Od pada nadstrešnice 1. studenog 2024. godine u Novom Sadu, koja je ubila 16 ljudi, diljem Srbije organizirale su se okupacije, blokade i protesti predvođeni studentima. Ova nesreća uzrokovana korupcijom pokrenula je lavinu reakcija diljem zemlje. Za vrijeme pisanja ovog članka u travnju, učestvovalo je i preko milijun ljudi diljem Srbije koji su i dali podršku studentskim zahtjevima. Demonstracije širom zemlje se održavaju i trenutno.

Izvor: Tadja Anastasijevic/AFP/ Getty images

Masovna mobilizacija koju su potaknuli studenti nedavno je eksalirala gigantskim protestom organiziranim u Beogradu 15. ožujka na kojem je po nekim procjenama bilo čak i pola milijuna ljudi. Procijeniti točnu veličinu protesta je teško. Vjerojatno je između 10 i 15% populacije Srbije bilo na ulicama da bi podržalo zahtjeve. Srbija je mala zemlja sa stanovništvom od 6.6 milijuna. Ali komparativno sa zemljama kao SAD to bi značilo da se mobiliziralo barem 50 milijuna ljudi. Masovne mobilizacije ove skale su neviđene u modernoj povijesti na području bivše Jugoslavije. Režimska štampa je naravno, pokušavala sakriti točne brojke onih koji su prisustvovali, stavivši brojku na “samo” 107 000 ljudi - naravno ovaj sitničavi trik ne zavarava ničije oči.

No niti masovne demonstracije niti ogroman val podrške koju studenti imaju (80% populacije po zadnjim anketama) nisu zaustavile trenutni režim. Međutim, hrabrost i borbeni duh studenata, kulturološka povezanost i općenito položaj zemalja bivše Jugoslavije - koje sve pate od posljedice restauracije kapitalizma u devedesetima - inspirirale su protestima omladinu i radnike diljem regije.

Na dan gigantskog protesta 15. marta studenti oprezno premještaju protest s jedne lokacije na drugu i završavaju ga sat vremena ranije radi nasilja režimskih batinaša i upotrebe zvučnog topa. Slični uvjeti i propali korumpirani kapitalistički režimi sveprisutna su pojava diljem Balkana. Pokret se pojavio i u Makedoniji i poprimio sličan oblik, kada je na isti način korupcija oduzela živote 61 osobe u diskoteci i s time razotkrila odgovornost vlasti.

Solidarnost dolazi i iz Hrvatske gdje se prelijevanje van granica Srbije odvija drugačije.

Slično kao što je za vrijeme NATO bombardiranja Srbije u Hrvatskoj 1999. godine bila serija štrajkova (otprilike 247) koji su nerijetko završavali i okupacijama tvornica od strane radnika koje su znale trajati i mjesecima.

Zbog specifičnih povijesnih okolnosti i tradicije radničke klase, u Hrvatskoj se nezadovoljstvo manje iskazuje masovnim demonstracijama više preko štrajkova. Tokom perioda raspada Jugoslavije, Hrvatska je tokom 1990-ih iskusila seriju generalnih štrajkova kojima je pokušano zaustavljanje procesa privatizacije. Stoga je trenutni veliki štrajk prosvjetnih radnika, najveći posljednjih godina, dijelom inspiriran događajima u Srbiji.

Izvor: MARKO DROBNJAKOVIC / AP

Tragični događaji u Makedoniji, i odvratni pokušaji srpskog predsjednika Aleksandra Vučića da iskoristi tragediju u svoju korist su nadodali ulje na vatru i rezultirali šestim zahtjevom studenata u kojem traže pravnu odgovornost prema onima koji su dozvolili Vučiću da uđe u centar za intenzivnu skrb gdje se jedna od žrtava borila za svoj život.

Studenti, koji uče iz pokreta kako se on nastavlja, nastupaju na scenu sa najprogresivnijim zaključkom do sad. S pozivom na osnivanje i generalizaciju masovnih plenuma (zborova), pokret ulazi u drugu, odlučniju fazu. Studenti kažu “Svi u zborove” - ono što je plenum za studente, zbor je za narod.

Zašto zborovi?

