Prva žrtva rata je istina. To je također slučaj sa ruskom intervencijom u Ukrajini. Marksisti moraju biti sposobni da presjeku maglu laži i ratne propagande i analiziraju prave razloge iza sukoba; što ga je uzrokovalo; i koji stvarni interesi leže iza izgovora i opravdanja različitih uključenih strana. Prije svega, to moramo činiti sa stajališta interesa svjetske radničke klase.

Iako se protivimo intervenciji Rusije u Ukrajini, činimo to iz vlastitih razloga, koje ćemo ovdje objasniti, a koji nemaju nikakve veze sa skandaloznom hajkom i plačem prostituisanih medija. Podrazumijeva se da je naša prva dužnost razotkriti odvratne laži i licemjere SAD-a i zapadnog imperijalizma.

 resized niet voine Image Марксистская Тенденция
 Izvor: Марксистская Тенденция

Oni glasno osuđuju rusku invaziju na Ukrajinu uz obrazloženje da krši „nacionalni suverenitet“ i „međunarodno pravo“.

Ove izjave smrde na licemjerje. Američki imperijalizam i njegove europske sluge upravo su oni s dugom i krvavom povijesti kršenja nacionalnog suvereniteta i takozvanog međunarodnog prava.

Ostvarujući svoje imperijalističke ciljeve, nikada se nisu suzdržavali od bombardiranja i invazije suverenih država (Irak), klanja civila (Vijetnam), organiziranja fašističkih vojnih udara (Čile) i političkih ubojstava (Allende, Lumumba). Oni su posljednji ljudi na Zemlji koji imaju pravo držati predavanja o vrlinama mira, demokracije i humanitarnih vrijednosti.

Svim pričama o suverenitetu Ukrajine proturječi činjenica da je zemlja pod rastućom dominacijom SAD-a od pobjede pokreta Euromajdan 2014.godine. Sve ključne poluge ekonomske i političke moći u rukama su korumpirane oligarhije i njezine vlade, koja je pak marioneta američkog imperijalizma i pijun u njegovim rukama.

MMF diktira ekonomsku politiku Ukrajine, a američko veleposlanstvo igra ključnu ulogu u formiranju njezinih vlada. Zapravo, sadašnji rat je u velikoj mjeri američko-ruski sukob koji se odvija na području Ukrajine.

NATO agresija

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rusija je ozbiljno oslabljena u međunarodnoj areni. Unatoč svim suprotnim obećanjima, američki imperijalizam je iskoristio tu činjenicu da se progura prema istoku, proširujući NATO sve do granica Rusije.

U tom kontekstu, američki imperijalizam se osjećao svemoćnim, s ljudima u Washingtonu koji su proklamirali „novi svjetski poredak“. Američki imperijalizam intervenirao je u bivše sovjetske sfere utjecaja, kao što su Jugoslavija i Irak. Rusija je morala trpjeti poniženje NATO-ovog rata protiv Srbije. Nakon toga uslijedio je stalni niz „obojenih“ revolucija za postavljanje prozapadnih vlada; postavljanje trupa u istočnoj Europi, popraćeno vojnim vježbama u blizini ruskih granica; i bezbroj drugih provokacija.

nato bombing novi sad Image Darko Dozet Wikimedia Commons jpg 
 Izvor: Darko Dozet, wikimedia commons

Ali sve ima svoje granice. Došlo je do točke u kojoj je ruska vladajuća klasa, čije interese Putin zastupa, rekla dosta. Do te je točke došlo 2008.godine, ratom u Gruziji, koja je planirala ulazak u NATO.

Iskoristivši činjenicu da je američki imperijalizam zaglavio u Iraku, Rusija je vodila kratak, oštar rat protiv Gruzije, uništavajući joj vojsku (koju je obučavao i opremio NATO), a zatim se povukla, osiguravši točke podrške u Abhaziji i Sjevernoj Osetiji, koje su se odvojile od Gruzije.

