Od početka krize 2008. godine, anti-imigrantske stranke i pokreti su dobili na snazi u Europi i SAD-u. Uspjeli su čak pridobiti jedan dio radničke klase za svoj program. To je dovelo do toga da se dio radničkog pokreta počeo prilagođavati tim idejama, pozivajući na strože granične kontrole, opravdavajući svoju poziciju Marxovim citatima. Kao što ćemo pokazati, takve kratkovidne politike nemaju nikakve veze s Marxom ni s tradicijom Prve, Druge ili Treće Internacionale.

 

Marx o Brexitu

Jedno od glavnih poljâ na kojem se vodila ova diskusija bilo je pitanje Brexita. Konkretno, desničarski političari su došli do zaključka da je razlog Brexita bio taj što su radnici bili rasistički nastrojeni i stoga moramo "slušati njihove probleme". To je imalo utjecaja i na sindikalni pokret, gdje se određen broj vodećih sindikalaca na jedan ili drugi način zalaže za veće ograničenje imigracije.

Vođa sindikata Unite the Union, Len McCluskey, napisao je članak pod naslovom "Drugi referendum o Brexitu riskira razdvajanje našeg društva". Općenito, članak je razumna kritika pokreta za drugi referendum, koji doista prijeti da će rasturiti Laburističku stranku. Međutim u članku se McCluskey vraća na temu graničnih kontrola. On poziva na ukidanje uvozne radne snage ondje gdje to potiskuje domaće uvjete i dogovore.

"Princip je jednostavan - osigurati da je svako plaćen za posao po cijeni; da prevladavaju sindikalni ugovori i da se zaustavi poduzeća u skandaloznom uvođenju radne snage zato što je jeftinija od zapošljavanja domaće radne snage. Za to nisu krivi migrantski radnici, nego sustav koji pohlepnim gazdama dozvoljava da iskorištavaju sve radnike. May o tome šuti"

Ovo je točno. Radnički pokret mora se boriti protiv svih pokušaja potkopavanja položaja koje je do sada osvojio. To uključuje objavljenu EU direktivu o „postal workers“, koja je otvorila vrata za uvozštrajkbrehera iz drugih dijelova Europe. Međutim, McCluskey nastavlja, a tu prekoračuje crtu s pravednog na opasno stajalište.

"Pokret radničke klase će se uvijek boriti protiv rasizma – eksploatacije također. Svaki će sindikalac znati da je našoj snazi uvijek potrebna potpora kontrole u ponudi radne snage - deregulirano slobodno tržište radne snage ne funkcionira bolje nego u bilo kojem drugom dijelu života."

Ta retorika zdravog razuma skriva prilično poguban zahtjev: da dopustimo kapitalistima da određuju ponudu radne snage. On nagovještava da bi sindikati na neki način mogli kontrolirati izvor radne snage, ali on to čak i ne izgovara, jer zna da to nije na dnevnom redu. On misli na buržoasku državu koja kontrolira imigraciju, a na čijem je čelu trenutno vrlo anti-sindikalna vlada. U stvarnosti, ovo je poziv za buržoaziju da ograniči imigraciju, a ne za radnički pokret da kontrolira imigraciju. Da se on svađao zbog zatvorene radnje, gdje je dozvoljeno raditi samo članovima sindikata, marksist ne bi imao nikakvih razloga suprostaviti se, ali to nije ono što se ovdje govori.

Naravno, moglo bi se raspravljati, ako Laburistička stranka dođe na vlast, to će promjeniti stvari. To ne bi ništa bitno promjenilo. Država bi ostala buržoaska, a ekonomski sustav ostao bi kapitalistički. Naivna je ideja da će uglavnom desničarska državna služba iznijeti prijedlog za razine imigracije u korist radničkog pokreta, za razliku od velikih poduzeća. U stvarnosti, McCluskey zna da je na nezgodnom terenu, zbog čega pokušava koristiti Marxa i antikapitalističku retoriku za obranu svoje pozicije.

Umjetnost korištenja selektivnih citata

McCluskey je 24. prosinca 2016. godine, u sklopu svoje kampanje za reizbor, objavio članak u časopisu britanske Komunističke partije Morning Star. Članak je jasno usmjeren prema lijevom protivniku Lena McCluskeyja, Ianu Allinsonu, koji je napisao članak nekoliko dana ranije podržavajući prava radnika na slobodno kretanje. Allinson među ostalim argumentima navodi primjer žena na radnom mjestu i to je dobra analogija. Zahtjev da žene ostanu izvan radnih mjestâ i sindikata bio je reakcionaran, razdjeljujući zahtjev, a pomogao je šefovima da stvore različite kvote za žene i muškarce i na taj način iskoriste žene da naruše plaće i uvjete muških radnika. Sve primjedbe na rad migrantskih radnicâ upućene su i u vezi žena radnica u prošlosti. Nema razloga da se prema imigrantima različito postupa.
Kako bi obranio svoje stajalište, McCluskey citira Marxovo obraćanje Prvoj Internacionali u pripremi Lausannskog kongresa:
„Studija borbe koju je vodila engleska radnička klasa otkriva da, kako bi se suprotstavili svojim radnicima, poslodavci ili dovode radnike iz inozemstva ili prebacuju proizvodnju u zemlje u kojima postoji jeftina radna snaga.“

Iz ovog malog isječka McCluskey pokušava zaključiti da Marx podržava granične kontrole. Ali ako pročitamo cijeli odlomak, dobit ćemo prilično drugačiju sliku:
„Moć ljudskog pojedinca nestala je prije moći kapitala, radnik u tvornici nije samo zupčanik u stroju. Da bi se povratila njegova individualnost, radnik se morao ujediniti zajedno s drugima i stvoriti udruge da bi obranio svoju plaću i svoj život. Do danas su ta udruženja ostala isključivo lokalna, dok snaga kapitala, zahvaljujući novim industrijskim izumima, iz dana u dan raste; nadalje, u mnogim su slučajevima nacionalne udruge postale nemoćne: studija borbe engleske radničke klase otkriva da poslodavci, da bi se suprotstavili svojim radnicima, ili dovode radnike iz inozemstva ili prebacuju proizvodnju u zemlje u kojima postoji jeftina radna snaga. S obzirom na takvo stanje, ako radnička klasa želi nastaviti borbu s nekim šansama za uspjeh, nacionalne organizacije moraju postati međunarodne." (Marx, Na kongresu u Lausanni)

Marx prepoznaje problem: poslodavci koriste nacionalne podjele i granice da bi suprotstavili radničku klasu samoj sebi. Međutim, njegovo rješenje nije "upravljana migracija", već međunarodna organizacija. Marx poziva na bolju suradnju između radničkih kretnji preko granica. Zaista, navedeni citirani odlomak je iz Lausannskog kongresa Međunarodne asocijacije radnih ljudi (Prve internacionale), čijoj se izgradnji Marx posvetio.

