U Republici Srpskoj su 23. novembra održani prijevremeni izbori za predsjednika ovog bosanskohercegovačkog entiteta. Iako za marksiste buržoaski izbori ne predstavljaju vrhunac demokratije niti glavno oružje društvenih promjena, oni nam ipak mogu dati uvid u trenutno raspoloženje u društvu kao i naznaku promjene svijesti masa. Iz tog razloga, važno je obratiti pažnju na par faktora koji karakterišu ove izbore. Izrazito mala izlaznost i pad glasova za Dodikov vladajući Savez nezavisnih socijaldemokrata su glavne karakteristika ovih izbora.
Prijevremeni predsjednički izbori su došli kao posljedica odluke Suda BiH kojom je sada već bivšem predsjedniku RS Miloradu Dodiku ukinut predsjednički mandat. Sudska odluka je donešena nakon što je Visoki predstavnik za BiH, Kristijan Šmit, nametnuo izmjene zakona kojima je omogućeno podizanje optužnice protiv Dodika zbog kako je navedeno „nepoštivanja odluka Visokog predstavnika“. Kao što smo već ranije pisali, ovo imperijalističko manevrisanje, sudski pritisak i nedemokratsko uklanjanje predsjednika RS su proteklih godinu dana bili glavni izvor političke krize. Za neke je ova kriza bila najveća politička kriza od Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. Pozadina ovog poteza evropskog imperijalizma se može naći u promjeni globalnih kapitalističkih odnosa posljednje tri godine.
Nakon početka rata u Ukrajini, EU je pokušala značajnije da stavi fokus na BiH i u potpunosti je vrati pod svoju sferu uticaja i tako spriječi potencijalni politički uticaj Rusije. Međutim, dugogodišnjom vladavinom nad Republikom Srpskom, Milorad Dodik je akumulirao ogromnu ekonomsku i političku moć u svojim rukama i pokušao je igrati nezavisniju ulogu. Od nekadašnjeg agenta zapadnog imperijalizma, prometnuo se u političku figuru koja pokušava iskoristiti pukotine u evroatlantskim institucijama koje su nastale kapitalističkom krizom i dolaskom Trampa na vlast koji razara dosadašnji globalni liberalni poredak. Dodik tako pokušava zadržati svoju kriminalnu vladavinu u RS, a zauzvrat se nudi kao saveznik državama, kao što su Mađarska, Slovačka, Turska koje su više okrenute svojim užim nacionalnim interesima kapitalističke klase. To ga je dovelo u otvoreni sukob sa imperijalističkim silama evropskog centra.
Iako je nakon drugostepene presude, Dodik najavljivao radikalne poteze, kao što su odbijanje povinovanju sudskim odlukama, nastavku blokada rada institucija BiH, otcjepljenju RS, na kraju se od toga ništa nije ostvarilo. Dodik je prihvatio sudsku presudu, na koju je podnio žalbu, iako je govorio da ne poštuje Sud BiH, te je prihvatio i prestanak mandata predsjednika RS. Jedan dio komentatora je ovu presudu dočekao kao konačni pad Dodikovog režima, međutim već u oktobru Dodik je napravio salto mortale u vidu dogovora sa novom Trampovom administracijom. Ovaj dogovor je značio ukidanje sankcija Dodiku i vodećim ljudima SNSD-a kao i firmama povezanih sa režimom. Još uvijek se ne zna tačno šta je Dodik preko svojih lobista u SAD ponudio Trampu za uklanjanje sankcija. U javnosti se uveliko špekuliše da je ovaj dogovor Dodik napravio tako što je pristao na povlačenje spornih zakona oko zajedničke imovine u BiH, ponudom rudnih bogatstava RS američkim kompanijama i odblokiranjem procesa evroatlantskih integracija.
