Drugog oktobra 2022. održani su još jedni Opšti izbori u Bosni i Hercegovini. “Praznik demokratije” je i ove godine, sada skoro po pravilu, bio propraćen brojnim skandalima i malverzacijama vladajućih i opozicionih stranaka. Ono što je zanimljivo jeste da dugogodišnja vladajuća garnitura u oba entiteta nikad nije bila u poziciji da ovako čvrsto i panično drži ruke oko trona strahujući da ga ne prepuste opozicionoj frakciji tajkunsko-političke elite. Marksisti ne posmatraju izbore kao vrhunac izražavanja volje naroda već ih posmatraju kao mjerilo koje nam  djelimično pokazuje u kom smjeru se kreće svijest masa u datom trenutku.

Šta ovi izbori znače za radničku klasu Bosne i Hercegovine i u kakvom se položaju ona nalazi prije i poslije izbora? Kao i u prijašnjim izbornim ciklusima, bosanskohercegovačka radnička klasa nema političku opciju koja bi zastupala njihove interese. U takvom spletu okolnosti, radnici su prisiljeni birati između nominalno različitih, a opet suštinski identičnih prokapitalističkih partija. Ne postoji čak ni politička opcija koja je nastala odozdo, borbom na terenu kao npr. stranke ekoloških aktivista ili ljevičara koji se bore na terenu za javno dobro, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj i Srbiji ulaskom u parlament lijevo-zelenih partija. U takvom političkom jednoumlju, radnicima ostaje biranje manjeg zla ili onih političkih partija koji će održati kakav-takav socijalni mir u vremenu zaoštravanja ekonomske krize i pogoršavanja životnog standarda.

 Izvor 24sata.info
 Izvor: 24sata.info

Ova godina produbljuje nesigurnost i agoniju za radničku klasu koja je počela još ranije, a poseban zamah dobija pandemijom korona virusa. Milioni radnika širom svijeta su ostali bez posla, a brojni su nažalost izgubili i svoje živote usljed nesposobnosti kapitalističkog režima da se nosi sa jednom takvom prirodnom pojavom koja nije ni prva ni posljednja. Za radnike Evrope, svi ovi problemi se intenziviraju zbog prvog rata na tlu Evrope od NATO invazije na Jugoslaviju 1999. S obzirom da se radi o dva velika snabdjevača svijeta žitaricama i energentima, svjetsko tržište se moralo pozabaviti traženjem alternativnih izvora ovih esencijalnih resursa što je rezultiralo divljanjem cijena. Bosna i Hercegovina, čija ekonomija direktno zavisi od EU kapitala, a u poslednje vrijeme primjetan je i ulazak kineskog kapitala u RS u vezi izgradnje saobraćajne infrastrukture, našla se u nezahvalnoj poziciji te pogoršanju ionako mizernog životnog standarda većine stanovništva. Inflacija u BiH je trenutno 17,3% i od balkanskih država po inflaciji je samo Makedonija ispred nje. Sindikalna potrošačka korpa za septembar u Federaciji BiH je iznosila 2.852,37 KM. Prosječna plata isplaćena u Federaciji BiH za mjesec jul 2022. iznosila je 1.122,00 KM (posljednji podatak objavljen od strane Federalnog zavoda za statistiku). Minimalna plata prema Odluci Vlade FBiH je 543,00 KM. Pokrivenost Sindikalne potrošačke korpe prosječnom platom je 39,34%. Pokrivenost sindikalne potrošačke korpe minimalnom platom je 17,99%. Sindikalna potrošačka korpa za avgust ove godine u RS koštala je 2.288 KM, dok je prosječna neto plata za ovaj mjesec iznosila 1.166 KM. Potrošačku korpu prosječna plata je pokrivala sa skoro 51 odsto, saopšteno je iz Saveza sindikata Republike Srpske.

