Subotu, 28. lipnja, obilježio je novi pokušaj masa da nametnu rješenje svog osmomjesečnog sukoba s predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Masovne demonstracije od 150.000 ljudi zahvatile su Beograd. Uzvici poput „Uhapsite Vučića!“ odjekivali su ulicama i trgovima. Zahtjevi za prijevremene izbore također su snažno izneseni. Borba se neprestano odvija od urušavanja nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu 1. studenog, u kojem je poginulo 16 ljudi, a koji je razotkrio sistemsku nesposobnost i korupciju režima.

Tekst originalno objavljen 2. srpnja 2025.

police and protest png Image Mašina
Izvor: Mašina

Vučić je stalno odbijao zahtjev da se odgovorni za ovu tragediju pozovu na odgovornost. Jasno je da režim ne može ispuniti čak ni takav osnovni zahtjev. Već neko vrijeme velikom sloju srpskog društva postaje sve jasnije da, sve dok je Vučić na vlasti, oni koji su odgovorni za ovaj zločin kao i za niz korupcijskih skandala koji su neizbrisivo okaljali režim, nikada neće biti pozvani na odgovornost.

Nakon katastrofe, studenti su odlučili da je dosta i okupirali su svoje fakultete. Od tada su organizirali svoju borbu kroz demokratske masovne studentske skupštine koje zovu plenumima, što je tradicija koja proizlazi iz prethodnih studentskih borbi. Oni su od tada okosnica pokreta, hrabro odolijevajući svim pritiscima i prijetnjama te mobilizirajući masovnu podršku naroda oko sebe.

Tokom osam mjeseci, okupacije fakulteta, demonstracije, blokade cesta i tisuće prosvjeda diljem zemlje, ostali su mirni unatoč proračunatim provokacijama režima. To uključuje i nepromišljenu upotrebu zvučnog topa protiv stotina tisuća ljudi na masovnim demonstracijama 15. ožujka u Beogradu. Panični stampedo izazvan udarom zvučnog oružja mogao je uzrokovati mnogo žrtava. Nekoliko prosvjednika je ozlijeđeno, ali posljedice su mogle biti puno gore.

Međutim, u subotu su izbile borbe, što je rezultiralo uhićenjem desetaka prosvjednika od strane policije i sigurnosnih snaga. Sljedećeg dana, Vučić je, u svom tipičnom, prijetećem stilu, izjavio da „neće biti pomilovanja“ za protuvladine aktiviste.

„Srbiju ne možete da pobedite nasiljem, Srbija nije i Srbija nikada neće stati“, rekao je Vučić na konferenciji za novinare, pretvarajući slogan svoje partije – „Srbija ne sme da stane“ – u mantru. Kao i obično, Vučić se izjednačio s nacijom i ne tako suptilno implicirao da je pokret protiv njegove vlasti „antisrpski“. Obećao je daljnja uhićenja i odbacio pozive na prijevremene izbore. Također je optužio prosvjednike da su „izravno pozvali na građanske sukobe i napade na policiju“.

Igrom slučaja, ovaj komentar svjedoči koliko je režim poljuljan mjesecima masovnih akcija. Ne radi se tu samo o masovnim prosvjedima poput onih u subotu ili na još većim prosvjedima 15. ožujka. Održano je nekoliko tisuća masovnih akcija diljem zemlje.

Studentski apeli da se prosvjed proširi izvan početne studentske baze jasno su unaprijedili svijest više od milijun ljudi koji su aktivno sudjelovali u prosvjedima, kao i mnogih drugih koji su ih podržavali tijekom proteklih mjeseci.

Uloga radničke klase

Studenti su jasno shvatili da se režim može srušiti samo potpunom mobilizacijom radničke klase. Zbog toga već više od šest mjeseci pozivaju sindikalne čelnike da pozovu na generalni štrajk. Ti su apeli odjeknuli kroz slojeve radničke klase koji su se pridružili pokretu, ali do danas padaju na gluhe uši sindikalnih čelnika.

demonstration Image Mašina
Izvor: Mašina

Dana 22. ožujka studenti su organizirali sastanak na kojem su okupili čelnike različitih sindikalnih konfederacija kako bi raspravljali o zajedničkoj akciji protiv Zakona o radu i uspjeli su organizirati zajednički prosvjed za Prvi maj.

Međutim, studenti su ispravno odbili ograničiti se na otvorenu interakciju sa sindikalnim čelnicima. Početkom ožujka uputili su široki apel za formiranje masovnih građanskih skupština organiziranih po susjedstvima, nazvanih 'zborovi'.

