnim i ženski rad je svugdje dao iste rezultate u proizvodnji kao i muški. S obzirom da žene predstavljaju jeftinu i pre svega pokornu radnu snagu, koja u samo rijetkim slučajevima uzvraća udarac kapitalističkoj eksploataciji, kapitalisti povećavaju udeo ženskog rada u industriji. Proleterke su stoga stekle nezavisnost. Ipak, cijena je nesumnjivo bila vrlo visoka i za sada su stekle vrlo malo. Ako je u Dobu porodice muškarac imao pravo da ženu povremeno pripitomi bičem, kapitalizam ih sada pripitomljava škorpionima. Nekada je vladavina muškarca nad ženom bila podupirana njihovim ličnim odnosom. Međutim, između poslodavca i njegovog radnika, postoji samo jedna spona, a to je novac. Proleterka je dobila ekonomsku nezavisnost, ali ona ni kao ljudsko biće, ni kao žena ili supruga, nije dobila mogućnost za razvoj svoje individualnosti. Za ispunjenje njenog zadatka kao supruge i majke ostaju samo mrvice sa stola kapitalističke proizvodnje.

Klara Cetkin i Roza Luksemburg, 1910.

Borba proleterke za oslobođenje stoga ne može biti slična borbi koju buržoaska žena vodi sa muškarcima svoje klase. Naprotiv, to mora biti zajednička borba sa muškarcima svoje klase protiv čitave klase kapitalista. Ona nema potrebu da se bori protiv muškaraca iz svoje klase kako bi srušila barijere koje su podignute protiv njenog učestvovanja u slobodnoj konkurenciji na tržištu. Kapitalistička potreba da eksploatiše i razvoj modernog načina proizvodnje ženu potpuno oslobađa takve borbe. Naprotiv, treba podignuti nove barijere protiv eksploatacije proleterke. Njena prava kao supruge i majke treba da budu vraćena i trajno osigurana. Njen konačni cilj nije slobodna konkurencija sa muškarcem, nego ostvarenje političke vladavine proletarijata. Proleterka se bori ruku pod ruku sa muškarcima svoje klase protiv kapitalističkog društva. Ona se takođe slaže sa zahtjevima buržoaskog ženskog pokreta, ali se ona prema ispunjenju ovih zahtjeva odnosi samo kao sredstvima koja omogućavaju ulazak tog pokreta u bitku, opremljenog istim oružjem kao i proletarijat.

Buržoasko društvo u osnovi nije suprotstavljeno buržoaskom ženskom pokretu, što se dokazuje činjenicom da su reforme privatnog i javnog zakona koje se odnose na žene već započele. Postoje dva razloga zašto je za ostvarenje ovih reforma potrebno puno vremena u Njemačkoj. Prvi je taj da se muškarci boje konkurencije u liberalnim profesijama, a drugi je vrlo spor i slab razvitak buržoaske demokratije u Njemačkoj, koja ne dostiže svoj istorijski zadatak, jer se vladajuća klasa plaši proletarijata. Plaši se da će ostvarenje ovih reformi donijeti prednost socijaldemokratiji. Što manje buržoazija dopušta sebi da bude hipnotisana ovim strahom, više je spremna da provede ove reforme. Engleska je dobar primjer. Engleska je jedina država koja još ima snažnu buržoaziju, dok njemačka buržoazija, plašeći se proletarijata, izbjegava da provede ove političke i društvene reforme. Kada govorimo o Njemačkoj, prisutan je i dodatni faktor raširenih filistarskih stavova. Filistarski plašt predrasuda se spušta niz čitava leđa njemačke buržoazije. Ovaj strah od buržoaske demokratije je svakako kratkovid. Zahtjevanje političke jednakosti žene ne mjenja aktuelni odnos moći. Proleterka završava u proleterskom, a buržujka u buržoaskom kampu. Ne smijemo biti zavarani socijalističkim trendovima u buržoaskom ženskom pokretu koji traje samo onoliko koliko se buržoaske žene osjećaju potčinjene.