Tako je Dodik kao i ranije, učinio zaokret čija je jedina svrha spašavanje sopstvene kože i tajkuna bliskih režimu. Ova korumpirana mafijaška bagra na čelu sa Dodikom će učiniti svaki ustupak imperijalizmu, bilo zapadnom ili istočnom, kako bi izvukla korist i zadržala pozicije moći kojima čuva bogatstvo nagomilano pljačkom javnih dobara i radnog naroda u RS. S druge strane, na djelu je još jednom licemjerje zapadnog imperijalizma koji prihvata “pokajnika” Dodika čim ovaj napravi ustupak koji će obezbjediti njihove interese u BiH. Cijeli pritisak na Dodika se sada pokazuje kao providna igrarija. Dodik se osuđuje ne zbog kriminalne i mafijaške vladavine, već zbog pokušaja da ne igra po notama zapadnog imperijalizma.
Opadanje moći režima
U ovome kontekstu su se održali prijevremeni izbori za predsjednika RS. Po izjavama Dodika i režimskih političara nakon drugostepene presude i ukidanja mandata Dodiku, ovi izbori se nisu trebali održati. Međutim, kao i ranije, sve režimske halabuke i prijetnje se svode na dizanje tenzija u javnosti kako bi se iz toga izvukla maksimalna korist u nacionalističkim mobilizacijama svojih glasača i stanovništva u RS. I dok su sa govornica vladajući političari najavljivali bojkot i govorli o nelegitimnosti ovih izbora, u isto vrijeme su spremali stranku i kandidata za predsjednika.
Na izborima je učestvovalo šest kandidata, ali izborna trka su vodila između stranačkog aparatčika Siniše Karana, kandidata vladajućeg SNSD-a i njihovih satelita na jednoj, i Branka Blanuše, kojeg je kandidovala Srpska demokratska stranka, najveća opoziciona stranka u Republici Srpskoj. Inače, Blanuša koji je profesor na Elektotehničkom fakultetu u Banjoj Luci, bio je rješenje iza kojeg su stale sve struje unutar SDS-a. Njega su podržale i druge opozicione stranke, prije svega Partija demokratskog progresa Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banja Luke, Narodni front Jelene Trivić i Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića.
Izbornu pobjedu odnio je kandidat vladajuće koalicije koji je osvojio ukupno 50,41% ili 222.110 glasova, dok je opozicioni kandidat osvojio 48,20% ili 212.365 glasova. Iako su ovakvi rezultati većim dijelom bili očekivani, ove brojke ne pokazuju dublju sliku raspoloženja glasača na izborima.
Prvo, iako je kandidat SNSD-a odnio pobjedu u ukupnom broju glasova, režim ne može biti zadovoljan ovim rezultatima, što se i vidjelo na licima Dodika i kamarile na konferenciji za štampu u izbornoj noći. Kao i ranije, režim je na ovim izborima koristio sve javne resurse entiteta za promociju i podmićivanje glasača. Zapošljavanje stranačkih aktivista u javnom sektoru i kupovina glasova su redovna pojava u svim dosadašnjim izborima. Javni servis RS, koji je pod potpunom kontrolom režima, promovisao je skoro samo režimskog kandidata. Tokom predizborne kampanje, koja je trajala 15 dana, Siniša Karan je gostovao na RTRS-u 57 puta, dok je Branko Blanuša dobio prostora na javnom servisu samo dva puta.
 |
| Siniša Karan i Branko Blanuša, izvor: Srbija danas |
S druge strane, Blanuša je vodio skromnu kampanju čija je os bila oko poštenja, časti, obrazovanosti koja je trebala biti kontrast korumpiranosti i kriminalnim radnjama režima. Tri dana pred izbore, u javnosti je odjeknuo snimak Vlade Đajića, šefa banjolučkog SNSD-a i direkora Univerzitetsko-kliničkog centra RS kako sa narko dilerom pregovara oko narudžbe količine kokaina. U isto vrijeme, SNSD-ov ministar u zajedničkim institucijama BiH, Staša Košarac, bio je na snimku na kojem se vozi na jahti u Panami, u društvu presuđenog mafijaša. Ovo su bili samo djelići koji su pokazali da režim ne samo da pljačka javne institucije kroz razne šeme već i da su visokopozicionirani kadrovi vladajućih struktura povezani sa organizovanim kriminalom.