Vlasti na entitetskim nivoima, kao i na zajedničkom nivou BiH nisu apsolutno ništa uradile da bi smanjile uticaj inflacije na životni standard radnih ljudi. Mjere koje su najavljivane, kao što su ukidanje akciza na gorivo i PDV-a na osnovne životne namirnice i koje su ulazile u različite skupštinske procedure, namjerno su razvlačene amandmanima vladajućih stranaka, a posebno SNSD-a kako se ne bi usvojile. “Mjere” koje su vlasti promovisale kao borbu protiv divljanja cijena su bile jednokratne pomoći ugroženim kategorijama kao što su nezaposleni, penzioneri, boračke kategorije i mladi. Posebno je degutatno bilo posmatrati pomoć nezaposlenoj djeci poginulih boraca u RS. Iako je rat završio prije skoro 30 godina, vlasti su se u toku predizborne kampanje sjetile tih ljudi! Ne treba biti pretjerano promućuran pa ne uvidjeti kako se ova jednokratna pomoć djelila nekoliko mjeseci pred početak ili u toku izborne kampanje. Bosanskohercegovačke vlasti su zapravo naš, javni novac, koristile za kupovinu glasova kako bi se održali na vlasti!

I dok se radni narod borio sa realnim i konkretnim problemima rasta cijena goriva, energenata i osnovnih životnih namirnica u isto vrijeme radnička klasa u BiH nikad nije bila izloženija agresivnijoj ratnohuškačkoj i nacionalističkoj retorici. Već smo navikli da nam vladajući mažu oči nacionalizmom u kriznim periodima, ali ovaj intenzitet je bez presedana čak i za Bosnu i Hercegovinu. Cilj ovakvog nastupa kao i inače je skretanje fokusa sa realnih problema radničke klase na nekakve odbrane nacionalnog interesa i patriotski prkos.

281022

Mjesec dana kampanje je više nego ranije pokazao potpunu bezidejnost i bezsadržajnost političkih poruka. Mjere za poboljšanje životnog standarda su se svele na spisak lijepih želja. Vladajuće partije i njihovi sateliti su igrali na kartu klijentelističke mreže vezane za njih, korišćenje javnih resursa za kupovinu glasova i na konzervativizam birača da se u ovim vremenima krize drže poznatih lica i stranaka. Otud poruke o stabilnosti i miru. Sa druge strane, opozicija je pokušavala ukazivanjem na bahatost i nemoralnost vlasti prikazati sebe kao promjenu koja je u suštini samo kozmetička. Sve se svelo na nacionalističke fraze ko je veći i bolji čuvar Republike Srpske/Bosne i Hercegovine. U takvom političkom besmislu ne iznenađuje da polovina stanovnika ne izlazi na izbore i da imamo veliki broj nevažećih listića. Izlaznost na ovim izborima je bila rekordno niska. Ukupna izlaznost na nivou cijele Bosne i Hercegovine iznosila je 50%, od toga 48% u Federaciji BiH, u RS 53% i Brčko Distriktu 44% i najniža je u zadnjih pet izbornih ciklusa. Ovako niska izlaznost nam pokazuje da veliki broj ljudi ne vidi perspektivu promjena koje izbori sa ovakvom političkom konstelacijom nude. Uz to, pokazatelj toga je i masovno iseljavanje stanovništva po čemu je BiH u samom svjetskom vrhu.  Broj nevažećih listića za sve nivoe vlasti je preko 450 000.