Euromajdansko rušenje Janukovičeve vlade u Ukrajini označilo je daljnji napredak interesa SAD-a i NATO-a – ovaj put, na povijesnu granicu Rusije. To je bila provokacija previše, a Rusija je reagirala 2014.godine aneksijom Krima – koji je uglavnom naseljen ruskim govornim stanovništvom, a dom je crnomorske flote ruske ratne mornarice koja se nalazi u Sevastopolju. Također su pružili vojnu pmoć pobunjenicima u građanskom ratu između naroda Donbasa koji govore ruski i desnog nacionalističkog režima u Kijevu. Zapad je protestirao, provodio sankcije, ali nije bilo ozbiljnih posljedica po Rusiju.

2015.godine, nakon što je bilo jasno da SAD nisu spremni angažirati kopnene snage u Siriji, Rusija je intervenirala na Assadovoj strani i odredila ishod građanskog rata. Sirija je bila važna za Rusiju jer joj se tu nalazi jedina pomorska baza na Mediteranu. Ishod je bilo ozbiljno nazadovanje za američki imperijalizam, u regiji koja za njih ima stratešku važnost.

Sada je Putin osjetio još jednu priliku da ponovno potvrdi moć Rusije. SAD su upravo doživjele ponižavajući poraz u Afganistanu. Rusija je uspjela posredovati mir u ratu Azerbajdžana i Armenije 2020.godine; intervenirati kako bi podržala Lukašenka u Bjelorusiji 2020.-2021.; a potom vojno intervenirati u Kazahstanu početkom 2022.godine.

Kobnu ulogu odigrale su pojačane provokacije koje su dolazile iz vlade Zelenskog. Nakon svrgavanja Janukoviča 2014., ukrajinska vlada je gurala pitanje članstva u NATO i EU. To je tada ugrađeno u Ustav 2020. Zelenski, komičar koji je postao predsjednik, izabran je 2019. jer je bio autsajder, netko tko će očistiti politiku, obračunati se s oligarsima i istovremeno sklopiti mir s Rusijom.

Međutim, pod pritiskom krajnje desnice, a nahuškan od strane Washingtona, vodio je suprotnu politiku.

Pitanje članstva u NATO-u ponovno je stavljeno visoko na dnevni red i snažno se guralo. Rusija to s pravom vidi kao prijetnju. Moglo bi se reći da to nije tako i da su druge zemlje koje dijele granicu s Rusijom već dio NATO-a. Ali ovo potpuno promašuje poantu. Sadašnja situacija je upravo rezultat desetljeća zapadnog imperijalizma koji se gurao da opkoli Rusiju koja se sada odgurava natrag.

Je li invazija bila neizbježna?

Dijalektički, kvantitet se pretvorio u kvalitet. Da se poslužimo jezikom fizike, dosegnuta je kritična točka u kojoj je izbijanje neprijateljstava bilo jasno na dnevnom redu.

Međutim, uvijek postoje različite opcije, čak i u ratovima. Da je Putin mogao postići svoje ciljeve bez muka invazije, sa svim rizicima i troškovima koji bi to podrazumijevali, očito bi radije krenuo tim putem. Takva je mogućnost u prvom redu svakako postojala i činila nam se kao najvjerojatnija hipoteza.

Bilo je nekih naznaka da će SAD biti spremne učiniti određene ustupke. I zašto da ne? Uostalom, Biden je javno rekao da je pitanje članstva Ukrajine u NATO-u izvan dnevnog reda u doglednoj budućnosti. Ali na kraju su događaji krenuli drugim putem.

Putin je koristio prijetnju vojnom akcijom (iako je poricao da će je provesti) kako bi natjerao američki imperijalizam za pregovarački stol. Njegovi zahtjevi bili su dovoljno jasni: nema članstva u NATO-u za Ukrajinu, prestanak NATO-ovog prodora na istok i sigurnosna jamstva u Europi.

Ti su zahtjevi upravo odgovarali interesima ruskog kapitalizma i stoga su bili dijametralno suprotni interesima Washingtona. Američki imperijalizam stoga nije bio spreman popustitiruskim zahtjevima. Ali nije bio spreman ni angažirati kopnene trupe u obranu Ukrajine. Prijetnje sankcijama, koje nisu bile potkrijepljene vojnom akcijom, naravno, nisu nimalo odvratile Putina.

