Dok ruska vojska nastavlja da granatira gradove Ukrajine, zapadna štampa i političari daju sve od sebe da prikriju ulogu zapadnog imperijalizma u ovoj katastrofi. Zapad ne samo da nije neutralan, nego je čak provocirao sukob iz svojih imperijalističkih razloga.

Dok bombe i rakete padaju na ukrajinske gradove, radnici širom svijeta su prirodno zgroženi smrću i razaranjem izazvanim ruskom invazijom. Međutim, uloga koju je Zapad odigrao u ovom sukobu nikada nije objašnjena.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
 Foto: Presidential Administration of Ukraine

Ako malo razmislimo o tome, jasno je da rat u Ukrajini nije samo rat između Ukrajine i Rusije, već posrednički rat između zapadnih saveznika i Rusije. Nema sumnje na čijoj je strani Zapad. Posljednjih nekoliko godina, ukrajinsku vojsku naoružavaju i obučavaju zemlje NATO-a.

Danas ratne napore Ukrajine finansiraju EU i SAD. Oni šalju i oružje i novac na neviđen način. Njemačka je prekršila svoje dugogodišnje pravilo da ne šalje oružje. Predstavnički dom je upravo odobrio Ukrajini 13 milijardi dolara i tako dalje.

Mogli bismo da se zapitamo: gdje je bio taj novac kada je Ukrajina bila usred razorne ekonomske krize? Sada su u ratu, to se jasno smatra dobro potrošenim novcem. Kada se masa Ukrajinaca suočila sa siromaštvom i neimaštinom, to nije bilo baš tako. Činjenica da zapadni proizvođači oružja ostvaruju ogroman profit od ovoga je šlag na torti.

Od kakve će koristi biti ova podrška? Veoma male. Ako bude ciljanih posljedica, produžiće se rat, ali uz ogromnu cijenu. Naravno, neće se političari, novinari i izvršni direktori u SAD ili zapadnoj Evropi suočiti sa ovim razaranjem, već milioni Ukrajinaca kojima su uništeni domovi i sredstva za život. Ruska vojska će naravno sravniti gradove Ukrajine sa zemljom pre nego što joj dopuste da se pridruži NATO-u.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
  Foto: Presidential Administration of Ukraine

Evropski radnici će takođe osjetiti pritisak, uz cijene energije koje naglo rastu. Ovo je bez da spominjemo radnike i sirotinju Egipta i Libana, koji su veliki potrošači ruske i ukrajinske pšenice. Ipak, kako su jasno rekli američki predsjednik Bajden i ministarka spoljnih poslova Velike Britanije Liz Trus, to je „cijena koju vrijedi platiti“. Naravno, njima je to lako reći.

Za zemlje NATO-a u pitanju je važan princip: čvrsto držati Ukrajinu u svojoj sferi uticaja i ne dozvoliti rusko miješanje. Ovo je uvezano uz nakićenu frazeologiju o suverenitetu i samoopredjeljenju. Ali iza lijepih fraza, kao što to često biva, kriju se imperijalistički interesi.

 

Data obećanja

Korijen ovog sukoba može se pratiti do raspada Sovjetskog Saveza. U to vrijeme, Varšavski pakt je bio na snazi širom Istočne Evrope. Pakt je stvoren posebno da bi se suprotstavio uključivanju Zapadne Njemačke u NATO. Vojnici Sovjetskog Saveza bili su stacionirani širom Istočne Evrope – s jedne strane kao garancija od napada sa Zapada, a s druge kao sredstvo za obezbjeđivanje kontrole državne birokratije u Moskvi nad narodima Istočne Evrope.

Međutim, do 1989. pakt se raspadao. Kapitalisti Zapada su vidjeli ogromnu priliku za nova profitabilna ulaganja širom Istočne Evrope, uključujući i samu Rusiju, kao rezultat povratka kapitalizmu, koji se dešavao u regionu. Bili su veoma voljni da spriječe vojsku Sovjetskog Saveza da interveniše i preokrene proces.

Državna birokratija Sovjetskog Saveza koristila je svoje trupe za suzbijanje revolucionarnih pokreta u Mađarskoj 1956. i Pragu 1968. U to vrijeme na dnevnom redu je bila politička revolucija, a ne restauracija kapitalizma, ali je ipak bilo straha među kapitalističkim političara da će vojska ponovo intervenisati. U vojnom establišmentu postojala je snažna podrška, naravno ne socijalizmu, već prestižu vojske Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta.

