Na prethodnim lokalnim izborima, Erdogan je doživio svoje najveće prepreke u svojih skoro 20 godina na vlasti, izgubivši izbore u velikim gradovima kao što su Istanbul i Ankara. Turska ekonomija je pod ozbiljnim opterećenjem i brzo gubi tlo pod nogama dok klasna borba jača. U ovom kontekstu, pitanje o sirijskim izbjeglicama postala je glavna tema u Turskoj, gdje šefovi često koriste očajne Sirijce da smanje bijedne plate turskih radnika. Ovo je koristila opozicija da raspiri ksenofobiju i mržnju prema Sirijcima. Mnogi su ljuti što Erdogan troši milione na intervencije u Siriji, dok standard života u Turskoj drastično opada. Slanjem sirijskih izbjeglica u kurdska područja može istovremeno riješiti ekonomski problem zbrinjavanja izbjeglica, ušutkati kritičare u Turskoj, i ostvariti važnu vojnu pobjedu u imperijalističkoj avanturi, koja je do sad vodila samo do prepreka i poniženja. Ako uspije da održi protektorat u sjevernoj Siriji, može ga iskoristiti da potiče nacionalizam i okupi najreakcionarnije slojeve oko svojih neo-otomanskih planova. U stvarnosti, međutim, ovo pokazuje ne Erdoganovu snagu, nego proces njegovog slabljenja, kojem smo svjedočili proteklih godina. Očajan da održi svoju poziciju, prisiljen je da preduzima rizike, koji mu se lako mogu obiti o glavu, kao što je to slučaj sa svim njegovim ambicijama za intervencijama u regionu.

 

d436836be0703c01c215549ac31698d8 w680 h500(Objavljeno 10. oktobra na sajtu marxist.com )

Nakon telefonskog razgovora sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom prošle nedjelje, Donald Tramp je odmah izjavio da su se složili oko povlačenja američkih trupa iz kurdskih područja sjeverne Sirije, i da je dao Turskoj dopuštenje za napad. Invazija je počela juče popodne.

Prema izvještajima, ofanziva je počela zračnim napadima i bombardovanjem gradova Ras al Aina, Tal Abjada, Ain Ise i Mišrafa, ali se od tad proširio i na druge mete. Takođe izvještavaju da je sljedeća faza započeta invazijom Turske na sirijsku teritoriju, zajedno sa sirijskim plaćeničkim islamističkim grupama.

Kurdski YPG (Narodne zaštitne jedinice) koji je kontrolisao ovo područje odlučni su da se žestoko suprotstave. Ali neupitno je da će biti u nepovoljnoj poziciji protiv turske vojske, druge najveće vojske u NATO-u.

Bombardovanje je već izazvalo desetine žrtava. Ako Kurdi ne uspiju da se odbrane od tog napada, nema sumnje da snage koje vrše napad neće imati milosti. Kao što je to bio slučaj tokom invazije Efrina prošle godine, islamski fanatici, kao turske udarne jedinice, će silovati, paliti i ubijati gdje god stignu. Hiljade će poginuti, a desetine hiljada muškaraca, žena i djece će biti istjerani iz svojih domova.

Šta Erdogan hoće?


bc68067e1ba8c0412d86ab7352face81 w720 h580Nakon razgovora sa Trampom, Erdogan je požurio sa ofanzivom da uvede ono što je nedavno nazvao “koridor mira”. Ovaj plan, kojeg je takođe predstavio na skorašnjoj skupštini UN-a, podrazumijeva invaziju Turske na oko 30-ak km (potencijalno i do 160 km) šire granice sjeverne Sirije, područje koje trenutno naseljavaju sirijski Kurdi, a koju bi Turska kontrolisala preko svojih posredničkih snaga u Sirijskoj Narodnoj Armiji: preobražena sila koja se sastoji od islamističkih plaćenika, prethodno dio takozvane Slobodne Sirijske Vojske. Ovdje bi se preselilo 2 miliona od 3.6 miliona sirijskih izbjeglica koji trenutno žive u Turskoj.