Stvari imaju svoju dinamiku. Kada Putin nije dobio očekivane ustupke, nije mu preostalo ništa drugo nego djelovati. Vrijeme igranja igrica je prošlo.

Što je bio razlog tvrdoglavog odbijanja američkog imperijalizma da učini bilo kakve ustupke? Nije se smjelo vidjeti da popuštaju na prijetnje. To bi dodatno narušilo autoritet američkog imperijalizma na svjetskoj razini. Ali isto je vrijedilo i za Putina.

Tvrdoglavo odbijanje Zapada da uopće uzme u obzir ruske zahtjeve dovelo ga je u poziciju da ili djeluje u skladu sa svojim prijetnjama ili da popusti. To je odredilo daljnji tijek događaja.

Poput čovjeka koji igra partiju šaha, Putin je već uzeo u obzir nespremnost zapadnog imperijalizma da izravno intervenira s trupama u Ukrajini, a već je zanemario cijenu sankcija. S ogromnim snagama od 190.000 vojnika već okupljenih na granicama Ukrajine, njegov je sljedeći potez bio unaprijed određen.

 putin biden Image kremlin.ru
 Izvor: kremlin.ru

Svaki agresivni rat uvijek zahtijeva neko opravdanje. Za javno mnijenje u Rusiji, Putin je iskoristio izgovor ukrajinskog granatiranja Donjecka, koje je okarakterizirao kao „genocid“. To je pretjerivanje, ali ne treba ga tako olako odbaciti kao što su to činili imperijalisti.

Opako ugnjetavanje koje je pretrpjelo rusko govorno stanovništvo Donbasa od strane ukrajinske vojske nije upitno. U posljednjih osam godina u tom je sukobu ubijeno oko 14.000 ljudi, a veliku većinu čine civili iz regije Donjeck. Procjenjuje se da je 80 posto granata ispalila ukrajinska vojska.

Putin je pozvao na sukob priznavši republike u Donbasu i poslavši vojnike da potkrijepi svoju odluku. To je bio signal za pokretanje vojnog napada na Ukrajinu.

Koji su razlozi Putinovih postupaka?

U svemu tome Vladimir Putin, prirodno, ganja svoje interese. Podižući nacionalistički žar nada se povratku popularnosti koju je u posljednje vrijeme izgubio zbog ekonomske krize, napada na radnike, mirovine, demokratska prava itd.

To je uspjelo 2014. s aneksijom Krima i on misli da može ponoviti trik.

Želi se pojaviti kao snažan čovjek, koji se suprotstavlja Zapadu i brani Ruse gdje god da se nalaze. On se predstavlja kao branitelj ruskog stanovništva Donbasa. To je lažno. Putina nije briga za tešku situaciju stanovnika Donbasa.

Iskoristio je Republike Donjeck i Lugansk kao sitniš za postizanje svojih ciljeva u Ukrajini. To je bio pravi smisao sporazuma iz Minska.

U stvarnosti, on ima iluzije o carskoj veličini. On sebe vidi u ulozi svojevrsnog cara, slijedeći liniju Ruskog Carstva prije 1917. i njegovog reakcionarnog velikoruskog šovinizma. Ideja da takav čovjek može igrati bilo kakvu progresivnu ulogu u Ukrajini krajnje je smiješna.

Ruski imperijalizam

Rusija nije slaba zemlja kojom dominira imperijalizam. Daleko od toga. Rusija je regionalna sila, čija se politika može opisati samo kao imperijalistička. Pravi razlog ruskog rata u Ukrajini je pokušaj da se osiguraju sfere utjecaja i nacionalni sigurnosni interesi ruskog kapitala.

Očajni formalist mogao bi prigovoriti da Rusija ne posjeduje sve obilježja koje je Lenjin iznio u svojoj slavnoj knjizi Imperijalizam: najviši stupanj kapitalizma. Možda i jest tako, ali to uopće ne znači da Rusija nije imperijalistička. Odgovor na taj prigovor nalazi se u istoj Lenjinovoj knjizi.

 putin tank hall Image kremlin.ru
 Izvor: kremlin.ru

Lenjin opisuje Rusiju kao "ekonomski najzaostaliju zemlju, u kojoj je moderni kapitalistički imperijalizam upleten, da tako kažemo, u posebno zatvorenu mrežu predkapitalističkih odnosa". Ali u isto vrijeme, on uključuje carsku Rusiju kao jednu od pet vodećih imperijalističkih nacija . I to usprkos činjenici da je carska Rusija bila ekonomski zaostala i da nikada nije izvezla ni kopiju kapitala.

