Vijesti o štrajkovima radnika u Republici Srpskoj ne dosežu širi medijski prostor ovdašnjih internet  portala. Godine bombardovanja senzacionalističkim naslovima i uvijek populističkim izjavama tajkunskih političara zatrpale su vijesti o protestima i štrajkovima radnika u RS koji pokazuju pravo stanje i materijalni položaj ljudi koji žive od svog rada. Najčešče su radni ljudi prepušteni  nemilosti i bahaćenju lokalnih tajkuna (mahom ratnih profitera) koji su svoje bogatstvo stekli švercom, pljačkom društvene imovine ili spregom sa vladajućim političkim strukturama. Dešavanja u firmi „Nova Dipo“  izrazit su primjer koliko su životi radnika nevažni za tajkunsko-politički režim. Radnici im predstavljaju samo objekte koji se mogu eksploatisati, a kad tajkuni nemaju interese za dalje poslovanje, odbacuju ih kao potrošne stvari.

„Nova Dipo“ je firma koja se bavi preradom drveta i nalazi se u Gornjim Podgradcima, koja pripada opštini Gradiška. Ima a tradiciju prerade drveta dugu 165 godina. Do 2007. godine ovdje je postojalo nekadašnje državno preduzeće „Drvna industrija Podgradci“ koje je te godine privatizovano i predano u ruke Ljubomira Ćubića, vlasnika „Niskogradnje“ iz Laktaša koji je tada bio tajkun blizak Dodiku i poznat je po unosnim i mutnim poslovima saPutevima Srpske“. O bahatom odnosu vlasnika i uprave ove firme prema radnicima, saznalo se početkom prošle godine kada je preko 20 radnika dobilo otkaze nakon što su pokušali organizovati sindikalnu organizaciju, o čemu smo već pisali. Tada su otpušteni radnici i sindikalisti ukazivali na niz kršenja radničkih prava, mobing i loše uslove rada. Čak su i dovodili entitetsku inspekciju, koja nije pronašla nikakve nepravilnosti ni onda kada su radnici bez otpremnine i nezakonito dobili otkaze zbog pokušaja organizovanja sindikata.

20220606 160054

Od tada do danas, stanje u firmi se samo pogoršavalo - sa 400 radnika „Nova Dipo“ je spala na 200. Radnici su zbog loših radnih uslova masovno napuštali firmu, tražeći druge načine da obezbjede individualnu egzistenciju. Preostali radnici su pritisnuti neizdržljivom situacijom da rade, a da im se plata ne isplaćuje ili se jedna plata isplaćuje u dva ili tri navrata. Radnici, njih nešto preko 100, većinom iz dijela finalne proizvodnje, odlučilo se na protest u krugu firme 19. maja da bi 24. maja formirali štrajkački odbor i otpočeli štrajk koji traje i u vrijeme pisanja ovog teksta. Radnicima iz finalne proizvodnje će se kasnije priključiti i radnici iz sektora pilane i primarne obrade drveta. U štrajku trenutno učestvuje  oko 170 radnika.

Štrajkači imaju dva zahtjeva, a to su zaključno sa mjesecom majem isplata, zadnje dvije i po plate i uplaćivanje socijalnog, penzionog i radnog staža zadnje tri i po godine. Prema riječima jednoga od radnika sa preko 38 godina radnog staža u firmi, stanje je postalo nepodnošljivo.

 „Mi više jednostavno ne možemo raditi bez para, ne možemo živjeti, nemamo od čega plaćati račune, ići ljekaru. Ljudi koji imaju malu djecu ne mogu ih školovati. Uopšte, bez plate nema života. Sve što smo dobijali bile su polovine plate, od čega kad platiš kredit i račune, ne ostaje ti ništa za život“.

Ovo je surova realnost radnika u RS. Prosječne radničke plate ni prije trenutne ukrajinske krize nisu pratile troškove života, a sa sadašnjom inflacijom, radnička primanja uveliko zaostaju za podmirivanjem troškova života. A možemo tek zamisliti u kakvoj teškoj situaciji su se našli radnici „Nova Dipo“, kad im je vlasnik i uprava ionako bijednu prosječnu platu od oko 800 KM dijelila na dva ili tri puta i uredno na platnim listama odbijala novac sa plate za uplatu socijalnog i penzionog osiguranja a isti novac zadržavala sebi. Treba dodati da je vlasnik tri godine nakon privatizacije firme radnicima od plate oduzimao  10% za navodnu obnovu firme, iako radnici svih ovih godina nisu vidjeli niti poboljšanje poslovanja firme, niti svojih radnih uslova.