Naravno, mir nema nikakve veze sa Erdoganovom invazijom, koja će, ako uspije, rezultirati smrću hiljada i nasilnom selidbom miliona običnih Kurda. Zapravo, Erdogan pokušava rekonstruisati etnički sastav područja da uspostavi arapski protektorat, koji treba da služi kao zaštita protiv Kurda. To bi mu takođe omogućilo veću kontrolu nad područjem tako što će poticati etnički sukob između Arapa i Kurda.

Kad je došao na vlast, Erdogan se zapravo oslanjao na Kurde protiv tradicionalne turske kemalističke buržoazije. Kritikovao je nacionalističko tlačenje Kurda i započinjao razgovore sa predsjednikom Kurdske Radničke Partije (PKK) Abdulahom Odžalanom. Ali ovo se brzo promijenilo kako je Narodna Demokratska Partija (HDP), povezana sa PKK, ušla u skupštinu sa 13.1% glasova 2015. godine, postavši tako žarište za rastuću klasnu borbu i anti-erdogansko raspoloženje u Turskoj.
Istovremeno, sestrinska partija PYD (i njihova vojska, YPG) preuzela je vlast i osnovala Rožavu na praznoj teritoriji u sjevernoj Siriji koja je ostala nakon što je Bašar Asad bio prisiljen da se povuče usred revolucionarnog pokreta sa korijenima u zapadnoj Siriji. Hrabri borci YPG-a, koji su se borili za emancipaciju od nacionalne opresije, za domovinu, i na bazi ljevičarskih i socijalističkih ideja, ubrzo postali najefikasniji borci protiv Islamske Države u Siriji. Zbog ovog su bili suočeni sa Erdoganom, koji je naoružavao i podržavao Islamsku Državu – i druge islamističke jedinice – da bi se pripremio za svoje vlastite imperijalističke ambicije u Siriji. U isto vrijeme, de facto nezavisnost Kurda u Rožavi postao je moćan simbol za Kurde u Turskoj. Stoga, uspon kurdskog pokreta oslobođenja postao je egzistencijalna prijetnja za Erdogana u svakom pogledu. U međuvremenu, kako je Turska ekonomija počela da stagnira, a Erdogan polako gubi podršku, počeo je sve više da se oslanja na bijesni nacionalizam i anti-kurdski stav da ostane na vlasti. To je osnova Erdoganovog neprijateljskog raspoloženja prema Kurdima, i njegova odlučnost da ukloni njihovu nezavisnu pokrajinu u sjevernoj Siriji.

Na prethodnim lokalnim izborima, Erdogan je doživio svoje najveće prepreke u svojih skoro 20 godina na vlasti, izgubivši izbore u velikim gradovima kao što su Istanbul i Ankara. Turska ekonomija je pod ozbiljnim opterećenjem i brzo gubi tlo pod nogama dok klasna borba jača. U ovom kontekstu, pitanje o sirijskim izbjeglicama postala je glavna tema u Turskoj, gdje šefovi često koriste očajne Sirijce da smanje bijedne plate turskih radnika. Ovo je koristila opozicija da raspiri ksenofobiju i mržnju prema Sirijcima. Mnogi su ljuti što Erdogan troši milione na intervencije u Siriji, dok standard života u Turskoj drastično opada. Slanjem sirijskih izbjeglica u kurdska područja može istovremeno riješiti ekonomski problem zbrinjavanja izbjeglica, ušutkati kritičare u Turskoj, i ostvariti važnu vojnu pobjedu u imperijalističkoj avanturi, koja je do sad vodila samo do prepreka i poniženja. Ako uspije da održi protektorat u sjevernoj Siriji, može ga iskoristiti da potiče nacionalizam i okupi najreakcionarnije slojeve oko svojih neo-otomanskih planova. U stvarnosti, međutim, ovo pokazuje ne Erdoganovu snagu, nego proces njegovog slabljenja, kojem smo svjedočili proteklih godina. Očajan da održi svoju poziciju, prisiljen je da preduzima rizike, koji mu se lako mogu obiti o glavu, kao što je to slučaj sa svim njegovim ambicijama za intervencijama u regionu.