Zapad je, dakle, liderima Sovjetskog Saveza obećao niz stvari. Konkretno, obećao je da neće širiti NATO. Džordž Buš stariji dao je obećanje Gorbačovu da neće iskoristiti različite pokrete u istočnoj Evropi da naškodi sovjetskim bezbjednosnim interesima 1989. godine. U vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. ovo je postalo posebno osjetljivo pitanje.

Ministar spoljnih poslova Zapadne Njemačke Genšer je održao govor u kome je rekao da NATO, kako ne bi naštetio sovjetskim bezbjednosnim interesima, treba da isključi „širenje svoje teritorije na istok, odnosno približavanje sovjetskim granicama“. Ugovor o ujedinjenju Njemačke koji su potpisale dvije njemačke republike, Sovjetski Savez, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, predviđao je da, iako je nova Ujedinjena Njemačka mogla slobodno da pristupi NATO-u, nakon povlačenja sovjetskih trupa iz Istočne Njemačke (NDR), nikakve strane trupe ne bi bile stacionirane u bivšoj NDR.

Tokom čitavog procesa, zapadne sile su bile itekako svjesne da je prihvatanje Sovjetskog Saveza bilo uslovljeno uvjeravanjima o namjerama Zapada u odnosu na istočnoevropske zemlje. Državni sekretar SAD Džejms A. Bejker je 9. februara 1990. ponudio Gorbačovu da se NATO neće širiti ni jedan milimetar na istok, ako Sovjetski Savez prihvati da se nova Ujedinjena Njemačka pridruži NATO-u. Sljedećeg dana, zapadnonjemački kancelar Kol obećao je Gorbačovu da „NATO ne bi trebalo da proširuje svoje djelokrug“. I obećanja su se nastavila tokom 1990. i sljedeće godine.

U martu 1991, samo nekoliko mjeseci prije raspuštanja Varšavskog pakta, Džon Mejdžor je rekao Gorbačovu da „ne govorimo o jačanju NATO-a“, a po pitanju širenja NATO-a da se „ništa od toga neće dogoditi“. Varšavski pakt je propisno raspušten 1. jula 1991. godine.

Arhiv nacionalne bezbjednosti Univerziteta Džordž Vašington sakupio je niz dokumenata koji pokazuju nalet diplomatskih aktivnosti osmišljenih da daju obećanja sovjetskim liderima, pod nazivom: Širenje NATO-a: Šta je Gorbačov čuo. Oni zaista ne ostavljaju mjesta sumnji u ono što je tada obećano. Ali obećanja su prekršena nekoliko godina kasnije.

Pljačka istočne Evrope

Oligarhija u Rusiji koja se stvarala pljačkom državne imovine još nije bila dovoljno jaka da se afirmiše. Ekonomija je bila u slobodnom padu i otpor radničke klase još nije bio u potpunosti savladan. Rusija je 1990-ih postala igralište za nove oligarhe i zapadni finansijski kapital.

Oličenje ovog procesa bio je predsjednik Jeljcin, koji se u velikoj mjeri oslanjao na Zapad da bi održao svoju vlast. Ako je Gorbačov pokušavao da balansira između tržišnih reformi i stare planske ekonomije, Jeljcin je postao lice otvorene kontrarevolucije i tržišne reforme. U ključnim tačkama, Zapad je istupio da ojača svoju poziciju u odnosu na pobunjene radnike i krilo birokratije koje još uvijek nije u potpunosti prešlo na kapitalizam.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
  Foto: Presidential Press and Information Office

Čak i kada se Putin postavljao da preuzme vlast od Jeljcina, oslanjao se na Zapad, uključujući javne sastanke sa Tonijem Blerom i drugima. On je trebalo da bude njihov novi čovjek u Moskvi. Restauracija kapitalizma do ove tačke značila je potčinjavanje Rusije zapadnom imperijalizmu.

Zapad je gurao svoj uticaj u Istočnu Evropu. Radnička klasa u regionu bila je temeljno demoralizovana i atomizovana procesom kapitalističke restauracije. Bili su zreli za eksploataciju i zapadni kapital se uselio da uradi upravo to.