Republika Srpska

Kao i na prošlim izborima, u RS su se i za ove izbore sukobila dva politička bloka. Sa jedne strane nalazi se od 2006. vladajući Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika zajedno sa Socijalističkom partijom RS i nekoliko minornih političkih partija (Demokratski savez, Ujedinjena Srpska i Narodna partija Srpske) koje su nastale kupovinom narodnih poslanika iz redova Srpske demokratske stranke i nekada jake regionalne partije Demokratskog narodnog saveza koji je za ove izbore izašao samostalno i doživio potpuni debakl jedva prelazeći cenzus. Sa druge strane je opozicioni blok kojeg čine konzervativna Srpska demokratska stranka, desno liberalna Partija demokratskog progresa i Lista za pravdu i red - Nebojša Vukanović. Odmah na početku kampanje za ovogodišnje izbore bilo je jasno da će njom dominirati stare i izlizane nacionalističke i patriotske fraze i međusobna optuživanja za izdaju, ratno profiterstvo, kriminal, strano plaćeništvo i sve ostalo što čini standardni politički riječnik političkih partija u RS. Osim pominjanja povećanja radničkih primanja u deset programskih tačaka opozicionog kandidata za predsjednika Jelene Trivić, skoro da i nije bilo konkretnih programskih mjera koje bi se uhvatile u koštac sa inflacijom, srozavanjem životnog standarda i odlaskom radne snage iz zemlje. Kao i do sada, političke partije su bile ono što stvarno jesu - interesne grupe i politički karteli čiji je osnovni cilj grabljenje vlasti ili većeg parlamentarnog plijena za pojedine funkcionere. To nas ne treba iznenaditi jer između vlasti i opozicije u RS nema suštinskih razlika niti na ekonomskom niti na ideološkom planu. U takvoj situaciji, politička borba se svodi na sukob političkih lidera i usmjeravanje antirežimske borbe isključivo ka jednoj ličnosti. U RS je Milorad Dodik personifikacija režima i svi napadi opozicije su usmjereni ka njemu. Ovo je dijelom i razumljivo jer Dodik ne samo da je koncentrisao svu vlast unutar SNSD-a u svoje ruke već je i sve entitetske institucije podredio ličnim interesima i tajkunima bliskim njegovoj porodici.

Izvor buka kar

Ono što su rezultati izbora za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Parlamentarnu skupštinu BiH i Narodnu skupštinu RS pokazali jeste da SNSD i njegovi politički trabanti nastavljaju dominaciju Republikom Srpskom. Tako je Željka Cvijanović ispred koalicije SNSD-a u trci za člana Predsjedništva iz RS osvojila 327.720 ili 51.65% glasova ispred Mirka Šarovića, kandidata opozicije koji je osvojio 224.912 ili 35.45%. Na izborima za Parlamentarnu skupštinu BiH iz RS najviše glasova je osvojio SNSD sa 255.515 ili 41,15%, slijedi SDS sa 112.250 ili 18,08%, zatim PDP sa 73.023 ili 11,76%. I za Narodnu skupštinu RS SNSD je osvojio najviše glasova, 221.554 ili 34,63%, ispred SDS-a sa 95.648 ili 14.95% i PDP sa 65.872 ili 10.30%.

