Sudan krvari do smrti. Od 2023. barem 150 000 osoba je ubijeno i 12 miliona raseljeno zbog građanskog rata između dvije kontrarevolucionarne armije, od kojih obje čine zvjerstva i obje su potpomognute raznoraznim stranim silama koje jedva čekaju zagrabiti svoj dio ove mineralima bogate i strateški važne afričke nacije.

Sudan je prethodno rastrgan 2011. nakon decenija krvavog konflikta. Danas se komadanje ove zemlje nastavlja, ovaj put u borbi između “zvaničnih” Sudanese Armed Forces (SAF) predvođene generalom Abdelom Fattah al-Burhanom i paravojnih Rapid Support Forces (RSF) pod komandom Muhammada Hamdana Dagalo Muse, poznatog kao Hemedti. Ova dva koljača, koji su surađivali u gušenju sudanske revolucije u krvi, se sada bore jedan protiv drugog oko plijena.

Dok pišemo ove riječi, savezna država Zapadni Darfur se posebno suočava sa nezamislivim zvjerstvima. Bande plaćenika ubijaju, siluju i pljačkaju svugdje gdje prođu. Razmjer uništavanja je doslovno vidljiv iz svemira. U međuvremenu, SAF (kojeg zapadni mediji predstavljaju kao respektabilniju stranu) neselektivno bombarduje i namjerno izgladnjuje civilnu populaciju. Kako smo došli do ove noćne more?

Užas bez kraja

Neposredni uzrok ove katastrofe je poraz Sudanske revolucije koja je trajala od 2018. do 2021. Međutim, porijekla te revolucije i kontrarevolucije su zapetljana u nesreći Sudana, činjenici da je to država bogata resursima, smještena između Bliskog Istoka i Subsaharske Afrike, sa pristupima kako Crvenom moru tako i Nilu. Ovo ju stavlja u srce suprostavljenih, predatorskih kapitalističkih interesa.

U prošlosti Sudan je bio kolonija Britanije i Egipta, od kojih je prva iskoristila svoju tipičnu politiku zavadi pa vladaj da bi održala kontrolu. Britanski imperijalizam je namjerno podržavao napetosti između sudanskih 19 velikih plemenskih grupa, 597 etničkih podgrupa i više od 100 jezičnih grupa, posebno obraćajući pažnju na muslimane Arape iz sjevera zemlje nasuprot kršćana i animističnih Afrikanaca sa juga.

Tokom velikog dijela svoje prošlosti, od dobivanja zvanične nezavisnosti 1950-ih, Sudanom je vladala klika vojnih lica koji su iskorištavali svoje položaje da bi sami sebe obogatili i, koristeći rasističku demagogiju, nastavili dijeliti društvo. SAF je čvrsto vezan uz kapitalizam u Sudanu, on drži najveći dio dionica Centralne banke kao i ogromnu količinu nekretnina, a uvezan je i sa mnogim biznisima koji stječu ogromne profite iz obilnih zaliha nafte i zlata u Sudanu.

Tokom 2000-ih godina, tokom krize u Darfur regiji, nearapski pobunjenici su ustali protiv vlade u Kartumu. Režim generala Omar Al-Bashira u Kartumu je za zaštitu centralne vlade upotrijebio Janjaweed plemenske milicije. Ove paravojne snage, koje su se sačinjavale od arabiziranih nomadskih grupa pod komandom Hemedtia (koji proizilazi iz Rezeigat grupe nomada), su bile ozloglašene zbog svoje brutalnosti, sprovodeći genocidni teror nad nearapima. Upravo ovi plaćenici su 2013. od strane Al-Bashira ozvaničeni kao Rapid Support Forces (RSF).

Tokom narednih godina, Hemedti je koristio svoju poziciju na čelu ove uticajne paravojne grupe da bi stekao veliku količinu političke i ekonomske moći. Njegova moć u graničnim područjima između različitih plemena mu je omogućila da okruži sudanske rezerve zlata, od kojih se procjenjuje da je čak 95% nezakonski izvezeno.

Uz to, dobio je kontrolu nad rudnicima zlata Jebel Amir na zapadu države zauzvrat za njegov krvav posao u Darfuru. Još veće bogatstvo i uticaj je stekao tako što je svoje snage ponudio Ujedinjenim Arapskim Emiratima za njihov rat protiv Huta u Jemenu nakon 2018.

