U britanskim medijima prije nekoliko dana pojavila se informacija da je Vlada Mickovskog prihvatila da Makedonija ima prihvatilišta za migrante koje bi Britanija deportirala iz svoje zemlje. Mickovski to naravno negira, pa i Zaev je negirao da će prihvatiti promjenu imena, ali to se desilo. Ovim političarima, kao što su pokazale prethodne tri decenije, ne može se vjerovati, njihovo licemjerje nema kraja. Ser Kir Starmer u svojoj izjavi otvoreno je priznao da takav sporazum postoji.

U eri produžene krize kapitalizma, desnica i vlade preusmjeravaju pažnju na migrante kao žrtveno jagnje za propast kapitalizma. Potpuno ignorišući učešće u stvaranju problema u zemljama tzv. trećeg svijeta i njihovu ulogu u brutalnoj eksploataciji koju tamo sprovode korumpirajući reakcionarne režime. Ratovi i imperijalizam, čija je posljedica ekonomsko zaostajanje Bliskog istoka i procesi migracija za boljim životom, su direktan uzrok tome.

Ali dok god su migranti mogli poslužiti kao jeftina radna snaga sa ciljem povećanja profita parazitske klase kapitalista u Evropi i Britaniji, EU je otvorenih ruku dočekala izbjeglice, a Merkel je poručila da su dobrodošli. Sada kada Evropa postepeno ulazi u recesiju, migranti su problem. Ali istina je da se migranti uvijek predstavljaju kao problem baš kada je kapitalizam u krizi i ovi slojevi radničke klase su prvi na udaru. Kapital ih iskorištava da maksimalno iscijedi njihov znoj, ali sada kada je Britanija u krizi i kada Starmer sprovodi budžetske rezove, neko mora biti kriv.

U periodu krize, sve češće se pojavljuju desni pokreti kao Reform UK, koji koristeći nezadovoljstvo radničke klase demagoški pažnju preusmjeravaju na migrante. Tako je ne zato što su migranti problem u Britaniji, već zato što je problem duboka društvena kriza. Zbog toga kapitalisti i njihove sluge u vladama žele teret prebaciti na leđa radnika koristeći mjere štednje. U tim uslovima Reform UK ne može ništa drugo ponuditi osim demagogije začinjene rasizmom i ksenofobijom.

Kir Starmer, koji je prethodno bio agent kapitalističke klase u Laburističkoj partiji i koji je sproveo čistku borbenog sloja aktivista partije, sa ciljem osiguranja vlasti kapitalista, doveo je Laburističku partiju na najniži nivo podrške u radničkoj klasi. Njegov rejting strmoglavo je pao, a Reform UK profitira upravo od nesposobnosti Starmera da sprovede program u interesu radničke klase.

Starmer već sprovodi antiradničke politike, a njegova vlada je saučesnik u genocidu u Palestini. Mase u Britaniji traže prekid podrške Izraelu i reforme koje će poboljšati daleko pogoršani životni standard. To Starmer ne može donijeti, pa pod pritiskom Reform UK i sam prihvata dublju antiradničku antimigrantsku politiku. Migranti postaju žrtveno jagnje za izdaju radničke klase od strane Kir Starmera.

Zašto Britanija daje zajam Makedoniji?

Kriza kapitalizma prisiljava vlade da sprovode mjere štednje kako bi povećale profitabilnost kapitalizma na štetu radničke klase i njenog životnog standarda.

Britanija suočena sa ekonomskim problemima koji proizlaze iz krize kapitalizma i protekcionističkih mjera koje uvode SAD i EU, gubeći evropsko tržište kao rezultat Bregzita, primorana je da osvaja nova tržišta i sfere uticaja.

Zbog unutrašnjih ekonomskih problema, Starmer i njegova vlada pokušavaju izvozom investicija da garantuju profitabilnost britanskih kompanija. Investicije u zemlju poput Makedonije koja ima slabu infrastrukturu su pogodno tlo za takve politike.

Makedonska ekonomija je izuzetno zavisna od spoljnih investicija finansijskog kapitala, a pod pritiskom svjetske krize i nadolazeće recesije u Njemačkoj, rizik od bankrota postaje realan problem. Kao i vlada Gruevskog, koja je 2008. u naletu ekonomske krize pokušala amortizirati udar preko povećanja duga i investicija u izgradnju Skoplja 2014, vlada Mickovskog pokušava primijeniti već poznati model za amortizaciju udara.