U tome je veliku ulogu odigrao njemački  kapital, koji je postao ključni igrač u ekonomijama istočne i centralne Evrope, kao i na Balkanu. Pritom je odigrao odlučujuću ulogu u reakcionarnom raspadu Jugoslavije. Švedski finansijski kapital preuzeo je bankarstvo u baltičkim državama (Estonija, Letonija i Litvanija). Industrije širom istočne Evrope su progutale evropske kompanije, posebno one koje su bile u dobrom stanju. Njemački proizvođač automobila Folksvagen preuzeo je Škodu itd. Ali ove nove akvizicije ostale su ranjive na jednu Rusiju koja je počela da se diže na noge.

Rat u Čečeniji, gdje je Rusija brutalno potisnula lokalne težnje za nezavisnošću, bio je znak da Rusija nije bila baš ona sila koja je nekad bila. Rat je takođe bio ključna komponenta u Putinovoj predsjedničkoj kampanji. Svoje predsjedništvo je označio kao oživljavanje, uključujući ponovno uvođenje državne himne Sovjetskog Saveza (sa novim, nacionalističkim tekstom).

Prekršena obećanja

Ako su ruski oligarsi bili veliki gangsteri, mali gangsteri istočne Evrope koji su se obogatilirasprodajom državne imovine sada su bili zabrinuti zbog svog većeg susjeda na istoku. Formalno uključivanje u zapadnu sferu uticaja bila je primamljiva opcija.

Ukratko, između 1999. i 2004. većina država bivšeg Varšavskog pakta bila je inkorporirana u NATO. Uključivanje, posebno baltičkih država, dovelo je NATO do granica Rusije.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
 Foto: wikimedia commons

Sada bi američke trupe mogle da budu raspoređene na granicama Rusije, na nekih dva sata vožnje od Sankt Peterburga, iako da bi se smanjila količina provokacija, u toj fazi nije bilo američkih snaga na ruskim granicama. SAD su se za sada držale onog dijela sporazuma koji je predviđao da neće biti stalno stacioniranih trupa istočno od Njemačke. Ali ovo neće potrajati, kao što ćemo vidjeti.

Medlin Olbrajt, državni sekretar Bila Klintona, objasnila je rusko mišljenje o ovome u to vrijeme (1998): „[ruski predsjednik] Jeljcin i njegovi sunarodnici su se snažno protivili proširenju, videći to kao strategiju za iskorišćavanje njihove ranjivosti i pomjeranje linije podjela u Evropi ka istoku, ostavljajući ih izolovane“.

Otprilike u isto vrijeme, NATO je sproveo 78-dnevnu kampanju bombardovanja Jugoslavije (Srbije), što je izazvalo ogromnu ekonomsku štetu. U predavanju o krizi u Ukrajini 2014, profesor Džon Miršajmer sa Univerziteta u Čikagu objasnio je značaj ovoga: „NATO ne samo da se umiješao u poslove zemlje koja nije članica NATO, već je stao na stranu protiv Srba, saveznika Rusa i to bez odobrenja Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija“.

Zatim su uslijedile intervencije na Kosovu, gdje su se ruske oklopne jedinice sukobile sa NATO trupama; Avganistan, gdje su SAD lažno pokrenule član 5 međusobne odbrane; a odnedavno i Libija. Zaključak je bio jasan, NATO nije bio samo odbrambeni savez, već nešto što bi Zapad mogao da iskoristi da pojača svoje interese protiv Rusije.

Rusija povlači „crtu u pijesku“

NATO je nastavio svoj program širenja. Godine 2008. održan je samit u Bukureštu na kojem je usvojena deklaracija. Suprotno željama Ukrajine i Gruzije, dve zemlje nisu odmah dobile odobrenje za članstvo. Ipak, u deklaraciji je jasno navedeno da „NATO pozdravlja evroatlantske težnje Ukrajine i Gruzije za članstvo u NATO-u. Danas smo se dogovorili da ove zemlje postanu članice NATO-a“.

Kao odgovor na ovu deklaraciju, zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije je izjavio: „Članstvo Gruzije i Ukrajine u alijansi je ogromna strateška greška koja će imati najozbiljnije posljedice po panevropsku bezbjednost. Putin je nazvao članstvo Gruzije i Ukrajine u NATO „direktnom prijetnjom“ Rusiji.