Mase uče iz iskustva, pa tako i studenti. Kroz borbu koju su započeli, iz iskustva donose nove zaključke. Ovaj pokret nije planiran te je od samog početka improviziran i nesvjestan. Njegovi su uzroci dublji od onih na površini, te je on zapravo katalizator akumulirane reakcije bijesa protiv sistema.

U prvoj fazi on se zasniva na organiziranju masovnih demonstracija koristeći plenume kao oblik samoorganizovanja. O prednostima plenuma pisali smo ranije. Unutar dva mjeseca razvijaju se borba i svijest, te se manifestira u pozivu na generalni štrajk. Dana 24. siječnja 2025, nakon dva mjeseca studentskih okupacija, demonstracija i blokada cesta, pozivi na opći štrajk ujedinili su studente s radnicima iz novinarstva, obrazovanja, IT i kulture. Štrajk je utjecao samo na nekoliko sektora, ali je pokazao rastući zamah pokreta. Ideja generalnog štrajka imala je masovnu podršku od oko 70% populacije. Vučić je odlučio žrtvovati vlastitu vladu da bi ublažio pokret i dobio malo prostora za manevriranje. Međutim, pokušaj manevra je neslavno propao i doveo do novog stadija pokreta koji je kulminirao najvećim protestom 15. ožujka. Snimke prepavljenog Beograda ljudima prošle su cijelim svijetom.

No da bi razumjeli otkuda baš zborovi moramo nešto znati o srpskoj povijesti i općenito području bivše Jugoslavije.

Na području bivše Jugoslavije termin zborova se prvi put pojavljuje tijekom borbe protiv Osmanskog Carstva i korišten je tijekom Srpske revolucije (Prvi srpski ustanak). Seoske zajednice se samoorganiziraju u vlastite komitete “zborove” gdje su donosile odluke kako dalje upravljati borbom za nacionalnu emancipaciju. Slično se događalo i u Lici i dijelovima Dalmacije u Hrvatskoj gdje su se sastavljati seoski komiteti istoimenog naziva “zbor”. Kasnije tijekom Kraljevine Jugoslavije je taj termin ostao a proširio se i za vrijeme SFRJ kada je ustavom bilo propisano da radnici u zborovima mogu donositi odluke koje se tiču manjiih aspekata samoupravnog socijalizma. Nakon raspada Jugoslavije, Srbija, Hrvatska, Slovenija, u Makedoniji  “sobranie” i sve ostale republike zadržavaju zborove kao oblik lokalne i regionalne samouprave. Iz tog razloga, poziv studenata na zborove je bio vezan na legalne strukture koje tehnički postoje s obzirom da su ti organi vlasti prisutni u našoj povijesti tokom perioda ustanaka i revolucija. Zanimljiva je i činjenica da je 1920. godine također održavano mnoštvo zborova u Kraljevini Jugoslaviji, taman prije proglašenja Obznane koja je ilegalizirala Komunističku partiju Jugoslavije. Obznana kulminira generalnim štrajkom u Zagrebu. Zbor je u suštini slavenska riječ za skupštinu te je kao takva prisutna kao riječ u svim slavenskim jezicima.

Nerijetko se i ova situacija u Srbiji u regionalnim i internacionalnim medijima pokušava okaljati, portretirajući pokret kao pojavu srpskog nacionalizma pa čak i “četništva”. Međutim, sveopća solidarnost sa pokretom pogotovo iz Hrvatske i inspirativne snimke ujedinjenja Srba i muslimana u Novom Pazaru pokazuju da iza samog pokreta stoji nasuprot nacionalizmu opće ujedinjenje.

Značaj zborova u Srbiji

Zborovi nakon poziva početkom ožujka počinju nicati kao pečurke. Do trenutka pisanja ovog članka su održani širom zemlje. Nakon inicijalnog poziva odazvalo se preko 50 gradova i općina. Uz poziv studenti objavljuju i priručnik za zborove, gdje objašnjavaju da su zborovi građana isto što i plenumi za studente samo što se formiraju na regionalnoj osnovi.