Stvarni prijedlog koji McCluskey citira u svom članku - zabraniti poslodavcima da uvoze radnu snagu bez kolektivnih ugovora - u stvarnosti ne znači puno, ali retorika nagovještava mnogo više od toga. U stvarnosti, članak je pokušaj uspostavljanja lijevog pokrića za "upravljanu migraciju", što jasno znači smanjenu migraciju. To je sveobuhvatna fraza migrantske politike laburista najmanje dva desetljeća, od pritvorskih centara Tonyja Blaira, preko Brownovog slogana "Britanski poslovi za britanske radnike" (pokrenut na sindikalnoj konferenciji 2007.), do Milibandove varke o "kontroli imigracije”.

Ispravan zahtjev, koji je McClusky postavio u svom članku 19. prosinca ove godine, je zabraniti šefovima zapošljavanje stranih radnika s nižom plaćom od radnika koji su već tamo. To je bio dio programa koji je odobrio Marx.
Jedan primjer iz povijesti McCluskeyevog sindikata su štrajkovi rafinerije nafte Lindsey, gdje su se radnici jasno borili protiv podcjenjivanja i nepoštenih uvjeta prema Direktivi o radnicima. U ovom štrajku lokalni radnici trgovina borili su se za održavanje internacionalističkog stajališta protiv rasističkih napada koji su bez uspjeha pokušavali preuzeti štrajk. Nadzornici prodavaonica zahtijevali su da svi radnici, bez obzira na nacionalnost, podliježu istim uvjetima. Borba je dobijena nakon što su uspjeli privući strane radnike u štrajk, što se nikad nebi moglo postići, da je u kampanji bilo unce ksenofobije.

Vrsta retorike koju koristi McCluskey znatno bi otežala pridobijanje stranih radnika na zahtjeve britanskih radnika. U to je vrijeme sindikalna birokracija bila osjetljiva na ksenofobični slogan tabloidnih novina (preuzeto od Gordona Browna): "Britanski poslovi za britanske radnike". Taj je slogan pokupio tadašnji čelnik sindikata Derek Simpson, koji je trebao biti ljevičar. Jasno da su radnici svojom borbom uspjeli razviti daleko bolji položaj po tom pitanju od vrhova sindikata.
Uzgred, jedan dio ljevice, uvijek željan pronalaska dokaza rasizma među radničkom klasom, označio je štrajk rasistički i protivio se tome. Takva ultra lijeva glupost služi samo interesima šefova i gurnula bi manje svjesne radnike u ruke rasističkog establišmenta.

U ovom sporu radnici su bili u pravu, a čelnici sindikata u potpunosti u krivu. Ovo nije slučajnost. Radnici koji se bore otkrit će potrebu da se ujedine s braćom i sestrama iz drugih zemalja. Usko usmjeren reformistički mentalitet navodi čelnike sindikata da uvijek pronađu rješenje prihvatljivo za kapitaliste.
Moglo bi se dodati da su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća štrajkači / štrajkbreheri često uvozili iz drugih zemalja. Kada je Marx osnovao Prvu internacionalu, jedan od njegovih glavnih zadataka bio je borba protiv takve prakse. Kako je to ostvareno? Osvajanjem migrantskih radnika za sindikat i izgradnjom veza između radnika u različitim zemljama putem Internacionale.

Uspjeh koji je Prva Internacionala dokazala radnicima, posebno u Britaniji, je važnost internacionalizma. Iste metode je s velikim uspjehom primijenila i Druga Internacionala. Marxu nebi na um palo voditi kampanju za graničnu kontrolu. Postoji ogromna razlika između zahtjeva da svi radnici u Britaniji trebaju raditi pod istim plaćama i uvjetima i zahtjeva za zabranu ili ograničenje stranih radnika. Prvo služi ujedinjavanju radničke klase, a drugo za podjelu.

Etičko-politički problem Žižeka

Žižek uvijek uživa u stvaranju kontroverzi. Ponekad iznosi valjane zaključke, ali njegova sposobnost da vidi licemjerje i proturječja u razmišljanju drugih ljudi mnogo je veća od njegove sposobnosti da zapravo predloži alternativu. To se odnosi i na pitanje imigracije.

Žižek se iz nekog razloga bavi pitanjem imigracije i izbjeglica pišući članak o francuskim žutim prslucima:
„Isto vrijedi i za naš veliki etičko-politički problem: kako se nositi s dotokom izbjeglica? Rješenje nije samo otvoriti granice svima koji žele ući, a tu otvorenost zasnovati na općoj krivnji ("naša kolonizacija je naš najveći zločin koji ćemo morati zauvijek platiti"). Ako ostanemo na ovoj razini, savršeno služimo interesima onih na vlasti koji potiču sukob imigranata i lokalne radničke klase (koja se osjeća ugroženo) i zadržavaju svoj superiorni moralni stav. "

Analiza je plitka. Naravno, ima malograđanskog moraliziranja kada je riječ o izbjeglicama. Mnoge dobrotvorne organizacije vole se baviti izbjeglicama, pogotovo kada su daleko na nekom drugom kontinentu. Međutim, sasvim je nedovoljno to primijetiti i suprotstaviti pitanju klasne borbe. U stvarnosti postoji ogroman osjećaj solidarnosti među ljudima radničke klase različitog porijekla, a to je bilo važnije u pokretu Refugees Welcome nego bilo kakva etička razmatranja ili osjećaj krivnje.
Kao i mnogi intelektualci srednje klase, i Žižek vidi da su radnici nezainteresirani za međunarodnu solidarnost ili teorijske aspekte klasne borbe, a zanima ih samo njihova sljedeća plaća. U obradi te teme takvi intelektualci otkrivaju svoje nisko mišljenje o radničkoj klasi. Iz sličnog je razloga također pogrešno postavljati pitanje kao temeljno etičko i proglasiti ga distrakcijom, kao što to čini u sljedećim retcima:

„Onog trenutka kada počne razmišljati u tom smjeru, politički korektna ljevica odmah uzvikne: fašizam – pogledajte jezive napade na Angelu Nagle zbog njezina izvanrednog eseja “ Slučaj ljevice protiv otvorenih granica“. Opet, „kontradikcija“ između zagovornika otvorenih granica i populističkih anti-migranata je lažna „sekundarna suprotnost“, čija je konačna funkcija umanjiti potrebu promjene samog sustava: cjelokupni međunarodni ekonomski sustav koji u svom sadašnjem obliku rađa izbjeglice."