Ali danas za razliku od 2008. svjetska ekonomska kriza je u drugoj fazi. Protekcionističke mjere vlada svoj interes usmjeravaju u pokušaj da stimulišu proizvodnju u svojim zemljama. Makedonija danas je takođe u potpuno drugoj situaciji, dug zemlje je porastao, a već prijeti nelikvidnost. Time je vlada Mickovskog primorana prihvatiti očajne uslove za dobijanje investicija sa ciljem da preko izgradnje infrastrukture koliko-toliko amortizuje udar krize koja slijedi i spasi svoju kožu.

S druge strane, vlada Mickovskog, za razliku od one Gruevskog, primorana je sprovoditi mjere štednje kako bi garantovala likvidnost. Upravo to se odražava u borbi vlade sa sindikatima i pokušajem da se preko sramotnog donošenja izmjena zakona o radnim odnosima otvori prostor za zaobilaženje kolektivnih ugovora. Sve ovo je sa ciljem da se otvori prostor za zaobilaženje sindikata u procesu uvođenja mjera štednje.

U tom kontekstu interes Britanije za izvoz investicijskog kapitala i očajna potreba vlade Mickovskog za upravo takvim investicijama se poklapaju. Ne postoji uslov koji Mickovski ne bi prihvatio u ovoj situaciji jer to je jedini spas za njegovu političku karijeru prije izbijanja klasne pobune radnika koja dolazi sa recesijom. Priče o neprihvatanju i "nacionalnim interesima" postaju samo smiješno licemjerje. Mickovski nema luksuz da pregovara o uslovima, Mickovski mora slušati šta mu njegovi gospodari naređuju.

Ali pitanje je ko stvarno dobija ovim sporazumom? Za investicije Makedonija će plaćati kamate, koje se na kraju prebacuju na leđa radničke klase preko mjera štednje i pogoršanja životnog standarda upravo tih radnika, a ne parazita u Vladi ili kapitalista. S druge strane, sporazum podrazumijeva nužno uključivanje britanskih kompanija u izgradnju infrastrukture. Ili da bude jasnije, Britanija daje kredit s kamatama za britanske kompanije da grade i profitiraju, a profit će se vratiti u Britaniju.

Divne priče o strateškim partnerstvima, prijateljstvu i savezništvima postaju smiješna kamuflaža kada istina izađe na vidjelo. Makedonija ovim sporazumom postaje kolonija britanskog imperijalizma, već i de facto. Britanija u savezništvu sa vladom Mickovskog postaje kolonijalni gospodar koji će pljačkati radničku klasu. Onaj koji sigurno gubi sporazumom je čestita i marljiva radnička klasa.

Da li je potrebna jeftina radna snaga?

Sa procesom integracije Balkana u evropsku ekonomiju i iskorištavanjem kao bazena jeftine radne snage, na našim prostorima u proteklom periodu pojavio se nedostatak iste. To vidimo u svim zemljama bivše Jugoslavije na različitom nivou. Ali upravo to stavlja radničku klasu danas u daleko povoljniju poziciju od one u devedesetima za klasni sukob koji neminovno slijedi.

Naše ekonomije su slabe, pa time, proizvodni kapaciteti su nesposobni da podnesu porast standarda i pregovaračke moći čak i neorganizovane radničke klase i da budu profitabilni. Zbog toga kod nas po prvi put svjedočimo pojavi migrantske radne snage. Ova radna snaga koristi se za amortizaciju pritiska proizvodnje i usluga da budu profitabilne.

Migranti suočeni sa stalnom nestabilnošću i nesigurnošću, bez zagarantovanih prava na sindikalno organizovanje kao uslov za bilo kakvu pregovaračku moć, postaju lak plijen kapitala. Često rade nerealne radne sate (Zakon o radnim odnosima je promijenjen i uvedena je mogućnost za 60-satno radno vrijeme umjesto 40, upravo za projekte od infrastrukturne važnosti, efektivno uvodeći 12-satno radno vrijeme), s niskim dnevnicama za preživljavanje i bez zagarantovanih prava koja su dostupna ostalim radnicima. Nije ni čudo zašto vlade sprovode politike uvoza migrantske radne snage, za to postoji ne samo ekonomska isplativost već i potreba.