U depeši koja je procurila 1. februara 2008, američki ambasador u Moskvi je objasnio stav Rusije:

„5. (C) Težnja Ukrajine i Gruzije da se priključe NATO-u ne samo da je Rusiju pogodila u živac, već izaziva ozbiljnu zabrinutost u vezi sa posljedicama po stabilnost u regionu. Ne samo da Rusija to vidi kao opkoljavanje i napore da se njen uticaj u regionu podrije, već se i plaši nepredvidivih i nekontrolisanih posljedica koje bi ozbiljno ugrozile ruske bezbjednosne interese. Stručnjaci nam kažu da je Rusija posebno zabrinuta da bi jake podjele u Ukrajini oko članstva u NATO-u, sa velikim djelom etničko-ruske zajednice protiv članstva, mogle da dovedu do velikog raskola, uključujući nasilje ili, u najgorem slučaju, građanski rat. U tom slučaju, Rusija bi morala da odluči da li da interveniše; što je odluka sa kojom Rusija ne želi da se suoči“.

Otprilike u isto vrijeme, SAD su se poigravale sa idejom da u Poljskoj postave sistem protiv-raketne odbrane. Poljska vlada je insistirala na tome, ne toliko zato što bi zaštitila Poljsku od projektila, već zato što bi uspostavila trajno vojno prisustvo SAD u zemlji. Rusko Ministarstvo spoljnih poslova je u julu 2008. izdalo saopštenje – koristeći iste riječi kao i Putin u januaru – u kojem se navodi da ćemo, ako se projekat nastavi, „biti primorani da reagujemo ne diplomatskim, već vojno-tehničkim metodama“. Poljski projekat je navodno bio odbrambeni, a ne usmjeren protiv Rusije, ali to su bile samo puke riječi.

Pitanje pozicioniranja raketnih sistema ima istoriju. SAD i njihovi saveznici vole da se pretvaraju da postavljanje američkih vojnika ili projektila u Istočnu Evropu uopšte nije agresivan potez. Ali SAD već dugo drže Monroovu doktrinu koja proglašava cijelu Ameriku zonom zabranjenom za druge imperijalističke sile. Ne moramo da zamišljamo šta bi SAD pomislile da je jedan od njihovih protivnika stavio trupe i projektile na, recimo, Karibe. Već znamo kakva bi bila njihova reakcija. Tokom kubanske raketne krize, SAD su pretile nuklearnim ratom zbog prisustva sovjetskih projektila i trupa na Kubi. Moglo bi se zamisliti šta bi rekli da su Kinezi danas postavili trupe i projektile na Kubu ili u Meksiko.

Kontinuirane provokacije NATO-a nagnale su Rusiju i Putina da podvuku „crtu u pijesku“. Iskoristili su neriješen sukob između Gruzije i Južne Osetije da pokrenu invaziju na Gruziju. Rat je trajao 12 dana i završio se tako što je Gruzija bila primorana da prihvati de fakto nezavisnost Južne Osetije i Abhazije. Iako ovo nikada nije bio dio formalnog sporazuma, on je takođe efikasno spriječio Gruziju da nastavi svoj put ka članstvu u NATO.

Ovo je mogao biti kraj, ali Zapad još nije odustao od nade da će proširiti svoju sferu uticaja. Određeni ustupci su zaista napravljeni: odbačen je, na primjer, plan poljske raketne baze. Međutim, u Ukrajini je trebalo da se dogodi još jedna ozbiljna tačka žarišta – tačka koja je zaista bila uvod u sadašnji rat.

Majdanski pokret

U 2013. ukrajinski predsjednik Janukovič je pregovarao o trgovinskim sporazumima sa Evropom. Janukovič je pokušao balansirati između Rusije i Zapada. On je pregovarao o sporazumu o pridruživanju sa EU, ali je to ugrozilo odnose Ukrajine sa Rusijom.

Putin se usprotivio sporazumu o pridruživanju, ispravno ga smatrajući pokušajem da se Ukrajina privuče bliže orbiti EU. Oligarsi iz istočne Ukrajine stali su na Putinovu stranu, plašeći se gubitka ruskog tržišta. Putin je umjesto toga ponudio trilateralne pregovore između EU, MMF-a i Rusije, ali je takvu ponudu odbila EU. Ovo je očigledno bilo pitanje uzmi ili ostavi za EU, koja nije bila zainteresovana za podršku opadajućoj ukrajinskoj ekonomiji. Njegovo obećanje od milijardu dolara bilo je beznačajno i malo bi učinilo. Rusija je nudila 15 milijardi dolara. Nije ni čudo što se Janukovič odlučio za ovo potonje.