Jedini izborni segment gdje je opozicija parirala je bio izbor za predsjednika RS gdje je na crtu Miloradu Dodiku izašla Jelena Trivić ispred stranaka opozicije. Ovaj segment je izazvao i najviše kontroverzi. Naime, tokom izborne noći opozicija je na nešto preko 70% prebrojanih glasova proglasila pobjedu Trivićeve da bi nakon toga i Dodik proglasio pobjedu. Konfuziji je doprinijela i Centralna izborna komisija kojoj je jako dugo trebalo da objavi preliminarne rezultate za ovaj nivo vlasti, unoseći dodatnu sumnju na regularnost izbora. Uslijedile su optužbe opozicije za krađu, protesti opozicionih stranaka u Banja Luci u dva navrata koji su okupili preko 20 000 ljudi. Sve ovo je natjeralo CIK BiH na odluku o ponovnom (kontrolnom) brojanju glasova sa spornih biračkih mjesta u Doboju, Prijedoru, Zvorniku, Laktašima, Banja Luci itd. Režim je ovo dočekao kao napad “stranaca i političkog Sarajeva”. Standardni demagoški repertoar. I zaista nakon izbornog dana pojavilo se mnogo dokaza koji potvrđuju izbornu krađu glasova kao što su prepravljanje zapisnika koje su radili pojedini birački odbori, namjerno pravljenje nevažećih listića na kojima je bio glas za Trivićevu, mnoštvo biračkih mjesta gdje glavni Dodikov konkurent nije dobio nijedan glas, uključujući svoje rodne mjesto, zatim falsifikovani izborni listići sa označenim glasom za Dodika koji su pronađeni u vrećama tokom kontrolnog brojanja itd. Očigledno da se režim osjeća dovoljno sigurno da kontrolom institucija kao što su birački odbori, izborne komisije i sudovi može očigledno krasti izbore i da za to niko neće odgovarati kao što su slučajevi izbornih krađa za lokalne izbore 2020. godine u Doboju i Srebrenici. Sumnjiv je i prelazak cenzusa svih Dodikovih političkih satelita koji čine vladajuću koaliciju. Ono što je ovdje bitnije jeste činjenica da je Trivić uprkos lošem izbornom rezultatu opozicionih stranaka uspjela ugroziti Dodika iako mu je suprostavila blijede patriotske fraze i priče o korumpiranom režimu. Centralna izborna komisija BiH je tek 27. oktobra nakon ponovnog (kontrolnog) brojanja glasova, uprkos svim utvrđenim nepravilnostima i tome što CIK ne zna gdje su 62 vreće sa neiskorištenim glasačkim listićima, proglasila da je Dodik novi predsjednik RS sa osvojenih 300.180 ili 47,06% naspram Trivić sa 273.245 ili 42,84%.  Kampanja Jelene Trivić usmjerena na jednog čovjeka privukla je veliki broj birača, što pokazuje da je veći broj ljudi sit krkanluka i bahaćenja Dodika, njegove porodice i tajkuna bliskih režimu. Treba rećii da je Dodiku pobjedu Vučić čestitao tek nakon ovog ponovnog brojanja, ali je važnije napomenuti da ga nije otvoreno podržao tokom kampanje što implicira da bi se srbijanski režim vrlo rado riješio Dodika i instalirao vlast koju bi lakše kontrolisao u momentu kada trpi pritiske EU oko sankcija Rusiji i priznavanja Kosova dok Dodik izigrava Putinovog čovjeka na Balkanu. U međuvremenu je i Dodik, dok još uvijek nije bilo zvaničnih rezultata izbora za predsjednika RS, najavio kako je zbog insistiranja opozicije na izbornim nepravilnostima ugrožen budžet i samim tim finansiranje penzijskih i socijalnih davanja kao i isplate plata u javnom sektoru. To je isti Dodik koji nije dopustio posebnu sjednicu NS RS prije dva mjeseca kako bi se raspravljalo o statusu ratnih veterana, koji je tražio od penzionera koji neće glasati za vladajuću koaliciju da vrate jednokratnu pomoć i koji je odjednom zabrinut za radnike dok iste te radnike izrabljuju njegovi tajkuni. Dok se ekspresno zakazuje posebna sjednica NS RS o rebalansu entitetskog budžeta, u isto vrijeme gradska većina skupštine Banja Luka koju čini SNSD sa dnevnog reda od juna skida sjednicu na kojoj bi se raspravljalo o Nacrtu gradskog budžeta. Čin je to svjesne sabotaže gradskih vlasti i osvete Banjalučanima koju je Dodik najavio nakon što je 2020. Godine na lokalnim izborima izgubio gradonačelnika. Smisao Dodikovog spinovanja javnosti je da se što prije u drugi plan gurne priča oko neregularnosti tokom izbora. Režim nije propustio priliku da napravi miting na Trgu Krajine u Banja Luci odakle su poslali poruke da je Dodik predsjednik. A repertoar govornika vladajućeg režima pred pristalicama koje su dovozili autobusima iz svih krajeva RS, ucjenjivajući ljude radnim mjestima, je bio tipično nacionalistički i lažno patriotski. Cilj ovog teatra je odbrana Dodika, njegove porodice i bliskih tajkuna koji su vršenjem vlasti u RS stekli ogromno bogatstvo preko leđa radnih ljudi.

