Kroz tjedan dana, ono što je počelo kao prosvjedi s polu-ustanačkim karakterom, postalo je otvoren revolucionarni ustanak koji ne pokazuje znakove usporavanja. Ovaj pokret ne uništava samo državne zgrade i policijske postaje, već i ono najbitnije, manjak svijesti koji je držao ljude u lancima. Revolucija je počela.

Luj XVI: „Je li ovo pobuna?”

La Rochefoucauld: „Ne, gospodine. Ovo je revolucija.”

Izvor: _rexalf, Instagram

Prizori zapaljenih zgrada parlamenta, vladinih ureda i, ponajviše, policijskih postaja preplavili su medije. No najupečatljiviji su bezbrojni prijenosi uživo koje prenose milijuni prosvjednika, koji istinski prikazuju revolucionarni duh vremena. Ti prizori prizivaju scene iz revolucionarnog perioda 1998.-1999.

Prva provincijska zgrada parlamenta koju su ljudi zapalili bila je u Makassaru, dan nakon što je policija ubila 21-godišnjeg dostavljača, Affana Kurniawana. To je ubrzo popraćeno sličnim prizorima u Tegalu, Solou, Surakarti, Bandungu i Zapadnoj Nusi Tenggari. U Pekalonganu, pokret je započeo kao mirna demonstracija, oplakivanje Affana i polaganje cvijeća za njega. Međutim, kako je bijes masa izbijao, mirna se demonstracija ubrzo pretvorila u požar.

Popis demonstracija i eskalacija raste iz dana u dan. Dok pišemo ove redke , mase su već dodale Brebes, Pekalongan, Cilacap i Kediri na popis - borimo se održati korak s brzim razvojem situacije, koji je srž revolucije.

Stotine policijskih postaja već su opljačkane i zapaljene. Policija, koja je u prvih par dana bila gruba i nasilna prema demonstratorima, sad se žurno povlači. Kad su bili suočeni s mladima, ‘hrabro’ su pokazali svoju brutalnost. Ali sada, kako mnogi slojevi radnih ljudi ulaze na scenu i preplavljuju policiju, policija je zbijena u kut i potjerana. U nekim gradovima je i potpuno nestala.

Kako bi  smirila bijes masa, vlada je obećala istražiti i kazneno goniti policijske službenike odgovorne za ubijanje Affana Kurniawana. Predsjednik Prabowo napravio je medijski spektakl posjetivši Affanovu obitelj, zagrlivši ih i poklonivši im 200 milijuna indonezijskih rupija (ili 10 365 eura) i kuću kako bi smirio situaciju. No Affanov otac rekao je da taj poklon ne ublažuje tugu: “Ovaj novac ni u svojim milijardama ne može zamijeniti mog sina.” S time suosjećaju mase.

Na kraju, sedmero policijskih službenika je ‘kažnjeno’ s 20 dana posebnog pritvora, to jest, nisu bili u zatvoru već su bili zatvoreni u policijskoj postaji. To je usporedivo sa zadržavanjem nakon nastave u srednjoj školi. Ova pravna smijurija samo je još više razljutila ljude.

Izvor: Nafisathallah, Wikimedia Commons

Dok ulične bitke izbijaju diljem zemlje, mediji su svoje kamere uperili prema sudskim procesima tih osumnjičenika, u pokušaju da utišaju pokret i uvjere ljude da pravda biva zadovoljena. Ipak, ubrzo je postalo jasno da je takozvana pravda trula i pokvarena.

Mržnja masa prema cijelome sustavu fokusirana je na parlament, političku instituciju koja je najviše okrenuta javnosti, čija pokvarenost je prokazana javno i bez srama zahvaljujući istupima članova parlamenta. U subotu navečer, 30.8.2025., vila omraženog člana parlamenta iz Nacionalne Demokratske Stranke, Ahmada Sahronija, bila je napadnuta i opljačkana. Prijenosi uživo pokazali su kako se odnose njegovi luksuzni predmeti, uključujući Richard Mille sat vrijedan 600 000 američkih dolara. Njegova ranija provokativna i arogantna izjava - u kojoj je nazvao prosvjednike “najglupljim ljudima na zemlji” jer zahtijevaju raspuštanje parlamenta - došla je na naplatu. Sahroni je pobjegao u Singapur kako bi izbjegao bijes naroda.

U strahu da bi ga uskoro mogla zateći ista sudbina kao Sahronija, još jedan omraženi član parlamenta, Eko Patrio - čije izjave su također bile provokativne prema prosvjednicima - užurbano je objavio video isprike, gotovo u suzama. No, uzalud. “Ova isprika je samo predstava, sljedeće idemo do njegove kuće,” napisao je jedan komentator. Unutar nekoliko sati, i njegova kuća bila je napadnuta. Ubrzo je i kuća još jednog člana parlamenta, imenom Uya Kuya, pretrpjela istu sudbinu.