Tramp i kriza američkog imperijalizma


0cfd86a5d9b14b5cd3ccbc3bfbce37cd w720 h720Nakon njegove izjave o povlačenju američkih trupa, Tramp je napravio niz kontradiktornih tvitova i izjava koje kao da brane i izvinjavaju se za njegova djela. U početku, branio je svoju odluku govoreći da je Turska važan trgovinski partner i članica NATO-a. Zatim je rekao da će nastaviti podržavati Kurde i da će, „ukoliko Turska učini nešto što ja, u svojoj velikoj i neprikosnovenoj mudrosti, smatram nedopuštenim, ja ću potpuno uništiti tursku ekonomiju (to sam već uradio prije!)”. Onda je rekao da je prisustvo SAD-a na Bliskom Istoku najveća greška u čitavoj istoriji SAD-a i da „sad polako i oprezno vraćamo naše velike vojnike i vojsku kući. GLEDAMO CJELOKUPNU SLIKU! SAD SU VEĆE NEGO IKAD!“ Juče se činilo da brani svoje akcije zato što navodno Kurdi nisu pomogli SAD-u tokom Drugog svjetskog rata.

Naravno, ove nebulozne tvrdnje govore o Trampovom duševnom stanju, ali takođe se odražavaju na unutrašnje podjele unutar vladajuće klase SAD-a i krize njihovog imperijalizma. Ove podjele su otkrivene i ranije, za vrijeme sirijskog građanskog rata, gdje su se islamističke snage podržane od strane CIA-e, i kurdske snage podržane od strane Pentagona, sudarile oko grada Azaza 2016. godine, i u drugim navratima. Ali taj sukob je zakopan i de facto je uspostavljen „prekid vatre” između ova dva krila, koji je trebao da traje dok god se u Siriji ništa ne dešava. Ali prije ili kasnije morala se donijeti odluka: ili će se SAD još dublje ukorijeniti u Siriji, po cijenu većeg sukoba sa Turskom i vjerovatno porazom u skorijoj budućnosti, ili će se povući, po cijenu da će tako ojačati Rusiju i Iran. Tu nikad nije bilo „ispravne” odluke iz perspektive imperijalista. Bilo kako bilo, sukob je ponovo izbio na površinu.

Dok je Tramp govorio da će se SAD povući iz Sirije (iako nije dao tačan rok tog povlačenja) Vošington Post je izjavio da „iza kulisa, službenici Ministarstva Odbrane i Ministarstva Vanjskih Poslova požurili su da uvjere druge saveznike SAD-a u Siriji – prije svega Francusku i Veliku Britaniju – da se samo šačica trupa povlači i da se prisustvo i misije ukupno 1000 Amerikanaca u sjevernoj Siriji neće mijenjati”. Pentagon, koji želi da iskoristi kurdske snage kao bedem protiv širenja uticaja Rusije i Irana, je očigledno sabotirao to povlačenje i odugovlačio cijelu stvar koliko god je moguće.

Štaviše, političari iz obe partije američkog Kongresa su kritikovali Trampa. Republikanac i desničar Lindzi Grejem pridružio se Demokratima da progura zakon kojim bi se sankcionisala turska vojska, čak i sam Erdogan. Takođe su i Marko Rubio i Adam Kinzinger žestoko kritikovali Trampovu odluku. U kontekstu nadolazeće javne optužbe i predsjedničkih izbora sljedeće godine, podrška republikanaca je ključna za Trampa. Iz njihove perspektive, povlačenje iz Sirije bilo bi priznavanje poraza od Rusije i Irana. To bi takođe bilo i međunarodno poniženje, ostavljajući imperijalizam SAD-a otvorenim za napad, i od strane neprijatelja, i od strane saveznika, koji više ne mogu vjerovati da će ih američki imperijalizam štititi.

I u pravu su. Ali je Tramp ispravno rekao da su SAD potrošile milijarde dolara, kao i da ima 1000 vojnih žrtava u ratovima na Bliskom Istoku, koji su se borili za druge, kao što su vladari Evrope i Golfskog zaliva. Ovaj ratni pohod u Siriji nije ništa drugačiji. Takođe je istakao da SAD drže desetine hiljada zatvorenika Islamske Države u kurdskim teritorijama, koji bi u suprotnom pobjegli u Evropu, ali evropske sile veoma ograničeno sudjeluju u američkim intervencijama u Siriji. Sada će ti zatvorenici vjerovatno na slobodu, i kako kaže Tramp, postati problem Evrope. U međuvremenu, svi ovi ratovi su SAD-u napravili multimilionske dugove i duboku političku i društvenu krizu. Američke mase umorne su od rata, i Tramp je obećao da će povući trupe sa Bliskog Istoka u svojoj predizbornoj kampanji, što je nešto na šta je on spreman da ispuni kada se bude ponovno kandidovao za predsjednika.