 Izvor tuzlanski jpg
 Izvor: tuzlanski.ba

Mnogi će se zapitati na osnovu čega Dodikov režim opstaje i nakon 16 godina uprkos svim negativnim ekonomskim i socijalnim parametrima u RS? Odgovor je vrlo jednostavan i proizilazi iz samog karaktera političkih tvorevina na kapitalističkoj periferiji. Klijentelizam i ucjenjivanje običnih ljudi radnim mjestima, kupovina glasova, izborna krađa i kontrola medija su sasvim dovoljni da na izlaznost od 53% režimske partije opet pobijede ionako ni po čemu uvjerljivu opoziciju čije su vođe mahom kompromitovane u prethodnom periodu. Ponovni gubitak Banja Luke ništa ne vrijedi kada periferija u RS nosi presudne glasove. U okolnostima gdje je RS sve više privatni posjed Dodikove porodice i bliskih mu tajkuna, na periferiji se ljudi lakše kontrolišu radnim mjestima i svakojakim ucjenama, a iz tih opština i gradova su mahom otišli ljudi nezadovoljni socijalnim i političkim stanjem u zemlji. Ponašanje opozicije je takođe režimu pomoglo u izbornim malverzacijama. Zatvoriti izborni štab, proglasiti pobjedu i slaviti na nešto preko 70% prebrojanih glasova je nešto što bi uradili politički diletanti. Umjesto da su tek tada angažovali dodatno sve svoje snage i posmatrače na praćenje brojanja glasova, oni su ostavili prostor dodikovcima za malverzacije. Druga stvar pokazuje da se glavni funkcioneri dvije najjače opozicione stranke u RS (SDS i PDP) bave prvenstveno ličnim interesima i funkcijama. Otuda loši rezultati na listama za NS RS i PS BiH  (obe partije su izgubile veliki broj glasova u odnosu na izbore iz 2018. godine). Kompromitovani lideri, bez rada na terenu, osim pred izbore, bez programa, samo sa opštim mjestima i svođenjem borbe protiv jednog čovjeka vrlo teško mogu dobaciti dalje od tradicionalne baze i ni blizu da privuku apstinente. Čak i pritisci, protesti i vika oko izborne krađe dijelom imaju funkciju sklanjanja odgovornosti opozicionih prvaka sa loših izbornih rezultata. Pravo pitanje je da li će prihvatiti poslaničke mandate i funkcije iako tvrde da je režim pokrao izbore? Što se tiče opozicije jedino je Lista za Pravdu i red Nebojše Vukanovića bez resursa i stranačke infrastrukture, sa radom na terenu i ukazivanjem na nepravdu i korupciju, uz guslarski patriotizam, napravila značajan rezultat. Na izborima za NS RS osvojili su 31.558 ili 4,93% glasova što će im donijeti vjerovatno 4 mandata u entiteskoj skupštini. Još bolji rezultat su ostvarili na izborima za PS BiH gdje su četvrta po jačini stranka iz RS sa osvojenih  32.998 ili 5,31% glasova. Sigurno su uzeli dio glasača SDS-a i PDP-a. Uz daljnu stagnaciju vodećih opozicionih stranaka, samo SDS je za NS RS izgubio skoro 30 000 glasova u odnosu na prošle izbore, Lista za pravdu i red bi se možda mogla prometnuti i u fokusnu tačku šireg nezadovoljstva u RS.

 Izvor noviglas.info j
 Izvor: noviglas.info

Naravno, ne treba biti naivan pa vjerovati da bi pobjeda opozicije u RS donijela poboljšanje životnog standarda radnih ljudi u RS. Njihova ekonomska politika je prokapitalistička kao i politika vladajućeg režima. Najnoviji primjer toga je odnos opozicionog gradonačelnika Banja Luke prema radnicima Centra za predškolosko vaspitanje Banja Luka koji su pokrenuli štrajk tražeći potpisivanje kolektivnog ugovora i povećanje plate za 50 KM. Gradska vlast je prvo odbila i proglasila štrajk nezakonitim, a onda ekspresno ispunila te zahtjeve, vjerovatno pod pritiskom roditelja. Pobjeda opozicije bi samo donijela impuls radnim ljudima da se i ovaj truli, korumpirani i antiradnički režim može načeti i eventualno srušiti. Ovako će se još neko vrijeme nastaviti politička i socijalna apatija, a revolt prema ovakvom stanju će ostati odlazak iz zemlje trbuhom za kruhom. Dodikov režim može srušiti samo ulica pod uslovom da ekonomska kriza dovede do toga da se socijalni mir više ne može kupiti ni na jedan način.