Od tada, zahvaljujući porastu aktivnosti masa uslijed velikih demonstracija 15. ožujka, zborovi su se proširili u stotinama diljem cijele zemlje. Studenti su također apelirali na osnivanje radničkih zborova na svim radnim mjestima. Kada bi se zborovi generalizirali, to bi značilo potpunije uključivanje radničke klase kao klase u pokret, što bi bilo odlučujuće za njezinu pobjedu.

Zborovi su organi putem kojih se mase organiziraju. Ako masovni pokret eskalira, najvjerojatnije će se izraziti kroz još veći val sudjelovanja u zborovima i pojačane pokušaje njihove centralizacije i koordinacije. Drugim riječima, stupanj do kojeg se zborovi šire i koordiniraju na lokalnoj i nacionalnoj razini pokazatelj je dubine revolucionarne krize koja se razvija u društvu.

Veličina i intenzitet masovnog pokreta mogli bi se dodatno pojačati ako bi se Vučić pokušao poslužiti represijom. Kao što je Marx objasnio, revoluciji je s vremena na vrijeme potreban bič kontrarevolucije da bi krenula naprijed. To bi mogao biti slučaj i slučaju Srbije.

Pogrešna procjena režima, poput neuspjelog pokušaja gušenja prosvjeda ili okončanja studentskih okupacija, mogla bi rasplamsati revolucionarni bijes i frustraciju u potpunu revoluciju protiv režima. Zato je do sada, unatoč svom Vučićevom puhanju i plašenju, režim bio izuzetno oprezan da ne koristi bjelodanu državnu represiju za suzbijanje pokreta. To bi također mogao biti rezultat unutarnjih podjela u vladajućoj klasi oko toga kako se nositi s krizom s kojom se suočavaju.

S druge strane, prkosno raspoloženje na cestovnim blokadama koje su započele u nedjelju, a pojačale se u ponedjeljak nakon uhićenja nekoliko studenata, ukazuje na to da pokret nije ni blizu iscrpio svu svoju energiju. U Beogradu je postavljeno desetak blokada, a glavna u Zemunu bila je meta sigurnosnih snaga s uhićenjima. Nekoliko drugih postavljeno je u Novom Sadu i Kragujevcu, a odatle su se proširile na ostatak zemlje.

Snimke postavljanja blokada cesta u Kragujevcu pokazuju masovnost ovih akcija i samopouzdanje prosvjednika. Primili smo izvješća da je vlada poduzela mjere za uklanjanje kontejnera i ograda s cesta, pa su prosvjednici pribjegli blokiranju cesta vlastitim tijelima.

Kad policija intervenira kako bi rastjerala blokadu, ljudi se jednostavno pomaknu dalje niz pločnik, pričekaju da policija ode, a zatim postave novu. Sve to pokazuje da su obični ljudi izgubili strah od vlasti i da ih ne plaše prijetnje režima.

Sprema li se Vučić na obračun?

Vučićeve prijetnje nisu nove i već su poslužile radikalizaciji prosvjeda. Međutim, jasno je da režim postaje sve nemirniji i da se Vučić oslanja na umor i frustraciju koji rastu među najnaprednijim slojevima, koji su osam mjeseci na čelu prosvjeda. Ispituje teren za mogući obračun, tražeći priliku da nanese odlučujući udarac i demoralizira mase do pasivnosti.

vucic Image Sergei Bobylev Wikimedia Commons
Izvor: Sergei Bobylev, Wikimedia Commons

Jedna od najvažnijih značajki ovog masovnog pokreta je to što traje toliko dugo. Studentima i radnicima koji su mobilizirani postalo je jasno da borba za rušenje režima, koji je učvrstio svoju vlast kroz više od desetljeća, zahtijeva pokret koji može izdržati minutu dulje od režima.

Režim je razvio niz provokatorskih taktika. Jedna od tih taktika bila je uspostava kampova podrške Vučiću zaštićenih policijom, poput onog u blizini zgrade Narodne skupštine. To je bio izvor kontinuiranih napada i provokacija uoči velikih demonstracija. Na primjer, režim je koristio ove kampove provokatora kako bi omeo pripreme za masovne demonstracije 15. ožujka. To je očito propalo.

Ovaj put, studenti su postavili ultimatum kampu da se raspusti do 21 sat u subotu. To je ignorirano, što je dovelo do toga da je znatan kontingent prosvjednika pokušao isprazniti kamp i sukobio se s policijom.

Međunarodni mediji to su licemjerno iskoristili kao način da bace zlokobnu sjenu na pokret kao „nasilan“. Naravno, ne primjenjuju isti standard na Vučićeve nasilnike okupljene u kampu, niti na sigurnosne snage koje ih štite.

