Samo nekoliko tjedana nakon svog posljednjeg nastupa, pionir i legenda heavy metala Ozzy Osbourne preminuo je u dobi od 76 godina.

Kad su se Black Sabbath prvi put pojavili na sceni 70-ih, preoblikovali su glazbu, odražavajući borbu radničke klase revolucionarnim zvukom.

Samo sedamnaest dana nakon svog posljednjeg nastupa u rodnom Astonu, Birminghamu, stigla je vijest da je Ozzy Osbourne preminuo u dobi od 76 godina.

Nakon što je bio bačen u središte slave, Osbourne je postao ozloglašen kao figura koja je utjelovila ekscentričnost i pretjerivanja rock scene.

Mnogi će ga ponajprije pamtiti po njegovom kaotičnom načinu života i pojavljivanjima u emisiji The Osbournes. No time se zanemaruje uloga koju je imao s bendom Black Sabbath u jednoj od posljednjih velikih glazbenih revolucija.

Promjene

Tijekom dvadesetog stoljeća, a osobito nakon Drugog svjetskog rata, glazba se brzo razvijala, što je dovelo do širenja mnoštva novih žanrova.

To bez presedana razdoblje razvoja prvensteno je bilo potaknuto tehnološkim razvojem – napretkom u snimanju i emitiranju, novim instrumentima poput sintisajzera i električne gitare.

Poslijeratni procvat također je oživio gospodarstvo i doveo do općeg porasta životnog standarda, dodatno potičući taj proces: ljudi su si mogli priuštiti radija i gramofone kako bi slušali glazbu, te instrumente kako bi je svirali.

Širi slojevi dobili su priliku čuti raznolikiji spektar glazbe, čime se povećao potencijal za međusobno prožimanje i stvorila osnova za razvoj glazbe dosad neviđenom brzinom.

Žanrovi su se pojavljivali i brzo gasili kada više nisu mogli napredovati. Zamjenjivali su ih novi zvukovi koji su sintetizirali elemente postojećih žanrova, pritom stvarajući nešto novo.

Sabbath Bloody Sabbath

Do kasnih 60-ih teži zvukovi već su se pojavljivali kako su izvođači pomicali granice hard rocka. Politika se također počela mijenjati: doba „slobodne ljubavi” i „djece cvijeća” ustupalo je mjesto burnom razdoblju masovnih pokreta i globalne revolucije.

Kako je sam Ozzy rekao, glazba koja je odražavala relativni optimizam poslijeratnog procvata odudarala je od stvarnosti života kada je taj procvat završavao:

„Kad sam čuo one blesave jebene riječi ‘Ako ideš u San Francisco, obavezno stavi cvijet u kosu’, poželio sam jebeno zadaviti Johna Phillipsa… Moj otac je umirao od azbesta zbog industrijskog zagađenja, a ja sam bio ljuta mlada propalica.“

Uvjeti su bili idealni za heavy metal – a mješavina slučajnih okolnosti i jedinstvenih kvaliteta četvorice mladića iz radničke klase Birminghama ga je stvorila.

Ključan doprinos zvuku Black Sabbatha došao je od gitarista Tonyja Iommija, koji je izgubio vrhove prstiju u industrijskoj nesreći.

Rečeno mu je da više nikada neće moći svirati gitaru, no Iommi se prilagodio izradom novih vrhova od plastičnih boca za detrdžent – korištenje tanjih žica, snižavanje tona i usporavanje sviranja zajedno su stvorili teške i mračne riffove.

Ali Iommi sam nije izmislio heavy metal, niti je njegov doprinos bio isključivo slučajan: imao je nevjerojatan instinkt za riffove. Većina gitarista zadovoljna je s nekoliko dobrih riffova po albumu; Iommi ih je obično imao nekoliko po pjesmi.

Prijelomna sposobnost Geezera Butlera da svojim basom pojača i reflektira gitarski riff činila je zvuk monumentalnijim, dok je neumoljivo, ali razigrano, jazzom nadahnuto bubnjanje Billa Warda pokretalo Sabbathov zvuk naprijed.