Žižek je, naravno, u pravu da, u osnovi, glavna borba mora biti promjena društva. Ali u toj borbi pitanje izbjeglica i imigracije postat će nejasno samo ako se postavi na pogrešan način. U izvjesnom smislu, upravo to čini njegov vlastiti članak. Imigracija i izbjeglice su vrlo važno pitanje koje se mora riješiti, ali na to pitanje mora se dati socijalistički odgovor, a ne etički.

Marx i irsko nacionalno pitanje

Žižek se poziva na članak Angele Nagle u American Affairs nazvan "Ljevica protiv otvorenih granica", koji je naišao na mnogo kritika i neke pohvale s lijeve strane. Zanimljivo je jer se, opet, pokušava koristiti Marx da se opravda protivljenje imigraciji. Odlomak koji je Nagle izabrala je Marxovo pismo dvojici američkih članova Prve Internacionale:

„Zbog konstantno povećane koncentracije zakupa, Irska stalno šalje vlastiti višak na englesko tržište rada te na taj način snižava plaće i umanjuje materijalni i moralni položaj engleske radničke klase."

„I najvažnije od svega! Svako industrijsko i trgovačko središte u Engleskoj sada posjeduje radničku klasu podijeljenu u dva neprijateljska kampa, engleske proletere i irske proletere. Obični engleski radnik mrzi irskog radnika kao konkurenta koji mu snižava životni standard. U odnosu na irskog radnika, sebe smatra članom vladajuće nacije i stoga postaje oružje engleskih aristokrata i kapitalista protiv Irske, ojačavajući na taj način njihovu dominaciju nad sobom. Njeguje vjerske, socijalne i nacionalne predrasude prema irskom radniku. Njegov stav prema njemu je približno isti kao stav "siromašnog bijelca" prema crncima u bivšim američkim robovlasničkim državama. Irac mu uzvratno vraća kamate za svoj vlastiti novac. On u engleskom radniku vidi i saučesnika i glupo oružje engleskih vladara u Irskoj.“
„Ovaj antagonizam se umjetno održava živim i pojačava ga štampa, propovjedaonica, stripovi, ukratko, sva sredstva koja su na raspolaganju vladajućim klasama. Taj antagonizam je tajna nemoći engleske radničke klase, unatoč njezinoj organizaciji. To je tajna kojom kapitalistička klasa održava svoju moć. A potonji je toga sasvim svjestan."

Ovo je vrlo jasna analiza u kojoj Marx ističe da su irski migranti bili suprotstavljeni engleskim radnicima u Engleskoj u drugoj polovici 19. stoljeća i da je ta podjela na štetu klasne borbe u Engleskoj. Činjenica da je Marx to istaknuo ne bi zapravo trebala nikoga iznenaditi. Ono što bi nas ovdje trebalo zanimati nisu Marxove vještine promatranja, već rješenje koje on predlaže, nešto što Nagle ne bi smatrala prikladnim uključiti:

"Engleska, metropola kapitala, moć koja je do sada vladala svjetskim tržištem, trenutno je najvažnija zemlja za radničku revoluciju, čak štoviše, jedina zemlja u kojoj su materijalni uvjeti za ovu revoluciju postigli izvjestan stupanj zrelosti. Stoga je najvažniji cilj Međunarodnog udruženja radnih ljudi ubrzati socijalnu revoluciju u Engleskoj. Jedino sredstvo da se to ubrza jest učiniti Irsku neovisnom. Dakle, svugdje je zadatak Internacionale da u prvi plan stavlja sukob između Engleske i Irske i da svugdje otvoreno stane na stranu Irske. Posebna je zadaća Centralnog vijeća u Londonu učiniti da engleski radnici shvate kako za njih nacionalna emancipacija Irske nije pitanje apstraktne pravde ili humanitarnih osjećaja, već prvi uvjet njihove društvene emancipacije. "

To doista dopire do srži stvari. Marx se zalaže da se engleski radnici udruže s irskima podržavajući njihov cilj za neovisnost, a da se Prva Internacionala bori za taj cilj. Time bi se engleski i irski radnici udružili u borbi protiv engleskog kapitala i engleskog imperijalizma. Također treba napomenuti da je on nametnuo odgovornost engleskim radnicima da se uključe u ovaj poziv, ne bi li pridobili irske radnike na svoju stranu. To je potpuno drugačije od argumentacije za kontrolu granica.

Čini se da je Nagle jednostavno preslikala citat iz članka Davida L Wilsona u Monthly Review-u. U tom članku on tvrdi da bi bilo pogrešno omalovažavati one koji su zabrinuti zbog uloge imigracije u smanjenju plaća, što je ispravno u toj mjeri. Međutim, taj bi se argument, bez daljnjeg pojašnjenja, lako mogao iskoristiti za opravdanje nečeg prilično reakcionarnog. Wilson to ne čini. Umjesto toga, on koristi odgovarajući citat da bi zagovarao jedinstvo radnika preko nacionalnih granica: moramo se suprotstaviti američkoj vanjskoj politici i ujediniti migrantske i nemigrantske radnike. To je točno. On se također protivi nekolicini posebno groznih politika američke vlade prema migrantskim radnicima. Ipak, osnovno teorijsko pitanje granica ostavlja neriješenim.

Takav nedostatak jasnoće otvara vrata i za druge interpretacije. Angela Nagle slijedi Wilsona zagovarajući djelovanje protiv "temeljnih uzroka migracije" koje pronalazi u američkoj vanjskoj politici, multinacionalnim korporacijama i siromaštvu. Međutim, iako Wilson tvrdi da kontrola imigracije šteti jedinstvu migrantske i nemigrantske radne snage, Nagle zauzima suprotan stav.

Nagle se čini da je puka izjava da postoji sukob između migrantskog i nemigrantskog rada argument za kontrolu imigracije, dok je u stvari argument za suprotno. U neobičnom zaokretu Nagle koristi citat u kojem Marx zagovara obranu demokratskih prava irskih radnika kako bi se zalagao za oštrije mjere protiv migranata:

"U pogledu ilegalne imigracije, ljevica bi trebala poduprijeti napore da E-potvrda postane obvezna i potakne stroge kazne za poslodavce koji to ne ispune. Poslodavci, a ne imigranti, bi trebali biti glavni fokus napora u provođenju zakona. Ti poslodavci iskorištavaju imigrante, koji nemaju uobičajenu pravnu zaštitu, da bi ovjekovječili utrku do dna u plaćama, istovremeno izbjegavajući poreze na plaće i osiguravajući druge beneficije. Takvi poticaji moraju se ukloniti ako se prema radnicima postupa pošteno.