Ranije smo pisali o organizaciji zajedničkih plenuma radnika i studenata kao odlučujući korak naprijed za pokret. Studenti donose ispravni zaključak da je nužno povezati borbu sa širim masama i studentima i s time pozivaju na formiranje građanskih plenuma to jest zborova. Međutim, poziv studenata početkom ožujka već odjekuje među radničkom klasom u odlučnijem tonu. Prosvjetari u Srbiji koji od početka blokada su u nekoj varijanti štrajka svoje akcije već dulje vrijeme organiziraju preko vlastitog plenuma.

Po uzoru na prosvetare počinju se formirati tzv. strukovni zborovi. Trenutno postoje zborovi IT sektora, prosvjetara, zbor medicinskih radnika i nedavno formiran Zbor radnika RTS-a koji je stvoren tokom blokade TV postaje koji ima čak i vlastite zahtjeve. Kao komunisti pozivamo na formiranje ovih zborova kao nužan i koristan korak naprijed za organizaciju nezavisnog sudjelovanja sa vlastitim zahtjevima radničke klase u pokretu protiv režima.  

Komentari medicinskih radnika su zanimljivi te se postavljaju razna pitanja koja je uloga zbora i što s njima.

“Uoči ovog događaja medicinski radnici su na društvenim mrežama pozvali na ovaj skup pozivajući na jedinstvo zdravstvenih radnika sa željom da se upoznaju, da se organizuju, kako bi zajednički delovali u cilju zaštite svoje profesije.

Oni su naveli i da sindikati ne rade svoj posao, da spavaju zimskim snom, te da je zbog toga neophodno da zajedno nastupaju, da se zajedno organizuju i naprave jedan akcioni i zajednički plan delovanja.

Studenti Medicinskog fakulteta podržali su ovaj skup i obezbedili moderatore, redare i zapisničare.”

Zborovi se organiziraju spontano preko društvenih mreža ili Viber-a. Na njima često sudjeluju studenti kao moderatori i zapisničari.

Osim toga, zborovi često i donose odluke van njihovog pravnog dometa. Npr, zbor u Čačku je izglasao smjenu trenutnog gradonačelnika, a pritom se i masovne demonstracije protiv njega održavaju dok ne podnese ostavku. Sveopća pojava zborova je posljedica sveprisutne radikalizacije masa. Na primjer, u Nišu su ljudi gađali jajima sadašnjeg gradonačelnika. U Kragujevcu je zbor izglasao da grad isplati zaostale plate radnicima u prosvjeti koji su učestvovali u štrajku. Uz prijetnju, ako ne, doći će u gradsku vijećnicu u srijedu u 18 sati i održati demonstracije.

U posljednje vrijeme može se uočiti tendencija centralizacije zborova. Na primjer, grad Novi Sad ima “Zbor svih Zborova” (Skupština svih skupština) koji se koristi za organiziranje blokade TV postaje. Novosadski zbor postavlja zasebne zahtjeve. Da ne spominjemo da je postojalo nekoliko različitih zborova koji su bili djelimično centralizirani i koristili su se za slanje “obrambenih jedinica” diljem Srbije da štite studente tijekom blokade TV postaje.

Moramo biti jasni. Korak centralizacije zborova i uvođenje metoda radničke demokracije kao što su izbor i opoziv predstavnika lokalnih zborova u centralizirani zbor predstavlja početni korak prema izgradnji alternativne vlasti u društvu. Postavlja pitanje ‘tko odlučuje’, da li velika većina radnika i studenata ili korumpirani režim kapitalističkih oligarha utjelovljenih u Vučićevom režimu. Kao komunisti u potpunosti podržavamo svaki korak u tom smjeru.

Što zborovi predstavljaju?

„Zborovi su prilika građankama i građanima da se javno izraze o političkoj krizi pred sopstvenom zajednicom i da se kroz učešće podsete da se politika ne svodi na stranke. Umesto ustaljenog spuštanja politike s vrha na lokal, sada imamo kopernikanski obrt u vidu građanstva koje samo formuliše svoje potrebe i nudi ljudima da direktno učestvuju u radnim grupama. Držanje sopstvene budućnosti u svojim rukama je moćna ideja, i naravno da to mobilizuje građane“, zaključuje Hajrić.