Federacija BiH

U Federaciji BiH su se i za ove izbore među Bošnjacima na suprotnim stranama našla dva suprotstavljena bloka. Na jednoj strani konzervativna, desničarska Stranka demokratske akcije (SDA) i građanski blok Ujedinjeni za slobodnu Bosnu i Hercegovinu koju su činile Socijaldemokratska partija BiH, liberalna Naša stranka i stranke nastale iz SDA kao što je Narod i Pravda i NES (Narodni evropski savez) te još nekoliko manjih stranaka liberalne i centrističke pozicije. Za razliku od izbora 2018. godine kada se građanske partije nisu mogle dogovoriti oko zajedničkog kandidata za Predsjedništvo BiH pa su te izbore izgubile, ovaj put je 11 partija podržalo zajedničkog kandidata iz redova SDP-a BiH. Tako je Denis Bećirović osvojio 330.238 ili 57,37% ispred kandidata SDA Bakira Izetbegovića koji je osvojio 214.412 ili 37,25% glasova. Razlog poraza Bakira Izetbegovića ne treba isključivo tražiti u okupljanju građanske opozicije oko zajedničkog kandidata već i u kompromitovanosti i padu popularnosti porodice Izetbegović zbog konstantnih skandala i gafova, posebno tokom predizborne kampanje. Takođe kalkulacija Izetbegovića da među Bošnjacima ima dovoljno glasača koje bi podijelio sa Željkom Komšićem mu se obila o glavu jer je Komšićeva retorika u periodu oko najava donošenja izmjena Izbornog zakona u FBiH otišla u desno približavajući se glasačima SDA.

 Izvor depo.ba
 Izvor: depo.ba

I dok je Bakir Izetbegović izgubio izbore za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova Stranka demokratske akcije je odnijela ubjedljive pobjede za Parlamentarnu skupštinu BiH iz Federacije BiH,  Parlament Federacije BiH i većinu kantonalnih skupština gdje Bošnjaci čine većinu stanovništva. Tako je SDA osvojila najviše glasova za PS BiH, ukupno 243.413 ili 25,17%, ispred koalicije oko HDZ-a BiH koja je osvojila 137.340 ili 14,20%. Slijede SDP BiH sa 129.499 ili 13,39%, Demokratska Fronta Željka Komšića, Narod i Pravda, Naša stranka itd. SDA je odnijela pobjedu i na izborima za Parlament Federacije BiH osvojivši ukupno 238.111 ili 24,40% glasova, slijedi SDP BiH sa 129.446 ili 13,46%, zatim koalicija oko HDZ BiH sa 130.567 ili 13,38, DF sa 107.735 ili 11,04% glasova. Razlog pobjedi SDA isti je kao i u slučaju SNSD u RS. SDA se tradicionalno predstavlja kao branilac Bošnjaka (posebno muslimana, što SDA i SNSD gotovo da ne razdvajaju) i cjelovitosti Bosne i Hercegovine od napada srpskog i hrvatskog nacionalizma, iako sa srpskim i hrvatskim nacionalističkim strankama redovno kohabitira na državnom, a po potrebi i na entitetskim nivoima. Uz to, SDA kao i sve bosanskohercegovačke glavne stranke imaju jaku klijentelističku mrežu koja u svakom izbornom ciklusu predstavlja stabilnu glasačku bazu. Dominaciji SDA doprinosi i sterilnost tzv. građanske opcije, prvenstveno SDP BiH i DF. Njihova politika se u ekonomskim aspektima ne razlikuje bitno od politike SDA. To je prokapitalistička politika odbrane privatnog vlasništva i tržišne ekonomije. Da građanska opcija nije ništa manje antiradnička od one kleronacionalističke jasno se moglo vidjeti za vrijeme Tuzlanske pobune 2014. godine kad je SDP poslao policiju da tuče radnike uništenih tuzlanskih preduzeća koji su tražili život dostojan čovjeka. Svoju antiradničku politiku SDP je u nekoliko navrata sprovodio u koaliciji sa SDA, velikim koalicijama 2000. i 2010. godine i drugim etnonacionalističkim strankama, brišući time u praksi čak i privid razlikovanja od SDA i sličnih. Prirodno da je takva politika dovela do nepovjerenja u SDP. Međutim, umjesto da sve slabiji položaj ove stranke navede njene strukture na smjenu rukovodstva i lijevi programski zaokret, socijaldemokrate su riješile da svoj politički bankrot pokušaju ublažiti nevještim pokušajima populističkog teatra. Umjesto radničkog jedinstva i internacionalizma, SDP nudi bosanski građanski nacionalizam, kojim, naravno, odbija veliki broj Srba i Hrvata. Umjesto ekonomskog preobražaja, SDP nudi apstraktnu borbu protiv korupcije. Zanimljivo na ovim izborima jeste da je SDA ubjedljivo pobijedila i za skupštinu Tuzlanskog kantona koji je važio za bastion SDP-a BiH. SDA je osvojila 57.794 ili 30,01%, dok je SDP BiH osvojio tek 35.499 ili 18,43% glasova.