Angela Merkel je prokomentarisala rusko protivljenje sporazumu izjavom da je „Hladni rat gotov“. Ali postupci i ruske vlade i Zapada dokazali su da je bilo suprotno. Ona je dalje napomenula Janukoviču da su od njega „očekivali više“.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
 Foto: Mstyslav Chernov

Ovo povezivanje sa Evropskom unijom Zapad je neko vrijeme koristio kao mamac. Obećanja o lakom pristupu tržištu rada na Zapadu, investicijama itd., dovela su do toga da jedan sloj stanovništva u novembru 2013. izađe na ulice da podrži sporazum. To su kultivisali lideri EU.

Kao što će pokazati kasniji događaji, EU nije imala namjeru da Ukrajini obezbijedi punopravno članstvo u EU. Rado su odvojili Ukrajinu od Rusije, čak i po cijenu građanskog rata, ali nisu htjeli da pruže ozbiljnu podršku. Čak i sada, lideri EU se protive ulasku Ukrajine, ali parlament EU glasa. Ako bi Ukrajina ušla u EU, imala bi pristup budžetu EU i bezvizni režim. To lidere EU ni najmanje ne zanima.

Međutim, kako su se protesti razvijali, oni su rado branili pravo Ukrajine da se pridruži EU. Njemački ministar vanjskih poslova Vestervele rekao je da su skupovi podrške pristupnom sporazumu pokazali da „srce ukrajinskog naroda kuca na evropski način“. Ali to nije značilo da će im biti dozvoljeno da se pridruže EU.

Kako se protest razvijao, SAD su se uključile. Sekretar za štampu Bijele kuće Džej Karni je 3. decembra izjavio:

„Nasilju i zastrašivanju ne bi trebalo da bude mjesta u današnjoj Ukrajini. Nastavljamo da podržavamo težnje ukrajinskog naroda da postigne prosperitetnu evropsku demokratiju. Evropske integracije su najsigurniji put ka ekonomskom rastu i jačanju ukrajinske demokratije“.

Ali agresivnije krilo američke buržoazije željelo je da ide još dalje. Senator Džon Mekejn dao je nekoliko ratobornih izjava i posjetio proteste na Majdanu, održavši tamo govor 15. decembra. Spremao se državni udar.

Audio snimak razgovora američkog državnog sekretara i američkog ambasadora u Ukrajini je postavljen na Jutjub, najvjerovatnije od strane ruskih obavještajaca. Jasan je dokaz da su SAD bile umiješane u plan za smjenjivanje Janukoviča.

Cilj uključivanja SAD bio je jasan: uspostaviti vladu prijateljski nastrojenu prema Zapadu koja bi potpisala sporazum o pristupanju EU i nastavila da se zalaže za uključivanje Ukrajine u NATO. Sumnja je da li je ikada bila namjera da ih puste da se pridruže, ali su svakako imali za cilj da i dalje daju nadu u ekonomski prosperitet (u vidu članstva u EU) i vojnu bezbjednost (u vidu članstva u NATO) pred očima Ukrajinaca.

Državni udar se uredno dogodio 22. februara 2014. Novi režim nije gubio vrijeme proklamovanjem svoje antiruske namjere. Dan kasnije, 23. februara, ukrajinski parlament je ukinuo zakone o jeziku ruske manjine. Mjesec dana nakon državnog udara, potpisali su pristupni sporazum.

U procesu mobilizacije protiv Janukoviča, imperijalisti i prozapadni ukrajinski oligarsi oživjeli su duh nacističkih kolaboracionista fašističkih grupa iz Drugog svjetskog rata, a neonacisti su obezbijedili udarne bataljone protesta na Majdanu. Kao što smo vidjeli, novi režim je u svoje institucije ugradio naslijeđe nacističkih kolaboracionista, uključujući i skandiranje: „Slava Ukrajini! Slava herojima!“, koja je čak postala i zvanična pjesma ukrajinske vojske.  To su takođe preuzeli zapadni liberali u posljednjih nekoliko nedjelja.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
 Foto: Theodor Seibert

Reakcija Putina i ruske vlade bila je predvidljivo neprijateljska. Nova vlada je predstavljala prijetnju za rusku pomorsku bazu u Sevastopolju, a u roku od mjesec dana Putin je anektirao Krim kako bi obezbijedio Rusiji pristup Crnom i Sredozemnom moru. Takođe je podržao – u početku nevoljko, a na kraju i snažno – separatističke pobunjenike u Donbasu, posebno u dva navrata kada je izgledalo da će ih ukrajinska vojska poraziti.