„Baš kao i situacija koju je Marx opisao u Engleskoj svog vremena, političari poput Trumpa okupljaju svoju bazu jačajući anti-migracijske osjećaje, ali rijetko se ikad pozabave strukturalnim iskorištavanjem - u zemlji ili inozemstvu - to je glavni uzrok masovne migracije. Često pogoršavaju te probleme, proširujući snagu poslodavaca i kapitala protiv rada, istovremeno okrećući bijes svojih pristaša - često žrtava tih snaga - na druge žrtve, imigrante. No za sve Trumpove anti-imigracijske izjave njegova administracija nije učinila gotovo ništa da proširi implementaciju E-potvrda, radije se hvaleći da ima granični zid koji se, čini se, nikada neće ostvariti. Dok su obitelji razdvojene na granici, administracija je zatvorila oči prema poslodavcima koji imigrante koriste kao pijune u igri radne arbitraže."
Ovdje se Nagle pokušava predstaviti da je na strani radnika, tražeći od poslodavaca novčane kazne. Ali u stvarnosti, kako Wilson ističe u svom članku, ove vrste novčanih kazni i zahtjevâ samo čine radnike migrante još osjetljivijima na eksploataciju od poslodavaca. Stvaranje niže klase supereksploatiranih migranata upravo je ono što postižu zakonodavstvo i policijsko nadziranje. Poslodavci koriste nesretne podugovaratelje da zaobiđu takve mjere. Ti prijedlozi neće riješiti ništa, a u stvarnosti predstavljaju zapravo isti reakcionarni položaj kao i stari protukineski zakoni iz 1882. godine, koje Nagle citira gotovo s odobravanjem kada raspravlja o neslavnim poglavljima prošlosti AFL-a (Američka federacija rada).

Nagle ovdje ostavlja pitanje kontrole protoka rada u rukama kapitalističke klase. Ako kapitalistička klasa utvrdi da treba ući više rada, legalno ili ilegalno, pustit će ih više, ako ne, neće. Ideja da će se time ojačati pregovarački položaj radničke klase je u najmanju ruku kratkovidna. To odražava nadu sindikalne birokracije u lagodan život.

Takva bi politika zabila klin između legalnih i ilegalnih radnika i vjerojatno stvorila još slojevitiju radnu snagu, u kojoj neki imaju više prava od drugih. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, AFL-CIO se, treba priznati, borio protiv zakona o migraciji i zalagao se za put do državljanstva i prava na zadržavanje migranata. To je ispravno i odgovara programu koji je usvojila Druga Internacionala, upravo zato što izrasta iz potrebe radničkog pokreta za izjednačavanjem prava radničke klase, kako bi se mogla ujediniti.

Međutim, Trumka i drugi čelnici AFL-CIO-a kontinuirano inzistiraju na fikciji o ukidanju "ilegalne" migracije, što je manje-više to za što se i Nagle zalaže. Oni previše pažnje posvećuju buržoaskoj retorici, a premalo onome što stvarno rade. Cjelokupna svrha toga da se migrantima daju različita prava, bilo da im se daje pravo da ostanu samo pod određenim uvjetima ili u potpunoj ilegali, jest da se sruše plaće i uvjeti te stvori supereksploatirani dio radničke klase. Upravo iz tog razloga ne možemo očekivati da će kapitalistička klasa, ili njezin državni aparat, stvoriti proradnički migracijski sustav.

Mit o liberalnoj buržoaziji

Da bi prikrili vlastiti oportunizam, mnogi lijevi zagovornici imigracijske kontrole iskazuju svoje protivljenje liberalizmu. Da bi pokušali opravdati svoju razdvajajuću politiku, pozivaju se na frazeologiju klasnih sukobâ i suprotstavljanje „liberalnim elitama“. U stvarnosti, te liberalne elite ne postoje.

Nagle navodi kampanju Marka Zuckerberga, Fwd.us, kao navodno usklađenu s lijevim zagovornicima otvorene granice, ali u stvarnosti njihov program nije za otvorene granice, već za "humane" i učinkovite granice. Na primjer, Fwd.us, zajedno s Cato Institutom, tvrdi da je pritvor preskup i s odobravavanjem navodi upotrebu "elektronskih monitora za gležnje, telefonskih pregleda koji koriste biometrijski softver za prepoznavanje glasa, nenajavljene kućne posjete, provjere poslodavca i osobne prijave za nadzor sudionika". Druga faza tog programa započela je 2010. u drugoj godini Obamine administracije. To nije loša ilustracija razlikâ između politike republikanaca i demokrata. Prvi su zagovornici pritvornih centara, drugi zagovaraju elektroničko označavanje, jer je jeftinije.

Dana 22. studenog Hillary Clinton je inzistirala da Europa mora suzbiti svoje migracije:
"Divim se vrlo velikodušnom i suosjećajnom pristupu koji su posebno zauzeli lideri poput Angele Merkel, ali mislim da je pošteno reći da je Europa učinila svoj dio i da moram poslati vrlo jasnu poruku - "nećemo moći i dalje pružati utočište i podršku" – jer, ako se ne bavimo pitanjem migracije, ona će i dalje napuhivati tijelo politikom." (Hillary Clinton: Europa mora obuzdati imigraciju na vrhu desničarskih populista)

Drugim riječima, krajnju desnicu moramo pobijediti usvajanjem njihovog programa. S tim se slaže još jedan mezimac establišmenta, Tony Blair:
"Morate se suočiti s legitimnim pritužbama i odgovoriti na njih. Zato se danas u Europi ne možete kandidirati na izborima ako nemate snažan položaj u vezi s imigracijom, jer ljudi su zabrinuti zbog toga ..." Morate odgovoriti na te probleme. Ako im tada ne odgovorite ... ostavljate veliki prostor u koji populisti mogu ući." (Clinton, Blair, Renzi: Zašto smo izgubili i kako se boriti protiv)

Blair kao vješt buržoaski političar nikad ne kaže ništa jasno o ovim pitanjima, već samo ostavlja nagovještaje. Treba nam „snažna pozicija u vezi imigracije“ - ali on ne kaže što bi to bilo. Treba imati na umu da je Blairova imigracijska politika - "upravljana migracija" - uključivala postavljanje privatnih pritvornih centara u kojima su s imigrantima postupali lošije nego s kriminalcima. Njegova stranka koristila je letke hvaleći se smanjenjem broja tražitelja azila itd. Veliki dio takozvane neprijateljske okoline, koja od liječnika, učitelja, predavača, bankara i zemljoposjednika traži da nadgledaju imigraciju, postojao je u embrionalnom obliku tijekom Blairovih godina. Može se pretpostaviti da predlaže više istog.

Blairovo shvaćanje pitanja izbornosti je pomalo ograničeno. Prošlogodišnji manifest laburista je bio najviše sklon migraciji u dugom nizu godina zbog svog protivljenja "neprijateljskom okruženju" i neograničenom pritvoru. To je, usprkos podržavanju onoga što izgleda kao imigracijski sustav temeljen na bodovima, bio jasan odmak od tanko zakrivljenog koketiranja s ksenofobijom za vrijeme Blaira, Browna i Milibanda. Na temelju tog manifesta, laburisti su imali najbolji izborni rezultat od 1997.