Dok ovo pišemo, još jedna raskošna kuća ove omražene skupine političara napadnuta je i opljačkana - ovoga puta radi se o kući ministrice financija Sri Mulyani, glavne arhitektice mjera štednje koje trpe Indonežani. Nitko više ne može izbjeći plemenitu pravdu masa.

Mediji i vlada pokušali su prikazati prosvjednike kao nasilne pljačkaše i anarhiste. No bili bismo u krivu kada bismo ova pljačkanja osudili kao moralni propust ‘čiste’ revolucije. Za mase, ovo je samo vraćanje nepošteno stečenog bogatstva korumpiranih političara.

Neki na ljevici su čak pozvali prosvjednike da prestanu krasti imovinu drugih građana, s upozorenjem da ne želimo ponoviti što se desilo u svibnju 1998 - revoluciji koja je svrgnula Suharta, koja je isto tako uključivala pljačkanje. No takvo apstraktno moralno propovijedanje označava popuštanje pred pritiskom buržujskog javnog mnijenja. Za svaku režimsku i medijsku osudu pljačkanja, moramo tisuću puta glasnije reći: najveći od svih lopova sjede u parlamentu, u predsjedničkoj palači, i u sobama za sastanke korporacija čijim interesima vjerno služe ti političari.

Mržnja prema parlamentarnim zastupnicima je tako snažna da se niti jedan od njih ne usudi izravno suočiti s pokretom, unatoč beskrajnim priopćenjima za medije i izjavama na društvenim mrežama kojima obećavaju saslušati ljude. S pravom, jer bi ih mase rastrgale kad bi se javno pojavili. Sve što bi mogli reći bilo bi krivo i samo bi pogoršali situaciju. U prošlosti je režim mogao barem poslati par popularnijih zastupnika, uglavnom iz Indonezijske Demokratske Stranke Borbe (PDI-P), da pričaju s prosvjednicima. Danas, čak je i to nemoguće.

Što je revolucija i u kojoj smo fazi?

Svjedočimo revoluciji, koja se širi zelenilom stabla života. Mase su to prepoznale kao takvo, pošto se pozivi na revoluciju, pogotovo među mladima, sve više čuju  na demonstracijama. Kako je Trocki rekao, revolucija je “silovit ulazak masa u sferu vladavine nad vlastitom sudbinom”. To je zaista silovito, i ne može biti drugačije. Ovo je prvi put da smo vidjeli masovni pokret ove veličine još od revolucije 1998.

S ovim ustankom, svaka prvobitna kalkulacija aktualnog režima bačena je kroz prozor. Stoga, režim se muči da uguši pokret uobičajenim taktikama, kako je to činio s manjim pokretima ranije u 2025, 2024. i 2019. - pokretima koji blijede u usporedbi s ovim danas.

To isto tako objašnjava muke koje mnogi na ljevici imaju orijentirajući se prema ovom revolucionarnom pokretu. Mnogi su bili isprva šokirani kada je mladež spontano uzela slogan “raspustite zastupnički dom”, zahtjev koji su odbacili kao ultra-ljevičarski. “Ako raspustimo parlament, što će ga zamijeniti?”, “Ne bi li ovo otvorilo vrata predsjedniku da bude diktator?”, “Raspuštanje parlamenta je iracionalan zahtjev. Trebamo zahtijevati nove izbore,” kažu oni. Najednom, svi ovi ljevičari zvuče isto kao vlada.

Kad iskrsne revolucija, često, ako ne i uvijek, vidjet ćete da su mase mnogo revolucionarnije nego njihovi vođe i iskusni aktivisti koji su navikli na male borbe pod njihovom kontrolom. Suočeni sa pokretom izvan njihove kontrole - obilježjem revolucije, pogotovo u svojoj prvoj fazi - ovi ljevičarski aktivisti brzo se pokažu nedoraslima.

No za mase, slogan “raspustite parlament” savršeno sumira njihovu intenzivnu mržnju prema toj korumpiranoj instituciji, za koju znaju da im nije donijela ništa osim patnje. Oko tog se zahtjeva pokret ujedinio i nastavlja jačati, dok uz to testira slogan u žrvnju borbe.

Zahtjevi i slogani nisu samo popis ostvarivih i provedivih ciljeva. Iskusni aktivisti i sindikatski birokrati su predobro trenirani da formuliraju što smatraju ‘ostvarivim’ zahtjevima, one koje mogu dobiti od svojih šefova, s obzirom na povoljan odnos snaga u relativno mirnom razdoblju. No revolucija je upravo pauza od takvog mirnog razdoblja, brza i nasilna pauza, dugo pripremana ispod površine kroz molekularne procese revolucije.