Čak i dnevne novosti pišu o zborovima kao o načinu na koji se mase pokušavaju angažirati politički. Mediji povlače implikacije poput “vlast u rukama naroda” i nesvjesno odvajaju zborove od redovnih struktura liberalne demokracije postavljajući pitanje značaja zborova. Čak se provlače i pitanja je li to paralelna stvarnost? Imaju pravo. To je potencijalni paralelni organ vlasti koji se razvija pred našim očima.

Srbija kao i sve zemlje u regiji bivše Jugoslavije je slabo sindikalno razvijena. Samo je oko 20 posto radnika uopće organizirano u sindikate, a glavnina toga je u tzv. javnom sektoru. U Srbiji su to zdravstvo, školstvo i javne službe. Međutim s obzirom na komentare medicinskih radnika i prosvjetara možemo zaključiti da zborovi za njih predstavljaju novu formu organizacije koja uključuje sve radnike, priliku za njih da zaobiđu kočnicu koju predstavlja sindikalna birokracija u koju su izgubili povjerenje. Primjer toga je i web stranica Oblakoder iz IT sektora gdje se postavlja pitanje nedostatne sindikalne organiziranosti gdje se prema generalnom štrajku može ići samo ukoliko se mase organiziraju kao studenti u plenumima.

Utoliko se prirodno postavlja pitanje u medijima “Može li zbor zamijeniti sindikate?” što se vidi u intervju sa radnicom iz prosvjete gdje ona na to pitanje odgovara potvrdno i kaže da je to “nov način organiziranja”. Zborovi radnika moraju organizirati sve radnike, osobito za vrijeme štrajka ili borbe. Porast radničkog sudjelovanja na svim razinama također mora navesti najnaprednije slojeve da preuzmu kontrolu nad sindikatima, koji su stalne organizacije, i transformiraju ih u borbene sindikate. Ovi zborovi pokazuju i tendencije ka centralizaciji utoliko što se isti dnevni red održava na svim zborovima prosvjetnih radnika u Srbiji. Ovaj razvoj nije slučajan s obzirom na situaciju. Radnici koriste svoje organizacije kako bi postojeće sindikate učinili borbenijim.

Izvor:  FoNet/Davor Lukač

Pokret od samog početka odiše nepovjerenjem prema “institucijama” koje su otete od strane vladajuće partije SNS-a. Radnička klasa je došla do zaključka da su joj potrebne vlastite "institucije", organski stvarajući radničke zborove. Najprogresivniji dijelovi masa prirodno i nesvjesno zaključuju da su im potrebne njihove "institucije", koje su spontano nastale kao zaseban fenomen. Studenti u intervjuima u medijima objašnjavaju da su idejom formiranja zborova htjeli prevazići nedostatak političke artikulacije samog pokreta i pokušati ga omasoviti. Uz to ponovno nehotice postajući sami političko vođstvo. Što se može zamijetiti po tome što se trenutno mase obraćaju studentima za politička pitanja.

Na dnevnom redu zbora ponekad se nađe i pitanje štrajka i odgovornih za neisplaćene plaće prosvjetarima jer radnici unutar takvog zbora nemaju druge nego pisati općini i obraćati se “nadležnim institucijama”. Međutim s obzirom na nedostatak sindikalne organiziranosti nužnost je da se radnici koji do sada nisu bili sindikalno organizirani također organiziraju u radničke zborove po uzoru na IT radnike, prosvjetare, medicinare i radnike u RTS TV postaji. Tamo mogu donositi odluke o sljedećim akcijama i raspraviti o pitanjima štrajka pa i organizirati ga po uzoru na plenum radnika iz Niša ranije gdje je na plenumu izglasano da ulaze u štrajk. I učiniti postojeće sindikate militantnijima.

No i prije poziva studenata na okupljanje, radnici diljem bivše Jugoslavije poznaju tradiciju tzv. “radničkih zborova”. Zanimljiv je slučaj radnika iz TENT-a koji su u siječnju organizirali štrajk sa zahtjevima koji su daleko nadilazili okvire redovnog štrajka de facto koristeći radnički zbor bez obzira na sindikat i tražili promjenu ministara i izvršnog odbora poduzeća.