Rusija danas više nije ista zaostala, nerazvijena zemlja kakva je bila prije 1917. Sada je to razvijena industrijska zemlja u kojoj postoji visok stupanj koncentracije kapitala, gdje bankarski sektor (i sam vrlo centraliziran) igra ključnu ulogu u gospodarstvu .

To ne mijenja činjenica da plin i nafta igraju ključnu ulogu u ruskoj ekonomiji. Štoviše, ti resursi nisu pod kontrolom stranih multinacionalnih kompanija, već su u rukama ruskih oligarha. Ruska vanjska politika u velikoj je mjeri vođena potrebom da se osiguraju tržišta za svoj izvoz energije (osobito Europa) i sredstva za njihovu isporuku.

Istina je da se Rusija ne može smjestiti na istu ravninu sa Sjedinjenim Državama. SAD su još uvijek dominantna svjetska imperijalistička sila. Za usporedbu, Rusija je mala ili srednja imperijalistička sila. Njezino gospodarstvo nije u istom rangu kao ono u SAD-u, pa čak ni u onom europskih imperijalističkih sila. 

Ali nitko razuman ne može poreći da je Rusija regionalna imperijalistička sila s ambicijama u srednjoj Aziji, na Kavkazu, na Bliskom istoku, u istočnoj Europi i na Balkanu.

Rusija je od Sovjetskog Saveza naslijedila nuklearni arsenal i posljednjih je godina uložila velika sredstva u modernizaciju svoje vojske. Uvrštava se među pet najvećih vojnih potrošača u svijetu, njeni vojni rashodi porasli su za 30 posto posljednjih godina, a treća je zemlja u svijetu po udjelu vojnih izdataka u BDP-u (4,3 posto). 

Ruski rat u Ukrajini je reakcionarni imperijalistički rat koji ne možemo podržati. To će imati najviše negativnih učinaka u Ukrajini, Rusiji i na međunarodnoj razini. Upravo iz tih razloga se protivimo ruskom ratu protiv Ukrajine.

Ovaj rat stvara nacionalnu mržnju među narodima koji su dugo bili ujedinjeni bliskim bratskim vezama, dodatno podstičući raspoloženja reakcionarnog ukrajinskog nacionalizma s jedne strane i reakcionarnog velikoruskog šovinizma s druge strane, sijući monstruoznu podjelu u radničkoj klasi na nacionalnoj, etničkoj i jezičnoj liniji.

Glavna garancija protiv ovog nacionalističkog otrova je da ruski radnici održavaju nepopustljiv stav proleterskog internacionalizma, čvrsto se bore protiv šovinističkog otrova i suprotstavljaju se Putinovoj reakcionarnoj politici, kako u zemlji tako i u inozemstvu. U tom pogledu uzor je stajalište ruske sekcije IMT-a.

Sa svoje strane, dok se odupiru ruskoj agresiji, radnici Ukrajine moraju shvatiti da su njihovu zemlju sramotno izdali oni koji su tvrdili da su njihovi prijatelji i saveznici. Zapadni imperijalistički lešinari namjerno su ih gurnuli u rat, a zatim su se povukli i skrštenih ruku promatrali kako Ukrajina tone u krvavu močvaru. U mjeri u kojoj su naknadno obećali ograničene zalihe oružja, ali bez vojnika, naravno, radi se o ciničnom pokušaju da se sukob održi kako bi se zaglavile ruske snage i izazvale maksimalne žrtve na obje strane, kao sredstvo za dobivanje jeftinih propagandnih bodova protiv Rusije.

Priča o sankcijama, ratoborna retorika o “borbi do kraja”, odbijanju da se i jedan vlastiti vojnik angažira u borbi u Ukrajini, krokodilske suze o patnjama jadnih Ukrajinaca, itd. – sve to ne može sakriti ni u jednom trenutku jasnu činjenicu da je Ukrajina tretirana kao pijun u ciničnoj igri politike moćnih.