Merkel se često predstavlja kao prijateljica imigranata, ali ona nije ništa od toga. Doduše, tijekom izbjegličke krize pustila je više izbjeglica u Njemačku nego što je bilo igdje drugdje dozvoljeno, ali ne iz općeg odobravanja imigracije. U stvarnosti, pokušavala je spriječiti da se sloboda kretanja potpuno razruši u Europskoj Uniji. Granice su se postavljale između država članica i to je bio način ublažavanja pritiska dok je ona radila na zaustavljanju protoka izbjeglica. Na kraju je sklopljen dogovor s Erdoganom, kojim je prihvatio šest milijardi eura kako bi izbjeglice držao, pod naoružanjem, u Turskoj. Takav je veliki humanizam Europske Unije.

Lijevo pokriće za buržoaziju

Mit o liberalnoj buržoaziji postoji i u proimigrantskoj i antimigrantskoj ljevici. Paul Mason, iako je više puta mijenjao svoje stajalište, 2016. godine tvrdio je da Laburisti moraju sklopiti savez s "globalističkim djelom elite" za meki Brexit. Takvo stajalište se može naći i širom britanske pro-EU ljevice. Oni se neprestano odnose prema EU kao nekoj progresivnoj instituciji i, iako možda ne bi koristili istu frazu kao Mason, oni tvrde upravo to isto: savez više klasâ između radnika i bankara grada Londona, od kojih je velika većina podržavala ostanak.

U SAD-u, ovaj popularni frontizam poprima oblik podrške demokratima. Ipak, demokrati, iako ne sasvim onako desno kao Trump, brane i dalje većinu njegovog programa. Glavna im je kritika to što on čini da izgleda loše. ICE (Imigracija i Provođenje Carine) je u redu, ali djecu treba deportirati zajedno s roditeljima, a ne odvojeno. U istom intervjuu koji je citiran gore, Hillary Clinton kaže: najprije deportirate kriminalce, prijetnju nacionalnoj sigurnosti i "loše aktere", a zatim onima koji su duže vrijeme u SAD-u dajete pravo suđenje i red da čekaju." Što se tiče ljudi koji tada nastave dolaziti, vraćate ih natrag, osim ako ne ispunjavaju uvjete za azil". Možemo samo pretpostaviti da ovdje misli na karavan migranata. Nije slučajno da, na sastanku "progresivnog" krila parlamenta demokrata nakon izbora u studenom, okupljeni kongresmeni i žene nisu mogli dati direktan odgovor na to kakav je njihov stav o ICE-u, a u stvarnosti su već odustali od opozicije ICE-u.

Pretvarati se da buržoazija na bilo koji način može biti prijatelj radnika-migranata ili saveznik onih koji se žele boriti protiv rasizma i ksenofobije znači pružiti korisnu uslugu buržoaziji, dajući im lijevo, "progresivno" pokriće. Kao marxisti imamo ulogu da razotkrijemo reakcionarne motive koji se nalaze iza dijela buržoazije, koja svoje interese krije iza progresivnih, demokratskih boja, i dijela buržoazije koji se pretvara da je na strani domaćeg radnika protiv stranog.

Naše stvarne tradicije

Kongres u Stuttgartu 1907. godine bio je najvažniji kongres Druge Internacionale. Na njemu se raspravljalo o kolonijama, ratu, imperijalizmu, izbornim pravima žena, sindikatima i migracijama. To nije bilo slučajno: upravo se na tim pitanjima oportunizam najjasnije pokazao.

Desni oportunisti na kongresu, uglavnom iz Britanije, SAD-a i Njemačke, zalagali su se za kolonije kao "civilizacijske" sile, protiv čvrste ratne linije, protiv imigracije iz zemalja "predaleko zaostalih u svom razvoju", u korist "neutralnog" (tj. apolitičnog) sindikalizma i zalagali su se za kompromis u pitanju ženskog biračkog prava, posebno stavljajući prednost muškog izbora nad ženskim. Na kraju je ljevica pobjedila u glasanju.

Važno je detaljno se pozabaviti pitanjem imigracije, budući da su argumenti izneseni tijekom rasprave bili vrlo slični onima koje su iznijeli Nagle i McCluskey. Trömer, delegat iz australske Laburističke stranke ocijenio je to ovako:

"Kapitalisti nastoje dovesti više azijskih radnika da bi smanjili plaće. Nadolazeći bijeli radnici se brzo organiziraju i ne povlače za sobom uvjete Australaca. Australska Laburistička stranka stoga želi spriječiti određene radnike od kojih se ne očekuje da usvoje uvjete bijelaca. To znači Azijate. (Vjeruje da) ove politike australske Laburističke stranke ne proturječe socijalizmu. (...) Naravno da svi želimo opće bratstvo naroda, ali, dok to ne postignemo, moramo se brinuti za radnike u našoj zemlji, tako da se ne nude kapitalistima bez otpora."

Isti stav izrazio je i američki delegat, Hillquit:
"Kapitalisti uvoze takvu radnu snagu, koja po prirodi mora biti jeftinija i općenito služiti kao nesvjesni štrajkbreher, a koja je opasna konkurencija domaćim radnicima. Danas su ta radna snaga Kinezi i Japanci, općenito žuta rasa. Mi nemamo apsolutno nikakve rasne predrasude prema Kinezima, ali moramo reći da su oni potpuno neorganizirani. Narod se može organizirati za klasnu borbu tek kad je njegov razvoj već prilično napredovao, kao što je slučaj s Belgijancima i Talijanima koji su prešli u Francusku. Kinezi, međutim, još uvijek previše zaostaju u svom razvoju da bi bili organizirani. Socijalizam ne smije biti puki sentimentalizam. Mi smo usred borbe između kapitala i rada. Tko se protivi organiziranom radu, naš je neprijatelj. Želimo li postići neku vrstu privilegija za strane štrajkbrehere , protiv kojih će se domaći radnici morati boriti? Ako ne poduzmemo nikakve mjere protiv uvoza kineskih štrajkbrehera, mi ćemo unazaditi socijalistički radnički pokret."

S izuzetkom nekih korištenih riječi, ovdje imamo potpuno isti fenomen kao i kod Naglea i McCluskeya. Pod pokrićem internacionalističke i klasne borbene frazeologije, ti su delegati zagovarali napade na prava određene skupine radnika. Ne na imigrante općenito, naravno (gdje bi bilo SAD bez imigranata?), ali na određenu grupu radnika za koju se smatralo da snižava plaće.