U uslovima kada se društveni bijes stvara na osnovi pogoršanja životnog standarda, a ne postoji mogućnost da se kanališe ispravno, sluge kapitala i njihovi redovni licemjerni demagozi, njega preusmjeravaju od realnih problema radničke klase. Zbog relativno nove pojave, njihove nesigurnosti i nepostojanja radničke alternative, migrantski radnici često postaju izduvni ventil za društveni bijes, postajući žrtve za spas društvenih parazita, kapitalističke klase i licemjernih političara.

Upravo tome svjedočimo ne samo u svijetu, već i na našim prostorima, s napadima na migrante u Splitu, Kragujevcu ili anti-imigrantskom histerijom SDSM-a i desnice u Makedoniji. Svjedočili smo i navodnom napadu na časnu sestru u Zagrebu od strane "zlih migranata koji dolaze kao zamjena stanovništva", da bi policijska istraga pokazala da je časna sestra sama kupila nož i sama sebi nanijela povrede.

Ovakvo sramotno djelovanje i širenje histerije od strane reakcionarnih snaga u društvu ima za cilj jedino preusmjeravanje bijesa sa pravog problema. Odgovornost za uništavanje hiljada života na Balkanu i u Makedoniji je jedino na parazitima koji vladaju već 35 godina našim prostorom. Isti oni koji su ovaj narod opljačkali privatizacijom. Isti oni koji su huškali radnike u klaonici ratova devedesetih su odgovorni za bijedu ovih prostora.

Reakcionari sa svojim sramotnim rasističkim i ksenofobnim histerijama pokušavaju spasiti upravo njih, jer upravo oni su finansijeri njihovih kampanja i projekata. Ovakva histerija dovodi do situacija kao u Kragujevcu gdje se dešavaju serije protesta protiv migranata dovodeći same migrante u opasnost.

U informacijama dostupnim javnosti u Makedoniji govori se o prihvatnim kampovima za migrante u Makedoniji. Ali uslovi sporazuma ne daju nikakvu sigurnost da se radi o humanitarnom projektu. Britanske kompanije dobiće projekte za izgradnju strateške infrastrukture u Makedoniji. Očigledno su Britanija i Starmer pod pritiskom mjera štednje i nužno moraju naći izduvni ventil za olakšanje tereta države zbog toga, a socijalni programi su pod ogromnim pritiskom pogotovo u vrijeme krize.

Očigledno Makedonija ima problem s nedostatkom radne snage. Britanija stvara prostor za najranjivije kategorije radničke klase iz Britanije da ih deportuje u kampove u zemlju u kojoj postoji nedostatak radne snage i u kojoj dobiva projekte za svoje kompanije. To nas nikako ne ohrabruje da ova tzv. prihvatilišta neće prerasti u radne kampove kolonijalnog gospodara koje bi i makedonske kompanije koristile za jeftinu radnu snagu.

Sloj radnika koji bi bio deportovan je sloj koji se u potrazi za boljim životom vjerovatno zadužio da stigne u Britaniju, tamo je primoran raditi u nehumanim uslovima, često i ilegalno prije svega da vrati dug i pošalje neki dinar kući. Ovi radnici realno nemaju luksuz da se vrate u svoje zemlje. Upravo taj sloj bi Britanija deportovala u Makedoniju u tzv. prihvatne kampove. Sloj koji nema nikakav izlaz osim da prihvati nečovječne uslove eksploatacije.

Ovaj sloj bi bio primoran raditi do ruba iscrpljenja za nedostojne dnevnice samo da može vratiti bar dio duga koji je uzeo s ciljem da obezbijedi bolju budućnost svojoj djeci. I to je istina jer ogroman dio migrantskih radnika putuje na pečalbu iz istih razloga iz kojih su i naši preci putovali na pečalbu u Ameriku, Evropu ili Australiju, kao i ljudi s kojima smo zajedno sjedili u školskim klupama koji su otišli u Austriju ili Njemačku.

Kao marksisti ne oslanjamo se na špekulacije ili teorije zavjere, pa sa sigurnošću ne možemo tvrditi šta je dogovoreno iza zatvorenih vrata između vlada Starmera i Mickovskog. Ali ono što možemo tvrditi sa sigurnošću je da materijalni uslovi da tzv. prihvatni centri postanu radni kampovi itekako postoje, a istorija britanskog imperijalizma i servilnost kapitalista na Balkanu, nas ne ohrabruju da vjerujemo u njihovu filantropiju i humanost.

