“Imperijalizam je najviši stadijum kapitalizma. Ali način na koji vlade pokušavaju riješiti ovaj problem imperijalizma nije kroz inteligentnu, organizovanu saradnju svih proizvođača čovječanstva, već kroz iskorištavanje svjetskog ekonomskog sistema od strane kapitalističke klase zemlje pobjednice; koja će se ratovima pretvoriti iz velike sile u svjetsku silu.”
Lav Trocki - Rat i internacionala
U ovim uslovima danas, poruka kampanje naše Revolucionarne komunističke internacionale “Books not bombs” postala je hitnija nego ikada.
Od početka rata između Izraela i Palestine, sada već više od godinu dana, Izrael je uz potporu zapadnog imperijalizma pokrenuo i invaziju na Liban i sada prijeti i ratom protiv Irana.
Istovremeno, SAD i zapadna Evropa odbijaju priznati ponižavajući poraz i poigravaju se ljudskim životima okrutno pomažući Ukrajini da ispaljuje projektile duboko u rusku teritoriju. Posljedice ove ishitrene odluke bi mogle uključivati direkan sukob između NATO-a i Rusije.
Škole, ne tenkovi!
U zemljama bivše Jugoslavije je kod radničke klase prisutan i dijelom zdrav antiimperijalistički sentiment. Međutim, dominantni narativ vladajuće klase je da mi nismo važni na političkoj sceni. Kao da mi nismo ti koji se ikako mogu izboriti protiv imperijalizma i militarizma.
Nedavno se u Dubrovniku 10. oktobra održao “samit” zemalja jugoistočne Evrope. Tema je bila rat između Ukrajine i Rusije. Predstavnici svih zemalja bivše Jugoslavije su potpisali navedenu deklaraciju te iskazali beskopromisnu podršku Ukrajini u ratu. Deklaraciju su potpisali svi predstavnici balkanskih zemalja zajedno sa predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim.
Srbija nije uvela sankcije Rusiji ali svojim činovima zapravo indirektno podržava Zelenskog. Naprotiv, čak i proizvodi dio vojnog arsenala za front u Ukrajini, tako što prodaje oružje zapadnim državama odakle završe na frontu. Vučić uspijeva već neko vrijeme balansirati između naizgled rusofilije i usklađivanja politike sa EU. Redovno u srpskim medijima znaju osvanuti plakati sa likom Vučića i Putina, dok za vrijeme posjeta njemačkog kancelara Šolca i predsjednika Francuske Makrona pravi poslovne dogovore sa zapadnim imperijalizmom. Srbija je uvezla u Ukrajinu municiju vrijednu čak 800 miliona evra. Takođe je nedavno počela izvoziti i proizvoditi oružje za Izrael u vrijednosti od 24 miliona evra.
Sa druge strane u Hrvatskoj nije nimalo bolja situacija, ako ne i gora. Hrvatska je do sada poslala sveukupno 200 miliona evra pomoći u finansijskom obliku. Što se tiče naoružanja, još na samom početku rata poslala je čak više od 40 topova i haubica, 30-ak hiljada jurišnih pušaka, 14 helikoptera, stotine protuavionskih i protuoklopnih raketa, desetke miliona metaka, hilade granata, uniforme, kacige, balističke prsluke, što je dovoljno za opremanje manje vojske, sve je to do sada Hrvatska poslala ukrajinskim vojnicima. A isporuke tu nisu stale.
Naprotiv, odmah početkom rata između Rusije i Ukrajine plan premijera Plenkovića je bio poslati vojnike na front u Ukrajini i na taj način direktno umiješati članicu NATO-a u rat između Rusije i Ukrajine što bi dovelo do direktnog sukoba NATO-a i Rusije. Trenutni plan premijera Hrvatske je ponovo pokušati isto.
Što se tiče Izraela situacija je ponovo više nego razočaravajuća.Vlasti dozvoljavaju ilegalni šverc oružja u Jadranskom moru i tako omogućuju smrt civila u Palestini. Čak je nedavno interes za brodogradilište Uljanik u stečaju u Puli iskazala Izraelska vlada. Ideja je bilo pretvoriti brodogradilište u Istri za proizvodnju ratnih brodova.
Slovenija je svoje relativno male vojne kapacitete odlučila skoro u potpunosti pokloniti Ukrajincima te je poslala čak i vojne tenkove. Štaviše, i Makedonija je uprkos još skromnijim vojnim kapacitetima odlučila donirati svoje vojne tenkove za rat u Ukrajini. Čak su se i misteriozno na ukrajinskom frontu pojavila oružja proizvedena u bosanskoj tvornici u Novom Travniku iako je to zabranjeno po odluci predsjedništva BiH još 2015. godine. Naravno, pakete vojne pomoći Ukrajini šalju i Crna gora i Kosovo uprkos svojim vrlo ograničenim ekonomsko vojnim resursima. Osim svega navedenog i Srbija i Hrvatska su nedavno ponovo uvele obavezni vojni rok kao dio opšte pojačane militarizacije u cijeloj Evropi.