Biografija Blanuše, iako ranije nepoznat javnosti van Banja Luke, bez mrlja i upetljanosti u političke afere je svakako rezonovala sa slojem birača koji inače ne glasaju za SDS ili uopšte opoziciju. Potpuno je razumljivo da je sloj ljudi zasićen bahatošću i kriminalom Dodikovog režima. Kolaps i prezaduženost javnih preduzeća, od Šuma Srpske, Elektroprivrede, Željeznica RS, obe Termoelektrane, neodržavanje infrastrukture, posebno u Hercegovini, su izvukli dio glasača da glasaju za opozicionog kandidata i time izraze protest i otpor režimu. Treba istaknuti da se i ovaj put kampanja svela na apstraktne teme i da se najmanje bavila socijalnim i ekonomskim temama koji brinu radne ljude. Ovo govori o vladajućim, ali i opozicionim strankama, i uopšteno o vladajućoj klasi u ovome dijelu BiH koja i nije sposobna da se uhvati u koštac sa stvarima koje bi podigle životni standard radničke klase ili pružile perspektivu omladini.
Vrijedi reći da je režimski kandidat izgubio izbore ili je značajno izgubio broj glasova u svim većim gradovima u Republici Srpskoj. Blanuša je dobio preko 10.000 glasova više u Banjoj Luci, čime je potvrđeno da je režim još od 2018. godine i masovnog pokreta Pravda za Davida izgubio najveći grad u RS i da opozicija ima i dalje uporište u glasačkoj bazi. Opozicioni kandidat je pobijedio, iako tijesno za stotinjak glasova u Prijedoru koji je godinama bio neosvojiva tvrđava za opoziciju. Rast glasova za opoziciju u ovome gradu svakako možemo pripisati protestima protiv rudnika na Bukovoj Kosi i Bistrici koji su trajali tokom proljeća, kao i nezadovoljstvu građana u nizu mjesnih zajednica u gradu koji su ove godine ponovo pretrpjeli štetu tokom poplava. Nezadovoljstvo građana Prijedora u nošenju sa zaštitom i sanacijom nakon poplava su svakako dijelom izražene kroz glasove za Blanušu. SNSD je izgubio glasove i u manjim opštinama u RS, a u kojima imaju svoje načelnike, kao što su Novi Grad i Prnjavor.
Na sjeveroistoku BiH, već tradicionalno opozicija je zadržala Bijeljinu, dok je režim izgubio Ugljevik, što se može pripisati protestima stanovnika koji je se protive najavi otvaranja rudnika litijuma, kao i problemima oko Termoelektrane Ugljevik koja se u posljednje vrijeme nalazi pred opasnošću zatvaranja zbog nedostatka uglja, o čemu smo ranije pisali.
U Hercegovini je kandidat SNSD-a za predsjednika Republike Srpske osvojio 18.291, dok je kandidat opozicije Branko Blanuša uknjižio 17.904 glasa. Drugim riječima, razlika između ova dva kandidata u Hercegovini iznosila je samo 487 glasova i pravi je pokazatelj pada SNSD-ove moći u ovom dijelu Republike Srpske. Samo u Trebinju, režim je izgubio preko 2.000 glasova. Ovo je posebno značajno jer Trebinjem i ostatkom Hercegovine gospodari lokalni režimski kabadahija Luka Petrović koji je ujedno direktor Elektroprivrede RS čiji se resursi kroz korupciju obilato koriste za izbore i izvlačenje novca za režim i tajkune bliske vladajućoj koaliciji.
I ove izbore je pratila sumnja u neregularnost i krađu glasova koje je režim sproveo kao i tokom predsjedničkih izbora 2022. godine, kada je Dodik sumnjivo pobijedio opozicionog kandidata Jelenu Trivić. Na ovim izborima ponovo su se u medijima pojavile sumnje oko dopisivanja glasova u Laktašima, Doboju, Zvorniku i Bratuncu. Ovi gradovi su i ranije su bili mjesta gdje su se dokazano događale izborne krađe, tako da nema sumnje da se i ovaj put desilo isto. Opozicija već traži ponavljanje izbora u ova četiri grada, jer je izlaznost u odnosu na ostatak RS bila enormno visoka, a režimski kandidat je dobio daleko više glasova od opozicije, što svakako izgleda nelogično s obzirom na raspodjelu glasova u drugim gradovima i opštinama, kao i na samu izlaznost u ostatku RS.