Nije slučajnost što je skupina kojom su se članovi SAD-a posebno zanimali azijska migracija. Američki Kongres, samo pet godina ranije, učinio je trajnim kineski Akt o isključenju iz 1882. godine, koji ne samo da je zabranio daljnju imigraciju iz Kine, nego je uklonio niz prava za migrantske radnike kineskog porijekla. Taj čin sramotno je podržao AFL, kao i građevinski sindikati u Kaliforniji, dok se ljevičarski IWW aktivno protivio zakonu. S tim u vezi, američki i australski delegati slijedili su vodstvo američke vladajuće klase.

Slučajno je ovo bio drugi put da su delegati iz Socijalističke partije Amerike pokrenuli to pitanje. Na kongresu u Amsterdamu 1904., Hilquit je podnio sličan prijedlog, pozivajući na okončanje uvoza radnika iz „zaostalih rasa“. Rezoluciji su se tada protivili drugi delegati SP-a, a povučena je, poput rezolucije iz 1907. Ipak, većina SP-a bila je prilično oportunistička po tom pitanju i igrala je imigracijsku kartu u Debsovoj predsjedničkoj kampanji 1904., usprkos Debsovoj osobnoj odbojnosti prema rezoluciji iz Stuttgarta.

U Stuttgartu su se delegati iz američke Socijalističke laburističke partije (na čelu s Danielom DeLeonom) usprotivili politici:
„[Govornik, Julius Hammer, kritizirao je] posebno treću točku Hillquitove rezolucije, koja omogućava potencijalno ograničenje imigracije kineskih i japanskih radnika. To je potpuno nesocijalističko. Zakonsko ograničenje imigracije mora se odbaciti. Ništa se od socijalizma ne može postići zakonodavnim putem u suradnji s buržoaskim strankama. [Govornik je dao nekoliko primjera] kako je rasna mržnja u Americi oslijepila radnike i poticala ih na nasilje. Japanci i Kinezi mogli bi se vrlo dobro organizirati. Ne postoje radnici tako neobrazovani kao što je sugerirano. Oni shvaćaju kapitalizam vrlo dobro i razumiju kako se boriti protiv njega. "

Talijanski izaslanici su to podžali:
"Ne možemo se boriti protiv migranata, samo protiv zlostavljanja koja proizlaze iz emigracije. Talijanska stranka i sindikati toga su uvijek svjesni. Mi smo protiv kontrole migracija, jer znamo da je bič gladi koji pukne za migrantima jači od bilo kojeg zakona kojeg donose vlade."

U osnovi su ti argumenti jednako primjenjivi na današnju situaciju. Stav koji su na ovoj konferenciji zauzeli oportunisti u potpunosti je analogan stavu koji su danas zauzeli zagovornici migracijskih kontrola. Rezolucija koja je dogovorena na kongresu u Stuttgartu ponovila je istu točku:
„Kongres ne traži lijekove za potencijalno predstojeće posljedice za imigrantske radnike i iseljavanja u bilo kakvim ekonomskim ili politički isključivim pravilima, jer su oni po prirodi besplodni i reakcionarni. To se posebno odnosi na ograničenje kretanja i isključenje stranih državljanstava ili rasâ. ”

Umjesto kontrole migracija, koju je smatrala "reakcionarnom prirodom", Druga međunarodna organizacija predložila je niz mjera za jačanje radničkog pokreta u zemlji primateljici:
„1. Zabrana izvoza i uvoza radnika koji su sklopili ugovor koji im uskraćuje slobodu raspolaganja vlastitom radnom snagom i plaćama.
„2. Zakonska zaštita radnika skraćivanjem radnog dana, uvođenjem minimalne stope plaće, ukidanjem sustava znojenja i uređenjem rada u kući.“
3. Ukidanje svih ograničenja koja sprječavaju da određene nacionalnosti ili rase ostanu u zemlji ili ih isključuju iz socijalnih, političkih i ekonomskih prava starosjedioca ili ih ometaju u ostvarivanju tih prava. Opsežne mjere za olakšavanje naturalizacije."

Osim toga, odlučeno je da sindikalni pokret mora ukloniti sva ograničenja za migrante koji postaju članovi i učinit sve kako bi olakšao njihovo sudjelovanje, kao i raditi na uspostavljanju međunarodnog sindikalnog pokreta i jačanju sindikalnog pokreta u zemlji iz koje su migranti došli.
Ovaj internacionalistički program stoji u oštroj suprotnosti s provincijalizmom sadašnjih vođa radničkog pokreta.
Jasno je da se uloga koju radnici migranti igraju u kapitalističkom društvu nije temeljno promijenila. Danas postoje stalni pokušaji kapitalističke klase, kao što je bilo prije sto godina, da iskoristi migrante za snižavanje plaća i uvjeta. Koliko su uspješni, uvijek se može raspravljati, ali čak i ako se zaključi da migranti podcjenjuju postojeću radnu snagu, iz toga ne proizlazi da treba podržavati imigracijsku kontrolu. Upravo suprotno. Uloga sindikata i političkih stranaka mora biti integracija i obrazovanje nesindikalne radne snage da bi se ojačao radnički pokret. Kao takav, mora se boriti protiv svake diskriminacije i različitih prava za migrante i nemigrante, uključujući davanje prava migrantima da ostanu, neovisno o njihovom zaposlenju.

Lenjin i Treća Internacionala

Ne iznenađuje da je na kongresu u Stuttgartu Lenjin bio na strani ljevice. Izrazio je zabrinutost zbog snage oportunizma u radničkom pokretu:
"Ovo glasanje o kolonijalnom pitanju je od vrlo velike važnosti. Kao prvo, upečatljivo je pokazalo socijalistički oportunizam koji podliježe buržoaskim blagodatima. Kao drugo, otkrilo je negativno svojstvo u evropskom radničkom pokretu, ono koje može naštetiti proleterskom pokretu, i zbog toga bi na to trebalo ozbiljno obratiti pažnju.

Rezolucija kolonijalne politike dobivena je uskom većinom, a manji su narodi nadjačali imperijalističke kolonijalne nacije. Snagu oportunizma pripisao je imperijalizmu, onome čemu se vratio u svojoj knjizi Imperijalizam: najviši stupanj kapitalizma. Istu je točku naveo u vezi s pitanjem imigracije:

"Nekoliko riječi o rezoluciji o emigraciji i imigraciji. I ovdje je u Komisiji postojao pokušaj da se se obrani uske, zanatske interese, zabrani imigracija radnika iz zaostalih zemalja (hladnjačari - iz Kine itd.). To je isti duh aristokratizma koji se nalazi među radnicima u nekim od "civiliziranih" zemalja, koji izvlače određene prednosti iz svog povlaštenog položaja, i stoga su skloni zaboraviti potrebu za međunarodnom klasnom solidarnošću. Ali nitko na [plenarnom zasjedanju] Kongresa nije branio tu zanatsku i malograđansku uskogrudnost. Rezolucija u potpunosti ispunjava zahtjeve revolucionarne socijaldemokracije." (Međunarodni socijalistički kongres u Stuttgartu)
Lenjin se složio s rezolucijom i povezao protivljenje pravima migranata s podrškom imperijalizmu. Njegov stav o ovom pitanju kao i u svemu drugom, bio je stav internacionalizma. Stav sloja radničke klase u imperijalističkim zemljama bio je štetan za ovo jedinstvo. Kao što Lenjin kaže, "skloni su zaboraviti potrebu za međunarodnom klasnom solidarnošću".