Izvanredan pokret koji se razvio tijekom posljednjih osam mjeseci europski i međunarodni masovni mediji do sada su uglavnom ignorirali. Čovjek bi pomislio da će europski mediji obratiti pozornost na ono što se događa u Srbiji nakon mjeseci masovne mobilizacije. Umjesto toga, međutim, možemo vidjeti jedino sumnjivu tišinu. U najboljem slučaju, dobivamo slabašne, rutinske izvještaje novinskih agencija, lišene ikakvih detalja. Kao da vjeruju da će ovaj pokret nestati ako ga se ignorira. Stav takozvanog „slobodnog tiska“ odražava strah od revolucije koji prožima europske vladajuće klase.

Nasilne taktike koje primjenjuje režim pokazuju potrebu za sustavnim organiziranjem organa samoobrane pokreta pod kontrolom zborova i drugih masovnih organizacija putem kojih je pokret organiziran. Takvi organi samoobrane već postoje i dobro su organizirani, a nastali su iz potrebe zaštite cestovnih blokada, okupacija i demonstracija od provokatora i nasilnih napada. U većini slučajeva, ove jedinice samoobrane organiziraju studenti, uz savjete veterana srpske vojske koji podržavaju pokret, kao i drugih pristaša, uključujući bajkere.

Otkad su prosvjedi započeli prije osam mjeseci, Vučić ih je stalno pokušavao potkopati pokretanjem masovne medijske kampanje kriminalizacije studenata i svih koji ih podržavaju. To je uglavnom bilo namijenjeno galvanizaciji i mobilizaciji njegovih vlastitih pristaša. Tvrdio je bez ikakvih dokaza da iza prosvjeda stoje neodređene strane sile i da im je cilj izazvati „obojenu revoluciju“. Koje se „sile“ kriju iza ove zavjere teško je reći, s obzirom da režim podržavaju Europska unija, Sjedinjene Države, pa čak i Rusija i Kina.

Ova provokativna kampanja dovela je do nekoliko nasilnih napada na pokret. Dana 16. siječnja, vozač - moguće Vučićev pristaša ili netko zanesen mrzilačkom kampanjom vođenom protiv prosvjeda - probio je svojim automobilom blokadu ceste, teško ozlijedivši studenticu. Taj je događaj doveo do eksplozije bijesa, koju je Vučić pokušao smiriti tražeći ostavku premijera. To je također pokazatelj krhkih temelja na kojima režim počiva.

Kojim putem naprijed?

Studenti pozivaju na prijevremene izbore i najavili su da će podržati listu kandidata. Ovaj zahtjev sada je dobio masovnu podršku. Glavni razlog zašto je zahtjev za prijevremenim izborima dobio široku podršku jest taj što, osam mjeseci nakon početka pokreta, naizgled nema izlaza iz trenutnog zastoja snaga. Masovno nepovjerenje i prema vladi i prema službenoj parlamentarnoj oporbi očituje se u stavu masa koje guraju oporbene političare na stranu pokreta.

serbia parliament Image fair useMeđutim, jasno je da režim nema namjeru sazivanja izbora koje nije uvjeren da može pobijediti. Jedini način da ih se prisili na ostvarenje ovoga, kao i od svih ostalih zahtjeva, jest eskalacija pokreta, generalizacija zborova na sva susjedstva i radna mjesta te njihova koordinacija i centralizacija. Samo će tako bit moguće iskoristiti punu snagu radničke klase za rušenje režima. Vučić mora otići, a s njim i režim Srpske napredne stranke.

Osam mjeseci mobilizacije pokazalo je bez ikakve sumnje da su radnici i mladež Srbije osvojili pravo da sami biraju svoju sudbinu. Ne treba mijenjati samo predsjednika ili premijera. Cijeli truli sustav koji je stvorio i othranio Vučića i njegove pajdaše mora biti srušen s njima.

Kao komunisti, podržavamo pravo svih naroda da demokratski odlučuju o vlastitoj sudbini. Da bi to postigli, moraju uspostaviti kontrolu nad bankama, financijskim sustavom, rudarskim tvrtkama i monopolima, bez obzira jesu li u vlasništvu srpskih ili stranih kapitalista. To se jedino može postići ako pljačkaši bogatstva cijele nacije budu razvlašćeni, glavne se poluge gospodarstva stave pod demokratsku kontrolu i upravljanje radničke klase, a proizvodnja planira tako da zadovolji potrebe velike većine.

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!