Kada je te iste godine započela revolucija u Sudanu, Hemedti je igrao glavnu ulogu u kontrarevoluciji. Pripremio se time što je osigurao potporu plemenskih i tradicionalnih vođa u državi, koji su ispravno strahovali da bi demokratske aspiracije revolucije prijetile njihovim pozicijama.

S obzirom da je među običnim vojnicima regularne armije postojala određena količina simpatija prema revoluciji, Hemedtijev RSF je služio poput mača kontrarevolucije, masakrirajući revolucionarne kampove izvan vojnog štaba u Kartumu 2019. godine.

Hemedti je nemilosrdni ubica, ali je također i ambiciozni političar kojem vodeća vojna klika, koja ga je i unajmila, ipak ne vjeruje u potpunosti. Igrajući ključnu ulogu u kontrarevoluciji i sa oko 100 000 vojnika pod svojom komandom, Hemedti se osjećao dovoljno moćno da potegne prvi potez protiv svog nekadašnjeg saveznika Al-Burhana.

Građanski rat

U aprilu 2023. godine, RSF je započeo blickrig tokom kojeg je zauzeo većinu Kartuma, zaplijenio aerodrom, napao vojne baze i natjerao Al-Burhana da se povuče do Port Sudana. Nakon toga, Hemedti se uputio na diplomatsku turu po Africi, predstavljajući sebe kao novog vladara Sudana, pokušavajući gajiti savezništva. Dogovor o primirju kojeg su ugovorili SAD i Saudijska Arabija u gradu Jeddah u maju je uskoro prekršen, kao i obećanja o zaštiti civila, i obje strane su nastavile činiti zvjerstva.

SAF se uspio oporaviti nakon početnih gubitaka i ponovno je zauzeo glavni grad i veliki dio savezne države Kartum u martu 2025. Ovo “oslobođenje” je bilo definicija Pirove pobjede. Ministarstva, banke, poslovne zgrade i bolnice su bile uništene vazdušnim napadima i artiljerijskom paljbom. Razmjer potpunog uništenja je jasan iz satelitskih slika koje podsjećaju na pojas Gaze nakon genocidnog rata IDF-a.

RSF se preusmjerio na Darfur regiju koju sada skoro u potpunosti kontroliše. Ovo se desilo uprkos naporima SAF koji je lansirao teške, neselektivne zračne napade na Darfur tokom cijelog rata koji su ubili ogroman broj civila. U aprilu 2025. RSF je pod svoju kontrolu stavio razne ustaničke i plemenske grupe i objavio paralelni režim sa orvelskim nazivom Vlada Mira i Jedinstva koji je položio pravo na cijelu državu.

Izvor: government.ru, Wikimedia Commons

Dana 26. oktobra, El-Fasher, najveći grad u zapadnom Sudanu i posljednje uporište SAF u ovoj regiji je pao pod kontrolu RSF-a. Civilno stanovništvo unutar grada je patilo od gladi i svakodnevnog bombardovanja tokom opsade koja je trajala 18 mjeseci i strahovali su od krvoprolića kojeg bi RSF počinio kad bi grad pao. Već dotad su Hemedtijeve snage etnički očistile Masalit populaciju grada Geneina u Darfuru.

Kada se SAF napokon neorganizovano povukao iz El-Fashera, RSF je podvrgnuo 200 000 civila zarobljenih u gradu orgijama ubijanja, silovanja i pljačkanja.

Barem 36 000 osoba je pobjeglo, sa više hiljada kojima se gubi svaki trag. Desetine videa se objavljuju na društvenim mrežama od samih vojnika RSF-a koji pokazuju kako entuzijastično i sretno ubijaju civile, ciljajući na nearape. Oni koji su uspjeli pobjeći svjedoče o tome kako su gledali kako im članove porodice ubijaju ispred njih i naređuju im da im zakopaju tijela kopajući zemlju golim rukama. Mnogi od preživjelih su zadržani kao taoci za otkupninu.

Kamp za raseljenike Zamzam koji se nalazi u blizini je preopterećen i ljudi koji su već tu gladuju, a sve je pogoršano učestalim napadima i pljačkanju od strane RSF-a. Istovremeno, zvaničnici pod kontrolom SAF-a u Port Sudanu su odgodili pošiljke u područja pod kontrolom RSF-a što samo povećava glad u ovim regijama. Uprkos ovom, ministar poljoprivrede Sudana Abubakr al-Bushra tvrdi da glad uopće ne postoji!