Tramp ne vidi nikakvu korist od Kurda, koji naseljavaju neplodno zemljište sa nerazvijenom ekonomijom, i koji nemaju neki veći međunarodni značaj. Sa druge strane, vidi kako prisustvo SAD-a gura Tursku – ključnog saveznika NATO-a, u kojem SAD ima nuklearno oružje i vazdušnu bazu – u ruke Rusije i Irana. Proteklih godina, Erdogan je skrenuo sa puta američkog imperijalizmu. Ovo je bilo najviše očigledno tokom uspona Islamske Države u Siriji i Iraku. SAD su vidjele ovu organizaciju kao prijetnju za stabilnost u regionu, dok su Turska i drugi američki saveznici u Golfskom zalivu finansijski i logistički podržavali pokušaj zbacivanja Asada sa vlasti i uklanjanja iranskog uticaja iz Iraka, nakon čega su mislili da mogu samo uskočiti i uspostaviti prijateljski marionetski režim.

Ali, onemogućen da pošalje dovoljno trupa u borbu protiv Islamske Države, američki imperijalizam bio je prisiljen da se osloni na druge snage. U Iraku npr., morali su da se oslanjaju na iransku mrežu paravojnih postrojbi. Ali vidjevši kako ih je to otuđilo od saveznika iz Golfskog zaliva, počeli su da se oslanjaju na paravojne postrojbe povezane sa PKK-om u Siriji, kao protivteža Iranu, i kasnije Rusiji. Ali ovo je otuđilo tursku vladajuću klasu, koja vidi egzistencijalnu prijetnju u potencijalnoj nezavisnosti Kurda i koja takođe ima velike imperijalističke planove za sjevernu Siriju i Irak. Kriza koja je nastupila stavila je Tursku i SAD u dva suprotstavljena tabora u sirijskom građanskom ratu, i takođe naposlijetku dovela do toga da je Turska razvila jače odnose sa Rusijom i Iranom. Tramp vjeruje da ako se povuče iz Sirije i ostavi Kurde, može ponovo uspostaviti savezništvo sa Erdoganom.

Američki Kongres, međutim, ovo smatra priznavanjem poraza – ustupak Rusiji i Iranu – poniženje na međunarodnom nivou. I u pravu su. Rusija i Asadov režim, i na njihovoj strani Iran, spremni su da uđu, razoružaju Kurde i prošire svoj uticaj u Siriji. Rusi pogotovo koriste taj uticaj da postanu odlučna sila u regionu na račun SAD-a. Ali to nije Trampova odluka. Tramp samo prihvata realno stanje stvari – kao i Obama kad je napravio dogovor o nuklearnom oružju sa Iranom – da je američki imperijalizam u krizi i da je došao do svog limita. Njegovo ekonomsko, političko i društveno stanje ne dozvoljava im da vojno intervenišu kako bi htjeli.

Istovremeno, takođe je jasno da su Tramp i Erdogan sklopili dogovor, usluga za usluga, o kojem ćemo saznati nešto više u narednom periodu. Pošto je prilično izolovan u vladajućoj klasi SAD-a, Tramp uvijek traži uporišne tačke, poput one koju ima sa saudijskim prestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom i Benjaminom Netanjahuom (iako se čini da će Netanjahu uskoro biti „podrezanih krila”).

Licemjerje


Šta god neko mislio o Donaldu Trampu, od svih buržoaskih političara, on je najiskreniji u svojim reakcionarnim ciljevima i namjerama – i upravo zbog te njegove iskrenosti ga buržoazija toliko mrzi. Svi govori zapadnih političara o demokratskim pravima Kurda nisu ništa drugo do paravan za njihove vlastite uskogrudne interese. Prije samo nekoliko godina, te iste Kurde su nazivali teroristima. Zapravo, PKK, sestrinska organizacija PYD-a je i dalje na listi terorista što se tiče SAD-a i Evropske Unije.