SDSM i izliv rasizma

Kao reakcija na informacije koje su izašle u javnost, uslijedila je izjava Venka Filipčea u kojoj je on ponovo postavio SDSM na branik države. Optužujući Mickovskog za izdaju nacionalnih interesa. Kroz to, predsjednik socijaldemokrata (kao i njegov "saborac" iz iste međunarodne koalicije socijaldemokratskih partija, Ser Kir Starmer) upustio se u sramotan rasizam i ksenofobiju. 

Prvo da razjasnimo jednu stvar, ne postoji veća prijetnja za radnike u Makedoniji od britanskih i svjetskih imperijalista (udruženih u NATO, gdje je Makedonija postala članica baš pod pokroviteljstvom njegove stranke) i njihovi sluge, SDSM i VMRO. Filipče samo huška histeriju da prikrije svoj istorijski neuspjeh.

SDSM kao partija bila je nepokolebljiva vlast u Makedoniji u devedesetima. Pod njenim vođstvom sprovedena je privatizacija i pljačka radničke klase i društvenog bogatstva. Kroz taj proces ta stranka postala je efektivno stranka kapitala gdje su bivši birokrati postali kapitalisti. Upravo zato 1998. godine izgubila je vlast i gurnula radničku klasu u zagrljaj nacionalizma VMRO-a, s čime su zajedno s VMRO sproveli poraz radničke klase i restaurirali kapitalizam.

Nakon sukoba 2001, SDSM je dobila još jednu šansu, sprovodeći niz antiradničkih politika i mjera štednje, SDSM ponovo je izgubila podršku radničke klase. To je donijelo VMRO na vlast i u poziciju, kao agenta njemačkog imperijalizma, da donese strane investicije koje eksploatišu radničku klasu u nehumanim uslovima.

Ali pritisak i bijes u Makedoniji su rasli, a SDSM 2012. je na čelo postavila Zorana Zaeva. Predstavljajući se kao ljevičar, Zaev je donio nekakvu nadu kod dijela masa, misleći da je to prekid s oligarhijom SDSM-a. Ali Zaev, i sam krupni kapitalista, nikada nije štitio interese radničke klase iako se pozivao na neke socijalne reforme.

Bijes u Makedoniji ključao je s studentskim protestima i okupacijama fakulteta, da bi 2016. preraslo u masovni pokret protiv korupcije i pljačke režima Gruevskog. SDSM, uzurpirajući pokret i balansirajući s imperijalističkim silama, obećavala je reforme, borbu protiv korupcije i konfiskaciju bogatstva koje su kriminalno stekli Gruevski i njegova banda.

Na izborima SDSM je predstavila program reformi, progresivni porez, povećanje socijalnih programa, kao i glavno, odgovornost i konfiskaciju cjelokupne ilegalne imovine stečene u vrijeme Gruevskog. Zbog tih obećanja dobila je istorijsku priliku da pokaže da bar nešto može promijeniti u Makedoniji.

Umjesto da sprovede obećanja, SDSM je dopustila prvo Gruevskom s cjelokupnim svojim kapitalom da ode iz države. Zatim je dopustila da Mijalkov, oligarh, bude rehabilitovan, da bi na kraju potpuno zakopala Specijalno javno tužilaštvo i sve slučajeve za kriminal i korupciju režima Gruevskog. Upravo ih je SDSM pomilovala neispunjavajući svoje obećanje. Umjesto da uvede progresivni porez koji je obećavala, SDSM je odlučila balansirati s interesom kapitala i igrati providne igre postavljajući Koča Anđuševa za ministra.

Mase u Makedoniji nikada nisu zaboravile ulogu SDSM-a u privatizaciji, podrška koju je SDSM dobila bila je uvjetovana sprovođenjem socijalnih reformi u Makedoniji. Čak i podrška koju je dobila i nakon promjene imena bila je s nadom da će se neke reforme sprovesti.

Ali SDSM umjesto da sprovede svoja obećanja, odlučila se upetljati u korupciju kao i VMRO služeći interesima svojih finansijera, kapitalista. Pritom je sarađivala s istim omraženim ličnostima poput Kamčeva i Mijalkova u očima masa. To se krije iza katastrofalnog poraza SDSM-a na lokalnim izborima. SDSM se trenutno nalazi na rubu istorijske propasti.