kristokomsic

I na ovim izborima kontroverzan je bio izbor za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ovdje se zbog Ustava FBiH mogu kandidovati i birati kandidati iz reda hrvatskog naroda, a da nemaju nužno većinsku podršku među hrvatskim narodom i da budu članovi partija koje se ne percipiraju kao hrvatske već kao građanske, što će reći pobornice bosanskog nacionalizma. Na ovim izborima se ponovo dogodilo da je Željko Komšić, kandidat Demokratske Fronte, koja se među Hrvatima percipira kao probosanska stranka, a Komšić kao antihrvatski političar, odnijela pobjedu ispred Borjane Krišto, kandidata HDZ-a BiH. Komšić je skupio 227.540 ili 55.80%, a Krišto 180.255 ili 44,20% glasova. Podaci o broju glasova Komšića i DF-a govore u prilog tome da za Komšića kao kandidata hrvatskog člana Predsjedništva glasaju mahom Bošnjaci. Ovakvi izborni rezultati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH će opet igrati u korist Dragana Čovića i HDZ-a BiH koji će na majorizaciji bosanskih Hrvata eliminisati svaku opoziciju vladavini HDZ-a BiH u dijelovima Bosne i Hercegovine sa većinskim hrvatskim stanovništvom i ugušiti svaki oblik socijalnog nezadovoljstva pričom o ugroženosti Hrvata u BiH.

 Izvor bosnaglobal.net
 Izvor: bosnaglobal.net

Takozvana ljevica u Federaciji BiH, tj. bosanske građanske/nacionalističke partije (SDP, DF, NS) i njihova politika ne može izaći iz okvira bosanskog nacionalizma i građanske BiH koja bi se prema njima ostvarila odozgo uz pomoć imperijalizma ili konačnim prosvjetljenjem Srba i Hrvata koji će odjednom postati dobri Bosanci i Hercegovci. Obe ideje su utopističke, od prve čak i imperijalizam zazire pa otuda izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH da se spriječi preglasavanje Hrvata. Tako je Visoki predstavnik za BiH Kristijan Šmit u maniru kolonijalnog upravnika, potpuno razotkrivajući BiH kao protektorat Međunarodne zajednice (čitaj: imperijalizma) ni manje ni više nego tokom izbornog dana nametnuo izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH! Ove izmjene su došle nakon mjeseci pokušaja medijacije ka dogovoru bošnjačkih i hrvatskih političkih partija i nemogućnosti funkcionisanja vlasti u FBiH. Može se reći da u ovom trenutku EU ima namjeru da pokuša donijeti stabilnost unutar političkog sistema BiH, ali su etnički podijeljene tajkunsko-političke elite ovdje toliko zaokupljene slijepom borbom za vlastite interese da svako malo prijete razgradnji države nastale Dejtonskim sporazumom. Posebno je to došlo do izražaja u kontekstu rata u Ukrajini i pokušaju EU da ustabili ovaj prostor i približi ga sebi na donošenjem, na prečac, prijedloga da se Bosni i Hercegovini tako reći preko reda dodijeli kandidatski status.

 Izvor banjaluka.net
 Izvor: banjaluka.net

Kako dalje?