U svom članku iz 1913. godine Kapitalizam i imigracija radnika, iskazuje sličan stav:
„Buržoazija potiče radnike jednog naspram radnika onog drugog naroda u nastojanju da ih ostavi razdruženim. Radnici svjesni klase, shvaćajući da je razbijanje svih nacionalnih barijera kapitalizmom neizbježno i progresivno, pokušavaju pomoći prosvjetljenju i organiziranju svojih suradnika iz zaostalih zemalja."

Godine 1915. ponovo se vraća istoj temi:
„U svojoj borbi za istinski internacionalizam i protiv „socijal-šovinizma“, uvijek u našem tisku navodimo primjer oportunističkih vođa SP-a u Americi, koji se zalažu za ograničenja imigracije kineskih i japanskih radnika (posebno nakon kongresa u Stuttgartu 1907. i protiv odluka Stuttgarta). Smatramo da čovjek ne može biti internacionalist i istodobno se zalagati za takva ograničenja. I mi tvrdimo da socijalisti u Americi, posebno engleski socijalisti, koji pripadaju vladajućoj i tlačiteljskoj naciji, koji nisu protiv bilo kakvih ograničenja imigracije, protiv posjedovanja kolonija (Havaja) i potpune slobode kolonija, da su takvi socijalisti u stvarnosti šovinisti." (Pismo tajniku Lige socijalističke propagande)

Lenjinov položaj je vrlo jasan. Ne može se govoriti o argumentima za ograničenja imigracije. Takav je stav "socijal-šovinizam" i u osnovi je oprečan internacionalističkoj politici. Lenjin u članku iz 1913. godine dodatno naglašava korisne učinke imigracije:
„Ne može biti sumnje da samo strašno siromaštvo prisiljava ljude da napuste rodni kraj, a da kapitalisti iskorištavaju radnike imigrante na najsramniji način. Ali samo reakcionari mogu zatvoriti oči na progresivni značaj ove moderne migracije naroda. Emancipacija iz jarma kapitala nemoguća je bez daljnjeg razvoja kapitalizma i bez klasne borbe koja se na njemu temelji. I upravo u ovu borbu kapitalizam privlači mase radnog naroda cijelog svijeta, ruši ustajale, prljave navike lokalnog života, ruši nacionalne prepreke i predrasude, objedinjuje radnike iz svih zemalja u ogromnim tvornicama i rudnicima u Americi, Njemačkoj i tako dalje.“
Problem migracije mora biti postavljen sa stajališta međunarodne radničke klase. Migracije, iako često duboko traumatične i tragične za one koji su na njih prisiljeni, igraju povijesno progresivnu ulogu, jer služe za rušenje nacionalnih preprekâ, predrasudâ i navikâ. Dugoročno gledano, takav će razvoj jedino služiti jačanju pokreta radničke klase na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Treća Internacionala dala je izjavu i o pitanju migrantske radne snage na svom četvrtom kongresu. U Tezama o istočnom pitanju može se pročitati sljedeće:
"S obzirom na prijeteću opasnost, komunističke partije imperijalističkih zemalja - Sjedinjenih Država, Japana, Britanije, Australije i Kanade - dužne su ne ograničavati se na propagandu protiv rata, već i uložiti sve napore za uklanjanje čimbenika koji dezorganiziraju radnički pokret u tim zemljama i olakšavaju kapitalistima korištenje nacionalnih i rasnih antagonizama. Ti su čimbenici pitanja imigracije i jeftine obojene radne snage.

„Glavna metoda zapošljavanja obojenih radnika na plantažama šećera u južnom Tihom oceanu danas je ugovorni sustav koji uključuje radnike iz Kine i Indije. Ta činjenica navela je radnike imperijalističkih zemalja da zahtijevaju donošenje zakona protiv imigracije i protiv obojenog rada, kako u SAD-u tako i u Australiji. Ti zakoni produbljuju antagonizam između obojenih i bijelih radnika, fragmentirajući i slabeći jedinstvo radničkog pokreta.
„Komunističke partije Sjedinjenih Država, Kanade i Australije moraju voditi energičnu kampanju protiv zakona koji ograničavaju imigraciju i objasniti proleterskim masama ovih zemalja da će i oni trpjeti štetu zbog rasne mržnje koju izazivaju ti zakoni.
“Kapitalisti se protive takvim zakonima protiv imigracije jer favoriziraju besplatan uvoz jeftine obojene radne snage kao sredstva za smanjenje plaća bijelih radnika. Postoji samo jedan način da se uspješno suprotstavi nakani kapitalista da pređu u ofenzivu: imigrantski radnici moraju biti primljeni u postojeće sindikate bijelih radnika. Istovremeno se mora povećati zahtjev da se plaće obojenih radnika podignu na istu razinu kao plaće bijelih radnika. Takav korak komunističkih partija razotkrit će kapitalističke namjere i jasno pokazati obojenim radnicima da međunarodni proletarijat ne podnosi nikakve rasne predrasude."
Opet, ne dovodi se u pitanje činjenica da kapitalisti pokušavaju uvesti radnu snagu za niže plaće, ali to se „može riješiti na samo jedan način - radnici imigranti moraju se pridružiti redovima postojećih sindikata bijelih radnika“. Zahtjev za izjednačavanjem plaća migrantskih radnika "izložit će namjere kapitalista" i, ne može se to dovoljno naglasiti, "grafički pokazati" da "međunarodni proletarijat nema rasne predrasude".

Anti-imperijalizam?

Lijevi zagovornici migracijskih kontrola povremeno opravdavaju imigracijsku kontrolu pozivanjem na međunarodnu solidarnost. Sigurno je migracija loša za zemlje iz kojih ljudi iseljavaju i zar ne bismo trebali zagovarati poboljšanje uvjeta tamo? To zvuči dovoljno ugodno, ali pitanje je kako bismo trebali poboljšati uvjete? Nadalje, s obzirom na to da radnička klasa zapravo nije na vlasti, kojim bi se zahtjevima moglo doći do toga?