Ukrajinci! Otvorite oči i shvatite da je vaša zemlja žrtvovana na krvavom oltaru imperijalizma! I shvatite da su vaši jedini pravi prijatelji radnici svijeta!

Posljedice u svjetskim poslovima

Rat u Ukrajini će imati duboke posljedice u svjetskim razmjerima. SAD su dominantna svjetska imperijalistička sila i najkontrarevolucionarnija sila na planeti. Ali sadašnja kriza razotkrila je temeljnu slabost američkog imperijalizma.

Njegovu moć postupno je nagrizla opća kriza svjetskog kapitalizma, koja se izražava u kolosalnoj nestabilnosti, ratovima i prevratima, koji crpe tolike količine krvi i zlata koje je nemoguće izdržati ni najbogatijoj naciji na svijetu.

Katastrofalan ishod vojnih okupacija Iraka i Afganistana pokazao je tu slabost svima na uvid. To je bio jedan od elemenata koji je Putina uvjerio da započne rat u Ukrajini. Računao je da Amerikanci neće vojno intervenirati i nije pogriješio.

Nakon poraza u nizu inozemnih avantura, koje su bile pogubno skupe i ništa nisu riješile, javno mnijenje u SAD-u više nema apetita za vojnim avanturama. Bidenove su ruke bile efektivno vezane.

To će propisno primijetiti Kina, koja se sada pojavila kao moćan suparnik američkom imperijalizmu. Suprostavio se SAD-u u mnogim dijelovima svijeta, a u Washingtonu ga smatraju daleko većom prijetnjom od Rusije.

Kina više nije ona slaba, ekonomski zaostala, dominirana nacija kao što je bila 1949. Ima moćnu industrijsku bazu i sada je velika vojna sila. Ne skriva svoje planove o Tajvanu, za koji kaže da želi ponovno ujediniti s Kinom mirnim pregovorima, ali ako to nije moguće, može to učiniti i vojnim sredstvima.

Ukrajinska afera bila je korisna lekcija Pekingu o ograničenjima američke vojne moći. I premda nije željela provocirati svoje trgovinske partnere na Zapadu otvoreno podržavajući Rusiju – čime je bila suzdržana na glasovanju u Vijeću sigurnosti UN-a – sasvim je jasno dala do znanja da krivi SAD za forsiranje ukrajinskog članstva u NATO.

Kina je očito postigla dogovor s Rusijom da ublaži posljedice sankcija (još jedan razlog zašto one neće uspjeti). Ukrajinska afera nesumnjivo će dovesti do tješnjeg bloka između ruskih i kineskih imperijalista u narednom razdoblju – razvoja kojeg se Washington mora bojati kao što se Vrag boji svete vode.

Rascjepi između američkog imperijalizma i njegovih europskih saveznika

Sukob u Ukrajini između interesa SAD-a i Rusije također je iznio na površinu podjele između Washingtona i njegovih europskih saveznika, posebice Francuske i Njemačke. Tradicionalno, francuski buržuji su uvijek pokušavali zadržati izgled da imaju određenu neovisnost, razvijajući vlastito nuklearno oružje i njegujući vlastitu sferu imperijalističkog utjecaja u Africi i drugdje. U tom sukobu Macron je pokušao igrati neovisnu ulogu. Djelomično su ga motivirali predstojeći predsjednički izbori. No, pozicija Pariza i Berlina također se temelji na ekonomskim interesima. 

Europa je jako ovisna (40 posto) o uvozu ruskog plina. To se posebno odnosi na Njemačku, koja 60 posto svog prirodnog plina uvozi iz Rusije, ali i tamo ima značajna ulaganja. To je pravi razlog za nevoljkost Njemačke da poduzme bilo kakve korake koji bi zaoštrili sukob i njezinu nevoljkost da provede sankcije Rusiji. 