Geezerovi tekstovi – usmjereni na ozbiljne teme poput društvenih problema i nuklearnog armagedona – uhvatili su promjenjivo raspoloženje tog vremena i uklopili se u mračniji zvuk Sabbatha. Toj mješavini pridodao se Ozzy Osbourne: vokalist s talentom za stvaranje melodija koje su prenosile emocionalnu težinu Geezerovih teških stihova.

Zvučna razonoda

U nešto više od dvije godine, Black Sabbath su izdali četiri albuma – Black Sabbath i Paranoid iz 1970, Master of Reality iz 1971. te Vol 4. iz 1972. – svaki se nadovezujući na onaj prethodni.

Jezivi uvodni triton u naslovnoj pjesmi njihova debitantskog albuma bio je radikalno drugačiji od svega postojećeg u glazbi, a završna pjesma albuma Vol 4., Under the Sun, bila je još različitija.

Glazba je bila transformirana i to dvaput.

Stvoren je potpuno neviđen zvuk – koji je odražavao život i iskustvo radničke klase.

Tutnjavi, sirovi zvukovi industrijskog Birminghama odražavali su se u Wardovom intenzivnom bubnjanju i Iommijevoj metalnoj gitarskoj svirci. Jednoličnost i monotonija otuđenog rada odražavale su se u repetitivnim, mračnim riffovima.

Užas kapitalističkog društva i bijes prema njemu našli su svoj izraz kroz Butlerove stihove i Ozzyjeve sablasne, žalosne krikove.

Metal – osobito u svojim najekstremnijim oblicima – često se omalovažava kao puka buka, lišena svake ljepote koju nose drugi oblici kulture.

No, nije sva umjetnost zamišljena da bude lijepa. Neka umjetnost nam je namijenjena da nas uznemiri, čak i do točke nelagode. U onoj mjeri u kojoj heavy metal to postiže, to je zato što je on zvučna razonoda života radničke klase pod kapitalizmom.

San budućnosti

Izvorna postava nastavila je snimiti još četiri albuma, ali su zloporaba opojnih sredstava, iscrpljenost i sporovi oko kreativnih razmoilaženja učinili svoje. Pohvale su presušile, a Ozzy je otpušten 1979; Bill Ward otišao je 1980, a Geezer 1984.

Njihova ostavština, međutim, ostala je trajna. Svaki metal izvođač može izravno pratiti svoje početke do Black Sabbatha, a mjesta na kojima je bend započeo postala su svojevrsna hodočasnička odredišta za obožavatelje metala.

Nažalost, trenutačno je metal kao žanr – osim ekstremnih podžanrova na rubovima – u anemičnom stanju. Malo je bendova u posljednjim godinama uspjelo probiti se, a oni koji uspiju neizbježno su derivativni.

To ne bi trebalo iznenaditi, unatoč činjenici da danas postoje iste društvene nevolje, pa i veće, nego što su bile 70-ih i koje bi mogle hraniti taj žanr.

Streaming je omogućio lakši pristup glazbi nego ikad prije, ali je istodobno umjetnicima otežao zarađivanje za život. Pad životnog standarda, rezovi u školskim proračunima i druge mjere štednje ograničili su mladima mogućnosti da nauče svirati i stvarati glazbu.

Ozzy Osbourne ni na koji način nije bio politički revolucionar, ali je njegova umjetnička ostavština nedvojbeno revolucionarna: odigrao je ključnu ulogu u jednom od posljednjih velikih iskoraka u glazbi.

Najbolji način da se oda počast toj ostavštini jest boriti se za preobrazbu društva kako bi radnička klasa mogla u potpunosti sudjelovati u kulturnom životu.

Takav će razvoj dovesti do nastanka novih oblika radničke umjetnosti – koji će s vremenom odražavati ljepotu i optimizam novog društva, umjesto ružnoće i propadanja starog.

Tekst je objavljen 30. srpnja 2025.