Ironično, dostignuće ukrajinskog nacionalističkog pokreta je gubitak tri važna regiona Ukrajine. Sve su to, od početka do kraja, jasno podsticale SAD, a donekle nevoljno i EU.

Neprestano petljanje NATO-a

NATO je 2017. i 2020. godine svom savezu dodao još dvije zemlje koje su ranije bile dio ruske sfere uticaja: Crnu Goru i Makedoniju. Sami po sebi, ovi dodaci nisu bili odlučujući, ali su pokazali da je NATO spreman da nastavi svoje širenje, čak i na Ukrajinu.

SAD i EU nastavile su da huškaju Ukrajinu protiv Rusije. Oni su bili ohrabreni da prekrše sporazum iz Minska II, čemu su se ukrajinski nacionalisti protivili od početka. Nove bespilotne letjelice je Ukrajini dostavila Turska, a SAD su isporučivale protivtenkovske rakete Dževelin. Uglavnom, spremali su se za još jednu ofanzivu u Donbasu. Još u januaru ove godine, sekretar ukrajinskog Savjeta za nacionalnu bezbjednost i odbranu, Oleksij Danilov, izjavio je:

„Ispunjavanje sporazuma iz Minska znači uništenje zemlje. Kada su potpisani pod ruskom puškom — a gledali su Nijemci i Francuzi — već je bilo jasno za sve racionalne ljude da je nemoguće sprovesti te dokumente“.

Ukrajinska vlada nastavila je svoje neprijateljstvo prema manjini koja govori ruski: 2019. godine Zelenski je uveo zakon o jeziku koji obavezuje upotrebu ukrajinskog jezika u uslužnoj industriji i za školarinu u školama. Sada je bilo po zakonu kažnjivo da konobar nekoga pozdravi na ruskom, osim ako mušterija to nije izričito zahtijevala. Slično tome, školama koje su nastavu izvodile u Rusiji sada je bilo zabranjeno da to rade. Bila je to još jedna provokacija protiv ruske manjine – i Rusije.

I pritisak je nastavljen. U proljeće 2021. godine, NATO je održao ogromnu vježbu pod nazivom „Defender Europe 2021“, uključujući manevre u svim baltičkim državama i Poljskoj. Ukrajina je bila jedna od 26 zemalja učesnica. Prema američkoj vojsci, vježba „demonstrira našu sposobnost da služimo kao strateški bezbjednosni partner na zapadnom Balkanu i u regionima Crnog mora, istovremeno održavajući svoje sposobnosti u sjevernoj Evropi, na Kavkazu, u Ukrajini i Africi“. Uglavnom, sve oblasti koje Rusija i Zapad osporavaju. NATO bi, naravno, tvrdio da to nije neprijateljsko ponašanje prema Rusiji. Ali njihove vježbe su bile „prijateljske“ kao i ruske vježbe u Bjelorusiji prije invazije. Vježbe su takođe uključivale američke bombardere B1 koji su zaobilazili ruski vazdušni prostor, gurajući Rusiju da u odgovoru povuče lovce.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
 Foto: Socialist Appeal

U ljeto 2021. godine, britanska vlada je takođe poslala ratni brod HMS Defender u ruske teritorijalne vode, južno od Krima. Bili su tu da „nešto pokažu“, a to je da Britanija ne priznaje Krim kao ruski, nazivajući ga „ukrajinskim vodama“. U oktobru su SAD ponovo poslala bombardere oko ruskog vazdušnog prostora, ovog puta u Crnom moru. Zatim, u septembru, pod maskom „Partnerstva za mir“, NATO je održao vježbe u Ukrajini u kojima su učestvovale američke trupe.