Tvornice i bolnice, ne grobnice!
Niti jedna od vlada ovih država čije su ekonomije ionako devastirane ratom u 90-ima i restauracijom kapitalizma nakon raspada Jugoslavije, nije pitala za dopuštenje većine smije li ovako pozamašne izdatke iz državnog budžeta i teško zarađeni novac radničke klase pokloniti radi ratova koji se vode radi interesa vladajućih klasa i kako bi se dodvorili velikom bratu na Zapadu.
Ratovi se uopšte vode radi želja manjine. Milijardera, političara i trgovaca oružjem. Oni znače katastrofu, uništenje, smrt i glad, raseljavanje i rezove za veliku većinu. To je ono što kapitalizam danas nudi, a u budućnosti će biti sve gore.
Kapitalizam je sistem koji je odavno prezreo svoje postojanje. Njegova dekadencija manifestuje se u svim oblicima i pojavnostima ali posebno je degutantna već spomenuta militarizacija. Imperijalizam je borba između različitih pljačkaških bandi kapitalista koji se međusobno takmiče oko svog plijena - novca. Danas kako se tržišta sve više smanjuju pod prijetnjom recesije ta je borba još intenzivnija. Iz tog razloga vidimo sve veću militarizaciju i huškanje na rat. Ne postoji granica koju oni neće prijeći kako bi zašititli svoje profite. Pa čak i ako to znači smrt i uništenje.
Ovi ratovi, između Ukrajine i Rusije ili Izraela nad Palestincima samo su jedni od mnogobrojnih primjera varvarizma koje nam nudi ovaj dekadentni propadajući sistem. Tajvan, Kongo, Sudan, ratovi i građanski ratovi u više od 30 zemalja širom svijeta: to je slika budućnosti koju kapitalizam sprema čovječanstvu.
Svo dramatiziranje i podrška Ukrajini koju pokazuju naši domaći kapitalisti i ostatak zapadne Evrope i SAD su davno razotkriveni kao licemjerje. Cilj nije bio nikada osloboditi Ukrajinu i njoj pomoći, već oslabiti Rusiju kao jednog od ozbiljnijih rivala među svjetskim silama. Radi njihovih interesa ukrajinski je narod bačen u klaonicu pred daleko nadmoćnijim neprijateljem. Naravno cijenu za taj isti rat ili ratove uopšteno moraju platiti milioni običnih ljudi iz radničke klase.
Posebno je zanimljivo kako se snađu kada je potrebno pronaći novac za vojni sektor. Oni mogu poslati stotine miliona vojne pomoći za izraelsku ratnu mašinu i klaonicu u Ukrajini. Pa ipak, decenijama smo se oporavljali od rata, bili smo u krizi, trebalo je štedjeiti, govorili su nam da smo mali i jadni i prihvatali smo napade na obrazovanje, zdravstvo i ostatak javnog sektora. Govorili su nam o “privatizaciji” i kako će sve biti dobro ako sve postane privatno vlasništvo. Danas se nijedna jugoslovenska država ne može usporediti ni sa sjenkom što su te države bile za vrijeme SFR Jugoslavije a odlučuju i uništiti ono malo što nam je preostalo.
Postavlja se pitanje gdje su uopšte i našli sve te silne milijarde da se pošalju u Izrael ili Ukrajinu kada smo mi tako “mali i jadni”. Isti ti koji godinama tvrde da ne možemo imati iste plate kao Zapad i ne možemo usporediti svoj standard s njima, i ne možemo plaćati radnike i ponovo pokrenuti proizvodnju u tvornicama, ponovo pronađu misteriozne načine da pošalju stotine miliona evra da bi sravnili sa zemljom jednu Gazu u roku od mjesec dana. Isti oni koji pričaju da nije moguće pronaći novac za ponovno pokretanje razrušene željeznice se usuđuju prijetiti da će naše vojnike slati na frontu u Ukrajini i šalju količine oružja koje mogu naoružati čitave vojske.
No ova situacija radikalizuje rastuće slojeve omladine. Došlo je vrijeme za široku internacionalnu kampanju oko jasnog programa borbe protiv militarizma i imperijalizma.