"Zakon kaže da štrajkačke aktivnosti mogu započeti tek nakon najave. Moramo dobiti suglasnost UGS Nezavisnost i onda ćemo krenuti, ali će štrajka biti i bez suglasnosti, ako tako odluči zbor radnika.

Zahtevi su: ispunjenje zahteva studenata u blokadi, utvrđivanje odgovornosti za katastrofalno stanje u elektroprivredi - ali i smena generalnog direktora EPS AD, kompletnog Izvršnog odbora, Nadzornog odbora, Skupštine EPS-a i ministra rudarstva i energetike.”

Zaštita štrajkova, protesta i demonstracija

Kako je pokret eskalirao nailazio je na stalne provokacije države, Vučića, SNS-a i njihovih batinaša. Prijetnje su u mnogim slučajevima praćene žestokim napadima. Potreba za organiziranjem samoobrane i učinkovitim upravljanjem prosvjedima, blokadama, okupacijama i štrajkovima sada je široko shvaćena.

Studenti su se ranije organizirali u samoobrambene jedinice “Dabre” da bi se zaštitili od nemilosrdnih napada policije i Vučičevih “Kobri”. U međuvremenu su se počele spontano sastavljati jedinice samoobrane od veterana vojske Srbije i bajkera koje su štitile studente tijekom protesta.

Osim toga na IT zborovima u Srbiji se skuplja novac za neisplaćene plaće radnika u prosvjeti sa podrškom ostalih radnika diljem Srbije.

Naime, ovaj nivo klasne solidarnosti u erama društvenog mira nije uobičajen. Sve ukazuje na to da zbor nije samo zbor, a nadstrešnica daleko više od nje.

Duboko nepovjerenje u cijeli sustav

Jedna od glavnih karakteristika trenutne političke situacije u Srbiji je da studenti i ljudi koji se mobiliziraju protiv režima pokazuju duboko nepovjerenje prema cijelom sustavu, uključujući i etablirane stranke koje su u ‘opozicijii’. Rušenje Miloševića revolucionarnom mobilizacijom radničke klase 2000-tih je onda doveo na vlast opoziciju koja se nije pokazala dostojnom potrebe fundamentalne promjene koju je izrazio masovni pokret. Ova izdaja je postavila preduvjete za trenutni Vučićev režim. Iz tog razloga mase kažu “ne valja Vučić” “ne valja opozicija” i pokazuju duboko nepovjerenje u sustav što se stalno pojavljuje u medijima kao i želja za promjenom sustava.

Najnapredniji slojevi su već zaključili da je potreba pokreta u konačnici da postane revolucija koja može ovu situaciju raščistiti. Stoga nije slučajnost da studenti čak i otvoreno kažu da svoju inspiraciju vuku iz ranijih pokreta 1968-ih godina u Francuskoj i bivšoj Jugoslaviji gdje je pokret imao drugačiju formu od sličnih revolucija na Zapadu i nije bio protiv socijalizma kao takvog već je bio protiv partijske birokracije koja je na kraju i restaurirala kapitalizam. Često i obične dnevne novine pišu da pokret u Srbiji podsjeća na borbu studenata 1968. godine.

Otkuda pokret?

Posljednja ekonomska kriza koja je pogodila svijet 2008. godine uzrokovala je erupciju tektonskih pokreta, a posljedice krize onomad uzrokovale su inflaciju, pad životnog standarda i općenito degradaciju života ljudima diljem svijeta. Kroz posljednjih 30 godina Srbija se suočava sa padom životnog standarda općenito kao posljedicom restauracije kapitalizma. Sve u svemu, ne postoji sektor niti infrastruktura koja u Srbiji može zadovoljiti prolaznu ocjenu. Od javnog transporta do sektora poljoprivrede sve je zaostalo i nerazvijeno.