Sljedeća meta Hemedtija je El-Obeid, glavni grad naftom bogate savezne države Sjeverni Kurdufan, gdje sklonište nalazi barem 137 000 ljudi. Dana 25. oktobra, RSF je proglasio da je ponovno zauzeo Baru, samo 59 kilometara dalje, odakle su započeli artiljerijske i zračne napade na grad. RSF priprema još jednu opsadu El-Obeida, koji je strateška poveznica između Darfura i Kartuma. Ako uspiju, SAF će izgubiti važnu tampon zonu između Kartuma i RSF teritorija i još jedan masakr će biti neizbježan.

Ukratko, nijedna strana nije voljna prihvatiti kraj ovog konflikta na postojećim linijama, niti je u mogućnosti nametnuti svoje uslove. RSF je 6. novembra prihvatio primirje predloženo od strane SAD-a u trajanju od 3 mjeseca radi dopuštanja humanitarne pomoći, ali je SAF odbio. Dan nakon toga RSF započinje napad dronovima na Kartum. Narod Sudana je zarobljen i zatočen u smrtonosnom ratu iscrpljivanja između dvije ubilačke bande. Čak i nakon njegovog završetka, skoro je sigurno da će biti podloženi diktatorskoj vojnoj vladavini.

UN izvještava da je čak petina stanovništva natjerana da napusti svoje domove i čak pola, dakle 21 milion ljudi, pate od po život opasne nesigurnosti u pogledu hrane. Sudan je sada suočen sa trećim građanskim ratom i drugim genocidom od početka svoje nezavisnosti. Situacija je otjelovljenje užasa bez kraja.

Predatorske sile

Katastrofa koja se odvija u Sudanu je potpomognuta raznim stranim silama. Hemedtijev najvažniji saveznik je UAE s kojim ima prisne odnose otkad je poslao RSF trupe da im pomognu s ratom u Jemenu.

U zadnje vrijeme, UAE su postepeno povećavali svoj uticaj u Africi. Po stranim direktnim investicijama oni su četvrti najveći ulagač u Africi, iza SAD-a, Kine i Evropske Unije, kao i najveći investitor na kontinentu po broju novih poslovnih projekata. Nadalje, UAE je najveći kupac afričkog zlata, uključujući zlato koje je protuzakonito izvezeno iz rudnika pod kontrolom reakcionarskih milicija poput RSF-a.

Vjeruje se da su UAE najveći RSF-ov snabdjevač oružja putem tajnih transfera kroz Čad, Libiju i Južni Sudan. Dronovi napravljeni u UAE su pomogli RSF-u da se suprostavi SAF-ovoj zračnoj prednosti i postanu prava prijetnja uporištima poput Port Sudana.

U drugu ruku, glavni sponzor SAF-a je vojna diktatura Abdel Fattah el-Sisija u Egiptu koja dijeli važne trgovačke rute sa Sudanom putem Nila. Kina se većinom držala po strani u ovoj situaciji, općenito podržavajući centralnu vladu, ali pokušavajući se pozicirati kao medijator. Sudan je važan dio kineske Pojas i put inicijative i duguje oko 2,5 milijardi dolara kineskim bankama što bi se trebalo otplatiti naftom. Odatle i potiče želja Pekinga za povratkom stabilnosti.

Saudijci su također podržali Al-Burhana, kao i Turska i Iran koji su snabdjevali SAF dronovima. Rusija je u prošlosti poslala svoju paravojnu organizaciju Wagner da vježba sa RSF-om u zamjenu za zlatom koje bi im pomoglo finansirati rat u Ukrajini. Ali 2024. Putin je promijenio taktiku praveći dogovor sa Al-Burhanom za gradnju pomorske baze na sudanskoj obali Crvenog mora. Ovo će očuvati ruski uticaj u regiji nakon pada Assadovog režima u Siriji.

Al-Burhanova centralna vlada ima tihu potporu američkog imperijalizma i tzv. “međunarodne zajednice” kao predstavnika “reda” i “kontinuiteta” u državi. Zapadni mediji su tek nedavno počeli ozbiljnije obraćati pažnju na užase u Sudanu, većinom fokusirajući se na zločine RSF-a.

Prvo, važno je upamtiti da i Al-Burhan čini ratne zločine, te je čak donedavno bio u savezništvu s Hemedtijem. Drugo, tzv. zapadne demokratije su ostavile svoje krvave otiske po cijelom ovom ratu.

Američki imperijalizam je aktivno podržavao otcjepljenje Južnog Sudana 2011. godine radi dobivanja naftnih rezervi i spriječavanja daljeg rasta kineskog uticaja u regiji. Rezultat toga je bio krvavi građanski rat u novoj državi i ekonomska kriza na obje strane granice. SAD i Velika Britanija su također kolaborirali u ratu protiv Huta u Jemenu koji je RSF-u pružio milijarde dolara.