Izborna apstinencija
Najvažnija karakteristika ovih izbora je bila izrazito mala izlaznost birača od svega 35,51%. Od ukupno registrovanih 1.264.366 birača, na izbore je izašlo svega 448.964 glasača. Uzroke male izlaznosti možemo pripisati i neizvjesnosti da će izbori uopšte biti i kalkulisanju koalicionih partnera SNSD-a koji očito nisu dovoljno radili na mobilizaciji svojih birača ka podršci Karanu. Od ovog broja, preko 8.000 je bilo nevažećih listića, iako je glasanje bilo vrlo jednostavno, dovoljno je bilo označiti jednog kandidata na jednom glasačkom listu. Očigledno je jedan broj ljudi nevažećim listićima poslao poruku šta misli o političkim strankama i njihovim kandidatima.
Prave uzroke izborne apatije trebamo tražiti u zasićenosti birača režimom koji vlada skoro 20 godina, kao i nemogućnosti da opozicione stranke pruže bilo kakvu perspektivu drugačiju od režima. Treba biti iskren i reći da opozicione partije suštinski nisu nikakva alternativa režimu. Njihove moralističke osude korupcije će možda privući glasove protesta, koji su bili vidljivi na ovim izborima, ali politika opozicije je samo kozmetička promjena jedne frakcije vladajuće klase sa drugom. Da bi se zaista obračunali sa korupcijom, koja je samo najizraženiji simptom slabosti domaće kapitalističke periferije u BiH, morala bi se nametnuti politika koja bi se borila protiv samog kapitalističkog sistema u RS, kao i ostatku BiH. Takva politika, budimo jasni, nije politika koju nude prokapitalističke stranke opozicije. Tu se ne razlikuju od vladajućeg režima. Njihovo “poštenje” je samo posljedica da u ovome trenutku ne vrše vlast i nemaju sve povlastice koje iz toga proizlaze.
Kako dalje?
Sljedeće godine su opšti izbori u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ove prijevremene izbore u RS trebamo posmatrati kao trenutni test raspoloženja radnih ljudi. Opozicija, u nedostatku bilo kakve druge istinske političke alternative, uspjela je zahvatiti glasove van svoje tradicionalne baze i povući dio protesnih glasova. I ovo je sasvim razumljivo. Dio ljudi je s pravom bijesan na režim i traži kroz opoziciju, kao manje kriminalnu i uprljanu vršenjem vlasti, mogućnost promjene.
Proteklih godina smo vidjeli nekoliko lokalnih mobilizacija protiv režimskih politika. Bilo da se radi o mobilizacijama protiv nepravde, kriminala ili ekoloških protesta, one nisu bile uzaludne i više su udaraca zadale režimu nego sve tlapnje opozicionih političara. Pravda za Davida, lokalne inicijative protiv rudnika u okolini Prijedora i na Majevici su tek početak i već su sad dale rezulat prelijevanjem glasova u ovim dijelovima RS ka opoziciji. Tek iz masovnih borbi će se praviti temelji za kreiranje drugačijih političkih opcija koje će u fokus stavljati na socijalna i klasna pitanja.
Pokret u Srbiji ima simpatije i u RS, što se vidjelo u protestima solidarnosti u Banjoj Luci i Bijeljini sa studentima. Niz revolucionarnih pokreta širom svijeta u zemljama koje su na sličnoj ekonomskoj ljestvici kapitalističe periferije kao i Bosna i Hercegovina daju nadu da i u ovome dijelu Balkana nam predstoje društvene mobilizacije na daleko većoj razini. Očekujmo naredne godine sa optimizmom i buđenjem revolucionarne energije koja će zbrisati kriminalne režime u BiH i na dnevni red istorije ponovo staviti klasnu borbu kao jedini način borbe za drugačiju zemlju i društvo.