 Major russian gas pipelines to europe Image Samuel Bailey Wikimedia Commons
 Izvor: Samuel Bailey, Wikimedia Commons

U trenutku kada se sadašnji sukob završi (kao što, na ovaj ili onaj način, mora), ove će sankcije, kao i mnoge druge, tiho biti odbačene, jer bi štetan učinak na europsku ekonomiju – prije svega na Njemačku – bio previše bolan za podnijeti. Unatoč svim suprotnim tvrdnjama, Njemačka ne može pronaći prikladne alternativne izvore nafte i plina po održivim cijenama.

Njemačka je sama po sebi imperijalistička sila, a njezinu vanjsku politiku diktiraju interesi njemačkog kapitala, koji ne moraju nužno biti u skladu s interesima američkog kapitala. Njemački kapital kontrolira Europu kroz mehanizme EU. Već 30 godina vodi politiku širenja svog utjecaja na istočnu Europu i Balkan (igrajući odlučujuću ulogu u reakcionarnom raspadu Jugoslavije), a njezina vanjska trgovina je blisko povezuje s Kinom. 

Nakon što je poražena u Drugom svjetskom ratu, bila su nametnuta ograničenja na to koliko je Njemačkoj bilo dopušteno obnoviti svoju vojsku. Njemačka vladajuća klasa uvijek je pazila da se ne primjeti da igra izravnu ulogu u stranim imperijalističkim vojnim avanturama, iako je Njemačka bila dio NATO-a. Ta nevoljkost je slomljena prije nekog vremena. Njemačka je, pod zelenim ministrom vanjskih poslova, poslala vojnike u Jugoslaviju 1990-ih. Iako se protivila invaziji na Irak 2003., poslala je vojnike u Afganistan. 

Sada je njemački kapital iskoristio ispriku za rat u Ukrajini da krene u golem program vojne potrošnje. Neizbježno je da će svaka imperijalistička sila morati uskladiti svoju ekonomsku moć s odgovarajućom vojnom snagom.

Naravno, glavni neprijatelj američkog imperijalizma nije Rusija, već Kina i postojala je jasna politika zaokreta prema Aziji od strane Washingtona. U ovom sukobu Kina je stala na stranu Rusije. U isto vrijeme interesi Kine nisu potpuno isti kao interesi Rusije. Kineski imperijalizam brani interese kineskih kapitalista, uključujući zaštitu njihovih izvoznih tržišta na Zapadu. Iz tog razloga Kina ne želi javno istupiti kao odgovorna za ruske postupke, iako ih, naravno, podržava. 

Apsolutno nema govora o novom svjetskom ratu između Sjedinjenih Država i Rusije, kao ni između SAD-a i Kine, dijelom upravo zbog prijetnje nuklearnim ratom, ali i zbog odlučnog protivljenja takvom ratu sa strane masa. Kapitalisti ne ratuju za patriotizam, demokraciju ili bilo koja druga uvažena načela. Oni ratuju za profit, za zauzimanje stranih tržišta, izvora sirovina (nafta) i za širenje sfera utjecaja.

Ali nuklearni rat bi značio međusobno uništenje svih strana. Čak su skovali frazu kako bi to opisali: MAD (uzajamno osigurano uništenje). Da takav rat ne bi bio u interesu bankara i kapitalista je samo po sebi razumljivo. 

Ekonomske posljedice

Drugi važan aspekt pitanja je utjecaj rata u Ukrajini i zapadnih sankcija Rusiji na svjetsku ekonomiju.

Već krajem 2019. svjetsko gospodarstvo krenulo je prema novom padu. Kako se nakon šoka pandemije vraćamo u neku vrstu normalnosti, situacija je iznimno krhka. Nisu sve zemlje još povratile razinu proizvodnje od prije pandemije. Svjetska ekonomija prožeta je mnogim proturječjima. Svaki šok je može dovesti u recesiju. 

Kriza u Ukrajini već je dovela do naglog povećanja cijena energenata, što bi moglo postati još gore. To doprinosi inflatornim pritiscima na svjetsku ekonomiju i drugim čimbenicima koji već djeluju na perspektivu stagflacije, odnosno ekonomske stagnacije u kombinaciji s visokim cijenama. Neki buržoaski ekonomisti izračunali su da bi ovaj sukob mogao smanjiti rast BDP-a u eurozoni i Velikoj Britaniji 2023. i 2024. godine za 0,5 posto. I to u vrijeme kada su prognoze rasta već slabe. 