Saudijski reakcionarni vladari, zajedno sa svojim egipatskim marionetama su protiv turskih intervencija. Ali kao što većina ljudi zna, to nije zbog nekakvog interesa Muhameda bin Salmana ili Abdelfataha al Sisija o demokratskim pravima Kurda, nego jer Saudijci u Kurdima vide posrednika u borbi protiv Irana. Oni, zajedno sa Izraelom, su čak nedavno koristili turske vazdušne baze da u Iraku napadnu paravojne postrojbe podržane od strane Irana. Štaviše, Saudijci Tursku vide kao sve većeg takmičara za prevlast u regionu, pogotovo u sunitskim teritorijama. Al Sisi je naravno još više podstaknut da se bori protiv turskog imperijalizma zbog podrške koju Erdogan daje Muslimanskom Bratstvu, njegovim neprijateljima kod kuće.

Navodno, Savjet bezbjednosti UN-a se takođe danas treba sastati zbog rasprave o Siriji, na zahtjev pet evropskih članica: Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Belgije i Poljske. Ali hoće li ove dame i gospoda na stol donijeti išta više od pukih riječi? Kako je Donald Tramp više puta istakao, ako je Evropljane zaista briga, više su nego dobrodošli da povećaju prisustvo svojih vojnih jedinica na tom području i preuzmu rad koji su do sad radile SAD. Ali naravno, lideri EU bi radije bili na sigurnoj distanci od rata i krvoprolića od kojih profitiraju. Njihovo patetično licemjerje i nemoć su možda najgore od svega. Tek je 2016. godine EU prihvatila da plati milijarde evra Erdoganu, da bi Turska blokirala priliv sirijskih izbjeglica koji preko Turske prelaze u Evropu. Danas je upozorio da će, ako bi EU okarakterisala ove operacije kao invazijske, otvoriti plovne puteve i dopustili milionima izbjeglica da uđu u evropsku teritoriju.

Loš položaj kurdskog naroda

c5aa51ec20524ee5a45777fa0d1a9c14 w720 h720Interesi vladajuće klase, bez obzira na to gdje im je baza, dijametralno su suprotni od interesa siromašnih i potlačenih masa. Kao i uvijek, „male” nacije su mala promjena u igrama i borbama između velikih sila. Jednom kad završe sa iskorištavanjem istih, ne dvoume se kad ih treba uništiti ili dopustiti drugima da to učine. I SAD, i EU, i Rusija, i Iran, i Asadov režim, čak i Erdogan su u jednom trenutku obećali Kurdima neki vid podrške. Ali svi oni su izdali Kurde čim im je to bilo u interesu.

To su lekcije koje kurdske mase uče na najteži mogući način. Ali bila bi još veća greška za kurdske vođe da se nastave oslanjati na imperijalističke sile. U proteklih nekoliko dana, obratili su se svakoj mogućoj većoj kapitalističkoj sili radi podrške. Prvo su se obratili Rusiji i Asadovom režimu radi podrške u borbi sa Turskom. Naravno, ove sile bi rado „pomogle”, pod uslovom razoružavanja YPG-a, potpunog razaranja svih autonomnih struktura i demokratskih tekovina koje su Kurdi postigli u Siriji. To ne bi bilo ništa drugo nego potpuna predaja.

Istovremeno, Ilham Ahmed, supredsjednica Izvršnog vijeća Rožave, otputovala je u Evropu, gdje je održala konferenciju za štampu u Evropskom Parlamentu, na kojoj je molila da Evropa ne „napusti“ Kurde i da „implementira zonu zabrane letenja da kazni Tursku zbog kršenja međunarodnog zakona”. Ali lidere EU ne zanimaju prava Kurda, ili bilo šta drugo, osim interesa njihove buržoazije. Kako je pomenuto, tek je 2015. godine Turska sklopila prljavi dogovor sa EU; a 2016. godine, njemačka kancelarka Angela Merkel posjetila je Tursku i prešutno podržala Erdogana dok je vodio krvavi rat protiv Kurda u samoj Turskoj.