Kao što je istorija već pokazala SDSM nema interes bilo šta promijeniti u Makedoniji (kao ni VMRO), jedini interes je dolazak na vlast s ciljem dodatne pljačke, a uvijek će biti u službi interesa kapitala i evropskih sila. Šta može SDSM, na rubu propasti istorije, ponuditi sada? Ništa, zato Filipče u očajničkom pokušaju da poboljša svoj rejting prelazi u besraman rasizam i ksenofobiju, koristeći migrante kao žrtveno jagnje.

SDSM nema nikakav drugačiji interes od VMRO, a i sama bi sprovela iste politike kao Mickovski. Samo dvije stvari na svijetu su beskrajne, svemir i licemjerje SDSM-a.

Očaj SDSM nema nikakve skrupule i sramotno dovodi do širenja odvratnog rasizma. U svom govoru, Filipče je govorio o spasu Makedonije i države. Tragično, odzvanjajući upravo onom retorikom VMRO-a koja je pokretom 2016. godine bila oštro odbačena.

Klasnom borbom protiv rasizma

Na globalnom nivou svijet prolazi kroz doba opšte dekadencije i kulturnog zaostajanja, ali to nije rezultat migracionih procesa i miješanja kultura. To je posljedica upravo krize kapitalizma koji trenutno nije sposoban ponuditi bilo kakav razvoj društva. U ovakvim istorijskim periodima često najreakcionarnije društvene sile traže krivca da prebace na najslabije slojeve radničke klase. S jedne strane da imaju žrtveno jagnje, a s druge strane da podijele radničku klasu.

Radničke organizacije u Makedoniji ne smiju nasjedati na ovakve manipulacije, potreban je radnički internacionalistički program.

Migranti koji dolaze u Makedoniju niotkud su naši prijatelji po mukama i patnjama, a neprijatelj je u Parlamentu i Vladi, kao i njihove gazde, kapitalistička klasa Makedonije. Upravo ta slaba kapitalistička klasa koja siše znoj i krv radnika biće ista ona koja će eksploatisati migrante. Migranti u toj borbi ne samo da nam nisu neprijatelji, oni su naši saveznici, mi smo dio iste klase.

Bez obzira da li smo u Makedoniji, Srbiji ili Hrvatskoj, naša politika prema migrantima je politika solidarnosti, internacionalistička politika za jedinstvo radničke klase. To je jedini put na koji možemo osvojiti bolje sutra.

Jedini način da zagarantujemo uslove radničke klase je da istaknemo zahtjeve za jednakim uslovima za migrantske radnike. To bi značilo da radničke organizacije u svojim zahtjevima trebaju sadržavati zahtjeve koji će garantovati: 

• jednake plate za migrante 
• pravo na sindikalno organizovanje za migrante u okviru postojećih sindikata 
• važenje prava iz zakona o radnim odnosima za migrante

Pored toga, kako bi se osigurala pozicija za borbu radničke klase, moramo uključiti i sljedeće zahtjeve:

• Hitno ukidanje izmjena zakona o radnim odnosima koje omogućavaju zaobilaženje kolektivnih ugovora
• Podizanje minimalne plate na nivo troškova potrošačke korpe izračunate od strane SSM-a
• Uvođenje ograničenja cijena stanarina na maksimalno jednu trećinu prosječne plate
• Hitna nacionalizacija EVN s ciljem stavljanja distribucije električne energije pod državnu kontrolu i sniženja cijena struje
• Uvođenje oštrih stopa progresivnog oporezivanja kapitala s ciljem pokrivanja budžetskog deficita
• Nacionalizacija svih stranih banaka i kompanija
• Izjednačavanje najniže penzije s minimalnom platom

Ovo su osnovni zahtjevi koje treba sadržavati svaki radnički program kako bi se izborili s napadima Vlade Mickovskog koji slijede. Umjesto da se bijes usmjerava prema migrantima, potreban je program za jedinstvo radničke klase. Migranti su naši saveznici s kojima ćemo se rame uz rame boriti protiv parazita društva, kapitalističke klase i njenih sluga.

PROTIV KOLONIJALNOG SPORAZUMA MICKOVSKOG!
PROTIV RASIZMA SDSM-A I DESNICE!
SOLIDARNOST S MIGRANTIMA!

Tekst na makedonskom jeziku možete pročitati ovdje.