Zato, kada mase daju slogan “raspustimo parlament”, ljevičari, navikli na razdoblje mira - u stvari nisu nikada ni uzeli u obzir ideju revolucije - padaju sa stolica.

Revolucija nije drama s jednim činom. Mase su tek otkrile svoju moć, zadivljujući same sebe time koliko straše vladajuću klasu. Svaki put kada shvate koliko su uistinu snažne postaju hrabrije, što inspirira i privlači nove slojeve radničke klase u borbu. Proces se ponavlja, uzdižući se i dosežući nove visine sa svakim satom koji prođe. Sa svakim valom, mase otkrivaju kako njihova moć seže još dublje. Po prvi puta u generaciji, slomili su lance koji su im sputavali umove. Nije začuđujuće onda da se ova novootkrivena moć raspršava na divlji, eksplozivni i kaotični način. Pa čak i takva, potresla je temelje cijelog društva. Takva je revolucija na djelu.

Nakon danonoćnog demonstriranja duljeg od tjedan dana, paleći policijske postaje i zgrade regionalnih parlamenata, mase će naučiti da ovo nije dovoljno. Ove radnje mogu biti dovoljne da pokažu svoju snagu i pokažu vladajućoj klasi da su ozbiljne, no to nije dovoljno da postignu svoj krajnji cilj: temeljnu transformaciju vlastitih života i društva.

Duljina vremena koje će im trebati da nauče ovisi o mnogo faktora, ponajviše o kvaliteti njihova vodstva. S dobrim vodstvom, može se skratiti vrijeme potrebno da pokret dosegne potrebne zaključke. Prema tome, mi revolucionari moramo nastaviti gurati svoje zahtjeve koji prate tempo sa svijesti masa i razvijaju je, zahtjeve koji se nadovezuju na njihov gnjev i nastoje mu dati potreban organizirani politički izraz. Ali nemojte nikada podcijeniti koliko brzo mase uče iz iskustva. U samo sedam dana, naučili su više nego u deset godina mira.

Isti ljevičari kojima klecaju koljena, koji danas jadikuju kako bi ova revolucija mogla propasti i doživjeti krvavi kraj jer nema revolucionarno vodstvo kao izliku da apstiniraju od pokreta, su budale koji žele glatku revoluciju sa sto postotnom garancijom. Ovaj njihov takozvani ‘realizam’ samo je odraz njihova pesimizma - pesimizma koji postaje potpuno reakcionaran upravo kada mase, po prvi put, nalaze razlog da budu optimistične i djeluju u skladu s tim optimizmom cijelom svojom revolucionarnom energijom.

Nema načina da se zagarantira perfektna revolucija. Mi ćemo intervenirati u procesu kako se odvija. Stare navike mnogih na ljevici, organiziranje malih štrajkova i demonstracija s pažljivo isplaniranom logistikom i rasporedom unaprijed, sada su u sukobu sa stvarnosti živuće revolucije koja ne može biti stavljena u uredne okvire.

Izvor: Mori505, Wikimedia Commons

Vlada čini sve kako bi pokušala obuzdati ustanak pristupom mrkve i batine. No ipak su pažljivi: ako daju previše koncesija, mase će biti samopouzdanije i zahtijevati više; ako daju premalo, mase bi mogle biti još više ljute.

Do sada, ponuđeno je mnogo umirujućih riječi. No ništa konkretno nije odlučeno u smislu ukidanja poreza koji guše mase ili ostvarenja pravde za Affana. Zapravo, neizvjesno je bi li ove koncesije bile dovoljne da zaustave val revolucije, kako se zahtjev da se raspusti parlament kristalizirao. Vlada je najavila da će ukinuti dodatke za članove parlamenta, no to nije smirilo pokret.

Istovremeno, pojačavaju tlačenje. Vlada je počela slati vojsku u značajne gradove i na strateške točke. Ali slanje vojske moglo bi im se obiti o glavu, pošto su sjećanja na New Order vojni režim još svježe u umovima masa.

Indonezijska revolucija tek je počela. Bila bi fatalna greška pomiješati prvu fazu s posljednjom - no to da je počela ne može se negirati.

Nakon gotovo tri dana demonstracija, pokret je uzeo kratak predah u nedjelju, kada su izbili tek manji sukobi u nekim područjima. Ali bilo bi krivo zaključiti da je to znak stagnacije ili opadanja. Revolucija, kao i život, ima ritam. Mase sada upijaju to što se desilo, što su postigli i kako je vlada reagirala. Upijaju lekcije svojih djela. U stvari, demonstracije za naredne dane već su isplanirane u mnogim većim gradovima.