Britanski marksist Ted Grant opisao je ulogu koju su studenti odigrali uoči svibnja 1968. u Francuskoj:

“U tom se ozračju razvio studentski bunt. To je bio simptom neraspoloženja u društvu. Sinovi i kćeri srednje klase, više srednje klase, pa čak i buržoazije, bili su u revoltu protiv pokvarenih vrijednosti vladajuće klase. Ovaj pokret je simptom krize u kapitalističkom svijetu. Studentske demonstracije žestoko je napala probrana interventna policija, ozloglašena po svojoj grubosti i brutalnosti. Premlaćivanje prosvjednika samo je još više raspalilo studente i dovelo do izbijanja borbi na barikadama u Latinskoj četvrti, zauzimanja sveučilišta u Parizu, a potom i u cijeloj Francuskoj. To je zauzvrat dovelo do pokreta među srednjoškolskom djecom.”

Riječi Ted Granta su jako nalik pokretu u Srbiji danas. Mobilizacija studenata izraz je mnogo dublje krize kapitalističkog sustava. U uobičajenim trenutcima relativne mirnoće i stabilnosti, tijekom kojih vladaju iluzije liberalne demokracije, većina ljudi ne sudjeluje aktivno u politici. Nezainteresirani su. Politički je aktivna samo manjina. Naravno, i u Srbiji učešće u zborovima i strukovnim zborovima nije došlo do mjere sveopće mobilizacije. No, učešće masa postaje sve veće. Svejedno, brojke pokazuju svoje. Samo tijekom ožujka, prema podacima agencije za prikupljanje podataka “CRTA”, bilo je 1697 prosvjeda na 378 mjesta, od čega dva gigantska prosvjeda u Nišu i Beogradu s preko 100.000 ljudi i 200 zborova u Srbiji. Tisuće ljudi je samo na zborovima u Novom Sadu. Možemo očekivati da trenutno, deseci tisuća, ako ne i stotine tisuća ljudi u Srbiji sudjeluje u zborovima. A Vučić ih pokušava prozvati da su “nedemokratski”, nazivajući ih boljševičko-ljotićevskim izmišljotinama. Nije ni čudno da neki mediji povezuju ovu situaciju sa revolucijom u Srbiji.

Izvor: ATAIMAGES / Elmedin Hajrovic

Trocki u Povijesti Ruske revolucije definira revoluciju kao odlučujući trenutak u kojem se mase prisiljene događajima odluče na političko učešće. Razvoj toga možemo upravo vidjeti u Srbiji. Ako se prisjetimo Lenjinovih uvjeta za revoluciju možemo vidjeti sljedeće:

Prvi uvjet je kolebanje i rascjep u vladajućoj klasi. Definitivno srpska buržoazija to pokazuje. A i lokalna balkanska vladajuća klasa u strahu od posljedica pokreta s obzirom da se u svojim oblicima širi diljem bivše Jugoslavije. Vučič ne može djelovati nervoznije i luđe, a srpska vlada miriše na očaj. Javno u medijima mjesecima optužuju studente da podržavaju boljševizam, komunizam i revoluciju.

Drugi uvjet je kolebanje sitne buržoazije koja traži izlaz ili u radnicima ili u kapitalistima. Kao što je Lenjin objasnio, čvrstom politikom radničke klase, pod tim uvjetima, pridobili bi potporu srednje klase.

Treći uvjet je spremnost radničke klase na borbu. Unatoč mnogobrojnim pozivima studenata na štrajk trenutno to nije ostvarilo svoj cilj u cijelosti. Istina da je to dijelom radi stava sindikalne birokracije koja je zasad samo podržala studente u zahtjevima ali nije među svojim članovima proširila priču o generalnom štrajku. Instinktivno su dijelovi radničke klase koji se počinju mobilizirati, poput prosvjetnih radnika, stvorili vlastite organe borbe, preko kojih su organizirali štrajkove. Međutim, u posljednje vrijeme u Srbiji se dešavaju mnogi štrajkovi. Kao dio sve jače klasne borbe ispod površine. Radnici se trebaju izboriti za svoje zahtjeve osnivanjem vlastitih štrajkačkih komiteta.

No prije svega izostaje četvrti uvjet koji je zacrtao Lenjin. A to je masovna revolucionarna organizacija ukorijenjena u radničkoj klasi i spremna poduzeti najhrabrije korake za njenu pobjedu.