Situacija bi se vrlo brzo mogla pogoršati. Sankcije već pogađaju rusku ekonomiju. Najnovija izvješća ukazuju na nagli pad vrijednosti rublja, što je prisililo centralnu banku da podigne kamatne stope. Došlo je do naglog porasta inflacije, a gomile zabrinutih ljudi povlače svoj novac iz banaka. Zatvorena je i moskovska burza.

Ove su rezultate s oduševljenjem dočekali zapadni komentatori, koji su zanemarili činjenicu da i njihove vlastite burze bilježe velike gubitke, a cijene i ovdje rastu. Međutim, neposredni učinci na Rusiju uskoro će nestati, a nešto što nalikuje ravnoteži bit će obnovljeno. Isto se ne može reći za svjetsku ekonomiju.

Ali sankcije su oružje s dvije oštrice. Možemo sa sigurnošću očekivati ​​da će Rusija uzvratiti za sankcije. Iskoristit će prijetnju prekidom opskrbe plinom Europi, a Medvedev je već zaprijetio eksproprijacijom zapadnih interesa u Rusiji.

Položaj radničkog pokreta

Rat stavlja na kušnju sve tendencije radničkog pokreta, a kao što se i očekivalo, reformisti i socijaldemokrati požurili su se pridružiti vlastitoj vladajućoj klasi, kao najvatreniji branitelji sankcija Rusiji. Lijevi reformisti na Zapadu podijelili su se u različite kampove: neki se otvoreno pridružuju vladajućoj klasi, pod sloganom “ruke dalje od Ukrajine”; drugi su pali u impotentni pacifizam, pozivajući na povratak mitskoj vladavini “međunarodnog prava” i nadajući se da “diplomacija” može spriječiti rat.

U Rusiji je vodstvo Komunističke partije, kao što se i očekivalo, kapituliralo pred vlastitom vladajućom klasom i u potpunosti podržalo Putinovu imperijalističku intervenciju. Drugi ljevičari su stali iza liberala, predstavljajući još jedan dio vladajuće klase. 

Stav revolucionarnih marksista trebao bi biti jasan: principijelan klasni stav na liniji “glavni neprijatelj radničke klase je kod kuće”. NATO-u i zapadnjačkim imperijalističkim gangsterima ne smije se polagati nikakvo povjerenje, a to posebno vrijedi za radnike i socijaliste na Zapadu.

Zadatak borbe protiv reakcionarne bande u Kremlju je zadatak samo ruskih radnika. Zadaća revolucionara na Zapadu je borba protiv vlastite buržoazije, protiv NATO-a i protiv američkog imperijalizma – najkontrarevolucionarne sile na planeti.

Ne možemo podržati nijednu stranu u ovom ratu, jer je to reakcionarni rat s obje strane. U konačnici, riječ je o sukobu između dviju skupina imperijalista. Ne podržavamo ni jedno ni drugo. Narod siromašne, krvareće Ukrajine žrtva je ovog sukoba kojeg oni nisu stvorili i kojeg ne žele.

Jedina alternativa karnevalu reakcije i ratnim stradanjima ukrajinskih radnika i omladine je politika klasnog jedinstva protiv ukrajinskih oligarha, kao i protiv američkog i ruskog imperijalizma. Nacionalno pitanje u Ukrajini je izuzetno komplicirano i svaki pokušaj vladanja zemljom na bazi nacionalizma (bilo ukrajinski ili proruski), neminovno će rezultirati raspadom zemlje, etničkim čišćenjem i građanskim ratom, kao što smo već vidjeli.

U konačnici, kapitalizam, u svojoj epohi senilnog propadanja, znači rat i ekonomsku krizu. Jedini način da se stane na kraj njegovim užasima je da radnička klasa preuzima vlast, u jednoj zemlji za drugom, i briše ovaj truli sustav. Za to je potrebno revolucionarno vodstvo – ono koje se čvrsto temelji na načelima socijalističkog internacionalizma. Stoga je najhitniji zadatak dana strpljiv rad na izgradnji snaga marksizma, na izgradnji međunarodne marksističke tendencije.

London, 28. februar 2022.