Sa problemima i borbom radnika drvne industrije „Nova Dipo“ Gornji Podgradci, Gradiška, naše čitaoce smo upoznali u nekoliko navrata. Prvo smo pisali o štrajku iz 2020. godine kada je uprava otpustila 20 radnika zbog pokušaja organizovanja sindikalne organizacije, zatim smo pisali 2022. o jednom od mnogih štrajkova radnika te godine, a posljednji tekst smo objavili kada smo pisali o štrajku koji je okončan u oktobru 2023. Od samog početka radničkih borbi u ovoj firmi je bila jasna neraskidiva i prirodna sprega vlasnika Ljube Ćubića i entitetskih vlasti. Dok prvi krši sve zakone i radnička prava kako bi izvukao što veći profit, a ovi drugi će, kao i svaki put na sve nepravilnosti i kršenje zakona koje su upravo vlasti donijele, žmiriti jer ih interes radnika nikad nije ni zanimao niti su radnici klasa koju predstavljaju. Radnici su za vlast samo žetoni sa predizborne utrke skupljanja glasova.

Nakon svakog pisanja i susreta sa radnicima, mogli smo čuti kako se njihov položaj od prošlog puta pogoršao. Kršenja radničkih prava su nastavljena, dugovanja prema radnicima gomilana, a izrabljivanja, ucjene i ponižavanja uprave i vlasnika samo pojačavala. Stvar je konačno kulminirala prije dvadesetak dana, kada je preostalih stotinjak radnika obavješteno da je od 31. januara firma zatvorena, da u nju više nemaju pravo ući i da će im biti ponuđen sporazumni raskid ugovora o radu. Radnici nisu dobili nikakvo obrazloženje ili rješenje pa se ne zna da li su na godišnjem odmoru ili „čekanju“. Uz to, nagomilali su se i ostali problemi na koje su radnici ukazivali štrajkovima u proteklom periodu.

Kako bi ukazali na svoj nerazjašnjeni položaj i status u firmi, radnici od 01. februara organizuju skupove pred firmom, a 17. februara su održali protest i protestnu šetnju na kojoj se skupilo oko 200 ljudi, radnika i stanovnika Gornjih Podgradaca, na koju su pozvali medije kako bi istakli svoje zahtjeve. Zahtjevi su se ticali rešenja glavnog problema radnika a to je neuplaćivanje doprinosa za radni staž koji nije uplaćen 56 mjeseci. Isto tako, radnici traže isplatu i ostalih dugovanja kao što je isplata tri zaostale neto plate, otpremnine, kao i uplatu zdravstvenog osiguranja koje posebno pogađa preostale radnike koji su već u starijoj životnoj dobi kada su odlasci kod ljekara sve češći. U nezavidnoj situaciji je oko 25 radnika koji su ispunili uslove za penzionisanje, ali u penziju ne mogu otići dok im se ne poveže radni staž. Zbog svega navedenog, oko 200 radnika je još prije godinu dana odlučilo da angažuje advokata i da kolektivno tuže Poresku upravu RS kao i da podnesu krivičnu prijavu protiv direktora Veljka Beuka. Vlast je prekršila sopstvene zakone i nije sposobna održavati niti kapitalistički poredak, pa radnici sada imaju nadu u pravosuđe. Vidjećemo kolike su šanse da ovaj segment vlasti može djelovati samostalno, i odlučiti pravilno u korist radnika. Sa protesta su predstavnici radnika poručili da entitetskim vlastima i institucijama daju rok do početka marta da se krene u riješavanje ovih stvari u protivnom će se krenuti u radikalnije metode borbe kao što je blokiranje puta za Mrakovicu koji je bitan za privredu gradiškog kraja kao i proteste ispred zgrade opštine Gradiška.

Na protestu 17. februara pojavio se i načelnik opštine Gradiška Zoran Adžić, kadar vladajućeg Dodikovog SNSD-a. Načelnik se pokušao pokazati kao neko ko podržava borbu radnika Nova Dipo i neko kome je stalo da ta firma radi jer je bitna za ovaj potkozarski kraj jer drvna industrija ovdje postoji od 1855. godine. Međutim, postavlja se logično pitanje gdje je načelnik bio svih ovih godina kada su radnici ukazivali na kršenje radnih prava jer nevolje počinju 2018? Na protestu je načelnik poručio kako je razgovarao sa premijerom i predsjednikom RS koji su voljni da se problem Nove Dipo riješi u korist radnika i cijele zajednice. I ovo trebamo uzeti sa rezervom jer premijer RS Radovan Višković nije odgovorio na ranije upite radnika zašto entitetske vlasti tolerišu očigledno kršenje radničkih prava. Da zaista žele pomoći radnicima, onda bi vlasnika primorali da otvori poslovne knjige da se utvrdi obim poslovanja i gdje je otišao novac. Kada bi vlast radila u korist radne većine, dugovanja prema radnicima bi se riješavala zahvaćanjem u imovinu vlasnika jer taj njihov kapital jeste stvoren radničkim rukama.