Tokom trajanja aktuelnog štrajka, uprava firme je već oprobanim  metodama pokušala podijeliti radnike. Kako su sa obustavom rada prvo počeli radnici u finalnoj proizvodnji, uprava se okrenula ka radnicima koji rade u  pilani, kao primarnom sektoru firme, metodom podmićivanja, tj. plaćanjem tih radnika u kovertama i mimo zakona, i tako ih ubijediti da rade ali u tom nije uspjela jer su se i radnici u pilani pridružili štrajku nakon što su obavili dio posla koji je već bio ugovoren. Nakon toga, direktor i uprava su prijetnjama otkazima i suspenzijama pokušali zaustaviti štrajkače da daju izjava ionako malobrojnim medijima koji su se zainteresovali za problem u firmi. Nakon što većinu radnika nisu odvratili od nastavka štrajka, uprava je obećala da će do kraja mjeseca isplatiti dvije i po plate koje radnici zahtijevaju. U narednom periodu ostaje da vidimo da li će ovo ostati samo prazno obećanje.

 strajk nova dipo 2 6 2022 3 1300x975
 Izvor: Radio televizija Gradiške 98,8 MHz

Na osnovu izjava radnika zaposlenih u finalnoj proizvodnji stiče se utisak da vlasniku nije u interesu da se firma nastavi baviti finalnom proizvodnjom. “Nova Dipo” je prethodnih godina stolicu, svoj finalni proizvod, pravila za Ikeu. Radnici  tvrde da  se uprava bazirala na zadržavanje i pokretanje rada samo u sektoru pilane i primarne obrade drveta. Čini se da nema volje za nastavak rada na finalnim proizvodima i da taj sektor nastoje ugasiti, pri tome guraju radnike iz tog sektora na dobrovoljno napuštanje firme. Na taj način, firma ne bi morala plaćati otpremnine radnicima, otpuštajući ih kao tehnološki višak, niti bi vlast morala isplaćivati radnicima socijalna davanja koja ih sljeduju nakon što završe na Zavodu za zapošljavanje. Ne bi bilo iznenađenje da privatni vlasnici ugase dio proizvodnje koji im u ovome momentu nije profitabilan bez obzira na sudbinu radnika koji bi takvim potezom završili na ulici, bez načina da zarade za život.

Kakav god da bude ishod ovog štrajka, već  se može zaključiti nekoliko stvari. Prvo, štrajk ukazuje na stvaran i mizeran položaj radničke klase u RS i ostatku BiH. S vremena na vrijeme vidimo štrajkove radničke klase u BiH, kao što je relativno skori generalni štrajk rudara u FBiH ili manji, ali značajan štrajk radnika Centra za rehabilitaciju invalida u Banja Luci. Svi ovi štrajkovi i protesti očigledno i brutalno pokazuju odnos tajkunsko-politička elita, bez obzira na etnički predznak, prema radnicima u ovoj zemlji. Za njih su radnici samo potrošni materijal za bogaćenje. Vlastodršce ne zanima kako će nesigurnost kapitalističkog sistema uticati na životni standard i materijalni položaj ljudi koji žive od svog rada. Drugo, pokazuje se da je upravo štrajk najefikasniji oblik radničkog otpora u slučaju nepoštovanja radničkih prava. Tamo gdje nema sindikalne organizacije, obično zato što uprava ili vlasnik sabotiraju sindikalno organizovanje , radnici se svejedno odlučuju da obustave rad i usput formiraju tijela kao što je štrajkački odbor kako bi ih predstavljao i koordinisao.

Konkretno, sadašnji štrajkački odbor u “Nova Dipo” ima mogućnost da preraste u legalnu sindikalnu organizaciju bez obzira na ishod ovog štrajka - u interesu radnika je da to iskoristi. To bi, samo po sebi, bila pobjeda čije bi plodove donijele buduće borbe za interese radnika. Prije svega, sindikalno organizovanje bi olakšalo obustavu rada u svim sektorima i time omogućilo daleko bolju pregovaračku poziciju. Sindikalna organizacija bi povećala masovnost radnika zainteresovanih za borbu privlačeći one koji žele da se planski i organizovano suprotstave srozavanju radničkih prava.  Omogućila bi angažovanje pravnog savjetnika plaćenog od prikupljenih članarina čime bi se značajno otežalo kršenje radničkih prava i podiglo radničko samopouzdanje. Osim toga, omogućilo bi povezivanje sa drugim sindikalnim i radničkim organizacijama u BiH i regionu što bi svaku narednu borbu učinilo daleko vidljivijom i potencijalno uspješnijom usljed solidarnosti koju bi izazvala. Sindikalna organizacija bi mogla preko granskih sindikata zahtijevati pomoć radnika iz istog sektora ekonomije. Na kraju, mogla bi puno lakše mobilisati medije u praćenju štrajka i time bi imala jači uticaj na javno mnjenje i veći pritisak na upravu, kapitaliste i vlast.

I dok se bosanskohercegovačko društvo priprema za novo izborno sluđivanje u kojima nam se ponovo nude teme “visoke politike” i teme za skretanje pažnje sa bijednog životnog standarda, radnici tonu sve dublje. Ponovo će se vlast i opozicioni političari populistički pozivati na to kako se bore za poboljšanje položaja radništva u Bosni i Hercegovini, ali kao i uvijek to će biti sakupljanje jeftinih predizbornih poena dok traje izborni karneval. Neki radnici će sa gnušanjem odbijati učešće u takvoj farsi, drugi će sa zatvorenim nosem glasati za neku od tajkunskih partija. I jedni i drugi će se približavati zaključku da postojeće političke partije u BiH ne zastupaju radničke interese. Najnapredniji među njima će shvatiti neophodnost organizovanja i stvaranja radničke partije koja će zastupati isključivo interese radnika.