Nisu prošle ni dvije godine otkad je Turska izvršila invaziju na efrinski kanton Sirije, kojeg su držale snage PYD-a. Tada su u Pentagonu govorili da „ne smatramo (Kurde) dijelom naših operacija „Porazimo ISIS”, jer to je ono što tamo radimo i ne podržavamo ih. Nemamo nikakve veze sa njima”. Kasnije su dodali: „Nadamo se da će operacija u Efrinu brzo da se završi, i rekli smo da znamo da se Turska svim silama trudi da ograniči broj civilnih žrtava. Uopšte ne sumnjamo da se svim silama trude što se toga tiče.” To jest, Pentagon se nadao brzoj pobjedi Turske! EU je naravno po običaju lila krokodilske suze, ali tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Boris Džonson insistirao je da Turska ima „pravo što želi da zaštiti svoje granice.” U međuvremenu, Njemačka je nastavila snabdijevati naprednim oružjem Tursku i Rusiju, koji su bili „mirovne snage” pa su se brzo povukli i otvorili sirijski vazdušni prostor da bi turski vojni avioni mogli donijeti teror desetinama hiljada nedužnih ljudi. Za to vrijeme, loše opremljene kurdske snage, koje su se hrabro borile, nisu imali nikakve šanse protiv turske vojne mašine u borbi prsa u prsa. Jedino rješenje bilo bi osnivanje pokreta u Turskoj i apelovanje na klasni instinkt turskih vojnika, u pokušaju da se turska vojska slomi na klasnim linijama, ali čini se da je to misterija za lidere PYD-a i PKK-a.

I opet, nakon svih ovih iskustava kurdske vođe se i dalje oslanjaju na razne kapitalističke sile. Naravno, nema ništa loše u tome da revolucionarni pokret iskorištava podjele između imperijalista. Ali fatalna je greška da se on zasniva na tim silama, i da ih poziva da se pridruže!

Zapravo, ova taktika nije puno doprinijela kurdskom pokretu. U svakoj fazi, veliki koraci naprijed koje je kurdski pokret oslobođenja napravio bio je na osnovu revolucionarnog i klasnog pokreta masa, a ne saradnjom sa imperijalistima. U Turskoj, pokret je napredovao kad je HDP stajala na turskoj platformi (onoj koja nije ograničena samo na kurdske predjele), i zasnivala se na radikalnoj retorici i klasnim zahtjevima. Po prvi put od 1980-ih godina, premoštena je podjela koju je vladajuća klasa forsirala između kurdskih i turskih radnika – i to je ono što ih je učinilo potencijalnom egzistencijalnom prijetnjom po Erdogana. U Siriji takođe, kao što smo rekli ranije, revolucija svih Sirijaca – koja je zapravo bila najjača na zapadu države – je ta koja je stvorila rupu na vlasti, i omogućila PYD da preuzme vlast.
Zahtjev kurdskog pokreta, koji se zasniva na demokratskim strukturama i revolucionarnim pogledom na svijet, raširio se daleko izvan kurdskih teritorija i inspirisao milione radnika, siromašnih i omladine na Bliskom Istoku i šire. Ali umjesto da zasnivaju svoje ideje na ovom revolucionarnom potencijalu, kurdske vođe pokušali su da manevrišu između nekoliko imperijalističkih sila. I zbog toga su morali da daju ustupak za ustupkom.

U Iraku, gdje su se stotine hiljada mladih okrenuli pokretu PKK i strukturama vijeća Rožave radi političke reference, jasno je da je rukovodstvo PKK-a de facto napravilo sporazum sa Iranom, što znači da PKK ne troši resurse praveći tamo masovnu organizaciju („sporazum” koji više-manje odgovara i Iranu). Zapravo, u Iračkom Kurdistanu, PKK je podržavala reakcionarne liberalne i buržujske organizacije umjesto da se bore na hrabrom, nezavisnom programu. Njihova iračka paravojna organizacija, YBS, je takođe dobila finansijska sredstva iz iračke centralne vlade. Barem jednom je bila smatrana članicom Narodnih mobilizacijskih jedinica: krovna organizacija pod vladavinom Irana, koja se uglavnom sastoji od reakcionarnih šiitskih paravojnih postrojbi.