Na slatkorječive priče lokalnih ili entitetskih političara ne treba nasjedati. Njihova briga o radnicima i opstanku industrije se u stotinama slučajeva firmi u RS pokazala kao laž i manipulacija. Ne treba ići daleko od Gradiške već se možemo zadržati u Potkozarju i slučaju propasti nekadašnjeg giganta „Hemijske prerade kukuruza Draksenić“ iz Kozarske Dubice koja je otišla u stečaj 2020. godine. I ovdje su lokalni i entiteski političari i funkcioneri dolazili „na noge“ radnicima i uvjeravali ih kako firma neće propasti a radnici ostati bez posla, a upravo se to i dogodilo o čemu smo već pisali. Briga načelnika Adžića i njegove opštinske kamarile nisu radnici već posljedice koje bi zatvaranje firme imalo po lokalnu zajednicu s obzirom da su ove godine lokalni izbori, a ovaj potkozarski kraj nije malo biračko mjesto. Ne trebamo biti previše oštroumni pa da se zapitamo kako su sad entitetske institucije zainteresovane za probleme radnika i kako ih „država“ sad vidi, a nije ih vidjela „kroz“ Poresku upravu RS gdje se crno na bijelo vidi da uprava i vlasnik ne upaćuju doprinose skoro punih pet godina! Ovakve politikanske manevre treba shvatiti kao politikanstvo i odgađanje riješavanja problema radnika dok se radnici s vremenom ne umore od protesta i dignu ruke od svega. I dok nas načelnik nevješto uvjerava kako je na strani radnika Nove Dipo, u isto vrijeme ima zadatak od entitetskih vlasti i svoje stranke da pacifizuje radničke proteste s jedne strane dobronamjernim frazama a sa druge pritiskom da radnici ne odu korak dalje i postanu radikalniji. U tom kontekstu treba posmatrati prijetnje policije ka predstavnicima radnika da će ih prebiti ako pokušaju blokirati put Gornji Podgradci-Mrakovica. Previše firmi koje su radnici stvorili je posljednjih 30 godina uništeno nemarom ili svjesnom pljačkom „naših“ političara da bi im sada vjerovali na riječ!

Nažalost radnici i radnice Nova Dipo su istjerani iz firme koju su oni stvorili i sada svoja prava moraju tražiti na ulici. Ali kao što smo i ranije pisali: „Radnici Nove Dipo prolaze isto ono što su radnici u RS i ostatku BiH prošli posljednjih decenija. Sprega novopečenih kapitalista (kod nas popularno zvanih tajkuna), lokalnih, entiteskih i državnih struktura koje su sve redom podređene interesima vladajuće bogataške klase biznismena, ratnih profitera i političara koji svjesno pljačkaju imovinu i druga društvena dobra koju su radnici stvorili ili stvaraju. Dok se njihovi džepovi pune, radnicima ostaju mrvice, firme u stečaju i uništene lokalne zajednice koje su bile oslonjene na industrijsku proizvodnju.”

Iako su radnici zaokupljeni svojom mukom i možda u ovome trenutku ne mogu vidjeti širu sliku, njihove nevolje ali i borba za svoja prava dodaju nova iskustva za sadašnje ali i buduće radničke borbe u RS i ostatku BiH. Ove borbe se sada sa globalnom ekonomskom krizom mogu samo pojačati jer kriza zahvaća, ionako produktivnošću, slabašnu bosanskohercegovačku ekonomiju. Ova iskustva treba bilježiti, ne samo iz razloga da ukažemo na loš položaj radnika na ovim prostorima, već i nesumnjivu spregu vlasti i vlasnika kapitala i da je to u krajnjoj analizi jedinstveni front – front koji je posljednjih decenija u ofanzivi ukidanja i uništavanja svih tekovina koje su radnici krvavo izborili i stvorili. Iz svakog ovog iskustva, štrajka i protesta, razviće se svijest da se prava štite i dobijaju samo radničkom borbom. U toj borbi ne smijemo vjerovati slatkorječivosti i demagogiji predstavnika vlasti, već se moramo osloniti na svoje radne kolege, kao i radnike drugih firmi. Dok neprijatelj nastupa kao jedinstven front, mi kao radnici isto tako moramo odgovoriti jedinstvom ne samo u jednoj firmi već pozivom na solidarnost šire radničke klase. Samo iz takve borbe se može stupiti na teren političke borbe i stvaranju takvih radničkih i političkih organizacija koje djeluju ne u interesu ljudi  koji žive od izrabljivanja tuđeg rada, već u interesu radnika koji nose cijelo društvo na svojim leđima.