Što manje buržoaska demokratija uviđa svoj zadatak, utoliko je važnije da socijaldemokratija podržava političku jednakost žena. Mi ne želimo da se predstavimo bolji nego što jesmo. Mi ne zahtjevamo to samo iz principa, već u interesu proleterske klase. Što više ženski rad štetno utiče na standard života muškaraca, potrebno je ih je što prije uključiti u ekonomsku borbu. Što više politička borba utiče na svakog pojedinca, utoliko raste potreba za učešćem žena u ovoj političkoj borbi. Anti-socijalistički zakon je po prvi put ženama jasno pokazao značenje termina klasna pravda, klasna država i klasna vladavina. Ovaj zakon je ženama ukazao na potrebu učenja o sili koja tako brutalno interveniše u njihovom porodičnom životu. Anti-socijalistčki zakon je odradio sjajan posao koji stotine žena-agitatora ne bi mogle postići, i zaista smo duboko zahvalne ocu anti-socijalističkog zakona kao i svim organima države (od ministra do lokalnog policajca) koji su učestvovali u sprovođenju te divne nesvesne propagande. Kako onda može neko nas socijaldemokrate optužiti za nezahvalnost?

Ipak, još jedan događaj se mora uzeti u razmatranje. Mislim na publikaciju Augusta Bebela, „Žena i Socijalizam“. O ovoj knjizi se ne treba suditi po postignutim pozitivnim aspektima ili nedostacima. Mora joj se suditi u kontekstu vremena u kojem je napisana. Bila je više od knjige, bila je događaj – veliko djelo. Knjiga je po prvi put istakla vezu između ženskog pitanja i istorijskog razvitka. Po prvi put ova knjiga je uputila apel: Osvojićemo budućnost kada uvjerimo žene da postanu naši saborci. Prepoznavajući ovo, ja ne govorim kao žena, već kao partijska drugarica.

Kakve praktične zaključke možemo izvući iz našeg propagandnog rada među ženama? Zadatak ovog partijskog kongresa nije detaljno razmatranje praktičnih sugestija već davanje generalnih smjernica za pokret proleterki.

Naša vodeća misao mora biti: Ne smijemo voditi posebnu žensku propagandu, već socijalističku agitaciju među ženama. Sitni, trenutni interesi ženskog svijeta ne smiju zauzeti pozornicu. Naš zadatak mora biti uključivanje savremene proleterke u našu klasnu bitku! Mi nemamo posebne zadatke u vezi agitacije među ženama. One reforme za žene koje moraju biti ostvarene u okviru sadašnjeg društva su već istaknute u minimalnom programu naše partije.

Ženska propaganda mora dotaknuti sva ona pitanja koja su od velikog značaja za radnički pokret. Istina, glavni zadatak je buđenje ženske klasne svijesti i uključivanje žena u klasnu borbu. Organizovanje žena u sindikate je ekstremno teško. Od 1892. do 1895., broj radnica organizovanih u glavne sindikate je porastao za 7 hiljada. Ako ovome broju dodamo broj radnica organizovanih u lokalne sindikate, shvatamo da je barem 700 hiljada radnica aktivno uključeno u velika industrijska preduzeća, odakle počinjemo da uviđamo razmeru organizujućeg rada koji leži pred nama. Naš posao je više otežan činjenicom da veliki broj žena aktivan u kućnoj radinosti, pa ih je zbog toga jako teško oranizovati. Takođe se moramo nositi sa široko raširenim mišljenjem među mladim djevojkama da je njihov industrijski rad samo privremen, te će se okončati kada se udaju. Za mnoge žene postoji dvostruka obaveza da rade u fabrici i kod kuće. Zato je još više važno da radnice imaju zakonski fiksiran radni dan. U Engleskoj se svi slažu da su eliminacija kućne radinosti, uspostavljanje legalnog radnog dana, kao i povećanje plata važni preduslovi za organizovanje radnica u sindikate – u Njemačkoj, uz ove prepreke moramo dodati primjenjivanje Zakona o sindikalnom organizovanju. Potpuna sloboda udruživanja, koja je carskom legislativom legalno zagarantovana radnicama, ostaje mrtvo slovo na papiru zbog lokalnih zakona svake federalne države. Uopšte ne želim da govorim o načinu na koji se  prava na udruživanje provode u Saksoniji (ako se uopšte može tu govoriti o pravu). U dvije najveće države, Bavarskoj i Pruskoj, sindikalni zakoni se provode tako da učestvovanje žena u sindikatima sve više postaje nemoguće...