Što se tiče svih pobožnih fraza svjetskih vođa, oni uvijek najprije vode računa o vlastitim interesima. Trump zagovara granice i za robu i za migrante. Cjelovita svrha protekcionističkih prepreka za robu je izvoz nezaposlenosti u druge zemlje. Isto se odnosi na migrante. Izvlačenjem migranata, američka vladajuća klasa pomaže suzbiti klasnu borbu kod kuće, na štetu, naravno, Meksika i zemalja Srednje Amerike. Zatim, američka vladajuća klasa pokušava upotrijebiti meksičku državu za kontrolu migranata koji dolaze iz Srednje Amerike i naseliti ih u Meksiku. To je ujedno i politika, ako manje izričito, demokrata i takozvanog liberalnog establišmenta. Prilično ista politika koju EU ima prema Turskoj. Tako funkcionira imperijalizam.

U još gorljivijoj izjavi njemački povjerenik za Afriku, Günter Nooke, predložio je da europske zemlje daju u zakup zemljište u Africi da bi izgradili gradove koji bi mogli apsorbirati migrante i razviti ekonomiju, tj. povratak kolonijalizmu. Sličan je prijedlog podnio i reakcionarni predsjednik Lobos u Hondurasu. U osnovi, to bi bio samo goli izraz onoga što imperijalističke sile već rade, u posebnim ekonomskim zonama. Za sve lijepe izraze o razvoju, takva politika ne služi nikome osim njima samima.

U popularnoj mašti, naravno, dobrotvorne organizacije i strana pomoć služe svrsi pomoći osiromašenim svjetskim masama. U stvarnosti, dobrotvorne organizacije uglavnom pune vlastite i džepove korumpiranih vladinih dužnosnika širom svijeta. Radnici i siromašni moraju se nagoditi za mrvice. U najboljem slučaju dobrotvorne organizacije pokrivaju štetu koju nanosi vojska i banke imperijalističkih naroda.

Nagle ispravno prikazuje američke vojne avanture kao jedan od glavnih pokretača migracijskih tokova. Doista, destabilizacija Bliskog Istoka dovela je do toga da su milijuni ljudi lišeni svojih domova i sredstava za život. O tome smo u potpunosti suglasni. Jedan od preduvjeta mora biti nedvosmislena suprotnost američkom imperijalizmu.

Ali migracije ne uzrokuju samo rat ili politička represija. Jedan od čimbenika koji doprinosi migrantskom karavanu je cijena kave. Imperijalizam je učinio veći dio Srednje Amerike ovisnim o kavi za izvoz. Kako je brazilski real pao, brazilski natjecatelji u kavi jako su pogođeni. Dva dolara za kilogram kave zrna arabica ne pokrivaju troškove proizvodnje. Kako nema drugog izvora zaposlenja, proizvođači kave gurnuti su u migraciju. U isto vrijeme, tvrtke poput Starbucksa prodaju svoju kavu za 50 dolara po kilogramu. To je uloga koju multinacionalne korporacije igraju u svjetskoj ekonomiji i njihov doprinos migracijama.

U stvarnosti, nije dobro govoriti o promjeni uvjeta u bivšem kolonijalnom svijetu bez izazivanja kapitalizma i samog imperijalizma. Čitavo 20. stoljeće pokazuje uzaludnost anti-imperijalizma bez anti-kapitalizma i socijalizma. Upravo zato što je imperijalizam suštinski povezan s kapitalizmom, borba protiv imperijalizma se mora povezati s borbom protiv kapitalizma. Svi drugi prijedlozi, posebno iz radničkog pokreta u imperijalističkim zemljama, samo bi bili lijevo pokriće za imperijalizam. Radnici imperijalističkih zemalja moraju se ujediniti s radnicima u bivšem kolonijalnom svijetu boreći se protiv vlastite imperijalističke buržoazije. To je prava međunarodna solidarnost.

Novo razdoblje

Jedna od karakteristika sadašnjeg razdoblja je ta da radnički pokret na zapadu jeste zaražen nostalgijom za proteklim vremenom. Pod pritiskom smanjenja javnih usluga i napada na plaće i uvjete, mnogi radnici gledaju na prošlost kao na stabilnost i dobrobit. Vrijeme kada su kapitalisti i sindikati postizali dogovore o povećanju, a ne smanjenju plaća i kada su političke stranke obećavale - i provodile - reforme. To je vrijeme u kojem je riječ "reforma" zapravo značila poboljšanja u stanju radničke klase, a ne napade i rezove. Ali tog razdoblja više nema i neće se vratiti.

Kriza nije zbog migranata, niti loših ideja ('neoliberalizma'), već zbog granica samog kapitalizma. To ima određene implikacije. Reformisti i sindikalni lideri upadaju u zamku da svoj pristup migraciji zasnivaju na broju migranata koji kapitalizam može priuštiti. Koliko migranata može doći bez da smanjuje pritisak na plaće? Koliko migranata možemo smjestiti u škole, stanove i bolnice? To je bilo pogrešno 1950-ih i 1960-ih, ali to je katastrofalna logika u razdoblju kapitalističkog propadanja. Odgovor je da kapitalizam sebi ne može priuštiti da održi postojeće plaće i uvjete, bilo migranata ili ne. Zatvaranje granica, čak i iseljavanje migranata, u osnovi ne mijenja tu činjenicu. Bilo bi to kao da pokušate ugušite žeđ slanom vodom.

Stvarnost kapitalizma u sadašnjem razdoblju je da postoji novac za pružanje smještaja, škola itd. za sve izbjeglice na svijetu, ali je u privatnim rukama. Resursi za omogućavanje dostojnog životnog standarda za sve stanovnike svijeta postoje, ali koncentrirani su u gomili malog broja milijardera i multinacionalnih korporacija. Ta se nejednakost samo pogoršava.

Naš program nije za postizanje stabilnosti i ustupaka kapitalističke klase, što bi išlo na štetu radničke klase, bila migrantska ili ne. Naš program mora biti udruživanje prekograničnih radnika u obrani uvjeta, protiv rezova i za socijalističku revoluciju. Rezolucija koju je izdala Druga Internacionala na kongresu u Stuttgartu zapravo sadrži najvažnije elemente: obranu kolektivnih ugovora, uvjeta i odredaba, borbu za poboljšanje uvjeta svih radnika, davanje istih prava migrantima i radnicima koji nisu migranti, uključujući prebivalište, zdravstvenu zaštitu, socijalna davanja, stanovanje itd. Nadalje, moramo inzistirati na izgradnji veza međunarodnih sindikata i jačanju veza između organizacija radničke klase širom svijeta. Takav će pristup biti najbolja obrana postojećih uvjeta radničke klase protiv navale vladajuće klase, ali je i najbolja priprema za svjetsku socijalističku revoluciju.