I dok se izborne strasti polako smiruju, očekuje nas formiranje vlasti na različitim nivoima vlasti unutar BiH. Možemo očekivati svakakve “neprincipijelne” koalicije i obrate. Političari će podijeliti mandate, birokrate funkcije, a tajkunsko-politička elita plijen. Kao i obično kratkih rukava će ostati obični radni ljudi Bosne i Hercegovine bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost. Kada se svjetla izborne pozornice ugase, ostaće mrak svakodnevice za bosanskohercegovačke radnike - kako sastaviti kraj sa krajem u vremenu globalne inflacije, energetske i ekonomske krize i opšte životne i materijalne nesigurnosti.

 Izvor jabuka.tv
 Izvor: jabuka.tv

Od radnog naroda otuđene tajkunsko-političke elite će gledati kako da profitiraju i napune svoje ionako prepune džepove preko leđa radničke klase. U posljednjih godinu dana vidjeli smo štrajkove radnika različitih sektora proizvodnih i uslužnih djelatnosti, što govori u prilog tome da se kriza uvukla u sve pore društva. Neki od štrajkova su veliki štrajk rudara u FBiH, medicinskih radnika Tuzlanskog kantona, ofanzivni štrajk radnika Remusa iz Sanskog Mosta, defanzivni štrajk radnika Nove Dipo Podgradci, uspješan štrajk radnika Centra za profesionalnu  rehabilitaciju i zapošljavanje invalida a.d. Banja Lukaprotesti ratnih veterana u RS i opšti protesti protiv divljanja cijena u većim gradovima u BiH.

U nedostatku koherentnog programa opozicionih partija ili nominalno lijevih partija u Federaciji BiH kao što je SDP BiH, koje  bi stvarno nudile alternativu tridesetogodišnjem pustošenju zemlje, dezindustrijalizaciji, niskim platama i životnom standardu te perifernom položaju u okvirima evropskog kapitalizma na kojem parazitira domaća tajkunsko-politička elita i inostrani kapital, mase se okreću tradicionalno poznatim političkim opcijama. Na terenu se mogu često čuti stavovi da se ne slažu sa politikom vladajućih partija, ali da će ponovo glasati za njih jer opozicija ne predstavlja nikakvu alternativu. To nije toliko krivica naroda koliko nedostatak istinske političke partije koja bi predstavljala interese radnih ljudi. Simptomatično je da se tzv. opozicione partije uopšte ne bave problemima koje iznose pojedinačni radnički štrajkovi, osim ako ne procijene da im takve stvari donose političke poene u predizbornim kampanjama. U takvom kontekstu, veći broj mlađih birača odbija izlazak na izbore čime šalje jasnu političku poruku šta misli o cjelokupnom političkom establišmentu.

 Izvor mondo.ba
 Izvor: mondo.ba

Marksistička organizacija Crveni jeste politička opcija koja nastoji da izgradi jezgro za stvaranje nove, radničke partije, sa komunističkim programom kolektivne svojine i radničkog upravljanja svim krupnim polugama privrede. Kada izbori ne nude stvaran izbor, onda je jedini izbor bojkot. Međutim, bojkot ne smije biti pasivno povlačenje, već aktivno suprostavljanje lažnim izborima. Naša politika aktivnog bojkota ovih i sličnih izbora bez izbora jeste poziv svim radnim ljudima da se umjesto glasačkim kutijama i plaćenim predizbornim mitinzima okrenu radničkom i komunističkom organizovanju. Svi moramo uložiti vrijeme i trud kako bismo pokidali ludačku košulju sadašnjeg parlamentarizma u kojem su vlast i opozicija samo lice i naličje istog eksploatatorskog novčića. Bosanskohercegovačkoj radničkoj klasi je potrebna istinska radnička partija koja će raditi na povezivanju socijalnih i radničkih borbi i njihovom usmjeravanju protiv našeg pravog neprijatelja - tajkuna i njihovih političkih predstavnika.

Pomozimo jedni drugima da ponovo izgradimo sistem po mjeri čovjeka!

Za radničku partiju, protiv kapitalizma! Pridružite se "Crvenima"!