Nadalje, jedan od načina na koje je Hemedti uspio izgraditi svoju moć je bilo putem “Kartum procesa” Evropske Unije tokom kojeg je RSF finansiran i izvježbavan cijelu deceniju da bi služili kao graničari čiji bi glavni zadatak bio spriječavanje očajnih izbjeglica da pobjegnu u Evropu putem Libije. Ova inicijativa je završena tek 2023. na početku građanskog rata. Čak i tokom krvavog gušenja revolucije u Sudanu, EU je nastavio svoju podršku RSF-u.

Kriminalna uloga starog kolonijalnog vlasnika Sudana, britanskog imperijalizma, zaslužuje poseban spomen. Britanija je tzv. “penholder” za Sudan, što znači da im je delegirana diplomatska odgovornost za Sudan od strane UN-a. Ali umjesto da ovu poziciju koriste za potpomaganje interesa Sudana, britanski imperijalizam je nemilosrdno ganjao svoje lične interese preko leševa bezbrojnih civila.

Sve do sada, jedini put kad su britanski buržoaski mediji spominjali Sudan je da bi cinično napadali tobožnji “dupli standard” pokreta solidarnosti za Palestinu. Na primjer, u članku u desničarskom Telegraphu od Lare Brown pod nazivom “Zašto Intifada gomila šuti o Sudanu?” piše da ova država “možda proživljava pravi genocid.” Ona bilježi: “Kada hodam niz Whitehall, ne vidim skoro ništa o Sudanu. Asfalt ispred Broja 10 je još uvijek pod dominacijom palestinskih aktivista i studenata sa kefijama.” Nastavlja:

“Aktivisti su proveli dvije godine marširajući na ulicama svake subote, žaleći se na navodni genocid u Gazi. Ipak, građanski rat već deceniju divlja u Sudanu i čini se da nikom nije stalo [...] Progresivci također vole pretvoriti strane ratove u proksi bitke protiv britanske politike.”

Na prvom mjestu, nisu “progresivci”, već britanski imperijalisti oni koji ignorišu katastrofu koja se odvija u Sudanu. Kako otkriva Guardian, Britanija je imala informacije da je genocid izvjestan u El-Fasheru već šest mjeseci nakon početka opsade, ali je odlučila za “najmanje ambiciozan” plan zaštite sudanskih civila.

U stvarnosti, Britanija nije poduzela nikakve mjere. Ovo je potaklo Shaynu Lewis, specijalistkinju za Sudan za humanitarnu organizaciju Paema (Preventing and Ending Mass Atrocities) iz SAD-a da opiše britansku vladu kao “saučesnike u genocidu koji je u toku nad stanovnicima Darfura.”

Drugo, genocidi u Gazi i Sudanu imaju sve moguće veze sa britanskom politikom, jer upravo britanska vlada naoružava oba. Nije nikakva tajna da Britanija šalje oružje i komponente ratnoj mašineriji Izraela. Ali kao što je istraživačko novinarstvo otkrilo, Britanija prodaje oružje UAE-u sa potpunim znanjem da ono onda završi u rukama RSF, potpuno protivno međunarodnom pravu.

Prema dokumentima koji su bili na uvidu pred Vijećem sigurnosti UN-a, sprave za targetiranje za manja oružja i motori za oklopna vozila za prijevoz ljudi napravljeni u Britaniji su pronađeni u konfliktnim zonama u Kartumu i gradu Omdurmanu. Britanija je također održala tajne pregovore sa RSF-om i navodno je pravila pritisak na diplomate iz saveznih afričkih država da ne kritikuju javno Emirate u toku pregovora za primirje.

Kao što je na Bliskom istoku Izrael važan geopolitički saveznik kojeg imperijalisti neće napustiti bez obzira na težinu njihovih zločina, Britanija u UAE-u ima i vidi važne trgovinske i strateške interese. Tadašnji konzervativni premijer David Cameron je 2013. uspostavio tajnu Whitehall jedinicu sa posebnim zadatkom udvaranja naftnim šeicima. Ovu politiku vrijedno prati i Laburosička partija Keir Starmera.

Životi Sudanaca su mala cijena za platiti za održavanje britanskih kapitalističkih interesa. Upravo zato, kada se bilo koji branitelj Izraela u Britaniji ili bilo gdje drugo usudi koristiti tragediju u Sudanu da skrene pažnju sa zločina IDF-a, moramo izložiti njihov odvratni cinizam. Njima kažemo: ne uzimajte narod Sudana u svoja lažljiva usta!