Takođe i u Turskoj, HDP, pod okriljem PKK-a u kurdskim teritorijama Turske, de facto su držali vlast u čitavom nizu regija i velikim gradovima kao što su Džizre, Silopi, Hakari i Širnak. Kad je Erdogan započeo svoj rat sa Kurdima 2015. godine, mase iz tog područja su se digle, i bile su spremne na borbu do kraja, ali lideri PKK, pošto su imali dovoljno oružja, resursa i iskustva iz rata u Siriji, odbili su da naoružaju stanovništvo ili da bar pozovu na generalni štrajk – iz straha da će tako antagonizirati svoje saveznike, prije svega SAD. Oni su takođe gurnuli HDP u veću nacionalističku liniju, što je bilo po volji Erdoganu prilikom promovisanja nacionalizma i da presječe sve veću klasnu borbu u Turskoj. Na kraju, Erdoganov rat doveo je do nasilnog raseljavanja desetina hiljada turskih Kurda zbog rata i razaranja ogromnih teritorija, gdje su čitavi gradovi i sela bili sravnjeni sa zemljom. To je bio značajan poraz za pokret oslobođenja i doveo je do ogromnog demoralisanja među Kurdima.

I u Siriji je pokret potkopan zbog silnih ustupaka od strane lidera pokreta. U Efrinu, kao što smo već objasnili, lideri su mislili da će ih Rusija štititi, ali Putin ih je prodao bez oklijevanja. Njega nije briga za prava nacionalnih manjina u Rusiji, a kamoli u Siriji. Lideri PYD-a su takođe dali nekoliko ustupaka američkom imperijalizmu, kao što je savezništvo sa šamarskim plemenskim snagama i drugim reakcionarnim grupama, dovodeći ih u Sirijske demokratske snage (glavna službena vojska Rožave); i slabljenje Ustava Rožave u nekoliko navrata. Lideri, kao što je Ilham Ahmed, posjetili su američki Kongres, sarađujući sa republikanskim reakcionarima kao što je Pol Rajan, i čak se obratili Saudijskoj Arabiji radi saradnje u nekoliko navrata. To je naravno pored toga što su ograničavale revolucionarne aktivnosti PKK-a u Turskoj, Iraku i drugdje da ne bi stali na žulj svojim saveznicima. Sve ovo ima za svrhu da potkopa revolucionarni autoritet pokreta u očima bliskoistočnih masa: jedinih pravih saveznika kurdskih naroda. Čak i prošlog juna, na zahtjev SAD-a, složili su se da povuku svoju tešku artiljeriju sa predjela na granici sa Turskom i dozvoliti zajedničke patrole (američke i turske) tog područja! Ali kao što je Pentagon službeno priznao: „Potrošili smo dosta vremena i napora da napravimo sigurnu zonu sa idejom da će se to dopasti Turcima i spriječiti napad. Turci su to samo iskoristili da sprovedu izvidnicu za njihove operacije. To je bilo prilično podlo sa njihove strane”. Samo bi se budala iznenadila Erdoganovom podlošću.

U svojoj punoj snazi, PKK pokret kontrolisao je ogromnu teritoriju, pokrivajući većinu južne granice sa Turskom. Njihova oblast prostirala se od Efrina, preko turskih posrednika, zatim se nastavlja od Manbidža kroz sjevernu Siriju, jugoistočnu Tursku i sjeverni Irak, gdje je ova organizacija kontrolisala velika područja regije Dohuk i Kandiljske planine, na granici sa Iranom. Ovo je mogla biti platforma za revolucionarnu borbu, prije svega, oslobođenja Kurda, (poziv za koji bi se čulo u svim kurdskim teritorijama) i dalje, za ustanak svih potlačenih naroda Sirije, Turske, Irana i Iraka, gdje borave Kurdi. Ali kao što smo vidjeli, koristeći izgovore kao što su „previše se smo zauzeti u Siriji” i „ne želimo da otvorimo previše frontova”; i bazirajući se na ideji obične borbe za „nezavisnost” (šta god to značilo) unutar postojećih (kapitalističkih) država, organizacija je odbila da tako postupi. U stvarnosti, međutim, ovo samo pokriva žudnju lidera PKK-a da naprave sporazum sa buržoazijom. Ali interesi buržoazije su potpuno suprotni interesima miliona siromašnih i potlačenih Kurda. Nema te količine pametnih manevara koji to mogu promijeniti. Nije buržoazija ta koja je prevarena, nego kurdski lideri, koji su mislili da su shvatili šta je ključ do priznanja kroz dogovore sa kapitalistima.