Štaviše, zemlje NATO-a su preduzele napore da obuče ukrajinske oružane snage. Koristeći vojni poligon Javoriv, između Lavova i poljske granice – poznatog i po orvelovskom nazivu Međunarodnog centra za očuvanje mira i bezbjednosti – od 2015. godine, instruktori NATO-a oblikuju ukrajinsku vojsku prema standardima NATO-a, uključujući i neonacističke bataljone koji su u sastavu Nacionalne garde. Ovo je vojna baza koja je uništena ruskim bombardovanjem 12. marta.

Jasna je cijela namjera ovih vježbi, letova, treninga itd. NATO čak nije bio toliko oprezan u vezi sa tim: željeli su da dokažu svoju spremnost da prebace trupe u Istočnu Evropu, da se pripreme za rat sa Rusijom i da podrže Ukrajinu u njenom sukobu sa Rusijom. Naravno, kao što su događaji pokazali, NATO nema namjeru da u stvari vodi rat, ali je htio da pošalje signal.

Zišan Alim, kolumnista na MSNBC-u, je to prilično dobro objasnio: „time što je godinama pričao o mogućnosti članstva Ukrajine u NATO-u, ali je nikada nije ispunio, NATO je stvorio scenario koji je ohrabrio Ukrajinu da se ponaša oštro i suprotstavi Rusiji — bez ikakve namjere da direktno brani Ukrajinu svojom vatrenom moći ako Moskva odluči da je Ukrajina otišla predaleko.

Profesor Miršajmer je to rekao prilično otvorenije 2015. godine: „Zapad vodi Ukrajinu u propast i krajnji rezultat je da će Ukrajina biti uništena. Dodao je on:

„Ono što radimo je da ohrabrujemo Ukrajince da se bore oštro protiv Rusije. Ono što mi radimo je da ohrabrujemo Ukrajince da misle da će na kraju postati dio Zapada jer ćemo na kraju pobijediti Putina i da će na kraju biti po našem“.

Krajnji rezultat žestokog igranja sa Rusijom je da se Ukrajina sada uništava. Da li su zapadni lideri poput Bajdena i Džonsona zaista zamišljali da će Rusija napasti Ukrajinu, ne možemo znati, ali su očigledno bili spremni da rizikuju. Oni su tokom jeseni i zime moralisali, braneći pravo Ukrajine da uđe u NATO, kao što su branili pravo Ukrajine da se pridruži EU. Ili možda, još konkretnije: njihovo pravo da se prijave za pridruživanje, jer za sada ne postoji plan da im se zaista omogući članstvo u bilo kojoj od organizacija.

Ko je odgovoran?

Dok se sada približavamo broju od dva miliona izbjeglica, i pošto je većina gradova Ukrajine pod opsadom i bombardovanjem, mnogi se pitaju ko je odgovoran za ovo? Zapad krivi Putina, spekulišući da je možda poludio. Ali ako pogledate dalje od naslova, ovaj sukob je samo izbijanje na površinu antagonizma između Rusije i zemalja NATO-a.

Zapadni imperijalizam neprestano pokušava da pomjeri granice NATO-a i EU. Kada je to učinila, Rusija je uporno objašnjavala da je to neprihvatljivo. Prijetila je čak i upotrebom sile. Kada prijetnje nisu bile uspješne, Rusi su zapravo upotrijebili silu, kao u Gruziji, u sukobu u Donbasu i Siriji. Bilo je potpuno jasno da je Rusija bila spremna da upotrebi vojne mjere za sprovođenje svojih interesa.

Zapad vjerovatno nije znao koliko daleko može da gurne Putina. Ali oni su bili spremni da se kockaju sa životima ukrajinskog naroda time što su govorili da Putin blefira. Uporno su provocirali, a sada cenu plaća narod Ukrajine.

Ove zime, SAD su mogle ponuditi neke ustupke. Istina je da SAD i EU nisu bile spremne da Ukrajini daju formalni status u NATO ili Evropskoj uniji. Nisu imali takve namjere. Moglo se nešto dogovoriti. Putin je tražio pismena uvjeravanja, jer izgleda da verbalna nemaju nikakvu vrijednost.

Umjesto toga, Bajden, Džonson i Makron su moralisali, govoreći o „ukrajinskom suverenitetu, „njihovom pravu da uđu u NATO“ itd. Oni su takođe pozivali ukrajinsku vladu da zauzme čvrst stav: „samo naprijed, mi smo iza vas“ bila je poruka. Ovo ne samo da nije uvjerilo Ruse, nego ih je vjerovatno učinilo još zabrinutijim.