Cilj nam je doprijeti do svakog kampusa, škole, radničke organizacije, sindikata i radnog mjesta, kako bismo dali jasan izraz rastućem bijesu u društvu i usmjerili ga protiv krivaca odgovornih za varvarstvo koje se sada diže oko nas: naše vladajuće klase.
Nacionalizacija banaka i tvornica oružja!
Između 2023. i 2024. sve su zemlje na Balkanu povećale svoj vojni budžet. Ali trenutni rekorderi u regiji su Srbija i Kosovo sa svojim porastom od preko 100% u odnosu na 2015. godinu. Slijedi Slovenija sa preko 80% i Hrvatska sa 30%. Sav taj silni novac mora od nekuda doći a to će biti iz rezova za javni sektor. Zdravstvo, obrazovanje, i javni prevoz posljednjih godina pate od velikih mjera štednje a ono što nas u budućnosti čeka biće još i gore. Imperijalisti su jasno dali do znanja da je ovo samo početak. Oni se spremaju za epohu rata i razaranja, u koju nas uvlače sve dublje. Sve veći dio ljudskog rada biće izgubljen u krajnje beskorisnoj proizvodnji oružja.
Daleko od toga da išta dodaje privredi, proizvodnja oružja je usmjerena upravo na uništavanje proizvodnje. Stotine miliona koje se troše na ovaj način, a da se ne stvori ništa produktivno ili korisno, neizbježno će potaknuti daljnju inflaciju, koju će osjetiti milioni. Tako ćemo ponovo biti prisiljeni platiti naoružavanje: ne samo u manjim budžetima za zdravstvo, obrazovanje, javni prevoz i slično. Nego i u višim cijenama.
Iz tog razloga je potrebna eksproprijacija banaka i tvornica oružja.
Mnogi će reći da je dovoljno samo prestati proizvoditi oružje. Ali to bi učinilo da mnogi radnici ostanu bez posla. Umjesto zatvaranja tih tvornica, nacionalizacija industrije oružja i velikih banaka pod radničkom kontrolom bi omogućila njihovu prenamjenu za stvaranje društveno korisnih dobara. Pod radničkom kontrolom, uz potpuno finansiranje iz izvlaštenog bankarskog sektora i zaplijenjene dobiti trgovaca oružjem, radnici bi lako mogli razviti planove za prenamjenu tvornica.
Da bi stali na kraj ratovima moramo stati na kraj kapitalizmu!
Ne postoji granica koju kapitalisti neće prekoračiti kako bi sačuvali svoja tržišta. Sudbinu Jugoslavije u ratovima 90-ih danas dijeli Gaza ili Ukrajina ali u daleko goroj mjeri. U Gazi je više od 600 000 djece bez pristupa školovanju i osnovnim dostojanstvenim uslovima. Godinu dana nakon rata stotine hiljada su povrijeđene, procjene broja mrtvih prelaze i 100.000 dok je Gaza sravnjena sa zemljom. Slično se događa u Ukrajini. Kao što je domaća lokalna buržoazija na sveopšte odobravanje imperijalističkih sila nekad u Jugoslaviji huškala Hrvate, Bošnjake, Kosovare, Srbe jedne protiv drugih, tako danas huškaju Izraelce protiv Palestinaca, Libanaca i Iranaca, i Ruse protiv Ukrajinaca. Ukrajina je devastirana i biće potrebno jako dugo vremena da bi obnovila svoju infrastrukturu.
Sve progresivne elemente koje je kapitalizam nekada imao on je davno izgubio. Kapitalističke klase unutar svojih okvira nacionalnih država tjeraju radnike da se preko njihovih leđa i života pokriju troškovi njihovih imperijalističkih pretenzija. Dok oni otimaju iz budžeta novac, šalju tenkove, oružje i vojnike na frontu u isto vrijeme režu socijalna davanja za zdravstvo i za školovanje. Potreban je ujedinjeni front cijele radničke klase kako bi svrgnuli kapitalizam. Rat je metoda kojom on, na vrhuncu svog razvoja, nastoji riješiti svoje nerješive proturječnosti. Ovome se proletarijat mora suprotstaviti koristeći svoju metodu, metodu socijalističke revolucije.
Revolucionarni komunistički savez je protiv rata, genocida, militarizma, mjera štednje, protiv pakla koji imperijalizam pušta širom planete, RKS podiže proleterski, internacionalni barjak protiv militarizma i imperijalizma, za socijalizam. Mi kažemo:
Škole, ne tenkovi!
Dolje rat, dolje imperijalizam!
Gradimo bolnice ne grobnice!
Ulažimo u škole, ne oružje!
Nema rata osim klasnog rata!
Radnici svijeta, ujedinite se!