Za revolucionarni rat protiv Erdoganove agresije


084175d15a919be8a8bead6626795ddf w720 h600Ali sada su prodani, zajedno sa ostatkom kudskog naroda: potpuno predvidljiv događaj. Sada, tragedija opet čeka Kurde, koji su testirani mnogo puta u proteklih 100 godina. Jedini način da se ta tragedija izbjegne nije održavanje konferencija za štampu u administrativnim zgradama EU, već vraćanje revolucionarnim tradicijama kurdskog naroda, i pozivanjem na klasnu solidarnost masa u regionu i svijetu. Prvo bi trebalo doći do poziva na generalni štrajk u kurdskim dijelovima Turske, kao i naoružavanja naroda i njihovih organizacija u radničkim odborima i odborima za samoodbranu. Rat mora doći u Tursku, u revolucionarnom obliku i na klasnoj osnovi – a ne kroz kontraproduktivne terorističke napade, koji će samo pojačati Erdoganov pritisak na tursko društvo. Zatim, Kurdi moraju da naprave javni raskid sa američkim imperijalizmom – koji je omražen širom regije. Onda se moraju obratiti sindikatima i radničkim organizacijama širom Turske da bi se pridružili njihovom štrajku i okončali rat, ali takođe da bi dali izjavu o pridruživanju većoj borbi protiv Erdoganovog režima, za veće plate, poslove, zdravstvo, obrazovanje i druge društvene i ekonomske zahtjeve. Ovo će zasigurno glasno odjeknuti u Turskoj, gdje životni standard velikom brzinom opada zbog ekonomske krize.

Obratiti se takođe treba i turskim vojnim kasarnama i kampovima zbog zajedničke borbe za miran suživot, što bi razotkrilo Erdoganovu reakcionarnu prirodu i napade na turske radnike i siromašne. Jasno je da je Erdogan prilično nervozan zbog slanja turskih vojnika u borbu, zbog straha da će se ta opšta ljutnja i nezadovoljstvo u turskom društvu odraziti na vojsku. Zato sve početne bitke vode džihadisti. To ponovo potvrđuje da je Erdogan slab kod kuće da postoji put do turske vojske, koju Kurdi jedino mogu poraziti ako ih slome po klasnoj liniji. Na revolucionarnoj osnovi, suočeni sa naoružanim masovnim pokretom otpora u Siriji kao i u Turskoj, vojska će pasti pod ogroman pritisak i pojaviće se uslovi za klasne pobune.

Iste se mjere moraju poduzeti širom regije, posebno u Iraku, Iranu i Siriji, gdje bi poziv na ujedinjenu borbu protiv omraženih režima daleko odjeknuo. U Iraku, prošle sedmice je bilo radikalnih masovnih protesta protiv režima. U Iranu takođe, masama je muka od režima mula.

Takođe štrajkovi lučkih radnika u Evropi protiv slanja oružja Saudijskoj Arabiji pokazuju da postoji potencijal za radničku solidarnost na Zapadu. Sindikati i radničke partije bi trebali odmah početi sa organizovanjem bojkota i štrajkova protiv slanja oružja i resursa koji se koriste za jačanje turske ratne mašine.

Ako bi se ove mjere preduzele hrabro i odlučno, Kurdi bi mogli pobijediti tursku vojsku. Ali ako kurdske vođe nastave sarađivati sa imperijalistima i buržoazijom, poraz je zagarantovan, na ovaj ili ovaj način. Kurdske mase iznova i iznova pokazuju da su voljni za borbu do posljednjeg trenutka. Vrijeme je da se ta borba privede kraju, tako što ćemo je prenijeti u kapitalističke režime koji su ih tlačili proteklih 100 godina.

-Dole sa turskim agresorskim ratom protiv Rožave!

-Dole sa imperijalistima, koji su saučesnici u ovom užasu!

-Živjela međunarodna radnička solidarnost, organizujmo bojkote i štrajkove protiv slanja oružja!

-Pretvorimo odbranu protiv imperijalističkih napada u revolucionarni rat oslobođenja!

-Za nezavisni socijalistički Kurdistan kao dio Socijalističke Federeacije Bliskog Istoka!