Zbog toga je pokret podložan pritisku različitih klasa. “Javno mišljenje” je potaknuto internacionalnim kapitalističkim medijima koji pokušavaju pokret opisati kao “Europski put” izvan “sustava koji je temeljen na korupciji”. Ideja da bi vlada koju čine 'stručnjaci' mogla voditi prijelaz na 'bolji demokratski sustav' prijeti izbacivanjem pokreta iz tračnica u potrazi za sterilnim ustavnim reformama, dok je izvor truleži sam kapitalistički sustav. Razni buržoaski mediji pokušavaju ovaj pokret opisati kao pokušaj pravne i ustavne države ili obične antikorupcijske prosvjede.

Očito je, međutim, da ova ideološka kampanja ne prodire dobro među studente na plenumima i da su ciljevi pokreta mnogo dublji. Pritisak buržoaskih ideja na studente pojačava se oko mogućih pokušaja formiranja “prijelazne vlade” i prisiljavanja studenata na donošenje formalne odluke o budućim izborima. Istovremeno, režim postaje sve agresivniji. Ozbiljna provokacija režima mogla bi prevrnuti vagu i izazvati još masovniji revolucionarni uzlet mobilizacija i generalizaciju masovnih zborova.

Upravo u procesu ovih događaja će najborbeniji slojevi ovog pokreta biti ti koji će pomoći formiranju nove masovne revolucionarne komunističke partije koja će udariti temelje i pružiti revolucionarno vođstvo u sljedećoj eksploziji ovakve vrste.

Kako dalje?

Pokretu trenutno fale odlučujući konkretni koraci za akciju. On s vremenom nastupa sve odlučnije. Od plenuma do poziva na generalni štrajk pa do formiranja zborova. Nastaju strukovni zborovi. Studenti će vjerojatno izgubiti godinu na fakultetu te je sada neminovno da nastavi, međutim, on ne može trajati dovijeka. No, u nastavku će najnapredniji slojevi neminovno donositi sve progresivnije zaključke kako bi se zaštitili od nametljivih malograđanskih i buržoaskih ideja.

Studenti će iz dosadašnjeg iskustva izvući zaključak da treba pozvati na jedinstveni nastup zborova, plenuma i sindikata prema generalnom štrajku. Studenti su do sada odigrali ključnu ulogu i mogu je i dalje odigrati. Njihov poziv na zborove ispravna je odluka jer je od početka postojala opasnost da pokret ostane izoliran od same radničke klase. Utoliko što su prigrlili društveni stav i pozvali narod na mobilizaciju su dobro procijenili.

Studenti su ispravno prepoznali potrebu da radnička klasa odigra odlučujuću ulogu potpunom mobilizacijom svoje snage protiv režima. Da citiramo Teda Granta:

"Nijedan kotač se ne okreće, nijedan telefon ne zvoni, nijedna žarulja ne svijetli bez ljubaznog dopuštenja radničke klase! Jednom kada se ova ogromna snaga mobilizira, nijedna sila na zemlji je ne može zaustaviti."

No povijest nas uči da se revolucionarna partija ne može sklepati na brzinu uoči velikih događaja. Upravo to pokazuje i pokret koji kronično pati od nedostatka vođstva. S druge strane to mu je na neki način i najveća prednost što trenutno ne postoje niti reformističke vođe niti staljinizirane partije ili bilo kakve lijeve političke opcije koje bi mogle ovu situaciju odvući u krivom smjeru kao što je bio slučaj sa revolucijom u Francuskoj 1968. godine.

Izvor: N1

Opet s druge strane studenti moraju biti svjesni toga da se radnička klasa sama odlučuje mobilizirati onda kada ona to poželi. Ne na ničiju zamolbu. Upravo zato pozivi na generalni štrajk nisu imali nužno željeni eksplozivni efekt.

Međutim, možemo biti sigurni u jednu stvar. Iz revolta studenata koji su mahom u Srbiji većinski sinovi i kćeri radničke klase može se predosjetiti nezadovoljstvo radničke klase. Ovo je nagovještaj eksplozije i intenziteta njenog bijesa, ne samo u Srbiji već diljem Balkana. Dijelovi omladine i radničke klase će iz ovog pokreta izvući zaključak da je nužno revolucionarno vođstvo kako bi se ostvarila korijenita društvena promjena odnosno rušenje kapitalizma i njegova zamjena sa demokratski planiranom socijalističkom ekonomijom.