Međutim, situacija ne dozvoljava proleterkama da se organizuju zajedno sa muškarcima. Sve do sada, one su vodile borbu sa policijom i pravnim podvalama i činilo se da su poražene, ali one su zapravo pobijedile, jer sve ove mjere za spriječavanje organizovanja proleterki su poslužile samo da podignu njihovu klasnu svijest. Ako želimo da stvorimo snažnu žensku organizaciju u ekonomskom i političkom smislu, onda se prije svega moramo boriti protiv kućne radinosti, za kraće radne sate i protiv onoga što vladajuća klasa zagovara pod pravom na organizovanje.

Na ovome partijskom kongresu ne možemo odrediti kako treba izgledati naša propaganda među ženama. Prije svega moramo naučiti kako valja raditi među ženama. U rezoluciji koja vam je podnijeta, predloženo je da izaberemo sindikalne poverenike među ženama čiji će zadatak biti da stimulišu sindikalnu i ekonomsku organizaciju žena i da je učvrste na planski način. Ovaj prijedlog nije nov; prihvaćen je na partijskom kongresu u Frankfurtu i u nekoliko regiona je proveden vrlo uspješno. Vrijeme će pokazati da li će ovaj prijedlog privući veći broj proleterki radničkom pokretu kada se primjeni na većoj razini.

Naša propaganda se ne smije provoditi samo usmeno. Veliki broj pasivnih ljudi ne dolazi na naše sastanke i bezbroj supruga i majki ne može doći na naše sastanke. Zadatak socijalističke propagande ne smije biti da otuđi proleterku od njenih dužnosti kao supruge i majke. Naprotiv, ona mora biti ohrabrena da ispunjava te zadatke bolje nego ikad u interesu oslobađanja proletarijata. Što su bolji uslovi u porodici i bolja efikasnost kod kuće, žena će biti sposobnija za borbu. Što više može vaspitavati svoju djecu, lakše će joj biti da ih prosvijetli da se nastave boriti kao mi, sa istim entuzijazmom i voljom za žrtvovanje za oslobođenje proletarijata. Kada proleter uzvikuje: „Ženo moja!“, on će dodati u sebi: „Drugarice mojih ideala, saradnice u mojoj borbi, majko moje djece za buduće borbe.“ Mnoge majke i supruge koje ispunjavaju svoje muževe i djecu klasnom sviješću postižu isto onoliko koliko i naše drugarice na sastancima.

Stoga, ako planina neće Muhamedu, Muhamed će planini: Ženama moramo propagirati socijalizam planski pisanim kampanjama. Za takvu kampanju predlažem distribuciju pamfleta i time ne mislim na tradicionalne pamflete na kojima je zasnovan čitav socijalistički program i cijelo naučno znanje našeg vijeka zbijeno na četvrtinu stranice. Ne, moramo koristiti manje pamflete koji se bave pojedinačnim praktičnim pitanjima iz jednog ugla, posebno iz ugla klasne borbe, koji je glavni zadatak. I ne smijemo se nonšalantno odnositi prema tehničkoj izradi pamfleta. Ne smijemo koristiti najgori papir i najgoru vrstu štampanja. Tako bijedan pamflet će bit zgažen i bačen od strane proleterki koje nemaju isto poštovanje prema pisanoj riječi kao proleteri. Moramo imitirati američke i engleske borce protiv konzumiranja alkohola koji prave male buklete od četiri do šest stranica. Proleterka je ipak dovoljno žena da sebi kaže: „Male stvari su šarmantne. Uzeću je i zadržati!“...

Propaganda među ženama je teška i zahtjeva veliku predanost i žrtvu, ali ova žrtva će biti nagrađena i moramo je podnijeti. Proletarijat će moći da izbori oslobođenje samo ako se ujedinjen bori, bez obzira na nacionalnost i profesiju. Na isti način će doći do oslobođenja samo ako se bori ujedinjen bez obzira na razliku među polovima. Uključivanje velike mase proleterki u oslobodilačku borbu proletarijata je jedan od preduslova pobjede socijalističke ideje i izgradnje socijalističkog društva.

Samo socijalističko društvo može riješiti sukob stvoren profesionalnom aktivnošću žena. Kada nestane porodica kao ekonomska jedinica i njeno mjesto zauzme porodica kao moralna jedinica, žene će imati jednaka prava, biće jednako kreativne, imaće jednak cilj, ići će zajedno sa mužem napred; njena individualnost će u isto vrijeme cvjetati, dok će ona potpuno ispuniti svoj zadatak kao žena i majka.

Prevedeno sa Marksističke internet arhive.