Američki imperijalizam također gleda kroz prste kad je u pitanju uloga UAE-a u poticanju ovog konflikta jer se oslanja na Emirate kao protutežu kineskom uticaju u regiji. I Britanija i SAD u suštini igraju za obje strane.

UN je, kao i inače, bankrotiran. Međunarodni sud pravde je odbio napraviti presudu o tome da li RSF čini genocid, s razlogom da Sudan ne spada pod njihovu jurisdikciju. Čak i simbolična legalna gesta je time izvan mogućnosti najvišeg tijela međunarodnog prava. 

Sudan: od revolucije do kontrarevolucije

I prije rata, Sudan je već bio jedna od najsiromašnijih država na svijetu uprkos bogatstvu prirodnih resursa. Godine 2022, 46 miliona stanovnika ove zemlje je živjelo na prosječnom godišnjem prihodu od samo 750$ (600£).

Ovaj konflikt je mnogostruko pogoršao situaciju. Prošle godine, sudanski ministar finansija je izjavio da su se državni prihodi smanjili za čak 80%. Ekonomija u cjelini je kolabirala za 40%. Ova ekonomska teškoća se može dodati užasnoj ljudskoj cijeni ovog rata.

Patnja sudanskog naroda danas je srazmjerna snazi njegove revolucije. Više puta im je vlast bila nadomak ruke. U njihovim generalnim štrajkovima 2019. godine je učestvovao skoro svo stanovništvo glavnog grada što je dovelo državu do zastoja. Putem komiteta otpora u naseljima, razvili su začetak radničke vlasti. Sve što je bilo potrebno je da revolucija proglasi novu vladu i pohapsi generale, organizirajući bratimljenje između revolucije i nižih rangova oružanih snaga da bi se mase pripremile za finalni udarac.

Ali, kao što je Trocki upozorio početkom Španske revolucije, čak i najbolji uslovi za pobjedu mogu biti uništeni lošim vođstvom. Sudanske mase nije predvodila Boljševička partija sa planovima o preuzimanju vlasti i izgradnji socijalizma, već mješavina liberala, pacifista i nacionalista od kojih su mnogi bili pod uticajem zapadnih NVO-a i koji su se ograničavali na samo “pregovaranje” sa generalima za demokratsku traniziciju. Generali su samo čekali pravi trenutak za kontranapad.

Izvor: Osama Elfaki, Wikimedia Commons

Pred silama reakcije, sudanske mase su ostale nezaštićene. U pokušaju da izbjegnu građanski rat između snaga revolucije i kontrarevolucije, liberalno vođstvo je otvorilo put za građanski rat unutar kontrarevolucije, dok je revolucija likvidirana zajedno sa organizacijama radnika i mladih. Ovo je osudilo Sudan na period barbarizma. Ne možemo pretpostaviti koliko će to trajati. Bilo kakvo oživljavanje revolucije će zasigurno ovisiti o podsticajima koji dolaze izvan države, a u tome bi ključna mogla biti radnička klasa Egipta kao najrazvijenije u regiji.

Uprkos trenutnim uslovima crne reakcije, herojska borba sudanskih masa ukazuje na ogroman revolucionarni potencijal koji postoji širom svijeta. Dokaze ovog potencijala vidimo ponovno u valu ustanaka širom Azije i Afrike. Ovoj novoj generaciji klasnih boraca Sudan stoji kao važno upozorenje: revolucija ne može stati na pola puta.

Liberali koji su bačeni na čelo Sudanske revolucije su otkrili svoju potpunu nemoć da dobiju demokratsku vlast, te su izdali narod. Jedina sila, kako tada tako i sada, koja je sposobna dobiti demokratiju i dostojanstvenu egzistenciju za narod Sudana jesu radnici, mladi i siromašni organizirani u komitete otpora.

Jedino što je nedostajalo tokom perioda 2018-2021. bila je partija sa podrškom masa, voljna da povede revoluciju do kraja. Ovo bi bila ogromna inspiracija narodima širom Afrike i Bliskog istoka koja bi služila kao iskra šireg revolucionarnog pokreta za iskorijenje kapitalizma iz cijele regije.

Dopustite nam da još jednom citiramo Trockog, tri uslova za pobjedu bilo koje buduće revolucije su: partija, još jednom partija, i opet partija!

Tekst je objavljen 10. novembra 2025.