No zasad je zadatak - pa i ostvarivanja trenutnih studentskih zahtjeva, uspostavljanja pravednijeg sistema u Srbiji i rušenja Vučića - zadatak radničke klase Srbije i ničiji drugi. Da bi se zahtjevi ostvarili biti će potrebna njena masovna mobilizacija i revolucionarni generalni štrajk koji će biti neviđen na ovim prostorima u novijoj povijesti. Štrajk će predvoditi najmlađi radnici koji su neoštećeni prijašnjim porazima i cinizmom.

Kao komunisti podržavamo poziv na formiranje zborova u svakom kvartu i radnom mjestu. Također branimo potrebu da ih demokratski koordiniramo i centraliziramo na regionalnoj i nacionalnoj razini uvođenjem metoda radničke demokracije. Svi delegati trebaju biti izabrani i podložni opozivu od strane zborova koji su ih izabrali. Kretanje prema generalnom štrajku ojačat će tendenciju masovnijeg samoorganiziranja kroz plenume, štrajkačke komitete i vijeća delegata  izabrana na zborovima. Oni će se pojaviti ne samo kao organi borbe, već i kao organi samoupravljanja, kao alternativna moć korumpiranim kapitalističkim institucijama.

Sva vlast zborovima!

Ono čemu svjedočimo u Srbiji jesu rane muke revolucionarne krize. Cijelo društvo je pogođeno. Svijest svih klasa se preobražava kroz iskustvo masovne aktivnosti i klasne borbe. Naizgled “konzervativni” zahtjev studenata “da institucije rade svoj posao” rezultirao je samoinicijativom studenta i širih slojeva naroda i radnika da sami donesu odluke o društvu, da se sami organizuju u skupštine kojima počinju upravljati i centralizirati ih, zborove  - embrionalne formacije radničke vlasti.

U suštini pokret predstavlja ključanje ispod površine i molekularni proces revolucije koji se u Srbiji odvija od raspada Jugoslavije do danas. On je iskaz nezadovoljstva kapitalizmom općenito, i njegove proste nesposobnosti da omogući osnovne uvjete razvoja, i prijetnja establišmentu.

Izvor: Elmedin Hajrovic/ATAImages

Stoga zborovi predstavljaju volju masa za učestvovanjem u političkim odlukama i politici općenito. Volja masa se može ostvariti samo ukoliko zborovi postanu de facto vlast u Srbiji. Ovi zborovi – u onoj mjeri u kojoj se šire uključujući masu radničke klase, koordiniraju i centraliziraju se u vijećima delegata  – su u suštini embrionalni oblik onoga što može činiti sovjete, slični onima koji su nicali tokom revolucija 1905. i 1917. godine u Rusiji. Pokret se može izboriti i za mnogo više od pravde za žrtve. Snaga radničke klase ne samo da može svrgnuti Vučića, već može izvojevati masovne odlučujuće pobjede.

Kako bi ojačali moć zborova potrebno je:

Da zbor postane glavno oruđe borbe!

Ujedinjene akcije studenata i radnika u organiziranju štrajka.

Osnivanje još većeg broja radničkih zborova!

Radnici po strukama trebaju formirati svoje zborove po primjeru radnika iz sektora IT-a, prosvjete i medicinara.

Zašto?

Zato što je štrajk najjače oružje protiv države.

Trebaju uspostaviti svoje štrajkačke komitete a oruđe za to je zbor! Slično kao što ih već koriste prosvjetari.

Centralizacija zborova!

Centralizirani zbor svih zborova gdje će se slati delegati iz drugih zborova diljem Srbije, ali i gdje će studenti slati delegate sa plenuma.

Naš cilj mora biti bolja koordinacija akcija i uspostava štrajkačkih i blokadnih komiteta.

Organizirati samoobranu pod kontrolom zborova!

Studenti blokiraju fakultete. Radnici neka blokiraju radna mjesta.

Naprijed prema revolucionarnom štrajku u Srbiji!