Čini se da su se samo Makron i Šolc predomislili, plašeći se cijene u obliku miliona izbjeglica, računa za obnovu Ukrajine i, naravno, prijetnje evropskim zalihama nafte i gasa.

Stav Zapada je bio, i ostaje, da su spremni da se bore do posljednje kapi krvi za pravo Ukrajine da uđe u NATO – posljednje kapi ukrajinske krvi, tačnije rečeno.

U ruskoj invaziji, naravno, nema ničeg progresivnog. Priča o borbi protiv nacista, iako je nesumnjivo prilično popularna u Rusiji, samo je dimna zavjesa. Uticaj ove invazije je, makar privremeno, jačanje reakcionarnih snaga na svim stranama. Ovo takođe prijeti da podstakne duboke podjele između ruskih i ukrajinskih radnika.

Kako je zapadni imperijalizam pripremio teren za sukob u Ukrajini 
Foto: In Defence of Marxism

Bez obzira na to, posmatrati ovo kao samo rusku invaziju na Ukrajinu je prilično pogrešno i služi za prikrivanje uloge koju je NATO igrao i nastavlja da igra u podsticanju tenzija. Ovo ne samo da nije odbrambeni savez, to je savez prvenstveno usmjeren protiv Rusije u istočnoj Evropi, koji nastavlja da pomjera svoje granice sve bliže i bliže.

NATO, kao i EU, sredstvo je za unapređenje zapadnih interesa u istočnoj Evropi, protiv interesa Rusije i Kine, ako do toga dođe. U ratu u Ukrajini se upravo radi o nivou uticaja koji zemlje NATO-a, pre svega SAD, Britanija, Francuska i Njemačka, treba da imaju na Ukrajinu. Pošto alijansa nije spremna da angažuje svoje trupe u borbi, ovaj rat se odigrava kao posrednički između ruske vojske i ukrajinske vojske, koju finansiraju i snabdijevaju zemlje NATO-a.

Iz ovoga takođe možemo zaključiti da se uopšte ne radi o ratu oko „prava na samoopredjeljenje“ Ukrajine ili njenog „suvereniteta“, već oko toga koja imperijalna sila treba da dominira u njoj. Da li će Ukrajina biti pod ruskom dominacijom, zapadnom ili mogu da sklope nekakav dogovor o međusobnoj eksploataciji zemlje? Ovo pitanje nisu uspeli da riješe diplomatskim putem i sada pokušavaju da ga riješe oružjem. Kao što je Klauzevic rekao, „rat je nastavak politike drugim sredstvima“.

Pre nešto više od 100 godina, Lenjin je istakao da je kapitalizam neizbježno vodio ka imperijalizmu. U stvari, on je svoju knjigu nazvao Imperijalizam – Najviša faza kapitalizma. Buržoazija i razne nijanse pacifista i reformista su tvrdile da je to pogrešno, i da u stvari kapitalizam, pa čak i imperijalizam, vode miru i stabilnosti. Takva je njihova smiješna odbrana NATO-a. Kad bi samo SAD/NATO mogli da dominiraju cijelom Istočnom Evropom, imali bismo mir, kažu oni. Ali istina je konkretna i upravo je suprotna od onoga što oni tvrde.

Raspad Sovjetskog Saveza nije doveo do „dividende mira“ kako su Tačer i Buš tada tvrdili. Vojna potrošnja je u svakom trenutku visoka, a sukobi između imperijalističkih sila se intenziviraju širom svijeta. Širenje NATO-a je jedan od načina na koji se vodi ovaj sukob.

Ovaj rat je proizvod sukobljenih kapitalističkih interesa. Riječ je o tome koliko daleko NATO može da ide u svojim imperijalističkim težnjama i koliko daleko manja imperijalistička sila, Rusija, može da se odupre i osvoji neke od svojih izgubljenih sfera uticaja.

Zadatak marksista je da sve ovo strpljivo objasne radnicima svih zemalja. Moramo objasniti da sve dok kapitalizam opstaje, sukobi oko tržišta i sfera uticaja će se nastaviti. Varvarstvo kapitalizma će se nastaviti kada se rat u Ukrajini završi i to će dovesti do novih ratova. Tek kada radnici svih zemalja konačno stave tačku na kapitalizam, tome ćemo vidjeti kraj.

Tekst originalno objavljen 14. marta 2022.