Uloga radničke klase

Radničke mase demonstrirale su svoju moć na ulicama. Ali još nisu poduzele masovnu kolektivnu akciju kao radnička klasa po pitanju njihove moći nad sredstvima za proizvodnju. Masovni štrajk je najjače oružje pokreta koje tek moraju iskoristiti. Svi napori moraju biti upućeni prema mobiliziranju za generalni štrajk.

Vođe sindikata pokazali su se nesposobnima u pružanju ikakvog vodstva i stali su uz vladu. Tako da, poziv na generalni štrajk vjerojatno neće doći iz sindikata. S jedne strane, sindikati predstavljaju samo mali dio radničke klase. Članstvo u sindikatima je palo u zadnjih deset godina kako je radnički pokret dosegao svoju najnižu točku pod nesposobnim vodstvom tih kolaboracionista u džepu vladajuće klase. Omraženi su među mladima.

Izvor: Mori505, Wikimedia Commons

S druge strane, glomazne strukture sindikata nisu adekvatne za politički izražaj revolucije koja se događa rapidno, koja zahtijeva agilnu, fleksibilnu i responzivnu strukturu. Čak i najbolji sindikati neće biti adekvatni, što je dokazano paralizom čak i najljevijih indoneških sindikata. Niti jedan od njih nije pozvao na štrajk.

Trenutno, pokret je organiziran spontano putem društvenih mreža i grupa u sudsjedstvima, školama, fakultetima, itd. Ove neformalne strukture trebaju biti ojačane u akcijske komitete, u demokratske organe borbe koji mogu produbiti i fokusirati energiju prema realizaciji slogana: raspuštanje parlamenta i svrgavanje režima. Ti komiteti bi mogli služiti i kao začetak organa moći.

Mladež je trenutno najorganiziraniji sloj ove revolucije. Oni moraju izgraditi most s radničkom klasom posječujući tvornice, industrijske komplekse, radna mjesta i radnička susjedstva kako bi diseminirali poziv za radničke komitete i objasnili potrebu štrajkova. Kada potencijalna moć radničke klase prijeđe u masovni štrajk, onda će revolucija ući u novu, višu fazu.

Koraci naprijed

Revolucija ne može mirovati. Njezini vlastiti zakoni diktiraju da mora ili ići naprijed prema pobjedi ili se vratiti natrag - često s kobnim posljedicama. Ova revolucija ne može biti dovršena dok se ne riješi kapitalizma, ili će doživjeti istu sudbinu kao revolucija 1998. Srž gnjeva masa je kriza kapitalizma, čiji teret je smješten na leđa masa. Krajnji cilj može biti samo revolucionarno svrgavanje kapitalizma i socijalistička transformacija društva.

Kako bismo doveli revoluciju bliže ovom cilju, pozivamo radnike i mladež:

Izvor: Nafisathallah, Wikimedia Commons

Raspustite parlament i smijenite Prabowoa! Ova takozvana demokratska institucija i predsjedništvo nikada nisu odražavali volju radničke klase i siromašnih. Zapravo, oni su izvor sve vaše patnje. Oni moraju biti uklonjeni.

Kako biste zamijenili ove pokvarene institucije, formirajte revolucionarnu vladu radničke klase i siromašnih! To će biti vlada kao nikad prije, ona će služiti interese radnika, seljaka, siromašnih i mladih. Ona će prakticirati radničku demokraciju, a ne lažnu demokraciju bogataša.

Odmah formirajte akcijske komitete kao demokratske organe narodne borbe. Formirajte ih na kampusima, u školama, susjedstvima, tvornicama, taksi bazama, kafićima, i drugdje. Ti komiteti će produbiti, produžiti i usmjeriti revolucionarni žar prema rušenju režima. Oni će služiti kao početak radničke moći, kao temelj revolucionarne vlade radničke klase i siromašnih.

Razlog zašto vladajuća klasa ostaje snažna je zato što njihova kontrola nad gospodarstvom i njihovo bogatstvo ostaju netaknuti. Najjače oružje radnika jest sama radnička klasa, koja sama može kontrolirati gospodarstvo i stvoriti društveno bogatstvo. Zato, kroz komitete, potrebna je mobilizacija za generalni štrajk! To će zadati snažan udarac režimu i približiti ljude bliže pobjedi.

Koja god bila sudbina ove revolucije, koju će odlučiti prava živa borba na ulicama i u tvornicama, ona je prekretnica i ništa više neće biti isto.

Živjela Indonezijska revolucija!

Raspustite parlament!

Smjenite Prabowoa!

Formirajte vladu radničke klase i siromašnih!

Formirajte akcijske komitete kao demokratske organe borbe radničke klase i mladih!

Pokrenite nacionalni štrajk! Zaustavite kotače proizvodnje!